UDRUŽENI ZLOČINAČKI POTHVAT UNIŠTAVA HRVATSKU

HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

20. svibanj 2011.

UDRUŽENI ZLOČINAČKI POTHVAT UNIŠTAVA HRVATSKU

Najava ministra unutarnjih poslova, Tomislava Karamarka, o afirmaciji “tuđmanovske Hrvatske“, ispada smiješno, iako je tragično. Dok u svijetu moćnici padaju pod udar pravne države, u post-tuđmanovskoj Hrvatskoj kao da je vrijeme stalo u doba prvog predsjednika Republike Hrvatske, Franje Tuđmana.

NA SLICI: ČAK I POVODOM BLEIBURGA SDP I HDZ ODRŽAVAJU KULT ZLOČINCA TITA I NJEGOVOG EPIGONA TUĐMANA

U vrijeme “tuđmanovske Hrvatske“ režim Franje Tuđmana bio je odgovoran za smrt najvjernijih sinova Hrvatske, koje simboliziraju čelnik ondašnje oporbe Tuđmanovoj autokratskoj vlasti i hazarderskoj politici, pravaš Ante Paradžik, suorganizator hrvatske obrane od velikosrpske agresije i jedan od utemeljitelja hrvatske države, te hrvatski branitelj Blaž Kraljević.

Iako bi čak i površna istraga u Hrvatskoj u slučaju likvidiranog čelnika oporbe Ante Paradžika ili višestrukog ubojstva generala Blaža Kraljevića i osam stožernih časnika Hrvatskih obrambenih snaga, odvela istražitelje u nekadašnji Ured predsjednika Republike Hrvatske, Franje Tuđmana, i njegove tajne službe koje je koordinirao Tuđmanov udbaš Josip Manolić, takva istraga se do danas nije dogodila jer su institucije hrvatske države zarobljene eks-komunističkim i udbaškim kadrom kojega je Franjo Tuđman zadržao u vlasti Republike Hrvatske, čim je ponovo došao na vlast 30. svibnja 1990. godine, nakon što je desetljećima vjerno služio svom “vrhovnom komandantu“, zločincu Josipu Brozu – Titu.

“Tuđmanova Hrvatska“, koju je Karamarko promovirao na bleiburškom polju, povodom 66. obljetnice najveće tragedije u povijesti hrvatskog naroda - masovnog ubojstva ratnih zarobljenika na pravdi Boga izginule hrvatske vojske i zarobljenih hrvatskih civila, ratnog zločina i zločina protiv čovječnosti koje je počinio titoistički režim jugoslavenske tamnice naroda - izravno je odgovorna i pred poviješću kriva zbog sustavnog zataškavanja bilo kakve istrage komunističkih zločina koji bi opet, da je bilo kriminalističke istrage od strane Ministarstva unutarnjih poslova RH odvele istražitelje u Ured predsjednika Republike Hrvatske, i do koordinatora Tuđmanovih tajnih službi, kolokvijalno zvane CRO-Udba.

Stoga je uopće pozivanje na “tuđmanovsku Hrvatsku“ na mjestu gdje se obilježava komemoracija hrvatskih žrtava komunizma ruganje zdravoj pameti, koje će povijest osuditi!

Ministar Karamarko, koji 2011. najavljuje procesuiranje komunističkih zločina u Hrvatskoj, mogao je isti posao obaviti i devedesetih godina kada je bio šef zagrebačke policije, upravljajući kao Tuđmanov kadar najvećom policijskom upravom u Hrvatskoj, ali nije, jer nije smio, sve da je i htio,. Od predsjednika Tuđmana, naime, nije smio uhititi Milku Planinc tada, kao ni dok je premijer bio Ivo Sanader, nije smio uhititi niti jednog drugog masovnog zločinca, primjerice Stjepana Hršaka s Tuškanca odnosno iz Krapine, okorjelog oznaškoga krvnika i partizanske kukavice.

