HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

15. ožujak 2011.

LAŽNA TUĐMANOVA POMIRBA UGROŽAVA HRVATSKU- III DIO

Osim što je Miloševićev beogradski režim ostavio u Oluji na cjedilu pobunjeni dio hrvatskih Srba (u oružanoj pobuni protiv Republike Hrvatske od 17. kolovoza 1990. sudjelovala je jedna trećina hrvatskih Srba, oko 200 tisuća pobunjenika, odnosno peta kolona), lukavom i pokvarenom politikom auto-etničkog čišćenja je Slobodan Milošević deportirao kninske pobunjene Srbe dijelom u Vukovar (neke je naselio na Kosovu, neke kao izbjeglice u Beogradu itd.), i time podmetnuo hrvatskoj strani kukavičje jaje s optužbom o navodnom etničkom čišćenju hrvatskih Srba za vrijeme Oluje, priču koju je još za vrijeme Oluje širio međunarodni posrednik, Carl Bildt.

Povijesna istina je, da hrvatska strana (vladajući režim) nije organizirala ni provodila nekakav zločinački plan o etničkom čišćenju hrvatskih Srba u Oluji, ali Slobodan Milošević je u Tuđmanovu Oluju ugradio vremensku bombu koja je pretočena haaškom optužnicom protiv generala Gotovine koju je prihvatila Račanova koalicijska vlada, priznavši nadležnost haaškog suda ICTY za Oluju, što je bilo nedopustivo, nepošteno, i izdajnički naspram i hrvatskih branitelja i njihovih vojnih zapovjednika; hrvatski vladajući političari iz HDZ-a su se u svemu tome kukavički sakrili iza vojnih odora generala Gotovine, Markača i drugih, ostavljajući ih na cjedilu i prebacujući odgovornost na njih, tako da na kraju ispada da ceh Tuđmanove politike plaćaju zapovjednici Hrvatske vojske, ali ne i njihovi civilni zapovjednici odnosno vrhovnik Franjo Tuđman i njegovi suradnici iz vlade RH, iako Oluja de facto ne predstavlja etničko čišćenje hrvatskih Srba nego oslobodilačku vojno-redarstvenu akciju Hrvatske vojske, kojom je između ostalog i oslobođen put za oslobađanje Bihaća od srpske opsade, i spriječena humanitarna katastrofa kao što se pokazala srebrenička, kada su postrojbe bosanskih Srba na čelu sa ratnim zločincem Ratkom Mladićem, ujedno predstavnikom vojske Miloševićeve krnje Jugoslavije i beogradskog generalštaba bivše tzv. JNA, počinile u srpnju 1995. godine genocid nad Bošnjacima odnosno ratnim zarobljenicima iz Armije BiH, i srebreničkim civilima, te se taj genocid, kojega je de iure priznao međunarodni sud pravde, ICJ, nadovezao na genocid koji je četnički režim Radovana Karadžića počinio 1992. u Bosanskoj krajini (Prijedoru, Banjaluci, i Posavskom koridoru odnosno u Brčkom, te u dolini rijeke Drine, u Zvorniku, Bijeljini, Foči i drugdje), sa ciljem stvaranja tzv. Velike Srbije, odnosno priključenja etnički očišćenih osvojenih područja Republike BiH Srbiji.

Tako je Miloševićev srbijanski režim raspad Jugoslavije iskoristio za stvaranje velike Srbije, uz pomoć britanske politike koja je intenzivno dijelila Bosnu i Hercegovinu, kako bi što više bosanskog teritorija došlo pod upravu Beograda, a time i srbijanskog saveznika u Londonu (i Parizu, predsjednik Mitterand), a Franjo Tuđman se pokliznuo na kori banane koju je pred njega u Karađorđevu bacio Slobodan Milošević, dok će ceh platiti hrvatski politički narod ili građani Republike Hrvatske koji opet, kao i u povijesti, bivaju proglašeni “zločincima“, a hrvatska država kao navodni “zločinački projekt“, odnosno opet biva kriminalizirano hrvatsko državno pravo koje kao posljedicu ima ponovnu pojavu hrvatskog pitanja, ukoliko hrvatski politički narod ne bude politički likvidiran, i završi na smetlištu povijesti kako je priželjkivao Karl Marx (za sada je marksizam završio na smetlištu povijesti).

Hrvatski geostrateg i analitičar i sociolog iz Austro-Ugarske Monarhije, dr. Ivo Pilar je u svome djelu “Južnoslavensko pitanje“ (Beč, 1918.) na osnovi sakupljenih dokaza ustvrdio da svako dijeljenje Bosne i Hercegovine, i ako se BiH ne nalazi u savezu s Hrvatskom, odnosno ako granica Srbije nije na Drini nego na Uni, vodi s vremenom do propasti svake hrvatske države, međutim, Tuđman se nije držao tog Pilarova aksioma nego je krenuo u avanturu zbog koje su Hrvati na kraju dobili optužnicu da su, na čelu s Tuđmanom, željeli stvarati veliku Hrvatsku, iako po svim logičnim i geo-strateškim principima ne može biti govora o velikoj Hrvatskoj ako bi u svom teritorijalnom korpusu i imala na bilo kojoj osnovi, bilo federativnoj ili konfederativnoj, i na osnovi obostranog referenduma u Hrvatskoj i BiH, hrvatske povijesne zemlju kao što su Bosna i Hercegovina, jer je povijesna činjenica da je hrvatska država u srednjem vijeku, koja doduše nije bila nezavisna, jer se nalazila od 1102. godine u sastavu Kraljevine Ugarske, doživjela uslijed turskih osvajačkih ratova dezintegraciju, s obzirom da je Osmansko Carstvo osvojilo hrvatski državni teritorij od Une do Vrbasa, poznata iz turskih diplomatskih dokumenata kao tzv. “Turska Hrvatska“, i nezavisnu hrvatsku državu, Vrh-Bosansku Kraljevinu od Vrbasa do Drine, koju je Osmansko Carstvo osvojilo 1463. godine u vojnoj invaziji, a koja se nalazila pod vladavinom hrvatskog kralja kojega je kao suverena Bosne priznala Sveta Stolica.