JEDNAKI U NEJEDNAKOSTI I SIROMAŠTVU

HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

31. srpanj 2011.

JEDNAKI U NEJEDNAKOSTI

I SIROMAŠTVU

Nedavno je čak i jedna Vesna Pusić, po svoj prilici u predizborne svrhe otvoreno reagirala na stanje (ne)sloboda u Hrvatskoj izjavivši da „temelj svake pravne države je da su po Ustavu i zakonu svi ljudi jednaki. Možemo biti jednaki i svi ćemo biti jednaki.“

NA SLICI:

IVAN MILAS, PREMINULI VISOKI DUŽNOSNIK HDZ I KOMUNISTIČKI APARATČIK ZA VRIJEME TRAJANJA RATA 1991. GODINE POSLAO SINOVE IZ HRVATSKE U BEČ.

Ali nije na izravan način upozorila na činjenicu da u RH nije ostvarena demokracija, vladavina prava, da građani u Hrvatskoj nisu jednaki pred zakonom, da nema nikakve jednakosti. Nije upozorila da nije ostvareno društvo temeljeno na vrijednostima slobode, solidarnosti, ljudskih prava, socijalne pravde, ravnopravnosti spolova, društvo napretka i ekonomskog probitka. Da hrvatski čovjek nije ostvario pravo da bude poštovan, pravo da bude slobodan, da živi puno dostojanstvo ljudske osobe.

Svega toga danas nedostaje i sve to jest ugroženo, jer nedostaje i nema očekivane i obećavane demokracije. Umjesto njenog punog života demokracija je u Hrvatskoj više nego ugrožena.

Upravo izostanak jednakosti ugrožava demokraciju, jer sloboda je zaštićena samo ako su u društvu svi jednaki. Demokracija je oblik vladavine u kojem vlada narod, te ona podrazumijeva državu u kojoj postoji politička i svekolika jednakost među ljudima. Ona među svojim temeljnim vrijednostima ostvaruje i jednakost i gdje nema jednakosti ne može se govoriti o društvu kao demokratskom. Građani trebaju uživati i ostvariti jednakost kako bi bili slobodni da vladaju i da se nad njima vlada.

Hrvatsko društvo je oblik društva koji Ustavom drži ljude jednakima i slobodnima, a u zbilji nema jednakosti, u zbilji su nejednaki i neslobodni u ropstvu. Jednakost se nije dogodila, a time ni sloboda. Uopće se ne nastoji na ikakvoj jednakosti, već su uvjeti takvi da se povećava nejednakost.

Kud god se pogleda jednakosti i jednakopravnosti nedostaje. Tome je razlog i činjenica da u Hrvatskoj uopće nije došlo do prijelaza od jednopartijskog u višestranački sistem. Višestranačje u RH nije zbilja, ono je samo jedna farsa. HDZ i SDP su stranke koje su nastale iz nekadašnjeg SKH i koje su prijevarom i obmanom zadržale i privilegije i vlast. Ono nekoliko tzv. stranaka, koje su s njima u opticaju, služi samo kao privid demokratičnosti.

Svojom samovoljom, jedni i drugi, odlučuju što je u interesu općeg “dobra“ u politici, ekonomiji, u “rješavanju“ socijalnih problema, socijalne “pravednosti“ na području obrazovanja, zdravstva, kulture itd. I jedni i drugi predstavljaju privilegiranu i povlaštenu kastu političkih elita koja se nedemokratski koristi prijevarom stečenim povlasticama onemogućujući stvarno višestranačje, odnosno sistem u kojem bi narod bio politički subjekt.

Višestranačja u Hrvatskoj nema, jer preko stotinu stranaka u RH ne može slobodno i otvoreno predlagati svoje programe u svim sredstvima javnog priopćavanja, a samo ravnopravnošću svih političkih stranaka i opcija u djelovanju i tumačenju programa može značiti višestranačje, može dovesti do višestranačja, legitimnih izbora i legitimne vlasti. Izbori i vlast proizišla iz izbora mogu biti valjani i legitimni samo ako su sve političke skupine jednakopravne da imaju jednake mogućnosti i jednake uvjete uključujući i pravo na jednakopravno korištenje materijalnih, medijskih i drugih sredstava. U suprotnom su politička borba i izbori i vlast nevaljani i nelegitimni.

