HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

http: www.hrvatsko-pravo.hr

25. siječanj 2012.

                                  OPET ZAVISNI

Da su Hrvati na referendumu od 22. siječnja 2012. odbili pridruživanje svoje države Europskoj uniji, što nisu učinili, u Hrvatskoj se, u užasnim uvjetima korupcije i nefunkcioniranja pravnog poretka kakvi postoje, ne bi ništa promijenilo nabolje, kao što se nije promijenilo, niti će se nabolje promijeniti nakon (manipuliranog) referenduma, jer je hrvatska nezavisnost davno prokockana.

NA SLICI: VELJKO KNEŽEVIĆ PERJANICA VELIKOSRPSKE AGRESIJE NA HRVATSKU, MILOŠEVIĆEV AMBASADOR U ZAGREBU, GENERALNI DIREKTOR TELEVIZIJE OKUPATORA U KNINU I NEKADAŠNJI DIREKTOR JADRANKE KOSOR NEKI DAN DOVEDEN I POKOPAN U ZAGREBU BEZ IKAKVOG PITANJA OD HRVATSKE VLASTI

Hrvatska nezavisnost prokockana je još devedesetih godina u vrijeme autoritarne vlasti Franje Tuđmana, tobože demokratski izabranog prvog predsjednika na osnovi protuustavno namještenih izbora, medijske cenzure nad pravaškom oporbom i njezinog kaznenog progona i državnog udara na stranku prava od strane neokomunističkog režima (HDZ), što je koncem devedesetih širom otvorilo vrata povratku recikliranih Račanovih komunista pod novim imenom SDP koji su kao prvi potez nakon svog sramotnog povratka na vlast uz pomoć kvazi-liberala Dražena Budiše (HSLS), priznali nadležnost haškog suda nad Olujom, i time nastavili povredu suvereniteta Republike Hrvatske, umjesto da su raspisali referendum, i upitali narod što misli o haaškim optužnicama protiv generala Gotovine i drugih.

Kad treba zaštiti suverenitet, onda ne raspisuju referendum, a kad treba ukinut suverenitet, onda raspisuju referendum, i pri tome na šeksovski način mijenjaju Ustav kako bi referendum bio valjan i s ispod polovičnom većinom birača, što je legalno, ali nije u duhu demokracije, pravde i pravednosti.

Devedesetih, kad je hrvatska državna nezavisnost (narodni suverenitet) uspostavljena na zahtjev stranke prava koja ju je jedina programski i zastupala, i obranjena u ratu za nezavisnost i slobodu, prvenstveno zaslugom dragovoljaca, među njima i hosovaca, i angažmanom oporbenih političara Ante Paradžika i Dobroslava Parage, Franjo Tuđman je raznoraznim sporazumima, od Sarajevskog sporazuma preko Plana Z-4 do Daytonskog i Erdutskog sporazuma žrtvovao hrvatski suverenitet, što mu nije bio problem jer njegova politika nije bila hrvatska nezavisnost nego savez s drugim republikama u bivšoj Jugoslaviji, i integracija tog prostora u Europsku uniju (tada zvana Europska zajednica).

Ratifikaciju priznanja nadležnosti Europskog suda za ljudska prava, u Strasbourgu, kriptokomunistički režim u Zagrebu nije proveo radi zaštite ljudskih prava, jer ista u Hrvatskoj nisu  uopće poštivana, inače ne bi Tuđmanov režim dao ubiti dopredsjednika Hrvatske stranke prava, Antu Paradžika, i 30 dužnosnika stranke prava, i hrvatske branitelje Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) i generala Blaža Kraljevića, i ti zločini su ostali nekažnjeni, nego je to učinjeno zato što se radilo o jednoj internacionalnoj integraciji koja je omogućavala stvaranje privida u javnosti kako je Franjo Tuđman personifikacija hrvatske nezavisnosti pošto je Europski sud za ljudska prava priznao Hrvatsku kao nezavisnu državu.

