|
HRVATSKO
PRAVO
Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj
http:
www.hrvatsko-pravo.hr
20. prosinac 2012.
HEBRANGOVO SLJEPILO
NA SLICI:HEBRANG I TUĐMAN, NAREDBODAVATELJ UBOJSTVA I UHIĆENJA LIDERA OPORBE PARADŽIKA, KRALJEVIĆA I PARAGE I OSLOBOĐENJA ARKANA, HADŽIĆA I DRUGIH RATNIH ZLOČINACA
Negativne posljedice pretvorbe i privatizacije bile su, po nalazima državne revizije iz 2004. godine pod Sanaderovom vlašću, smanjenje ukupnog društvenog kapitala za tadašnjih četiri milijarde njemačkih maraka, što bi danas bila protuvrijednost od 10 milijardi eura, gubitak posla za 370.000 ljudi, odlazak 22 posto poduzeća u stečaj, značajno smanjenje kapitala poduzeća koja su namjerno uništavana kako bi se novac iz gospodarstva prelio u privatne džepove.
Menadžerski krediti odobravani HDZ i SDP tajkunima doveli su do sloma hrvatskog bankarskog sustava devedesetih godina nakon čega su banke sanirane novcima hrvatskih poreznih obveznika koje je ta sanacija koštala, po nekim procjenama, oko 87 milijardi kuna da bi na kraju bile rasprodane strancima za 5,4 milijarde kuna, što jasno upućuje da su političari, koji su banke prodavali pod takvim uvjetima, realizirali privatnu korist, jer su banke prodane ispod njihove stvarne tržišne cijene.
Dakle, potraga za krivcima izvan Tuđmanovog začaranog kruga vlastodržaca Hebrangov je bijeg od vlastite odgovornosti i krivnje za pljačku koja se je provodila pod vlašću koju je on zakleto opsluživao i zastupao svim sredstvima uključujući i bezbrojnu količinu laži.
Hebrangova tvrdnja da je lako demantirati Tuđmanovu krivnju za nedemokratičnost vladanja, da njegova vladavina nije obilježena nijednim utamničenjem bilo kojeg političkog protivnika kao i da takvih primjera u povijesti baš i nema puno pokazuje najgrublji prijezir prema istini osobe koja i sama potječe iz obitelji politički diskriminiranih, utamničenih i likvidiranih.
Naime, Tuđman je ne samo naređivao progone, utamničenja i politička suđenja svojih glavnih političkih protivnika poput Dobroslava Parage, predsjednika parlamentarne Stranke prava već je izravno naređivao i ubojstva svojih političkih protivnika kao što su potpredsjednik Hrvatske stranke prava Ante Paradžik, smrtonosni atentat na zapovjedništvo HOS-a u Vinkovcima 01. ožujka 1992. godine ili ubojstvo generala HOS-a i Armije BIH Blaža Kraljevića i njegove osmeročlane oružane pratnje.
Smijenjeni predsjednik
Vrhovnog suda Republike Hrvatske Vjekoslav Vidović izjavio je u sudski
zapisnik 1995. godine: «Dok sam bio predsjednik Vrhovnog suda a Vekić
ministar unutarnjih poslova, pozvao me je da dođem k njemu. Tom mi je
prigodom uručio krivičnu prijavu protiv Dobroslava Parage. U njoj se
tvrdilo da Dobroslav Paraga ruši ustavni poredak. Pogledao sam je i
rekao Vekiću da se prije svega čudim da ministar policije podnosi tu
prijavu a drugo da ona ne sadrži elemente kaznenog djela za koje Paragu
terete. Odmah mi je sinulo da to od njega traži Tuđman. Jer kako bi se
inače takav predmet uopće našao kod ministra unutarnjih poslova ? Rekao
sam tada Vekiću neka poruči Tuđmanu da ne ide u taj progon. Tog istog
dana navečer ili već sutradan, Tuđman je na televiziji objavio da je
pokrenut kazeneni progon protiv Parage. U vrijeme dok je Dobroslav
Paraga bio u pritvoru, Tuđman me je pozvao k sebi i rekao mi «Nisam
zadovoljan s Vašim radom i radom Vašeg suda“, navodeći kao razlog da
Dobroslav Paraga nije smio biti pušten iz pritvora.
