HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

http: www.hrvatsko-pravo.hr

18. kolovoz 2011.

          POLITIČKI NEDORASLI ZA ISTINU

 Da laž ne spaja nikoga, tako ni Hrvate, vidi se desetljeće nakon Tuđmanove smrti kada su Hrvati razjedinjeni više nego ikada, što je posljedica Tuđmanovih laži i lažne slike o svemu.

NA SLICI:

HRVATI SE JOŠ UVIJEK RADIJE PRIKLANJAJU TUĐMANOVIM I TITOVIM ZLOTVORIMA NEGO ISTINI

Prije svega, lažna je bila Tuđmanova politika pomirbe između nacionalista odnosno domoljuba s jedne strane, i komunista s druge strane barikade, između desnice i ekstremne ljevice, što je bio trik za uništenje desnice, i nastavak vladavine ekstremne ljevice uz umjetnu lažnu Tuđmanovu „desnicu“ kao njena satelita, ovaj puta pod krinkom demokracije.

Po izokrenutoj logici razmišljanja, da laž spaja, dok istina navodno razdvaja, Franjo Tuđman i njegova lažna HDZ, koju je osnovala Udba, naučili su Hrvate sustavnom prihvaćanju laži kao navodne istine jer su se bivši komunisti, udbaši i titoisti mogli na vlasti održati samo kroz velike laži koje su hrvatskom narodu nametnuli i servirali u vrijeme sloma komunističke Jugoslavije koji je označio kraj umjetne jugoslavenske tvorevine i komunističke tiranije ali ne i vladavine komunista i udbaških doušnika i oficira koji su započeli svoj hod ruku pod ruku sa stranim krupnim kapitalistima, izdajući ideale socijalizma i prihvaćajući neoliberalnu politiku rasprodaje hrvatskog narodnog gospodarstva u zamjenu za aboliciju za zločine iz doba jugoslavenske komunističke diktature.

Totalitarni sustav bivše visoko korumpirane Titove Jugoslavije je dolaskom Tuđmanove stranke HDZ na vlast dana 30. svibnja 1990. godine zamijenjen autokratskim nominalno demokratskim sustavom visoko korumpirane post-komunističke vlasti u Republici Hrvatskoj čiji se Ustav po volji bivšeg generala protunarodne Titove Jugoslavenske narodne armije, Franje Tuđmana, temelji na komunističkoj skupštini ZAVNOH koja predstavlja Oktobarsku revoluciju na hrvatskom tlu u Drugom svjetskom ratu. Kako bi zaštitio svoju vlast, Tuđmanov režim je odmah po dolasku na vlast uveo čeličnu medijsku cenzuru, i napao oporbu, ali ne Račanove komuniste koji su paktirali s Franjom Tuđmanom, nego demokrate iz redova anti-komunističke pravaške oporbe na čelu sa Paradžikom i Paragom.

Sinkronizirano Miloševićev beogradski i Tuđmanov režim u Zagrebu optužuju hrvatske anti-komuniste za neoustaštvo početkom devedesetih godina, dok istovremeno srpski komunisti na čelu s Miloševićem rehabilitiraju četništvo, a Tuđmanova vlast preko svojih doušnika ciljano rehabilitira ustaštvo kako bi se HDZ kao stranka bivših komunista i udbaša odnosno ekstremnih ljevičara pozicionirala u politički centar; tako Tuđmanov zamjenik Mesić pjeva ustaške pjesme, a doušnik Anto Đapić diže desnu ruku uvis, u znak fašističkog pozdrava, dok predsjednik Tuđman licemjerno za neoustaštvo optužuje Dobroslava Paragu koji se 1991. eksplicite ogradio od ustaškog režima iz Drugog svjetskog rata, i zajamčio svim građanima Hrvatske, bez obzira na vjeru i etničko porijeklo ravnopravni položaj u Hrvatskoj za koju je zahtijevao nezavisnost, slamanje velikosrpske pobune i uvođenje pravnog ustavnog poretka, uz lustraciju eks-komunista i udbaša.

Paraga je prvi koji se 1991. godine Židovima ispričao za holokaust u NDH, i podjednako osudio fašističke i komunističke zločine i totalitarni sustav čiji je sam bio žrtva u jugoslavenskom logoru na Golom otoku. HOS na prvoj crti bojišnice u vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku 1991. sačuvao je spomenik „Kameni cvijet“ na području bivšeg jasenovačkog logora kojega su četnici za vrijeme okupacije devastirali.