Iako je i Europski sud za ljudska prava daleko od neke pravde i pravednosti, ipak je pravedniji od domaćeg pravosuđa koje je čišćenjem titoističko-komunističkog kadra moglo davno preuzeti ulogu suda u Strasbourgu, ali Ustavni i Vrhovni sud RH stavili su se u funkciju zaštite kaste na vlasti, tako da je hrvatskim građanima bolje tužiti Republiku Hrvatsku, i dočekati kakvu-takvu pravdu, nego nikakvu.

U stvarnosti je Franjo Tuđman držao hrvatsku nezavisnost neostvarivom, a nakon što je ostvarena, neobranjivom, a nakon što je obranjena, nepotrebnom, jer je Hrvatsku, proširenu za promijenjene avnojske granice i podjelu BiH sa Srbima i Srbijom, vidio integriranu u „Europi“ (EU), s krnjim i ograničenim suverenitetom. Također je ministar obrane Gojko Šušak pripremio Hrvatsku za članstvo u Sjevernoatlantskom vojno-političkom savezu NATO, čime se Tuđmanov režim odrekao još jednog dijela hrvatske nezavisnosti - ništa manje bitnog od pravosudnog suvereniteta - nezavisnost Hrvatske vojske, tako da je kao „vrhovnik“ bio spreman odreći se vrhovništva nad Oružanim snagama Republike Hrvatske, što je formalno učinio njegov nasljednik Stjepan Mesić koji također ništa nije držao do hrvatske nezavisnosti, dopustivši da na Zagrebačkom summitu 2000. godine korumpirani francuski predsjednik Jaques Chirac vodi glavnu riječ, i Hrvatsku zakvači za kompoziciju koja se nalazi na putu u nepoznato.

Tek što je počeo rat, Tuđmanov režim se 7. srpnja 1991. na Brijunima, sporazumom s vrhuškom tzv. JNA (generalom Veljkom Kadijevićem, koljačem s Kočevskog roga iz partizanske IX dalmatinske brigade 8. korpusa Jugoslavenske armije maršala Tita) odrekao hrvatske nezavisnosti, s javnim obrazloženjem da je Hrvatskoj potreban tromjesečni moratorij kako bi se naoružala, a sa stvarnim razlogom, da pripremi podjelu BiH s hrvatske strane, jer odlaskom Hrvatske iz jugoslavenskog državnog saveza u kojem ostaje Bosna i Hercegovina, vrhovnikova „banovina“ Hrvatska [RH i tzv. Hrvatska Republika Herceg-Bosna], s granicom na Neretvi, ostala bi samo nedosanjani san. (Na koncu je Tuđmanova granica u BiH uspostavljena na Uni, uz priznanje genocidne tzv. Republike Srpske.) Brijunski moratorij je zaista i poslužio toj svrsi, tako da je na dan pada Vukovara u Zagrebu osnovana tzv. Zajednica Herceg-Bosna, a 1993. u Grudama i formalno proglašena para-republikom koja razbija Republiku Bosni i Hercegovinu isto kao i četnička genocidna tzv. Republika Srpska.

Kao što je referendumsko pitanje od 22. siječnja 2012. bilo manipulirano, jer se hrvatske birače nije pitalo jesu li, pristupanjem Hrvatske u Europsku uniju, ZA ili PROTIV ukidanje hrvatske nezavisnosti, tako je i referendumsko pitanje od 19. svibnja 1991. bilo manipulirano, i to tako brutalno, da se hrvatske birače uopće nije pitalo, jesu li ZA ili PROTIV proglašenja hrvatske (državne) nezavisnosti, nego jesu li ZA ili PROTIV da hrvatska kao samostalna i suverena republika može stupiti u savez s drugim suverenim republikama, poštujući prava srpske nacionalne manjine koju su tada Franjo Tuđman, Josip Manolić i Stjepan Mesič protuustavno tretirali „narodom“. Time je Tuđmanov režim širom otvorio vrata balkanskim jugoslavenskim integracijama, iako je javno i glasno tobože bio protiv istih, i u hrvatski ustav, temeljen na komunističkom partizanskom zavnohu, ugradio odredbu o zabrani balkanskih i jugoslavenskih asocijacija, koju su njegovi nasljednici na čelu sa Sanaderom i Šeksom, za vrijeme pregovora oko članstva u EU, uklonili kao formalnu zapreku, i time otvorili širom vrata za balkanske asocijacije kakva je formulirana Tuđmanovim referendumskim pitanjem iz 1991. godine.

