HRVATI I SRBI RATNI SAVEZNICI U AGRESIJI NA HRVATSKU

HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

17. rujan 2011.

HRVATI I SRBI RATNI SAVEZNICI

IN MEMORIAM ANTE PARADŽIK 1991-2011

Rukovodstvo režimske Hrvatske radio-televizije još jednom je u svojoj sramotnoj povijesti dokazalo izdaju hrvatskih nacionalnih interesa kao u doba diktature predsjednika Franje Tuđmana, s tim da ovaj puta u goste nije pozvan nekadašnji komunistički glasnogovornik totalitarnog režima Slobodana Miloševića, ili neki četnik, nego stručnjak i tajni agent bivše Kontraobavještajne službe JNA koja je isplanirala i organizirala srpsku pobunu u Hrvatskoj iz 1990. godine, i velikosrpsku agresiju na Republiku Hrvatsku, nekadašnji novinar zagrebačkog komunističkog tjednika Danas, Miroslav Lazanski, koji je sudjelovao i u huškačkoj kampanji vrha tzv. JNA protiv generala Martina Špegelja, prvog ministra obrane Republike Hrvatske, kada mu je KOS JNA montirao tajno snimanje radi njegova planiranog uhićenja pod optužbom krijumčarenja oružja odnosno naoružavanja Republike Hrvatske i izmišljenog plana o likvidaciji Srba.

NA SLICI: DR FUAD MUHIĆ, ANTE PARADŽIK I DOBROSLAV PARAGA - NEKAŽNJENI ATENTAT NA ANTU PARADŽIKA 21. RUJNA 1991. ZA KOJEG NAREDBODAVCI NIKADA NISU KAŽNJENI NEUSPOREDIVO VEĆI ZLOČIN OD PLJAČKE HRVATSKE

Miroslav Lazanski, gostujući u Dnevniku 3 Hrvatske televizije dana 13. rujna 2011. godine, pozvan da komentira rat u Libiji odnosno navode da su libijski pobunjenici, koji su s vlasti srušili diktatora i Mesićeva prijatelja Moamera El Gadafija, strijeljali nekolicinu srpskih i hrvatskih plaćenika, odgovorio je, na pitanje voditelja emisije – Je li moguće da Hrvati i Srbi „nakon prošloga rata“ [voditelj nema pred srpskim gostom snage povijesne činjenice nazvati pravim imenom velikosrpske agresije] zajedno, rame uz rame, ratuju u Libiji? – „da to nije prvi put da Hrvati i Srbi ratuju zajedno, jer da su Hrvati i Srbi zajedno, rame uz rame, ratovali u Bosni.“

Ovaj, iako cinični odgovor Miroslava Lazanskog ipak je istinit, jer je povijesna činjenica da su HVO i Vojska Republike Srpske zajedno ratovali protiv Armije BiH, sa ciljem podjele Bosne i Hercegovine.

Ujedno je Miroslav Lazanski usred Zagreba demantirao predsjednicu vlade Republike Hrvatske, Jadranku Kosor, koja u svrhu neproglašene predizborne kampanje i dodvoravanja hrvatskom biračkome tijelu i nacionalistima, odjednom, nakon godina šutnje, glumi da navodno štiti hrvatske nacionalne interese, i s tim u vezi opovrgava srbijanskog predsjednika Tadića, navodeći da prošli rat nije bio građanski rat nego velikosrpska agresija, i da su u Oluji Slobodanu Miloševiću razbijeni zubi, što je bio njen odgovor na Tadićevu primjedbu pred glavnim tužiteljem haaškoga tribunala ICTY u Beogradu, da je Jadranka Kosor prilikom proslave Oluje u Kninu 2011. pozdravila “ratnog zločinca“ generala Gotovinu.

Umjesto da Tadića uputi na svog prijatelja i saveznika Milorada Dodika koji javno podržava ratnu zločinku Biljanu Plavšić, dočekujući i pozdravljajući je prilikom njena puštanja iz zatvora nakon odležane kazne, i na činjenicu da je Ante Gotovina još uvijek nevin jer nije pravomoćno osuđen nego samo u prvom stupnju, ona kao pravnica odgovara kao neka baba s placa, dok joj Boris Tadić usred Zagreba servira Miroslava Lazanskog putem svoje kosovsko-udbaške agenture na Hrvatskoj radio-televiziji, i javno je opominje neka se drži činjenica da su Franjo Tuđman i Slobodan Milošević surađivali u ratu, koji je bio velikosrpska agresija, što srpska strana ne priznaje, ali to i nije najvažnije što bivša srpska zaraćena strana i službeni Beograd priznaje ili ne, nego je važno što Hrvati misle i znaju, koliku svijest imaju, i zašto pristaju na laž o svojoj povijesti? (Na tragu „ludila“, ali prije bi se reklo na tragu Tuđmanove politike prema BiH je činjenica da su čitatelji izdanja zagrebačkog Večernjeg lista za BiH izabrali za političara godine Milorada Dodika koji bosanskim Hrvatima nudi lažne darove u vidu trećeg [hrvatskog] entiteta u BiH.)

