HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

07. travanj 2011.

ANTE STARČEVIĆ I HRVATSKA ZBILJA

Ante Starčević je prvi jasno vidio i formulirao zahtjev, da Hrvati imaju pravo u duhu nacionalnog principa i na osnovi povijesnog prava, da traže hrvatsku državu slobodnu i nezavisnu, te je ostvarenje toga prava postavio kao bitni uvjet našega opstanka. On je prvi uvidio da nacionalni demokratski princip dolazi do pobjede, ako narod ima svoju državu, dok je svako drugo rješenje polovično i nevaljalo. Po njemu je hrvatski narod puna individualnost kulturno, etnički i državno i ako mu se ospori najveće pravo, pravo da bude gospodar u svojoj zemlji značilo bi Hrvate deposedirati svih prava.

Smisao Starčevićevih nacionalističkih ideja i bit temeljnih njegovih misli, njegovog političkog programa je ostvarenje hrvatske države, koja njemu nije samo okvir narodnog života, nego prijeka i bezuvjetna osnova za mogućnost opstanka hrvatskog naroda. Po njemu Hrvati mogu samo tako slobodno živjeti, nesmetano se razvijati, bez ičijeg tutorstva i gospodstva po svojoj slobodnoj volji nesmetano unapređivati svoje materijalne i duhovne vrednote. Stoga je izričit: “Izvan hrvatske države nema života“.

On je bio prvi koji je formulirao politički program, pokazivao cilj i putove. Pokazivao pozitivne sile, u prvom redu nacionalnu hrvatsku svijest kao najbolje sredstvo za postignuće našega cilja. No bilo je i onih negativnih sila kod kojih ta svijest nije bila razvijena i u njima je imao žestoke protivnike. Protivnike je imao osobito u onom sloju ljudi, kakvih ima i danas, što su bili labilna i neodređena značenja, koji su bili spremni na sve kompromise, koji nisu imali svojih vlastitih principa, za koje bi se borili i zalagali, koji su bili sretni da nađu bilo kakvu formulu, kako će drugome služiti. Za takve je upotrebljavao izraz “ ropska pasmina“.

Među njih je ubrajao i one koji ne bi htjeli svjesno služiti tuđim interesima, no nacionalna svijest je kod njih slaba ili su loše odgojeni te ipak i nehotice tuđinu služe, time što stoje postrance od svih napora u borbi za hrvatsku slobodu. I na drugi način vrše poseban utjecaj u narodu, što zbog težnje za slogom, za jedinstvom, za kompromisom odbacuju i svoje narodno ime. Prave kompromise i u pitanju narodnog opstanka, navodeći sve moguće socijalne i zemljopisne isprike, da Hrvatska ne može tobože biti slobodna i samostalna, jer joj fale ekonomski uvjeti za to. On govori: “ Napokon mi vama slobodno ispovijedamo, da je pripovijetka o siromaštvu, o slaboći i o malenkosti Hrvatske tuđe bilje usađeno po rastrganom narodu hrvatskom, samo za to, da ovaj narod izgubi pouzdanje u se i tuđincu se time lakše u naručaj baci“.

Smisao Starčevićevih ideja i bit njegovih temeljnih misli, uz nezavisnost, bilo je demokratsko i slobodarsko uređenje zajednice. On je tražio da u svemu odlučuje narod. To svoje mišljenje izvodio je iz dubokog uvjerenja, da smo se svi ljudi rodili jednakopravni i da društvena odlikovanja i dostojanstva gospodina nema po milosti Božjoj, kako na primjer ni prosjaka po milosti Božjoj. Društvene odnošaje, po njemu, uviđa pravno samo društvo, te tko se hrani kruhom naroda, ima narodu račune davati. Po tom pitanju dalje je jednako jasan : „“vladar koji progoni ili ne štuje pravo svog naroda, prestaje biti zakonitim vladarom i napram njemu ni jedno udo naroda nema nikakav obzir. Svetost vladara prema narodu stoji samo u svetosti kojom on smatra i štuje pravo naroda.

Borio se s jednom svrhom, da spasi Hrvatstvo i da Hrvatima uzdrži u srcu živu težnju za slobodom u svakom obliku.

U toj borbi njegovo vrhovno načelo je bilo, da se hrvatski narod mora pouzdati samo u svoja prava, svoje snage i u Boga. Takvo njegovo poimanje u skladu je sa učenjem Svetog Pisma, koje također uči da se treba isključivo u Boga pouzdati ( Ps 131), jer njegova moć, mudrost i očinska ljubav zaslužuje apsolutno povjerenje ( Mt 6, 24-34).