S funkcije predsjednika Vrhovnog suda razriješen sam, nakon što na traženje gospodina Manolića da se Dobroslav Paraga ne pusti iz pritvora, nisam htio postupiti po tom traženju. Da je Tuđman tražio da se Paraga ne pusti iz pritvora osobno mi je rekao gospodin Manolić. Prilikom mojeg posljednjeg razgovora s Tuđmanom , kad je Paraga već bio pušten iz pritvora, rekao mi je je: Vi rušite državu, a ja je stvaram. Kako je Paraga mogao biti pušten iz pritvora? Pa on je agent CIA-e!»
NA SLICI: VJEKOSLAV VIDOVIĆ, PREDSJEDNIK VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE I SVJEDOK TUĐMANOVE STRAHOVLADE
Hebrangova tvrdnja da Tuđman nikada nije želio dijeliti BIH dokazuje nevjerojatno licemjerje i neistinoljubivost autora poznatog po sintagmi da on nikada ne laže nego samo ponekad ne govori istinu.
Osim stenograma sastanaka u četiri oka između Tuđmana i Miloševića iz ožujka 1991.godine, u stenogramu iz siječnja 1992.g. razgovora Tuđmana, Šarinića i dr. sa američkim veleposlanikom Warrenom Zimermanom Tuđman je priznao »svi se slažu da je jedino rješenje podjela Bosne između Srbije i Hrvatske«. »Neka Milošević uzme veći dio, ionako ga kontrolira. Mi ćemo se zadovoljiti s manje od 50 posto. Spremni smo Muslimanima ostaviti mali dio oko Sarajeva. Tuđman je tvrdio »da Bosna u stvari ne postoji. Ako se dvije veće grupe slože, Muslimani će se morati prikloniti.«
Nakon toga susreta, Tuđman je u tajni posjet primio u Zagrebu delegaciju tzv. Republike Srpske predvođene Nikolom Koljevićem sa kojim je dogovoreno međusobno vojno naoružavanje, opskrba naftnim derivatima Pala od strane Hrvatske i uzajamno priznanje Republike Srpske i Hrvatske zajednice Herceg Bosne, proglašene ne slučajno 18. studenog 1991. godine, na dan okupacije Vukovara i početka pokolja na Ovčari.
Tuđman i Milošević su preko svojih povjerenika u BiH, Bobana i Karadžića dana 6. svibnja 1992. u austrijskom Grazu, daleko od očiju javnosti, tajno dogovorili tehniku ostvarivanja dogovora o podjeli Bosne i Hercegovine iz Karađorđeva i Tikveša.
U Grazu je dogovoreno i separatno primirje u BiH između hrvatskih i srpskih snaga.
Tuđmanove snage otvorile su u Bosni novi front protiv Muslimana kako bi se ostvarile granice Tuđmanove Banovine odnosno “male-velike Hrvatske”. U dokaznim materijalima haškog Suda protiv Ratka Mladića nalaze se dokazi da je Tuđman izravno novčano i materijalno pomagao i financirao Karadžićevu i Mladićevu ratnu mašineriju u agresiji na BIH.
Nakon pet tisuća poginulih Hrvata u hrvatsko-muslimanskom ratu od 1993. do 1995. Tuđman nije postigao svoje ratne ciljeve stvaranja takozvane Republike “Herceg-Bosne” i njenog priključenja Republici Hrvatskoj. Bratoubilački hrvatsko-muslimanski rat prekinula je američka vlada iz svojih sebičnih interesa tako da je Tuđman Washingtonskim sporazumom i dogovorom u Daytonu te Pariškim mirom u prosincu 1995. godine morao pristati na hrvatsko-bošnjačku Federaciju BiH.