WikiLeaks-depeša ne dokazuje da Franjo Tuđman nije sudjelovao u podjeli BiH

WikiLeaks je u nizu tajnih dokumenata ministarstva vanjskih poslova S.A.D. objavio i razgovor predsjednika Franje Tuđmana s američkim senatorom kojemu je rekao, da bi NATO i Amerikanci trebali bombardirati postrojenja bivše jugoslavenske vojne industrije u Srbiji, i spomenuo da Izetbegovićeve brojke o muslimanskim žrtvama nisu točne, odnosno drugim riječima, Franjo Tuđman je pred Amerikancima uslijed velikosrpske agresije umanjio broj velikosrpskih žrtava, što je više nego sramotno, čak i kad bi bila istina da je bosanski predsjednik pretjerivao u navođenju broja žrtava.

“Tuđman je Moynihanu prenio i dojmove iz BiH i Sarajeva, gdje je situaciju ocijenio 'vrlo teškom', ali je rekao i kako su pretjerane procjene Alije Izetbegovića kako su srpske snage ubile 128.000 ljudi i silovale 30.000 djevojčica i žena.“ (Objavljena depeša WikiLeaks, izvor internetska stranica televizije NOVA TV, www.dnevnik.hr od 15. 9. 2011.)

Predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović, možda je u javnosti pretjerivao u navođenju nesrpskih žrtava velikosrpske agresije, ali u svjetlu činjenica da je Bosna i Hercegovina bila od jugoslavenske i srpske strane razoružana, njeno stanovništvo goloruko izloženo četničkim pokoljima i bestijalnim klanjima odnosno genocidu, u najmanju ruku začuđuje što je Franjo Tuđman u razgovoru sa senatorom Danielom Patrickom Moynihanom u studenome 1992. kritizirao uveličavanje žrtava projekta “Velike Srbije“ ako je navodno bio protivnik toga projekta, kako tvrde njegovi apologeti koji ne prihvaćaju povijesnu činjenicu da je Franjo Tuđman dijelio Bosnu i Hercegovinu sa Slobodanom Miloševićem, a ako čak i priznaju tu činjenicu, onda navode da je to bio odličan Tuđmanov potez, čime dokazuju ne samo svoje zablude, nego i jednu neobjašnjivu iracionalnost, što je opasno!

Veliki sociolog svoga vremena, austrougarski i zagrebački istraživač dr. Ivo Pilar, je početkom 20. stoljeća hrvatskim političarima budućnosti jasno i glasno predočio u svojoj knjizi stoljeća, Južnoslavensko pitanje, da svako prelaženje Drine od strane Srbije znači smrt za svaku buduću hrvatsku državu koju je vizionarski nazirao da će biti osnovana jednoga dana, i da Hrvatska samo u savezništvu sa Bosnom i Hercegovinom može kao nezavisna država i međunarodni subjekt preživjet, dok je njezina propast matematički programirana ukoliko takvo savezništvo između Zagreba i Sarajeva na postoji.

„Posebna karakteristika rata u Bosni su bili slučajevi organiziranog i sustavnog silovanja – ili prisilnih trudnoća, što je bio svjesni cilj Srba. Istražiteljska misija Europske zajednice [prethodnice od Europske unije] napisala je izvješće u siječnju 1993. u kojemu se procjenjuje kako su bosanski Srbi silovali približno 20.000 bosanskih Muslimanki u takozvanim 'logorima za silovanja'... U lipnju 1994. godine je dovršena studija komisije za ratne zločine Ujedinjenih naroda o području Prijedora u sjeverozapadnoj Bosni, u kojoj se zaključuje kako su srpske snage ubile ili deportirale 52.811 osoba samo s tog područja...“ (Izvor: The Times od 02. 6. 1994., str. 12.)