Titoisti su slom socijalizma i diktature komunističke partije u jugoslavenskoj tamnici naroda nakon pada Berlinskog zida iskoristili tako što su zlouporabili težnju hrvatskog naroda za slobodom i nezavisnošću, i to lažnim predizbornim obećanjima 1990. godine, spašavajući parazitske privilegije komunističkih partizana, štiteći ih od kaznenog progona radi kršenja ljudskih prava i komunističkih zločina u bivšoj SFRJ iz koje su u RH prenijeli veliku političku korupciju i nepotizam, podrivajući pravnu državu i uništavajući građanska prava, slobode i suverenitet hrvatskog naroda.

Povijest ne oprašta onima koji za njom kasne

Sve to je počelo 10 godina prije dana 3. siječnja 2000. godine, a taj datum ne predstavlja ništa drugo nego kontinuitet uništavanja hrvatskog suvereniteta, samostalnosti i slobode, za račun stranog krupnog kapitala i strane neoliberalne ideologije. Bivši aparatčici komunisti/titoisti kao novopečeni borci za građanska prava, financirani iz inozemstva od neoliberalne tajkunske oligarhije, hodaju ruku pod ruku sa stranim kapitalistima, prodajući vlastitu dušu za zrno privilegija, sinekure i medijske pažnje; to je sustav koji je Hrvatskoj nametnuo Franjo Tuđman, a njegovi nasljednici Ivica Račan i Stjepan Mesić nastavili su tamo gdje je njihov zaštitnik stao. Ivo Sanader predstavlja logički slijed takvog pljačkaškog sustava obmana i laži.

Kako bi mogli održati svoj kvazi-demokratski sustav pljačke i obmana, vladajući Tuđmanov režim uveo je protuustavnu cenzuru nad hrvatskim demokratskim nekomunističkim oporbenim oponentima u politici, koja je ostala na snazi do danas, odnosno preuzeo je medijsku cenzuru iz bivše Jugoslavije kao i političke sudske procese u staljinističkom stilu koji su prakticirani u Zagrebu od Titovih boljševika od  okupacije 1945. do sloma komunizma i jugoslavenske ideje i velikosrpske države pod krinkom jugoslavenstva, kao i devedesetih godina (vidi montirane optužnice i suđenja Dobroslavu Paragi i Hrvatskoj stranci prava).

Sve navedeno HDZ i Franjo Tuđman radili su u ime hrvatskog naroda, pozivajući se na lažni legitimitet krivotvorenih višestranačkih izbora iz devedesetih godina, i oslanjajući se na medijsku propagandu kojom su svoje laži nametnuli narodu kao vrhunaravnu istinu, uspoređujući se s velikanima iz hrvatske povijesti poput hrvatskih narodnih vladara odnosno kraljeva iz doba Tomislavove ranosrednjovjekovne Hrvatske, i omalovažavajući Oca domovine Antu Starčevića, prikazujući ga kao kakvog patuljka u odnosu na „mesiju“ Franju Tuđmana, nekadašnjeg boljševičkog politkomesara u partizanima, koji je po vlastitim izjavama imao u Republici Hrvatskoj dogovor sa Bogom.

Obmanuti sljedbenici Tuđmanove sulude politike svog su lažnog mesiju gledali kao kakvo božanstvo, diveći se njegovim navodnim uspjesima, čak i pljački, jer samo „sposobni“ mogu nešto postići, makar i kroz pljačku vlastita naroda čiju su zemlju poharali kao kakvi Biblijski skakavci.

Obmana zvana Oluja

Jedna velika obmana Franje Tuđmana počinjena je u vezi Oluje, predstavljajući ovu hrvatsku vojno-redarstvenu operaciju velikog stila kao veliku pobjedu nad velikosrpskim agresorom s kojim je Tuđmanov režim paktirao od samoga početka rata, odbijajući pružanje pomoći Sloveniji koju je JNA prva napala, preko odbijanja razoružavanja jedinica JNA, stacionirane u Hrvatskoj, i sve do konkretnih dogovora sa režimom Slobodana Miloševića u Srbiji oko podjele Bosne i Hercegovine i razmjene stanovništva, primjerice sporazum Tuđman – Ćosić o humanom preseljenju stanovništva što je, ništa drugo nego etničko čišćenje.