Bosna je u Daytonu ipak podijeljena, ali između Srba s jedne strane i Hrvata i Bošnjaka s druge strane. Republika Bosna i Hercegovina je ukinuta u zamjenu za Bosnu i Hercegovinu dva entiteta (“Republika Srpska” i Federacija BiH). Bivši slovenski predsjednik Milan Kučan izjavio je u svibnju 2012. godine u Sarajevu kako je međunarodna zajednica intervencijom mogla spriječiti rat u Bosni i Hercegovini i njegove katastrofalne posljedice, a tvrdi da je taj ratni sukob bio temeljen na dogovoru između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića o podjeli BiH. »To je bio rat protiv BiH. On jest kasnije dobio neke karakteristike etničkog sukoba, ali je to u stvari bio rat protiv BiH zasnovan na neostvarenom dogovoru između Miloševića i Tuđmana o podjeli BiH«, istaknuo je Kučan. Osim već više puta ponovljenog svjedočenja bivšeg makedonskog predsjednika Kire Gligorova o Tuđmanovim pritiscima 1991. godine da pristane na podjelu BIH između Hrvatske i Srbije, Dušan Bilandžić, komunistički historičar i bivši visoki oficir JNA i KOS-a, kojeg je Tuđman izabrao za svojeg potpredsjednika nakon prvih višestranačkih izbora 1990. izjavio je 2012. godine: „Tuđman nam je rekao da se on dogovorio s Miloševićem da ta dva tima rade na normalizaciji odnosa Srbije i Hrvatske. No trebalo je skriti pravi smisao tih pregovora. U tim pregovorima uopće nije bilo riječi o normalizaciji odnosa između Zagreba i Beograda. Na njima se isključivo razgovaralo o podjeli BiH između Hrvatske i Srbije. Rekao nam je tada da su se on i Milošević oko toga načelno dogovorili, a da mi vidimo kako povući konkretnu crtu razgraničenja… "Mi ćemo pomoći Srbiji da se proširi, a ona će pomoći nama da se proširimo." A to je proširenje trebalo biti na račun BiH. Nakon toga će, bio je uvjeren, odnosi između Srbije i Hrvatske biti kao odnosi između Francuske i Njemačke, koje su u 70 godina vodile tri rata. Bit ćemo najbolji saveznici, ali kad podijelimo BiH. Ponovo sam ga nastojao razuvjeriti da međunarodna zajednica neće na to pristati. Nije to želio prihvatiti tvrdeći da nema opstanka Hrvatskoj bez podjele BiH. Smatrao je da će Hrvatska i Srbija, kad podijele BiH, biti dobri saveznici… Milošević i Tuđman su organizirali oružane borbe za bosansku Posavinu. Tada sam razmišljao: zašto dopuštaš da u Posavini ginu vojnici kad je ona već bila predana Srbiji. Tuđman mi je tada nešto spetljao u smislu da treba glumiti da je to dobiveno borbom. Jednom prilikom je čak i rekao da se ne smije steći dojam da je to predano bez borbe. Zlotvorna podjela BIH između Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu tako je provedena unatoč Hebrangovoj zaslijepljenoj obrani Tuđmana, najviše na štetu samog hrvatskog naroda u Republici Hrvatskoj i BIH, gdje je sve do danas ostao moneta za pogađanje, plaćanje i podmirivanje međusobnih dugovanja između Srba, Bošnjaka i vlade SAD.
|
U
svojem članku pod naslovom „Detuđmanizacija nije smjer koji trebamo“
Andrija Hebrang u Jutarnjem listu od 16. prosinca 2012. godine protivno
bezbrojnim egzaktnim činjenicama i dokazima pokušava osloboditi bivšeg
predsjednika RH Franju Tuđmana izravne odgovornosti za kriminal u
pretvorbi i privatizaciji, za pomanjkanje demokracije, ratne zločine i
povrh svega izravne krivnje za pokušaj diobe Bosne i Hercegovine.