Materijalna jednakopravnost znači osiguranje svakoj političkoj organizaciji koja dokaže da ima zajamčeni broj članova, minimum uvjeta i financija, što je potrebno za organizaciju političkih zajednica i zborova. Sredstva u najvećoj mjeri dolaze od društva te niti je pošteno niti pravedno, niti jednako da aktualne političke elite imaju na raspolaganju sva društvena materijalna sredstva, dok svi ostali moraju tražiti druge izvore prihoda. Nema tu jednakosti ni višestranačja, jer su svi drugi u nejednakom položaju, potisnuti na marginu.

Nema jednakopravnosti i ravnopravnosti, a time ni višestranačja niti u pogledu zastupljenosti u sredstvima javnog priopćavanja, preko tiska, radija i televizije. Samo privilegirani politički monopolisti mogu narodu predstaviti svoje programe, odnosno laži, i obmane.

Mediji diktiraju što ljudi misle i kako trebaju razmišljati, te kao takvi trebaju biti dostupni svim političkim skupinama i organizacijama. U RH nisu dostupni svima niti ravnomjerno izvještavaju o svim političkim gibanjima. Političko predstavljanje i izvješćivanje svedeno je na jednu negledljivu i dosadnu sapunicu o prijevarama, krađama, ljubavi i mržnji SDP-a i HDZ-a. Ono malo slobodnog prostora kojeg potisnute političke organizacije i pojedinci nađu za slobodan izražaj izloženo je prijetnjama, napadima i blokadama, što se nedavno dogodilo nezavisnom i slobodnom portalu glasilu hrvatskih branitelja.

Može se ustvrditi kako nema govora o sredstvima priopćavanja koja su u službi istine, o pravima svih na jednako i slobodno djelovanje, o punoj slobodi izražavanja, o ravnopravnom iznošenju programa, ravnopravnom sudjelovanju u političkoj borbi, o višestranačju i ravnopravnom sudjelovanju u izborima

Dok je tome tako nema ni ostvarenja svekolike jednakosti, jer je ugrožava vladajuća politička oligarhija.

.Jednakost društvenih odnosa ostala je neostvarena želja, a odnos kakav jest, u većinski kršćanskom društvu, kao što je hrvatsko društvo, protivan je i suprotan kršćanskom poučavanju ( Mt 23,8) , što je u svakom slučaju poučavanje na jednakost.

Jednakost društvenih odnosa, kao nepostojanje razlika u društvenom položaju pojedinaca koji žive u njemu danas je samo utopija.

Karakteristika hrvatskog društva danas, uz nejednakost, je i socijalna isključivost, minimalni životni standard, te siromaštvo, kojem su osobito izloženi nezaposleni, slabije obrazovani i ruralno stanovništvo. Trend daljnjeg održavanja i daljnjeg porasta nejednakosti povećavat će siromaštvo u RH i sve su pretpostavke da ćemo ostvariti jednakost u njenom najgorem mogućem obliku- jednakost u siromaštvu.

Sve vodi k tome, jer siromaštvo u RH ima obilježje trajnog stanja i iz tog stanja će se teško izići u prvom redu, jer su ograničene ekonomske mogućnosti, jer rast ne stvara dovoljno radnih mjesta. Stara radna mjesta su uništena, a nova se ne stvaraju. Gospodarski rast ne uspijeva stvoriti dovoljno dobre ekonomske mogućnosti za veliki broj siromašnih. Stoga će umjesto smanjivanja broja siromašnih taj broj rasti iz razloga, jer se ne ostvaruje održivi gospodarski rast koji je bitan, jer se njime povećavaju primanja siromašnima dajući im mogućnost bijega iz siromaštva, jer pruža mogućnost zapošljavanja nezaposlenima i neaktivnim osobama, koje su posebno izložene siromaštvu i jer stvara osnove za prikupljanje sredstava za programe ublažavanja siromaštva onim osobama koje same ne mogu pobjeći od siromaštva.