Krvavi režim Slobodana Miloševića je, za vrijeme Oluje, u Srbiji etnički očistio srijemske Hrvate, a njegova ekspozitura u okupiranim dijelovima BiH na području genocidne tzv. Republike Srpske, na čelu sa ratnim zločincem Radovanom Karadžićem, je etnički očistila Hrvate u Bosanskoj krajini i Banjaluci koji su, istjerani iz svojih zavičaja, naselili bivša okupirana područja samoproglašene i zločinačke tvorevine “Krajine“ u Republici Hrvatskoj; većina ostalih bosanskih Hrvata je kao posljedica hrvatsko-muslimanskih sukoba, koji su počeli nakon atentata na generala HOS-a Blaža Kraljevića čiji je neprijatelj bio velikosrpski agresor, preseljena također na bivša okupirana područja u Hrvatskoj, i u Zagreb i po cijelom svijetu, dok su pobunjeni Srbi ostavljeni od svog “vožda Slobe“ na cjedilu, i od vlastita režima preseljeni na okupirana područja u Bosni, te u istočni Srijem u Srbiji, u Beograd i na Kosovo, ali i u Vukovar.

Auto-etničko čišćenje srpske nacionalne manjine od strane režima Slobodana Miloševića neposredno uoči Oluje velikosrpska propaganda i dan danas tumači kao da su “krajinski Srbi“ od hrvatske zaraćene strane etnički očišćeni, i na toj laži su generali Gotovina i Markač, simboli Oluje, u prvostupanjskoj presudi međunarodnog haaškog suda ICTY osuđeni kao ratni zločinci i navodni članovi „udruženog zločinačkog pothvata“ na čelu s predsjednikom Republike Hrvatske Franjom Tuđmanom koji je svojim generalima radio iza leđa, paktirajući s vođom agresije na Hrvatsku, Slobodanom Miloševićem koji se u vrijeme Oluje nalazio na godišnjem odmoru u jednoj od Titovih vila gdje ga je posjećivao Tuđmanov izaslanik Hrvoje Šarinić, izvješćujući Tuđmanova saveznika o predstojećoj operaciji Oluji i ostvarivanju dogovora iz Karađorđeva 1991. kada je srpski vođa obećao Franji Tuđmanu da će Srbe u Hrvatskoj ostaviti na cjedilu jer ga ne zanimaju pošto je bio zainteresiran za podjelu susjedne Republike Bosne i Hercegovine, i lukavu podjelu odgovornosti za rat, agresiju i zločine s hrvatskom stranom.

Jesu li hrvatski generali iz Oluje shvatili Tuđmanovu prijevaru njih i cijelog naroda ili nisu ništa shvatili, vidi se iz žalbe njihovih odvjetnika na prvostupanjsku presudu kojima pobijaju navod da bi oni bili članovi tog inkriminiranog događaja o navodnom zločinačkom sastanku hrvatskog državnog i vojnog vrha na Brijunima uoči Oluje, koji kao zločinački tamo nije ni održan pošto se zločin odvijao iza zavjese javne političke scene na relaciji Dedinje – Pantovčak, međutim, prebacivanje odgovornosti na Franju Tuđmana u žalbama nema, tako da Damaklov mač ostaje visjeti nad glavama generala Markača i Gotovine!

Jao pobjednicima

Kako osuđeni hrvatski generali iz Oluje nisu shvatili prijevaru i obmanu svog „vrhovnika“ Franje Tuđmana, tako ni ratni veterani gardijskih brigada ništa nisu shvatili, niti znaju što se događa u politici, iako svjesni da se stvari odvijaju loše, 16 godina nakon što je Hrvatska vojska slavodobitno ušla u bivše četničko uporište i sjedište pobunjeničke srpske para-vlade, grad Knin koji je stari hrvatski povijesni kraljevski grad, od njegovih hrvatskih stanovnika prvi puta etnički očišćen u Drugom svjetskom ratu od strane partizana i četnika, i uz pomoć stvarnih saveznika srpskih pobunjenika u N.D.H., talijanskih fašista i njihove okupacijske II. armije, i drugi puta etnički očišćen od Hrvata nakon početka srpske pobune odnosno “balvan-revolucije“ od 17. kolovoza 1990. godine.

