HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

http: www.hrvatsko-pravo.hr

12. svibanj 2011.

                      ŽALOSNE I RADOSNE VIJESTI

„Ja sam za ulazak Hrvatske u EU jer se nadam da ćemo se tada očistiti ovih centara tajne moći.

Mi u Hrvatskoj danas nemamo demokraciju imamo moralno političku podobnost jednaku bivšem komunističkom režimu. Hrvatskom i dalje vladaju bivši partijski sekretari koji su se pozicionirali i upravljaju svim većim hrvatskim strankama.“ ( Ivan Miklenić, glavni urednik tjednika Glas koncila ).

NA SLICI: NOVA ZGRADA HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE

Centri tajne moći u RH odavno već nisu tajna i stoga nije potreba u narodu širiti paranoju o centrima tajne moći, već je potreba reći istinu, jer je ona ta koja oslobađa od zla u čijim rukama je moć. To zlo su domaća i strana financijska oligarhija, moćne domaće, ali i strane korporacije preko kojih svoju moć i interese u Hrvatskoj ostvaruju strane vlade i države. Ta moć podredila je svojim interesima gotovo sve čimbenike društva. Odavno je jasno da hrvatska politika ne diktira sama svojim interesima, a jasno je i to da navedeni centri moći svojim interesima sami diktiraju. Korupcija i mito njihovo je djelo usmjereno, ne samo politici i strankama, već i administraciji, sudstvu…

Uz pomoć korumpirane i kontrolirane politike, ta moć uspjela je služnički podčiniti mnoge predstavnike znanosti, umjetnosti, filozofije, mnoge medije…Iz tog razloga nema napretka i razvijenosti ni na ekonomskom,ni na kulturnom, ni na političkom polju. Nema demokratske Hrvatske.

Odavno je jasno da je ta moć izmakla kontroli i da država nije u stanju, iako ima zakonodavnu i inu moć, obuzdati svemoć i samovolju centara moći, te ih podvrgnuti demokratskome nadzoru. Na to jasno ukazuje činjenica i podatak, kako jedna od najvećih korporacija u RH duguje državi šest milijardi kuna, a država umjesto da dug utjera upada u nove dugove zadužujući se, kako bi mogla otplaćivati dospjele kamate na svoj dug.

Bilo bi presmiono reći kako centri moći kontroliraju i vjersko-moralnu sferu društva, no činjenica je da su vjersko-moralni čimbenici danas isključeni iz života, da su disciplinirani i separirani, te da su potpuno potisnuti u javnom životu i osobito u odgoju.

Koji je razlog tome može se samo nagađati. Stoji da je prešućivanje istine, šutnja i pasivnost, koja osobito karakterizira vrh Katoličke crkve, odnosno biskupe i nadbiskupe rezultiralo time, da Crkva u cijelosti nije uspjela, kroz sve ovo vrijeme, unijeti u politički i društveni život osjećaje odgovornosti, poštenja i pravde, osjećaje za razumijevanje i ljubav prema bližnjemu, osjećaje skromnosti, vjeru u istinu i u smisao života u one vrijednosti koje su obveza Crkve. Osobito za vrh se ne može reći, kako je to djelotvorna, odgovorna, čvrsta i pouzdana vrijednost današnje Hrvatske.

Naprotiv, može se reći da se malo ili nimalo žrtvuju, nisu sposobni za pravu borbu i nemaju dušu borca, kao što je to imao Stepinac čiji je idealizam bio plemenit i ponosan a patriotizam djelotvoran.

Zbog svega toga za današnje stanje i Crkva snosi dio odgovornosti. I ona je suodgovorna i za vladavinu zla i zato što nemamo demokraciju i zato  što je današnja hrvatska država nastavljač diktatura Austrije, Mađarske i Srbije, a to nije bio njen smisao.

Smisao nije ni nova kombinacija, koju podržavaju i biskupi i dio klera, jer bi se u njoj Hrvati, zbog zajedničkih interesa kombinacije trebali odreći svoje nezavisnosti. Naš smisao jest, bio i treba biti slobodna hrvatska država i slobodan Hrvat u svojoj državi. U tom pravcu treba voditi borbu i uložiti najveću odlučnost, da se onemoguće one ideje i oni čimbenici koji obmanjujući onemogućuju ostvarenje tog smisla.