Siromaštvo će se u RH i dalje povećavati, jer ne postoji model rješavanja siromaštva, ekonomske nejednakosti i socijalne isključivosti. Nije razvijen ustavni i zakonodavni način koji najbolje odgovara hrvatskom povijesnom, socijalnom i ekonomskom stanju, uvjetima i mogućnostima

Posve je jasno da državna vlast, da HDZ i SDP sa svojim partnerima ne mogu niti su sposobni riješiti sve spomenute probleme. Već su dvadeset godina na vlasti, a nisu pružili i ne mogu pružiti stabilan zakonodavni okvir i socijalnu infrastrukturu, te u suradnji s građanima ustanoviti vladavinu prava. Zbog nepostojanja jasnih zakona i nevoljkosti da se postojeće poštuje narod trpi, osobito veliki siromašni sloj i socijalno ugroženi.

Zato treba tražiti druga i nova politička rješenja i druge političke opcije!

Za ostvarenje vladavine prava presudni su volja i odlučnost političkog vodstva, a to svi skupa nemaju. Potrebno je osnaživanje građana i njihovo puno sudjelovanje u političkom procesu. Nesudjelovanje građana u političkom životu i društvu uvjetuje nejednakost što obespravljenima i siromašnima smanjuje mogućnost utjecaja na donošenje odluka

Aktualne političke elite nemaju rješenja za teške probleme sadašnjice. Da su ih imali tih problema ne bi ni bilo i mi bi već davno ostvarili opravdane težnje izgrađenog društva na zdravim temeljima pravednosti, istine, slobode i jednakosti. Ostvarili bi i odnose među ljudima na ravnopravnosti i poštovanju na život u dostojanstvu svakog čovjeka. Ostvarili bi duhovni, moralni, kulturni i ekonomski napredak hrvatskog naroda. Vladajuće i monopolističke elite nisu uspjeli pravednim i čovječnim zakonima izgraditi društvo moralno, zdravo, socijalno. Kulturno i materijalno uspješno da za svakoga bude rada, kruha i stana.

Te elite bolju budućnost, te ostvarenje svega što nisu ostvarile u samostalnoj Hrvatskoj obećavaju u novom okviru.

U tom novom okviru riječ vodi neoliberalni kapitalizam, sloboda tržišta i trgovine u kojoj korporacije imaju ogroman utjecaj, u kojoj vlada natjecanje korporacija koja će biti najefikasnija u izrabljivanju. Nema tu boljitka i jednakosti.

Slobodna trgovina podrazumijeva korištenje robovskog rada za izradu proizvoda u nerazvijenim zemljama po niskim cijenama i plasiranje istih u bogate zemlje po visokim cijenama. Slobodna trgovina podrazumijeva i plasiranje jeftinih proizvoda na tržište bilo koje zemlje, što znači uništavanje lokalnog gospodarstva i sredstava za život siromašnih i nedovoljno razvijenih naroda.

Osim toga RH ulaskom u EU gubi i svoju suverenost, a bez prava na suverenost nema niti ostvarenja ostalih prava.

U jednom dijelu knjige „EU? Ne, hvala“ autor M. Bošnjak piše: EU sve više poprima federalni oblik jedinstvene političke superdržave u kojoj bi Hrvatska postala tek jedna mala, politički beznačajna pokrajina, bez ikakvih elemenata državnosti. U toj novoj megadržavi hrvatski narod ne bi više kontrolirao ni svoj teritorij niti bi imao svoju vanjsku politiku, niti svoj hrvatski novac, niti bi imao potpunu kontrolu svojih oružanih snaga. Politički centar moći ne bi više bio Zagreb nego Bruxelles i Strasbourg.

Mirko Omrčen