Sloboda, samoodređenje i nezavisnost kod Starčevića imaju u svemu prednost. Njegov program je za Hrvate vječan i vrijedit će sve dotle, dok hrvatski narod ne bude trajno nezavisan i slobodan u svojoj nezavisnosti.

Snažno nacionalno strujanje koje se dogodilo devedesetih godina prošlog stoljeća, strujanje koje je proželo hrvatski narod i u konačnici rezultiralo svenarodnim ustankom i borbom za slobodu, bilo je zapravo trijumf najčistije Starčevićeve nauke. Bio je to slom romantičnih ideja slavenstva i jugoslavenstva, koje su svojedobno zavrtile glavama naših intelektualnih generacija, ideja koje su onesposobile zdrav razum i nekim sljedbenicima Starčevićevog nauka kao što su Supilo, Trumbić, Smodlaka…., ideja koje su od tadašnjih hrvatskih intelektualaca i od Hrvatske učinile objekt tuđih političkih interesa i programa.

Devedesete godine jasno su pokazale da su ideje ilirstva-slavenstva-panslavenstva-jugoslavenstva bile etapa hrvatske politike koja je rodila likvidaciju svoga vlastitog ja, uništavanju jedinog što bijaše i jeste stvarnost, uništavanju hrvatstva. Ta nerealna, nehrvatska politika i ideologija skrahirala je devedesetih na svim linijama i doživjela potpuni slom. Hrvatski narod tada vratio se sam sebi, vratio se programu i idejama Ante Starčevića koje se dokazaše kao ideje temeljnice za Hrvatsku i hrvatski narod.

Devedesete su Starčevićevoj ideji dale za pravo i u našem političko nacionalnom životu nitko nikada nije pobijedio kao Starčević tada. Hrvatska politika rezultirala je oživotvorenjem njegovog nacionalno-političkog programa. Sve nehrvatsko je skrahiralo i slavenstvo i jugoslavenstvo i sve drugo, jer to drugo bijaše tlapnja i utopija, prijevara i zamka.

Od njegove smrti do devedesetih godina prošlog stoljeća izvršene su temeljne promjene u našem narodnom biću, izmijenile su se stubokom sve državne i socijalne prilike, no Starčević je devedesetih živio aktualniji i suvremeniji nego je ikada prije bio, iako u kasnijim razdobljima nisu ostvarena njegova načela-sloboda, jednakost i pravda. Naša sloboda, naša jednakost, naše pravo danas, u našoj nezavisnosti, su kao snijeg na suncu. Volja naroda se poštuje samo ako je istovjetna volji onih koji vladaju. Za takvo stanje nije kriva ideja nezavisnosti, krivnja je u čimbenicima društva, krivnja je u političkoj izdaji, u prvom redu HDZ-a i SDP-a, jer njihova vladavina nije omogućila ostvarenje slobode hrvatskog čovjeka u narodnoj zajednici, u ostvarenoj hrvatskoj državi.

LIKVIDACIJA DRAGOVOLJACA HOS-A KAO NEOPROSTIVI GRIJEH I ZLOČIN HDZ VLASTI

Politika jednih i drugih nije izdajnička samo u tom pogledu, ona nas danas ponovno navodi na putove tuđih nehrvatskih programa i interesa, a kad se devedesetih hrvatski narod vratio samome sebi činilo se da nema više sile, koja bi ga mogla ponovno navesti na takve putove.

Pokazalo se da tih izdajničkih sila ima. To su odmetnici današnjeg vremena koje tuđe vlasti štite i postavljaju, uljuljavaju hrvatski narod u novu utopiju, u novu prijevaru i zamku.

Umjesto da se narod politički odgaja i da mu se stavi pred oči stvarnost i mogućnost uspjeha danas nakon propalih i sveobuhvatnih ideja ilirstva, sveslavenstva i jugoslavenstva niču ideje europejstva, svečovječanstva. Niču nove težnje za uništenjem hrvatske narodne posebnosti, koja je vjekovima stvarana.

Narodu se protura filozofija da mu je dovoljno da se može služiti svojim jezikom i kulturno se iživljavati, ako i to, a da po svojim životnim formama ne bude gospodar u svojoj kući i da sam na svome području ne odlučuje. A projekt Europe, kao zemlje zajedničkog tržišta, ide u smjeru stvaranja nove države, ide u smjeru saveza u kojem se države odriču ne samo izručivanja jednog dijela svoje suverenosti, već i suverenosti kao takve. Pošto je vlastita narodna država neophodan preduvjet za rješavanje svih narodnih pitanja nova višenarodna država nije rješenje za hrvatski narod.