Iako pompozno proslavljena 16. obljetnica Oluje u Kninu, kojoj je nazočio državni vrh na čelu sa Sanaderovom nasljednicom Jadrankom Kosor, te predsjednikom Ivom Josipovićem i ostalim bivšim komunistima iz vrha Hrvatskog sabora i vlade Republike Hrvatske, državni vrh ustručavao se u druženju s ratnim veteranima koji su svoj dio posla oko zaposjedanja i oslobađanja bivših okupiranih područja u sjevernom i južnom sektoru Ujedinjenih naroda u RH pošteno odradili, međutim, iako je državni vrh RH nekoliko puta izdao ratne veterane kada je vrhovništvo de facto počinilo izdaju nad njihovim ratnim zapovjednicima Gotovinom i Markačem, ratni veterani 4. gardijske brigade Zbora narodne garde očekivali su u svome sjedištu u Kninu političarke i političare iz državnog vrha, međutim, ostali su sami, jedino ih je obišao njihov ratni zapovjednik i Gotovinin zamjenik, general Krstičević s kojim je ispred sjedišta veterana 4. gardijske razgovarala RTL Televizija dok Hrvatske televizije nije bilo ni blizu, iako se PRESS-centar nalazio u istoj ulici.

Veliki posteri generala Gotovine i Markača u prostorijama kninske udruge veterana 4. brigade, kao i veliki hrvatski povijesni stijeg sa povijesnim hrvatskim grbom na zgradi ispred sjedišta veteranske udruge 4. brigade ZNG, predstavljali su znak upozorenja visokim dužnosnicima lažne domoljubne stranke HDZ i članovima vlade RH da ne odlaze u posjet hrvatskim ratnim veteranima koji su zaslužni što državni vrh uopće može proslavljati obljetnicu Oluje, licemjerno se pozivajući na hrvatske generale koje su oni i njihovi prethodnici izdali i ostavili na cjedilu, na milost i nemilost.

Da šteta ne ostane samo na toj sramoti, ratni veterani 4. gardijske zaklinju se u hrvatske vrijednosti kao što su sloboda, nezavisnost i hrvatsko državno pravo, ali kao branitelje istih vide Titova generala Franju Tuđmana koji je u partizanima u Drugom svjetskom ratu gazio hrvatsko državno pravo, i Gojka Šuška, udbaškog doušnika među hrvatskom emigracijom u Kanadi, koji je na koncu rata po nalogu američke vlade i ministra obrane W. Perrya demontirao  “Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu“, kako bi se otvorio proces pomirenja između Bošnjaka i Hrvata i prostor za oživotvorenje hrvatsko-bošnjačke Federacije BiH, što je označilo totalni slom Tuđmanove politike prema Bosni i Hercegovini koju je ovaj obmanitelj prikazao Hrvatima kao još jednu veliku pobjedu.

Stara latinska poslovica: Jao pobijeđenima – kao prisjećanje na sramotni poraz starih Rimljana u gradu Rimu protiv galskih osvajača, u hrvatskom slučaju vrijedi obratno: Jao pobjednicima – pogotovo pobjednicima koji su proizašli iz „velikih“ Tuđmanovih „pobjeda“!

Branitelji  a ne žele priznati da je Tuđman ubijao hrvatske branitelje i dragovoljce HOS-a

Isti izdani ratni veterani 4. gardijske brigade koji su bez zadrške hrvatski domoljubi, odati će priznanje i generalu HOS-a Blažu Kraljeviću, i čelnicima HSP-a u doba rata, Anti Paradžiku i Dobroslavu Paragi, ali neće likvidaciju Blaža Kraljevića i osam stožernih časnika HOS-a, kao ni Paradžikovo ubojstvo i napade na Paragu povezati s Franjom Tumanom niti svog vrhovnika smatrati odgovornim za likvidaciju pravaša i hosovaca jer je prestrašna i pomisao da bi „osloboditelj“ Franjo Tuđman, koji je poljubio hrvatski barjak na kninskoj tvrđavi, uopće bio umiješan u takav zločin nad hrvatskim braniteljima.