Dakle, je li bilo 20.000 silovanja koliko je navela međunarodna zajednica, ili 30.000 o kojima je govorio Alija Izetbegović potpuno je irelevantno, kao i da li je ubijeno ili protjerano 50.000 ili 130 tisuća nesrba, jer je bitna činjenica da je srpska strana počinila genocid u BiH nad Hrvatima i Muslimanima/Bošnjacima, i bitno je također da je Franjo Tuđman usred rata kritizirao Izetbegovićevu brojku silovanih žena od strane srpske soldateske, što je vrlo indikativno na kojoj strani u ratu se Franjo Tuđman borio, naime, na velikosrpskoj strani protiv nacionalnih interesa Hrvatske, i time je počinio veleizdaju Republike Hrvatske koja je potkrijepljena slijedećim dokazom, a ne samo time da je bio jamac Daytonskog sporazuma kojim je Srbija prešla Drinu i uspostavila granice svojih nacionalnih interesa na rijeci Uni, 40 km od Zagreba u genocidnoj tzv. Republici Srpskoj:

Likvidacija zapovjednika Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) u Bosni i Herecegovini, i člana glavnog stožera Armije BiH, generala Blaža Kraljevića, i osam stožernih časnika, dana 9. kolovoza 1992. godine, predstavlja povijesni dokaz da je predsjednik Tuđman s vođom agresije na Hrvatsku i BiH, Slobodanom Miloševićem, dijelio međunarodno priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu.

Tuđmanov tajni prijedlog Amerikancima u studenome 1992. da bombardiraju srpsku vojnu industriju nije dokaz da s Miloševićem nije dijelio BiH jer politički saveznici nisu prvi puta u povijesti međusobno paktirali i ratovali, na primjer pakt Molotov – Ribbentrop odnosno savezništvo između Hitlera i Staljina što Hitlera nije priječilo da svog saveznika oslabi, i napadne ako i kada mu je to bilo u interesu. (I Staljin je za vrijeme trajanja nacističko-komunističkog pakta dao rasporediti milijunsku vojsku Crvene armije uz demarkacijsku liniju između 3. Reicha i Sovjetskog Saveza u istočnoj Europi, ne samo Hitler.) Isto tako prijedlog da se bombardira Srbiju je na tragu toga da ratni saveznici, ako bi si međusobno vjerovali, bili bi naivni, a oslabljena srpska vojna industrija i srpska vojska bila je u interesu Franje Tuđmana da od strane svog saveznika Slobodana Miloševića ne bude moguće prevaren i iznenađen, odnosno da ga ne poklopi jednim udarcem, s obzirom na ogromnu nadmoć u naoružanju koju je srpska zaraćena strana imala; tko u takvim uvjetima ne bi bio za to da se takvoj moćnoj zaraćenoj strani malo potkrešu krila? Na koncu, ni Slobodan Milošević nije bezrezervno vjerovao Franji Tuđmanu nego ga je držao u šahu s pobunjenim Srbima u Republici Hrvatskoj koje je ostavio na cjedilu tek u Oluji 1995. godine nakon što je Franjo Tuđman obavio svoj dio posla oko podjele BiH, a i u Oluji su se obojica predsjednika dogovorili, tako da su pobunjeni Srbi iz Knina i južnog sektora UN od Miloševićeva režima naseljeni u okupirani dio istočne Hrvatske i Vukovar, a Slobodan Milošević je pak još za vrijeme Oluje preko svog saveznika Carla Bildta iz Švedske, tada međunarodnoga diplomata, lansirao u svijet laž da je hrvatska zaraćena strana izvršila etničko čišćenje hrvatskih Srba, međutim, ako se dio stanovništva preseli iz jednog okupiranog područja u drugi, onda nema govora o etničkom čišćenju. Na tom tragu dogovora je i posjet Tuđmanova izaslanika Hrvoja Šarinića uoči Oluje Slobodanu Miloševiću, što je dokaz suradnje između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića.

„... Unutarnje podjele među bosanskim Hrvatima, odnosno između pojedinaca poput Stjepana Kljuića, koji je želio suradnju s Muslimanima radi očuvanja jedinstvene Bosne i Hercegovine, i Mate Bobana, koji je područja republike naseljene Hrvatima želio pripojiti Hrvatskoj, razriješene su Bobanovim imenovanjem umjesto Kljuića i, po nalogu Zagreba, ubojstvom Blaža Kraljevića, vrlo uspješnog zapovjednika oružanih snaga Hrvata i Muslimana koje su se pod nazivom Hrvatske obrambene snage (HOS) borile protiv Srba....“ (Izvor: Lukić i Lynch, Europe from the Balcans, str. 209., 212. i 215., i Sabrina P. Ramet Balkanski Babilon – Raspad Jugoslavije od Titove smrti do Miloševićeva pada, str. 240.)