Međunarodni plan Kontaktne skupine, Plan Z-4, koji je Tuđmanov režim prihvatio, predstavlja također dokaz da je Franjo Tuđman, kao kapitulant, i de facto veleizdajnik, žrtvovao hrvatski suverenitet. (Izdaja Vukovara, i Bosanske posavine, u tom pogledu je samo karika u lancu veleizdaje Franje Tuđmana i njegovih suradnika i koalicijskih partnera.)

Daytonski sporazum pak demaskira Tuđmanov režim do gole kože, jer je preko tog sporazuma Hrvatska preko podijeljene BiH integrirana sa Srbijom u balkanske i jugoslavenske asocijacije, a Sanaderov čin učlanjenja RH u (balkansku) Ceftu samo je formalizirao taj Tuđmanov izdajnički čin.

Prema tome, sve što je Tuđmanov režim tvrdio, i što propaganda tog režima do danas ponavlja, temeljeno je na velikim lažima, a sa ciljem likvidacije u ratu krvlju stečenog i obranjenog hrvatskog suvereniteta, koji je na koncu i likvidiran kroz referendum od 22. siječnja, točno onako kako je Franjo Tuđman priželjkivao, jer nije imao vjeru u hrvatski narod i samostalnu hrvatsku državu pošto je cijeli život bio jugoslavenski orijentiran na marksizmu i lenjinizmu/staljinizmu-titoizmu.

Kad se nakon Tuđmanove smrti 1999. moglo davno prokockanu nezavisnost povratiti, obnoviti, očuvati i učvrstiti, stupili su na političku scenu Tuđmanovi nasljednici, saveznici i istomišljenici u hrvatskoj politici (titoisti) kojima je progonom pravaša trasirao put do osvajanja vlasti 3. siječnja 2000. godine, i koji su dokrajčili hrvatsku nezavisnost koja je referendumom od 22. siječnja konačno likvidirana, doduše od strane apsolutne manjine hrvatskih državljana s pravom glasa, jer je izlaznost birača iznosila mizernih 43 posto od ukupnog broja birača s pravom glasa, i najmanja je od svih europskih zemalja, ali je referendumska odluka ustavna i zakonita, legalna.

U ime cijele Hrvatske odlučila je na referendumu od 22. siječnja četvrtina Hrvatske, kao što je od 1945. odlučivala manjina (komunistički partizani) u ime hrvatske većine (naroda). Tako je to kad se savezu za Hrvatsku, koji je organizirala stranka prava na čelu s Paragom, okrenulo leđa onda kad je prokockana hrvatska nezavisnost devedesetih godina, i slijedilo umišljene veličine, korumpirane spodobe, i lažne domoljube, koji su za cijelo vrijeme rata paktirali s agresorom u Beogradu, kao što i danas s Beogradom vode politiku ispod stola za račun žrtava velikosrpske agresije.

Iako je čudno da su hrvatski birači posljednjih 10 godina slijedili one u hrvatskoj politici koji su ih non-stop varali, lagali, i pljačkali (korumpirani tzv. Savez za Europu u Hrvatskom saboru, osovina eks-komunista i titoista, HDZ-SDP), vjerojatno su višegodišnja, zapravo dvodesetljetna medijska cenzura, pranje mozgova agitacijskom propagandom, velike laži koje se godinama plasiraju u nehrvatskim medijima Hrvatske, uključujući putem Hrvatske radio-televizije kao stožeru protuhrvatske propagande, utjecali na pasivnost gotovo tri četvrtine hrvatskog biračkog tijela koje je neizlaskom na biračka mjesta na dan referenduma pokazalo građanski neposluh koji taj dan nije bio na mjestu, nego, ako se nisu slagali s omraženim korumpiranim političarima, trebali su izaći na referendum i odbiti članstvo Hrvatske u Europskoj uniji, što ne znači da bi time nužno morali biti protiv europskih integracije nego bi iste odgodili za bolja vremena, za vrijeme kada bi hrvatski građani i narod u cjelini bio politički zreliji, i bolje informiran o Europskoj uniji, i kada bi i BiH, prihvaćanjem europskih pravnih normi, i likvidacijom tzv. Republike Srpske, bila kao pravna država zrela, s tim da treba biti načisto kako članstvo RH u Europskoj uniji, te jednog dana i BiH, podrazumijeva i članstvo Srbije u Europskoj uniji, i ukidanje granice između Hrvatske i Srbije, odnosno ponovna balkanska jugoslavenska integracija, ovaj puta u okviru Europske unije.