Niti jednog nekadašnjeg šefa zagrebačke Udbe Karamarko nije smio uhititi i staviti pod istragu jer su se svi komunistički zločinci nalazili pod zaštitom režima Franje Tuđmana kojemu je veći neprijatelj bio Dobroslav Paraga nego polit-komesarka odnosno “mesarka“ s Kočevskog Roga, Milka Planinc, koja je živjela sigurno pod Tuđmanovom vlašću, kao i poslije pod Račanovom i Mesićevom, da neće biti ni ispitana, a kamoli uhićena i pod optužnicom Državnog odvjetništva, s obzirom da vrana vrani oči ne kopa, ali u tom slučaju bi Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić morao dati ostavku odnosno biti smijenjen i nečasno izbačen iz državne službe zbog sukoba interesa zato što nije dizao optužnice protiv osnovano osumnjičenih pripadnika zločinačke XI. dalmatinske (biokovske) brigade kojoj je pripadao njegov otac i otac Ive Josipovića, kvazi-predsjednika Republike koji je to postao zahvaljujući 500.000 mrtvih birača koje je Franjo Tuđman devedesetih uvijek iznova “oživljavao“ kako bi njegova zločinačka organizacija, uvijek iznova formirala vladu, s izuzetkom od 2000. do 2004. kada se uz pomoć State Departmena na vlast vratila druga eks-komunistička frakcija iz jedne te iste eks-komunističke zločinačke organizacije pod Račanovim hijenskim vodstvom.

Da je Karamarko bio šef njujorške policije, bio bi smijenjen zbog zlouporabe službena položaja jer devedesetih nije istraživao komunističke zločine, naime, bivši njujorški šef policije smijenjen je upravo zbog kaznena delikta zlouporabe položaja i ovlasti, dok njegov nasljednik vodi istragu protiv čelnika jedne od najjačih svjetskih institucija, Međunarodnog monetarnog fonda.

Da je navedeni šef Međunarodnog monetarnog fonda, Dominique Strauss-Kahn, počinio seksualni delikt u Zagrebu odnosno u “tuđmanovskoj Hrvatskoj“ umjesto u gradu New Yorku, ne bi nikada bio uhićen i stavljen pod kriminalističku istragu jer “tuđmanovska Hrvatska“ kao ni post-tuđmanovska nema svoje vlastito “ja“, nema stava prema inozemstvu, zato se tim više miješa u sve i svašta u vlastitoj zemlji gdje pokazuje mišiće prema trudnicama i ženama-žrtvama nasilja, prema zlostavljanoj djeci i onoj koje postaju žrtve otmice u koje su uključene državne strukture RH i njen zločinački eks-komunistički kadar, zatim se mišići pokazuju prema socijalno najugroženijoj kategoriji hrvatskog stanovništva, opljačkanim građanima i umirovljenicima koje je opljačkala eks-komunistička elita u tuđmanovskoj i post-tuđmanovskoj Hrvatskoj, a ni prema hrvatskim braniteljima odnosno ratnim veteranima Republike Hrvatske i BiH vlast na Pantovčaku i u Banskim dvorima nema ni najmanje obzira ni sućuti, a kamoli da bi tim ugroženim kategorijama stanovništva, uključujući stotinama tisuća višegodišnjih nezaposlenika ponudila i ostvarila nekakav svrhovit ekonomsko-socijalni program, dok nacionalna sigurnost u ovakvoj zemlji nikada nije postojala na razini institucija hrvatske države, osim u oporbenim redovima kada su Paragini pravaši osiguravali nacionalnu sigurnost kroz oružane Hrvatske obrambene snage u obrani od velikosrpske agresije, ali i tu je Tuđmanov režim djelovao zločinački, razbivši hrvatsku obranu protiv velikosrpske agresije, što je kazneno djelo veleizdaje.

Tuđmanov veleizdajnički režim je izdao Vukovar i Bosansku posavinu i Hrvate u Bosanskoj krajini, u Dubrovniku i Slavoniji, Lici, Dalmaciji, izdaja Lijepe naše od onih koji su se najviše u nju zaklinjali, paktirajući tajno i javno sa velikosrpskim režimom Slobodana Miloševića, i na kraju, “tuđmanovska Hrvatska“ izdala je vlastite generale iza čijih odora se vrhovništvo Republike Hrvatske skrivalo kao partizanske kukavice.

Udruženi zločinački pothvat protiv Srba u Hrvatskoj sigurno nije postojao kako se imputira generalu Gotovini i Markaču, ali je sigurno da je postojao udruženi zločinački pothvat protiv Hrvata koji svoje korijene vuče još iz “Bleiburga“, nastavlja se slomom Hrvatskog proljeća, i na koncu u “tuđmanovskoj i post-tuđmanovskoj titoističkoj Hrvatskoj“.

