HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

 

http: www.hrvatsko-pravo.hr

 

04. listopad 2012.

             SMRTONOSNA ODLUKA BORISA ŠPREMA

 

 Daleko prije prve obljetnice najsramotnije odluke Hrvatskog sabora u njegovoj nesretnoj modernoj povijesti, kojom je ukinuto pokroviteljstvo tog istog sabora nad bleiburškom komemoracijom, otišao je sa ovog svijeta njegov predsjednik Boris Šprem, politički najodgovornija osoba za taj neviđeni napad na čast i dostojanstvo stotina tisuća nedužno ubijenih žrtava komunističke strahovlade.

 

NA SLICI: GROBOVI IM NIKADA OPROSTITI NE MOGU

 

 

Izrazi sućuti vođa opozicijskih parlamentarnih stranaka dokazuju na čijoj se strani nalaze. Na strani istine i pravde ih nema, kao što u Saboru nema oporbe. Nasljednik nositeljice broševa, koja se po Europi politički prostituirala za malo slave i pohvale zahvaljujući prodaji hrvatskog teritorija i nacionalnih interesa radi pristupa u članstvo Europske unije, u svojoj laudaciji titulira preminulog Šprema „velikim predsjednikom“ Hrvatskog sabora, što je izmišljotina kakova se nije pojavila u hrvatskoj politici još od vremena korumpiranog Strossmayera.

 

Nekoliko mjeseci koliko je reformirani komunist i novoobraćenik Boris Šprem predsjedavao Hrvatskim saborom nakon krnjih višestranačkih izbora 2011. godine nije ga moglo učiniti „velikim“ čak i da je nastojao biti najpravedniji, najmudriji, i najbolji predsjedatelj legislative, tako da je izjava šefa HDZ Karamarka više nego neumjesna, pogotovo u zrcalu povijesne činjenice da je Boris Šprem svojim zalaganjem i nagvorom omogućio ukidanje pokroviteljstva Hrvatskog sabora nad komemoracijom najveće tragedije u povijesti hrvatskog naroda: Jugo-komunističkog genocida Titovih partizana nad hrvatskim ratnim zarobljenicima i zarobljenim hrvatskim civilima, odnosno nad hrvatskim narodom u “Bleiburgu i na Križnom putu“, 1945. godine.

 

Po takovim banalnim stvarima kao što su laudacije povodom izraza sućuti vidi se na čijoj se strani nalazi HDZ, a ZNA SE na čijoj se strani nalazio sve vrijeme: Na strani nepravde, na suprotnoj strani od povijesne istine,  jer tepati post mortem nekome tko drži suvišnim da hrvatski parlament iz državnog proračuna hrvatskih poreznih obveznika plaća, i obilježava Titov veliki zločin, govori o njima samima tko su i što su.

 

Ponajmanje su kršćanski demokrati i predstavnici hrvatske desnice i narodna stranka. Samo izdajnici mogu biti ravnodušni na pokolj stotina tisuća Hrvata od strane partizana i komunista.

 

„Tko šuti, čini se da pristaje“. Laudacije iz vlastite partije su očekivane, a po istoj shemi se u Republici Hrvatskoj nakon smrti medijski uzvisuje svaki preminuli nekadašnji komunistički čelnik, od  diktatora Tita preko njegovog generala Franje Tuđmana, ideologa Šuvara i Račana, Josipa Vrhovca, Mike Špiljka i drugih šustera, bravara i zločinaca bivše Jugoslavije.

 

Povijest će  Šprema zapamtiti po preziru prema hrvatskim žrtvama komunizma, za čije vladavine na čelu Sabora, ne samo da je ukinuto pokroviteljstvo nad komemoracijom „bleiburške tragedije hrvatskog naroda“, kako je u hrvatskoj povijesti i narodu zabilježen taj najtragčiniji događaj u povijesti Hrvata, nego glavni grad Hrvatske, dok je Šprem bio dugogodišnji predsjednik Gradske skupštine, nije dobio ni Trg žrtava komunizma/titoizma, te je na snazi ostao trg nazvan po zločincu maršalu.

 

Službeni Zagreb nije godine 2012. na dostojan način obilježio Europski dan u spomen na žrtve totalitarnog fašizma i komunizma od 23. kolovoza, jer se obilježavaju i žrtve komunizma koje sluganski režim na Trgu svetog Marka u Zagrebu de facto ne priznaje.

 

Spomenika žrtvama komunizma nema u Hrvatskoj ni u tragovima, dok se istvoremeno obnavljaju komunističko-partizanski spomenici zabludama i lažima, a Hrvatski sabor se zloupotrebljava za pokroviteljstva nad obljetnicama zločinačkih partizanskih jedinica iz Drugog svjetskog rata.

 

Osim što je odlazak pokojnog Šprema višom silom udarac za njegovu obitelj, hrvatska politika nije doživjela značajan gubitak. Kao Račanov aparatčik hrvatsku politiku u svom životu nije nikada istinski ni vodio, već se rukovodio titoizmom, i diktatom odozgor. Tragika u cijeloj priči jest, da nakon Šprema na položaj u iznutra porobljenoj zemlji dolazi Leko, jer Hrvati nisu u stranju lustrirati bivše komuniste, pošto ne razlikuju dobro od zla.

 

             

 

       

          

 

                     

     

 

                                

             

 

 

 

   

 

 

 

 

         

           

           

 

      

 

Na vrh - Top