Nakon što su bivši komunisti/titoisti na čelu s Franjom Tuđmanom, Stjepanom Mesićem, Ivicom Račanom, te Ivom Sanaderom, i „drugovima“, opljačkali Hrvatsku, i njeno gospodarstvo predali u ruke zapadnom krupnom kapitalu, trebalo je pridruživanje Hrvatske Europskoj uniji prepustiti budućim generacijama, jer ova nije konkurentna u Europskoj uniji, te će proći kao jadni nogometni klub Dinamo (sa svojim komunističkim imenom) u europskoj Premierligi – kao otirač za brisanje nogu.

To što je režim plašio ljude sa Srbijom, ako Hrvatska ne postane članica EU da joj slijedi udruživanje sa Srbijom, čista je obmana, kao što tlapnja, da ne postoji alternativa Europskoj uniji predstavlja dimnu zavjesu, pošto je alternativa Europskoj uniji nezavisna i samostalna hrvatska država, što se dokazalo posljednjih 20 godina da je moguće. Druga je stvar što smo kao društvo toliko nemarni, da smo dopustili da nas pljačkaju „naši“, umjesto da smo ih srušili s vlasti, i strpali iza rešetaka, poništili nepravednu privatizaciju i pretvorbu, i obnovili hrvatsko narodno gospodarstvo.

Što znači izgubiti suverenitet pristupanjem Europskoj uniji vidi se na primjeru susjedne Mađarske koja ne smije ni svoj vlastiti ustav i zakone sama mijenjati bez dozvole Bruxellesa i Europske komisije koju nitko nikada na demokratskim izborima nije izabrao da predstavlja „Europu“, nego je formalno delegirana od strane zemalja-članica, i imenovana, ali pod utjecajem lobbya krupnog kapitala - bankara s Wall Streeta, i Londona. Mađari, koji ustavnim promjenama i zakonskim rješenjima žele pomesti eks-komunistički kadar totalitarnih mozgova u pravosuđu i medijima, stavljeni su pod snažni pritisak Bruxellesa da od toga odustanu. Drugim riječima, umjesto zakonske lustracije Mađari su krenuli mekanijim demokratskim putem, ali ni taj put za Bruxelles nije dobrodošao, jer se dira u srž onih koji su Mađarsku rasprodali Zapadu, a to je za liberale u Europi nedopustivo da se jednu zemlju ne da opljačkati, i suzit joj suverenitet kao u sovjetsko doba!

Kakve su to navodno suverene zemlje-članice, ako im birokratski aparat Europske unije ubuduće određuje visinu državnih proračuna? Doduše, zajednička valuta euro nameće nužnost kontrole državnih proračuna zemalja-članica eurozone u Europskoj uniji, ali onda nemojmo govoriti o suverenitetu, kao što bivši član Titove garde s Topčidera, predsjednik Josipović, obmanjuje hrvatsku javnost, da će Hrvatska kao članica EU sačuvati svoj suverenitet, jer se titoisti tako i tako žele riješiti omražene im „ustaške“ kune. Njemački ministar financija, Wolfgang Schäuble, nedavno je izjavio da Savezna Republika Njemačka nikada istinski nije imala suverenitet. Ako gospodarski najsnažnija članica Europske unije nije suverena, kako će mala i opljačkana Hrvatska biti nezavisna u Europskoj uniji? Na takvim jednostavnim primjerima se sa domaćih lažaca na Pantovčaku skida krinka, i car je gol, međutim, da skidanje krinke s lažljivaca vodi do njihovog pada s vlasti, pali bi davno s vlasti. Što više lažu, to imaju veće povjerenje kod birača, što je pokazatelj niskog morala i stupnja svijesti u ljudi koje je titoistički režim iskvario.