Kao što je poznato, HOS se borio za teritorijalno jedinstvo Bosne i Hercegovine u ratu za nezavisnost i slobodu protiv velikosrpske agresije 1992. godine, i naravno, za nezavisnost i slobodu Republike Hrvatske tijekom velikosrpske agresije 1991. godine.

Pošto su predsjednik Franjo Tuđman, i njegov šef tajne službe Josip Manolić, odgovorni za višestruko ubojstvo hrvatskih branitelja na čelu s generalom Blažom Kraljevićem, što je dokazano i time da je udbaški SZUP izmrcvarena tijela, od terorističke tzv. Kaznene bojne HVO-a ubijene, devetorice hrvatskih branitelja i domoljuba, organizatora obrane od velikosrpske agresije, prenio iz Hercegovine preko državne granice u Split na obdukciju, i vratio ih natrag na područje BiH. Time je RH ujedno dokazala da ima nadležnost nad tim slučajem, dok DORH laže da nije nadležan nego da je nadležno isključivo bosansko-hercegovačko državno odvjetništvo, što je prozirno prebacivanje loptice na drugi teren odnosno kukavičko i licemjerno prebacivanje odgovornosti na drugog da se ne otkrije strašna tajna da su predsjednik Franjo Tuđman i njegov dželat i ratni zločinac Josip Manolić dali ubiti Blaža Kraljevića i osmoricu drugih Hrvata. Na koncu, ne postojanje istrage od strane hrvatske kriminalistike i istražnog suca u svezi ubojstva generala Blaža Kraljevića u ondašnje vrijeme kada je počinjen zločin, i današnje vrijeme, dokazuje umiješanost Tuđmanove vlasti u ratni zločin nad hrvatskim braniteljima, i veleizdaju predsjednika Tuđmana koji uslijed velikosrpske agresije ubija organizatore obrane od velikosrpske agresije!

Ne može se DORH i krim-policija MUP RH izgovarati da je ubojstvo nad Blažom Kraljevićem i pratnjom počinjeno u susjednoj državi, i time oprati ruke kao Pilat, jer već je i međunarodni sud ICTY u nekoliko predmeta i pravosudnih presuda dokazao da je predsjednik Tuđman imao kontrolu nad Hrvatskim vijećem obrane u BiH, i bio odgovoran za postupke ratnog zločinca Mate Bobana koji je bio jedan od sudionika urote protiv vodstva Hrvatskih obrambenih snaga.

Tužitelj u predmetu Šestorice (general i gl. zapovjednik HVO, Slobodan Praljak i dr.) rehabilitirao je HOS kao onu vojnu snagu koja je politikom predsjednika Hrvatske stranke prava, Dobroslava Parage, branila teiritorijalno jedinstvo Republike BiH za vrijeme rata, dok je HVO razbijao teritorijalno jedinstvo BiH, a politika HDZ-BiH kao produžena ruka Tuđmanova HDZ u RH dijelila BiH sa Srbima; u tu svrhu ne samo da je na dan pada Vukovara 18. 11. 1991. u Zagrebu osnovana “Hrvatska zajednica Herceg-Bosne“, nego je ta Zajednica 1993. proglašena “Hrvatskom Republikom Herceg-Bosnom“, čime je i formalno taj teritorij otcijepljen od Republike BiH tijekom hrvatsko-muslimanskih oružanih sukoba koji su kulminirali u tjednima nakon likvidacije vodstva HOS-a u kukavičkoj udbaškoj zasjedi u Kruševu kraj Mostara, jer je HOS bio prepreka opstanka “Hrvatske zajednice Herceg-Bosne“, i hrvatsko-srpskog ratnog savezništva u BiH protiv legalne i legitimne vlade u Sarajevu, i Armije BiH, odnosno HOS je bio prepreka podjeli BiH između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića.

Franjo Tuđman je u siječnju 1993. priznao u Zagrebu, na sastanku s Karadžićevim izaslanikom Nikolom Koljevićem, tzv. Republiku Srpsku, a HTV je u emisiji Latinica prikazao snimke kako hrvatska zaraćena strana pod kontrolom vrhovnika Franje Tuđmana predaje bosanskim Srbima (srpskoj pobunjeničkoj vojsci i srpskom agresoru JNA) nebrojene cisterne s naftom za vrijeme rata kojim su Srbi pokretali svoje tenkove, pucajući i na Hrvate na tragu etničkog čišćenja Hrvata u Bosni od strane srpske zaraćene strane odnosno agresora.