Tuđmanov izaslanik Hrvoje Šarinić posvjedočio je o svojim brojnim odlascima na tajne sastanke sa Slobodanom Miloševićem, tako i uoči Oluje koja je trebala biti oslobađajuća vojno-redarstvena operacija oružanih snaga Republike Hrvatske i njenih saveznika u Bosni, a ispala na koncu kao navodni udruženi zločinački pothvat vrhovništva u Titovoj vili na Pantovačku i njegovim dislociranim zapovjednim mjestom na Brijunima, također Titovoj rezidenciji koju si je crveni maršal sam priskrbio kroz prijevaru i zločine, kao i njegov partizanski general iz Velikog Trgovišta.

Dogovori o premještanju stanovništva, upakirani u zločinačku formulaciju “humano preseljenje stanovništva“, kakav je primjerice čak potpisan između predsjednika Tuđmana i predsjednika tzv. Savezne Republike Jugoslavije i Miloševićeva mentora, Dobrice Ćosića, predstavljaju povijesne uzroke optužnice haaškog suda ICTY protiv generala Gotovine koji je ispunjavao vojničke zapovijedi dok se paralelna linija zapovijedanja odvijala daleko od vojničkih karata Hrvatske vojske koju je general Gotovina vodio časno u borbu protiv zločinačkoga srpskoga generala JNA, Ratka Mladića, u Bosni, krvnika iz Knina, Kijeva i Srebrenice, oslobodivši srpski obruč oko opkoljenog Bihaća i sprječavajući novu humanitarnu katastrofu kakvu je svijet promatrao u Srebrenici, mjeseca srpnja 1995. godine.

Prvostupanjska presuda protiv generala Gotovine nije presuda hrvatskoj državi niti stvaranju hrvatske države jer država je stvorena 1991. godine u herojskom Vukovaru, nego je to presuda vrhovništvu RH na čelu s Franjom Tuđmanom, dok njegovi generali Gotovina i Markač plaćaju ceh tajnoj diplomaciji svog vrhovnika.

Sami srpski civili s bivšeg okupiranog područja tzv. Krajine priznaju da ih nisu Hrvati etnički očistili nego prst upiru u svog “vožda“ Slobu Miloševića; kakve je pak dogovore taj zločinački “vožd“ imao s Tuđmanom kojeg je od milja zvao “Franja“, ostaje na povijesti da utvrdi činjenično stanje koje glasi da su krajinski Srbi naselili Vukovar, a bosanski Hrvati kninsku krajinu, dok se prognani vukovarski Hrvati ne vraćaju u svoj zavičaj jer im to očito brani “viša politika“.

Oni pak koji između Franje Tuđmana i hrvatske države stavljaju znak jednakosti, sugerirajući da je Franjo Tuđman stvorio hrvatsku državu, gledaju na haašku prvostupanjsku presudu Gotovini kao da se radi o presudi protiv hrvatske države, ali to je već problem onih koji Franju Tuđmana drže za “Oca države“, dok žao može biti čovjeku silnih zavedenih koji su povjerovali u priče drugih odnosno zablude koje su širili o Franji Tuđmanu kao tvorcu države Hrvatske (ni Crkva nije imuna na te zablude), ali i zavedeni su imali alternativu i rečeno im je jasno i glasno na trgovima diljem Hrvatske u srpnju 1992. godine, međutim, nisu bili spremni braniti svoje glasove koje su dali za pozitivnu i nekomunističku demokratsku alternativu, tako da sada liju suze, ali, nažalost, u nepovrat!

ANTE STARČEVIĆ-HRVATI PRAVOG OCA DOMOVINE ROĐENOG 23. SVIBNJA 1823. ZAMJENILI LAŽNIM OCEM DOMOVINE ZVANIM FRANJA

Da je čelnik Međunarodnog monetarnog fonda seksualni delikt počinio u nekom zagrebačkom hotelu, ne bi bio pod vlašću premijerke Jadranke Kosor i predsjednika Josipovića nikada uhićen i priveden pravdi, jer poslušnički post-titoističko-tuđmanovski režim prodao bi i vlastitu mater ali ne bi ni u snu iznevjerio zapovjedi i instrukcije iz inozemstva, iz Bruxellesa i Washingtona, ne zaostajući za svojim idolima Titom i Franjom Tuđmanom koji su kao prekaljeni zločinci znalački manipulirali narodnim masama, što je tipično za autoritarne i totalitarne režime koje je 2009. osudio Europski parlament, ali čija osuda na tlu Republike Hrvatske ne smije biti primijenjena, unatoč tome što je RH zemlja-kandidat za članstvo u Europskoj uniji, jer bi to dovelo u opasnost režim korumpiranih vlasti u Zagrebu odnosno u post-tuđmanovskoj Hrvatskoj.