Međutim, Hrvati, nažalost politički nedovoljno obrazovani, ili dobrim dijelom i politički neobrazovani, što je posljedica sustavnog zatiranja takvog obrazovanja od strane bivših komunista/titoista, nisu bili svjesni koju vrijednost ima SOUVERAINITET ili NEZAVISNOST.

Nije slučajno najveći napad Tuđmanovog režima bio usmjeren na nositelja stijega hrvatske nezavisnosti, Hrvatsku stranku prava pod vodstvom Dobroslava Parage, i poslije na HSP 1861. koja se i danas nalazi pod totalnom medijskom cenzurom. Isto kao što je morao biti likvidiran HOS u Bosni i Hercegovini kako bi se mogla podijeliti BiH, i ukinuti njezin suverenitet, tako je morala biti likvidirana i HSP 1861. iz hrvatske politike jer u svom programu zastupa politiku hrvatskog suvereniteta, referendumsko udruživanje RH i BiH u jednu saveznu državu, i zajednički put u EU, sa Schengenskom granicom na Drini, kao i pravo da hrvatski narod ima mogućnost izaći iz Europske unije ako se članstvo u njoj pokaže nesigurnim, i pogubnim, na što je ukazala učiteljica života – povijest.

U situaciji u kakvoj se Hrvatska našla 2012. godine, gospodarski uništena, s visokom stopom nezaposlenosti, s nelikvidnošću prema unutra, s visokim vanjskim zaduženjem s lihvarskim kamatama, s upitnim pravnim poretkom koji unatoč reformama potaknute iz EU, a na zahtjev HSP 1861. iz 1998. godine, ne funkcionira, kao što ni svi građani nisu ravnopravni u toj i takvoj lakiranoj „pravnoj državi“ RH, u situaciji očite nekonkurentnosti ostataka hrvatskog gospodarstva, u situaciji visoke političke korupcije u Republici Hrvatskoj, i u situaciji kada je jedini program vladajućih eks-komunista ulazak u EU, i pretvaranje Hrvatske u koloniju, hrvatski narod morao je pokazati zrelost, i odgoditi europske integracije, i ojačati Hrvatsku iznutra, simbolično pod geslom Oca domovine „Hrvatska Hrvatom“ umjesto „Nehrvatska Hrvatska“ kao što je sada.

U tom slučaju ne bi radi ulaska Hrvatske u EU bila žrtvovana državna pomorska granica s Italijom koju Hrvatska gubi, nakon što ju je stoljećima uspjela sačuvati u gotovo nemogućim uvjetima četiristogodišnje mletačke okupacije Dalmacije, kao ni prirodni resursi ispod morskog dna, i oni u samome moru (ZERP i Gospodarski pojas).

Umjesto suvereniteta, što u teoriji državnog prava znači i apsolutni jamac nacionalne sigurnosti i dugoročnog opstanka jednog naroda i njegovog razvoja i prosperiteta, imat ćemo kolonijalni status u Europskoj uniji, s gotovo nikakvim šansama za očuvanje bilo kakvog oblika nezavisnosti, a time i nacionalne samobitnosti, tako da od Hrvatske i Hrvata ostaje samo ime, kao i u bivšoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj u Titovoj Jugoslaviji. Država će bit likvidirana, ali narod će preživjet, doduše, kao kmet, a ne kao gazda u vlastitoj kući.