Iluzija je očekivati da ćemo se od zla očistiti, da će ono biti likvidirano, da ćemo ostvariti demokraciju u novome besmislu, jer novi besmisao niti će afirmirati slobodu Hrvatima, niti će afirmirati hrvatsku državu i hrvatski narod.

Taj besmisao je jedna neprirodna ideja, koja se ostvaruje prevarom i zabludom, a ne na temelju ispravnog poznavanja zakona o ljudskom razvitku.

Hrvatski biskupi, dio klera i mnogi drugi Hrvati upali su danas u zamku i zabludu u kakvu su Hrvati upali npr. i 1918 godine, kad su smatrali da ujedinjenje može riješiti sve neslobode, nepravde, pljačke, tešku ekonomsku krizu i oslobođenje od dotadašnjih tutora. Tadašnju hrvatsku zabludu dobro oslikava govor Marka Novosela u hrvatskom Saboru 29.10. 1918 godine na proglašenju samostalne države SHS. Čitajući prešni predlog zastupnika Svetozara Pribičevića i drugova on između ostalog govori :

“ Nema nikakve sumnje, kad ovo govorim o našoj potpuno suverenoj državi, da onda mi, koji smo se danas složili u jednom pokliku, kojim hoćemo da dademo izraz svojoj nadi, svome očekivanju, da će ta zajednička država biti moćna i snažna i da će u toj državi svi narodi biti potpuno jednaki faktor. Ne radi se o tome da se u tom jedinstvenom narodu pojedini dijelovi majoriziraju ili nulificiraju, jer kad bi u svijesti makar jednog i najmanjeg dijela našeg naroda bila uvriježena bojazan ili sumnja, da u toj zajedničkoj državi, svaki dio našeg naroda ne bi imao bilo jednaku zaštitu bilo jednaki suverenitet, onda bi ta sumnja izazvala stanje, koje bi značilo jednu slabost naše države i u toj slabosti narodi, koji će nas okruživati i koji će gajiti prema nama imperijalističke težnje, našli bi snagu za sebe“.

Ovaj kratki povratak u prošlost oslikava svu glupost, naivnost i zaluđenost Hrvata, jer je kasnije potvrđeno pravilo, da svaka zajednica teži osiguranju vlastite koristi i prednosti. Razvija se na račun drugih naroda koji se ulaskom u zajednicu odriču svoje nezavisnosti, koje ulaskom u zajednicu gube svoju političku slobodu.

Kraljevina SHS i kasnije Jugoslavija osiguravale su prevlast Srbije, bile su njena korist i prednost, razvijala se Srbija na račun drugih naroda. U toj zajednici Srbi su našli snage za sebe za svoje imperijalističke težnje. Ta zajednica bila je izvorište imperijalizma, malog srpskog imperijalizma. Za razliku od Hrvata, Srbi nikada nisu smatrali da postoji tzv. jugoslavenski narod, oni su Jugoslaviju smatrali proširenom Srbijom i sredstvom za okupljanje svih zemalja u kojima žive Srbi te za posrbljivanje naroda među kojima oni žive.

 Iskoristivši nabačenu ideju jedan mali narod stvorio je od Jugoslavije svoje malo kolonijalno carstvo u Europi. Jugoslavija je bila primjer malog imperijalizma. Ona je pokazala da jedna država kao članica zajedničke države ne predstavlja pravu, potpunu državu, kao što je to slučaj sa suverenom državom, te da Hrvati bez države nisu imali i neće imati potrebni politički oblik za slobodan razvoj. Jugoslavija je primjer koji pokazuje, da se bez svoje države narod ne može pravilno razvijati kao narod. Jugoslavija nije bila izražaj jedne narodne zajednice, predstavljala je povredu hrvatskog naroda za slobodu i nezavisnost i zbog toga je propala.

Ujedinjena Europa i nabačena ideja Europe, kao jedne države, već sada se pokazuje kao primjer velikog imperijalizma, ne samo britanskog. Taj novi okvir, novi je jaram za nas Hrvate. To nije rješenje, jer ćemo u tom okviru postići samo djelomična autonomna prava, koja se hoće zvati državom, iako Hrvatska kao takva jedinica neće imati bitnih oznaka prave države. U tom okviru druge države i vlade, koje su preko svojih korporacija već sada ostvarile određenu moć u RH ostvarit će još veću ili potpunu moć.