„... Neodlučnost Zapada je uvjerila hrvatske tvrdolinijaše kako je došlo vrijeme za dogovor sa Srbima i pripomogla je stvaranju protumuslimanske koalicije bosanskih Hrvata i Srba u lipnju te godine [1993.] Neposredni učinak je bio prestanak gotovo svih borbi između Hrvata i Srba u Bosni, prodaja nafte bosanskim Srbima [izvor: Judah, The Serbs, str. 247] i koncentriranje vatrene moći bosanskih Hrvata samo na Muslimane, sastanak između hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i srpskog predsjednika Miloševića 16. lipnja [1993.] i sastavljanje zajedničkoga srpskog-hrvatskog plana za podjelu Bosne i Hercegovine. Lord Owen i Thorvald Stoltenberg, koji je zamijenio Vancea na mjestu posrednika Ujedinjenih naroda u svibnju 1993. godine, prilagodili su se novonastalim prilikama, odnosno srpsko-hrvatskoj koaliciji, i Owen-Stoltenbergov plan koji je 20. kolovoza predstavljen zaraćenim stranama dosljedno se držao srpsko-hrvatskog plana...“ (Izvor: Sabrina P. Ramet Balkanksi Babilon – Raspad Jugoslavije od Titove smrti do Miloševićeva pada, poglavlje: Diplomacija uvažavanja zahtjeva: druga faza, str. 244.)

Na koncu, na podjelu Bosne i Hercegovine su odmah nakon sastanka Milošević-Tuđman u Karađorđevu i Tikvešu iz ožujka i travnja 1991. upozoravali hrvatski oporbeni političari Ivan Cesar iz demokršćanske stranke i predsjednik Hrvatske stranke prava, Dobroslav Paraga.

Posljedica suprotstavljanja Tuđmanovoj politici bilo je otimanje i razbijanje obiju oporbenih stranaka, progon pravaškog čelništva, ubojstvo dopredsjednika stranke prava Ante Paradžika, višestruko ubojstvo generala Blaža Kraljevića i osam časnika HOS-a, politički sudski proces protiv Dobroslava Parage pred vojnim sudom RH u Zagrebu 1993. godine (presuda je bila oslobađajuća, što je potvrdio Vrhovni sud RH, i HOS tim rješenjem priznao kao dio HV, što je F. Tuđman negirao, proglašavajući HOS fašističkom paravojnom organizacijom, a istu kvalicikaciju o HOS-u je davao Slobodan Milošević), i na koncu razbijanjem oporbene demokratske i parlamentarne Hrvatske stranke prava, i njena predaja nakon državnog udara Tuđmanova režima u rujnu 1993. u ruke optuženog tajnog agenta KOS-a JNA, Ante Đapića („ekstremni desni političar Ante Đapić“, kako ga bez navodnika navodi povjesničarka Sabrina P. Ramet u svojoj knjizi, na str. 199., Balkanski Babilon, objavljena u Zagrebu, 2005.)

Praksa crnih fondova HDZ-a i krivotvorenja izbora još iz devedesetih u doba predsjednika Franje Tuđmana

Nakon što se 2011. de iure razotkrivaju crni fondovi HDZ-a iz doba premijera Sanadera za financiranje predizbornih kampanja HDZ-a, čime su izbori također protuustavni i protuzakoniti jer su druge stranke stavljene u podređeni položaj, može se ustvrditi da ta praksa nije od danas i jučer nego je bila “normalna“ u devedesetim godinama kada je Tuđmanov HDZ i F. Tuđman osobno “pobjeđivao“ na svakim izborima koji su uz to bili i krivotvoreni, a da se ne govori da je F. Tuđman 1997. protuustavno po treći puta postao predsjednikom Republike iako Ustav doslovno nalaže i dopušta da se predsjednikom Republike može biti samo dva puta.

„... I delegacija KESS-a, koja je od 30. srpnja do 4. kolovoza 1992. boravila u posjetu Hrvatskoj, došla je do zaključka kako se [predsjedničke i parlamentarne] 'izbore održane [2. kolovoza] 1992. u Hrvatskoj ne može smatrati slobodnim i pravednim.“ (Izvor: Parliamentary and Presidential Elections in an Independent Croatia, August 2, 1992 (Washington, D.C.: CSCE, kolovoza 1992.), str. 30.