Stoga službeni Zagreb i dalje lažima prikriva istinu o pravom stanju stvari! Oni Hrvati koji slijede takve režime kakve predstavljaju Franjo Tuđman, Ivica Račan, Stjepan Mesić, Ivo Sanader, Jadranka Kosor i Ivo Josipović, nisu u stanju razlikovati dobro od zla jer im je post-titoistički režim isprao mozgove, i predstavljaju onaj dio Hrvatske koji žali za bivšom zločinačkom Jugoslavijom koju su oni i njihovi preci gradili na temelju masovnih grobnica hrvatskih žrtava komunizma.

Iako bi čelnik Međunarodnog monetarnog fonda trebao možda odgovarati zbog vrlo upitnih financijskih transakcija na štetu narodnih gospodarstava diljem svijeta, obično takvi kriminalci ostaju pod zaštitom nevidljive ruke kao što se događa u post-tuđmanovskoj Hrvatskoj gdje se hvata kokošare dok pravi kriminalci i dalje caruju iz pozadine i drmaju društvom, medijima i politikom iza kulise, ali takvim kriminalcima se dogodi ono što se dogodilo čikaškome kriminalcu Al Caponeu, da, naime, završi svoju “karijeru“ zbog naoko banalne stvari – utaje male svote poreza; tako je Strauss-Kahn pao na naoko bezazlenom slučaju štipanja hotelske sobarice, kako bi vjerojatno glasila njegova obrana u krajnjem slučaju, odnosno na slučaju kaznenog djela pokušaja silovanja što je zločin, ali na mikro-razini zločin protiv žrtve koji treba biti procesuiran, međutim, u usporedbi s mega-zločinom upropaštavanja čitavih naroda i njihovih nacionalnih država kroz politiku Međunarodnog monetarnog fonda, koji predstavlja instrument anglo-američkih bankara i naftaša, optužba za zločin napastovanja hotelske sobarice ispada kao kad Uskok optuži nekoliko malih podravskih managera ali sustavno izbjegava optužiti organiziranu mrežu koja štiti komunističke zločince u Republici Hrvatskoj i nositelje organizirane pljačke narodnoga gospodarstva, a izbjegava i stoga što bi istraga opet vodila u zločinački “štab“ na Pantovačku!?

Uglavnom, oni Hrvati koji su zabrinuti zbog svega što se događa u Hrvatskoj i s Hrvatskom trebali bi se zapitati, kako to da padaju čak i šefovi Međunarodnog monteranog fonda, ili primjerice njujorške policije, ili pravomoćno osuđeni izraelski predsjednik Katzav, ali oznaški oficirčići i djeca oficira JNA, udbaški (kosovski) doušnici ala Anto Đapić, ili “udbaški kadrovik“ i pjevač ustaških pjesama Stjepan Mesić i drugi, kao i tzv. tehno-menadžerčići nikako da padnu s vlasti u Hrvatskoj!

Svi padaju u svijetu s vlasti, samo ne udbo-mafija u Hrvatskoj i komunistička garnitura u Sjevernoj Koreji 20 godina nakon pada Berlinskog zida.

Doduše, nakon bijega bivšega premijera, “dragog Ive“, netko bi mogao reći kako zbog navodne borbe protiv korupcije nema više nedodirljivih, ali po Einsteinovoj teoriji sve je relativno, s obzirom da je premijer Sanader odbio pomoć Međunarodnog monetarnog fonda, postao je persona non grata, u suprotnom ne bi ga se više ni mogli riješiti sa premijerske dužnosti dok smo živi, s obzirom na njegov visoki stupanj političkog oportunizma.

Svako zlo za neko dobro, možda, jer obično nam naša balkanska politička elita priredi nakon jednog zla za koje čovjek pomisli da ne može biti veće, još veće i uvijek iznova veće zlo. Za takav režim je Otac domovine Ante Starčević rekao da se jaram ne mijenja na kvazi-izborima nego se jaram zbaci!