Prekaljeni ratnici iz gardijskih brigada, koji su svoje živote i dijelove tijela davali za slobodu i hrvatsku državu, iskusni su u vojnim vještinama ali ne poznaju visoku politiku kojom se i nisu imali vremena baviti dok su ratovali u borbama protiv velikosrpske agresije, te nisu čitali programsku deklaraciju Hrvatske demokratske zajednice iz 1989. godine o tome da Franjo Tuđman, uz Josipa Manolića i Stjepana Mesića, nisu predviđali hrvatsku nezavisnost, te da se njihova politika temeljila, uz starčevićanstvo i radićevštinu, i na marksizmu (titoizmu) koji je bio dominantan.

Hrvatski domoljubi ne razlikuju prijatelja od neprijatelja, dovoljno je da neprijatelj izlane da je za Hrvatsku, da zamaše hrvatskim barjakom, i sve je oprošteno, kao da izdaje nikada nije bilo. To je kobno za Hrvatsku i njen hrvatski politički narod kojeg su lažni domoljubi i predstavnici lažne Tuđmanove (udbaške) „desnice“ na vlasti u kontinuitetu od 30. svibnja 1990. do danas izdali, i prodali u bijelo roblje!

Tako hrvatski domoljubi „zaboravljaju“ Tuđmanovu izdaju Vukovara, iako taj grad heroj i njegovi junaci-hrvatski branitelji predstavljaju rađaonicu moderne hrvatske države, i bojište na kojemu je agresoru, tako zvanoj JNA i njenim četničkim hordama, slomljena kičma, što unatoč srpskoj Pirovoj pobjedi i okupaciji Vukovara predstavlja prekretnicu u ratu, i otvoren put ka priznanju hrvatske nezavisnosti od strane svijeta.

Tako hrvatski domoljubi zaboravljaju Tuđmanovu izdaju Bosanske posavine, zaboravljaju likvidaciju Hrvatske stranke prava i njenog vodstva, likvidaciju generala HOS-a u Bosni i Hercegovini, Blaža Kraljevića, zaboravljaju smrtonosni atentat na Antu Paradžika u Zagrebu 1991. godine, i umjesto prisjećanja na ubojstva hrvatskih branitelja koja je počinila CRO-Udba, domoljubi slave njihove krvnike, u uvjerenju da su upravo bivši komunisti iz “hrvatskog“ vrhovništva , stvorili modernu hrvatsku državu; istovremeno hrvatski domoljubi osuđuju komunističke zločine koje su zataškavali njihovi idoli, čime zatvaraju krug shizofrenije u kojemu postoji samo jedna stvarnost: močvara u kojoj se matematički programirano utapaju, i nestaju!

Još malo i nestati će i branitelji iz 4. gardijske, i  ova udarna hrvatska brigada čiju uspomenu na njene pale i slavni ratni put neće moći sačuvati pored sve siline Tuđmanovog i titoističkog kulta ličnosti koji su gradili Franjo Tuđman i njegovi nasljednici.

Odgovore na pitanje - gdje i kada su Hrvati izgubili kompas, na osnovi čega su 300 godina dugo znali da su im Turci (Osmanlije) neprijatelji, a sada, nakon što je hrvatska država izborena dankom u krvi, ne vide stabla od šume, potražit će neka druga generacija Hrvata jer ova je posve izgubljena u lažima i obmanama koje su nametnuli titoisti odnosno bivši komunisti koji su nakon rušenja Berlinskog zida preobukli kapute i nastavili sa svojim pljačkama, lažima i izdajama koje im polaze za rukom zbog naivnosti među Hrvatima, što Hrvate stoji sve što imaju, uključujući ponos!

Nažalost, čak ni hrvatske žrtve komunizma, mučenici iz Jazovke i Hude jame, ostavljeni sami da trunu i dalje u tim jamama, nisu Hrvatima otvorile oči kraj zdravih očiju da vide tko ih to od 1990. vodi u nove jame, i propast.

Ovako, s vremenom, kako se raspada Tuđmanova politika obmane, Hrvati polako ali sigurno bivaju suočeni sa gorkom stvarnošću, a ta je, da je sve iz devedesetih bila jedna velika obmana, u kojoj su kraću šibicu izvukli Hrvati jer su povjerovali lažima i dopustili da im se osuši njihova istinska desnica, iako je postojao putokaz do istine koji su postavili Paragini pravaši.