Izvješće Komisije za europsku sigurnost i suradnju potvrđuje i navode predsjednika Hrvatske stranke prava 1861., Dobroslava Parage o krivotvorenim izborima, koje je naveo i na položaju predsjednika Hrvatske stranke prava odmah nakon predsjedničkih i parlamentarnih izbora 1992. godine, i potkrijepio i sudskom tužbom zbog krivotvorenja izbora, uz dokazni materijal u vidu originalnih izbornih listića, pronađenih u kontejnerima za smeće, a koji su bili zaokruženi na ime oporbenih predsjedničkih kandidata Ivana Cesara i Dobroslava Parage, od kojih je najviše zaokruženo bilo na ime kandidata Dobroslava Parage. Krivotvorenje predsjedničkih i parlamentarnih izbora potvrdilo je neformalno i veleposlanstvo Savezne Republike Njemačke u razgovoru sa Dobroslavom Paragom i dr Ivanom Cesarom 1992. godine.

Na koncu, predsjednik Izborne komisije, Zlatko Crnić, doživio je prometnu nesreću u kojoj je poginuo prije proglašenja službenih rezultata. Franjo Tuđman u svakom slučaju nije istinski pobijedio na predsjedničkim izborima 1992. godine nego je ušao u drugi krug s Dobroslavom Paragom koji je bio jedini pravi oponent autokratu i diktatoru Franji Tuđmanu, dok je Stjepan Mesić otišao u odnosu prema Tuđmanu u oporbu iz straha od optužnica haaškog suda, a ne zbog protivljenja podjeli BiH u kojoj je i sam sudjelovao, jer upravo je Stjepan Mesić kao Tuđmanov izaslanik došao u BiH i smijenio Stjepana Kljuića s položaja predsjednika HDZ-BiH.

Lažni oporbeni „vođe“ Mesić-Manolić 1994.

Stjepan Mesić kao navodni veliki protivnik podjele BiH bio je samo dobar glumac. Na koncu, on i Josip Manolić, nakon što su 1994. otišli u oporbu, zalagali su se za plan kontaktne skupine stranih veleposlanika svjetskih sila za podjelu Republike Hrvatske kroz Plan Z-4, a ne samo za podjelu Bosne i Hercegovine.

U oporbi ni Stjepan Mesić ni Josip Manolić nisu stradali od Tuđmanova režima, što je također dokaz da su samo hinili oporbu, strahujući od haaških optužnica za ratne zločine koji su počinjeni s hrvatske strane za vrijeme podjele BiH odnosno hrvatsko-muslimanskih sukoba.

Naprotiv, kad je predsjednik HSP 1861. Dobroslav Paraga koncem devedesetih kazneno prijavio Josipa Manolića zbog osnovane sumnje u sudjelovanje u ubojstvu zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Stepinca, koji je likvidiran sustavnim trovanjem što je potvrdilo vatikansko povjerenstvo, i to kao činjenicu navelo u jednoj od točaka objašnjenja beatifikacije Stepinca kao žrtve komunizma, Tuđmanov režim, koji je kontrolirao sudstvo i pravosuđe, nije povodom Paragine kaznene prijave protiv Josipa Manolića reagirao odnosno proveo istragu protiv prijavljenog Manolića, nego je zaštitio Josipa Manolića na način da je Josip Manolić tužio D. Paragu za klevetu, te je povodom te tužbe odmah sazvana rasprava pred Općinskim sudom u Zagrebu, dok povodom Paragine kaznene prijave nije do danas sazvana sudska rasprava pred Županijskim sudom u Zagrebu, uz lažno objašnjenje da je navodno nastupila zastara.

Na koncu je Manolićeva tužba protiv Parage pala u vodu jer nije dokazao da ga je oklevetao, naprotiv, potvrđena je povijesna istina da je Alojzije Stepinac otrovan od strane titoističkog režima kojemu je Manolić služio zajedno s Franjom Tuđmanom kao vjerni pas sve dok obojica nisu pali u nemilost diktatora Tita i skinuti s vlasti, jer kako reče Francois-Rene de Chateaubriand – Kad se u muku poniženja čuju samo lanci robova i glas gospodara, kada sve pred tiraninom drhti i kada je opasno dobiti njegovu naklonost isto kao što je opasno pasti u njegovu nemilost, tada dolazi povjesničar da osveti narode. Uzalud se Neron veseli svojim djelima, već je rođen Tacit.