Uzaludno je stoga očekivati ravnopravnost, jer će vladati veća ili manja ravnopravnost. Uzalud je očekivati blagostanje, jer će vladati veće ili manje blagostanje. Uzalud je očekivati slobodu, jer će vladati veća ili manja sloboda nego u temeljnom načelu.

Stoga poruke i vijesti, koje nam biskupi šalju preko don Ivana Miklenića o očišćenju i oslobođenju nisu za hrvatski narod “Radosne vijesti “, to su  “žalosne vijesti“.

Englez, Francuz ili pak Talijan, Austrijanac, Mađar neće nama dati i darovati slobodu. Zar stoljećima nismo stenjali pod jarmom ovih potonjih? Oni nikada, od trenutka kad smo se oslobodili njihovog jarma, nisu prestali računati s time da nas ponovno ujarme i sve ovo vrijeme nije njih učinilo nimalo civiliziranijima, naprotiv….

To je jasno viđenje EU i stoga stajalište hrvatskih biskupa i don Ivana predstavlja jedno sljepilo. Riječima Evanđelja rečeno:“ Jasno viđenje za njih postaje zasljepljenjem“ ( Iv 9,39 sl)

Pristajući uz nabačenu ideju EU oni jedno zlo, novi okvir, drže i nazivaju dobrim, te samim time jedno dobro, hrvatsku suverenost i nezavisnost, proglašavaju zlim. Opet s druge strane oni neprestano govore o svojoj ljubavi i brizi prema domovini  iz čega se ne može zaključiti i iščitati ništa do li, da protiv svoje volje ne čine dobro koje hoće, već zlo koje neće. Na tu zamku, koja povlači čovjeka za sobom protiv njegove volje ukazuje Pavao ( Rim 7,18 sl)

Bježanje od lažne i prijevarne moći predstavlja slabost, nemoć,  predstavlja nedostatak kreposti i vjere koja pobjeđuje svako zlo. To je nedostatak pouzdanja u stvarnu moć. To je strah od borbe protiv zla, a slobodu nitko ne poklanja za nju se trebamo i moramo sami izboriti. To ujedno znači beskompromisno se boriti protiv zla i lažne moći.

Osim na bijeg od  svoje nezavisnosti, umjesto beskompromisne borbe hrvatski biskupi često zagovaraju i pozivaju na zajedništvo, kao nama je, nakon ratnih strahota i nemira potreban mir. Međutim zaboravljaju da mira nema dok se ne pobijedi zlo. Zar i mir Isusov nije plod neprekidne borbe protiv zla. Čemu nas time uče? Uče nas da budemo oruđe nestabilnog i prividnog mira, umjesto da kao kršćani budemo oruđe stvarnog mira, postignutog s hrabrošću i odlučnošću u svakodnevnom nastojanju da borbom pobijedimo zlo.

Takva borba međutim neizbježno vodi k tome da se moramo suočiti s neshvaćanjem, na koncu i s pravim progonima, nailazi na protivštine. Boje li se to biskupi kad poručuju preko don Ivana, da nam je rješenje u bijegu od samih sebe? Zar bježanje ne dovodi u pitanje i u dvojbu, ima li borba protiv zla ikakvog smisla, što je protivno Kristu, koji je donio smisao životu, vratio čovjeku dostojanstvo objavljujući mu da je pozvan u borbu protiv zla, zla koje vodi k patnji u svim njezinim oblicima.

Upravo centri moći u sprezi sa bivšim partijskim sekretarima, ali i onim političkim individuama koji su u Partiju stupili uspostavom hrvatske države, danas korumpiranom političkom oligarhijom ono je zlo koje je hrvatski narod dovelo u situaciju, da je bez dostojanstva, bez smisla , da proživljava svojevrsnu patnju. Ta patnja progonit će nas i bit će prisutna sve dotle dok budemo bježali. Stoga se moramo boriti protiv tog zla, samo borbom moći ćemo demokratizirati svoju državu, koja jedino kao takva, može postati stvarnim predstavnikom potreba i interesa svojih građana i osloboditi se diktata, kako diktata domaćega i međunarodnog kapitala s jedne strane, tako i diktata političke oligarhije s druge strane.

                                                                                                                Mirko Omrčen

Na vrh