U povijesti svih dosadašnjih višenarodnih država uvijek je vlast bila usredotočena na povlaštene, uvijek je postojalo prvenstvo jednih i podjarmljenost drugih. Uvijek su drugi narodi morali svoje interese podčiniti “zajednici“ koju su u pravilu predstavljali povlašteni. Članica jednog saveza ne predstavlja pravu potpunu državu. Savez je samo sredstvo da se prikriju unitaristički ciljevi. Takav oblik dopušta da se održe tek neki narodni običaji i neke formalne oznake državnosti. U složenim državama uvijek je postojala i postoji prevlast jednih nad drugima. Uvijek su postojale dominacije i podčinjeni, a politika ovih prvih nikada nije bila usmjerena dobru podčinjenih, niti je bila za njih korisna, naprotiv uvijek su dominantni nastojali postići što veću korist i prednost sa što manje rizika i napora.

Višenarodna europska država nije rješenje za Hrvate,jer da bi opstala kao takva morat će biti ili diktatura ili je neće biti, jer je protiv naravi. Ante Starčević o nečemu takvome govori: “ Nemoguće je, jer je proti naravi, načiniti jedinstvo oblasti, zakona, uprave, uz slobodu ili samovolju, kod naroda različitih pasmina, poviješću, stupnjem prosvjetljenja, zemljišnim ležajem, društvenim odnošajima, gospodarstvenim probitcima, zakonima vjere“.

Anti Starčeviću bilo je jasno ono što mnogim hrvatskim političarima i intelektualcima danas još nije a to je, da RH u višenarodnoj državi neće biti subjekt svoje sudbine, već objekt tuđega iskorištavanja. Bez suverene države ne može se pravo razviti ni gospodarstvo ni kultura a ni urediti socijalne prilike. Mnogi će reći, mi imamo državu ali sve to nismo uspjeli u njoj ostvariti. Za ostvarenje tog cilja treba obračunati s inima koji to priječe i koče, a ne tražiti izlaz u novim okvirima iz kojih izlaza nema. U politici koja ide u tom smjeru ne vlada realnost, zdrav razum i račun i neće biti čudo da nas sposobniji, vještiji, realniji i lukaviji tuđi političari prevare, nadmudre, te na kraju podčine i izrabe. To je logičan slijed, jer zašto bi se drugi brinuli o dobru i o interesima hrvatskog naroda, kad to sami Hrvati ne čine.

Više ne čudi da se izdajničke elite ne brinu o interesima hrvatskog naroda, ali je žalosna činjenica da su zakazali mnogi koji u svome opredjeljenju i svojim programima “ slijede“ Starčevićev nauk. Mnogi na hrvatskoj desnici uzimaju mnogo toga od njegovih programa i ideja, no čini se samo iz razloga da bi mogli uspjeti u narodu. Osobito danas nedostaje duha obrane prava Hrvatske, nedostaje angažmana za očuvanje i daljnju afirmaciju hrvatske samobitnosti i djelovanja u cilju stvarnih potreba hrvatskog naroda. Većinu hrvatske desnice danas karakterizira jalovost, beskarakternost, nedosljednost, politička slabost. Izostaje čisti Starčevićev beskompromisni nacionalizam demokratskog kova.

Niti kod novooformljenih desnih stranaka i pokreta nema potpuno definiranih Starčevićevih stavova u kojima je jasno definiran cilj, a to je slobodna i nezavisna hrvatska država. Zbog takvog rezerviranog stava kod mnogih u RH prevladava uvjerenje, da se tu radi o kompromisnom nacionalizmu i nacionalizmu idejnih zabluda u kojem je hrvatski narod samo sredstvo za postizanje tuđih ciljeva, koji nisu istovjetni s potrebama hrvatskog naroda. Bez jasnog stava neće biti prepoznati u narodu kao ona snaga koja narodu može vratiti dostojanstvo, a hrvatskoj državi stabilnost i napredak. Samo linija izvornog Starčevićanstva, jasno opredjeljenje za tu liniju i provođenje ideja te linije može desnici, u trenucima tonuća lažne desnice na vlasti, donijeti uspjeha u narodu.

Mirko Omrčen