Hrvatska, kao 28. članica Europske unije od 1. srpnja 2013. godine ulazi u europske integracije u najgorem mogućem trenutku kad se nad Europom nadvijaju crni oblaci velike gospodarske, i u pozadini i političke, krize koja se razvija kao bosanski lonac sa zatvorenim poklopcem, tako da Hrvatska neće u EU stradati samo kao kolonija kojoj se crpe njezini prirodni resursi i jeftina radna snaga, nego može doživjeti takvu kolateralnu štetu visokog uništenja, da će se teško moći oporaviti kao samostalni subjekt na međunarodnoj sceni. (Jedan od prvih akata eks-komunista u Banskim dvorima nakon formalnog ulaska RH u EU biti će ukidanje brojnih hrvatskih veleposlanstava u svijetu, te stalno veleposlaničko mjesto u Općoj skupštini UN.)

Moralna šteta aspekta takvog, praktički, privođenja i prisajedinjenja Hrvatske Europskoj uniji, je neprocjenjiva, s obzirom na tisuće hrvatskih branitelja koji su svoje živote dali za hrvatsku nezavisnost, i stradanje civila, za vrijeme velikosrpske agresije koja se u EU uopće kao takva ne priznaje.

I na koncu velikosrpski program političke elite u Beogradu, koji se nastavlja razvijati pod krinkom liberalne demokracije, predstavlja i dalje Damaklov mač nad Hrvatskom, bila Hrvatska u EU ili izvan nje, jer Lijepa naša, vođena od bivših komunista, idealna je meta velikosrpske ekspanzije, posebno kad dođe vrijeme da će i Srbija biti dijelom Europske unije. U takvim okolnostima je upitna ispravnost pristupanja Hrvatske u članstvo Europske unije u kojoj će se za koju godinu ionako naći i naš istočni „komšija“ iz beogradskog pašaluka, pa ćemo opet svi biti u istoj „državi“.

Washington i Bruxelles, kao i vodeće zemlje-članice EU, su za vrijeme jugoslavenske krize, pa za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku, i velikosrpske agresije na BiH, i nakon rata, vodili potpuno pogrešnu politiku prema ovim prostorima, ponovili su pogreške iz povijesti iz koje nisu ništa naučili, i na koncu će takvom oportunističkom politikom kratkog daha platiti i sami raspadom sustava nacionalne sigurnosti, i novim krvavim sukobima, jer sve što se temelji na sili, nije blagoslovljeno, kao što je i oteto – prokleto.

Ironija sudbine je, da je prvo oteta Hrvatska stranka prava, a na kraju i cijela Hrvatska. Međutim, kao što je rečeno: oteto – prokleto!

Blagonaklona dvadesetgodišnja podrška liberalnog Zapada bivšim komunistima u Hrvatskoj od 1990. naovamo, dokaz je njegove hinjeno dobre namjere prema Hrvatima koja predstavlja popločani put u pakao. Da je tome tako pokazuje i prvi čin Banskih dvora nakon referenduma, kada ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić odlazi u Bruxelles poklonit se novim gazdama, i klimanjem glave prihvaća ekonomske sankcije Iranu, što je ravno objavi rata. Ponavlja se isti scenarij kao i u vezi Iraka gdje nakon agresije na tu zemlju u njoj nije pronađeno oružje za masovno uništenje koje je poslužilo kao izgovor za invaziju Zapada na Irak. Tako se i sada, bez ikakvih dokaza, tvrdi da Iran radi na atomskoj bombi, iako je količina urana koja se u Iranu obogaćuje na razini deset posto, što je dovoljno za rad atomske centrale, ali ne i za izradu atomske bombe za koju treba 90 posto obogaćenog urana.

Da je vlada Republike Hrvatske informirala svoje građane o Lisabonskom sporazumu, znali bi, da EU ima opsežan program vojne ekspanzije pod izgovorom zaštite od svjetskog terorizma. Tako je navodno miroljubiva politika Banskih dvora ništa drugo nego ratno-huškačka politika koja hrvatske vojnike, i njihove roditelje, prodaje kao bijelo roblje.

Opet nismo ništa naučili od naših predaka da se sloboda ne mijenja ni za svo zlato ovog svijeta, pa bilo i zlato crne nafte bogatog Irana koja pripada iranskom narodu, a ne vlasnicima krupnog kapitala liberalnog Zapada!

Na vrh - Top