HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

http: www.hrvatsko-pravo.hr

23. veljače 2012.

KOS UNIŠTIO STRANKU PRAVA RADI PONOVNOG SLAMANJA  HRVATSKE

'Pakračka poljana', 'Zagrebački velesajam' i 'Gospić' predstavljaju pojmove koji simboliziraju u najmanju ruku čudne događaje iz vremena velikosrpske agresije, i vladavine Franje Tuđmana koji je kao ondašnji šef države sa sveobuhvatnim ustavnim ovlastima najodgovorniji za likvidacije koje je u to vrijeme počinila domaća izdajnička ruka – produžena ruka CRO-Udbe.

NA SLICI: 25. VELJAČE 1990.-25.VELJAČE 2012. JEDINA PRAVA UBIJANA, DESETKOVANA, ZABRANJENA ALI JE STRANKA PRAVA

Ubojice za pisaćim stolom (nalogodavci), organizatori i manipulatori koji su odgovorni za 'Gospić', 'Zagrebački velesajam' i 'Pakračku poljanu', odnosno za ubojstva nekoliko desetaka uhićenih osoba srpske nacionalnosti, isti su oni zločinački pripadnici bivše jugoslavenske komunističke tajne službe koji su, u službi Republike Hrvatske, odgovorni za likvidaciju jednog od vođa demokratske oporbe – dopredsjednika Hrvatske stranke prava, Ante Paradžika, i zapovjednika Hrvatskih obrambenih snaga u Bosni i Hercegovini, generala Blaža Kraljevića i osam stožernih časnika, hrvatskih branitelja. Neki od njih naći će se kao svjedoci Merčepove obrane.

Neke od njih obrana Tomislava Merčepa pozvala je za svjedoke, među njima na Interpolovoj tjeralici u bijegu od pravde se nalazećeg Josipa Perkovića, bivšeg šefa Tuđmanove udbaške Sigurnosno-informativne službe RH, osnovano osumnjićen od strane Glavnog državnog odvjetnika Savezne Republike Njemačke, i bavarske krim-policije, za politička ubojstva i jugoslavenski državni terorizam protiv hrvatskih emigranata na tlu ondašnje Zapadne Njemačke, osamdesetih godina. Umjesto da od domaćeg pravosuđa dobiju optužnicu, i budu procesuirani, udbaši u Tuđmanovoj Hrvatskoj svjedoče na sudovima, s motivom zataškavanja vlastitih zločina protiv hrvatske države, i hrvatskih branitelja.

Zločini u Pakračkoj poljani, koje su izvršni počinitelji odavno priznali u kriminalističkoj istrazi, i u 'ispovijedi' tjedniku 'Feral Tribune', djelo su ondašnje vlasti Franje Tuđmana, počinjeni od njegovih ljudi pod njegovom vlašću i odgovornošću, pod kojom su ostali neprocesuirani, i poput kakvog teškog tereta napakirani na leđa hrvatskom narodu i njegovoj državi, te su beogradskim zločincima poslužili kao povod relativiziranju velikosrpske agresije, i nemoguće da nisu počinjeni u dosluhu domaćih izdajnika s vrhom ondašnje tajne službe JNA, zloglasnom Kontraobavještajnom službom – KOS, i srpskom Udbom.

Isprepletenost Tuđmanove vlasti s Beogradom, dogovor o podjeli Bosne i Hercegovine između Slobodana Miloševića, i Franje Tuđmana, manipulirani rat, tajni dogovori, dvostruke linije zapovijedanja i politički motivirani atentati i likvidacije politički nepoćudnih, i nasumice odabranih osoba, poput pojedinih srpskih civila, u Hrvatskoj za vrijeme velikosrpske agresije, govori o zločinačkom, boljševičkom, stanaru Predsjedničkih dvora koji je na vodeće položaje u Republici Hrvatskoj godine 1990. instalirao udbaške zlotvore i zločince poput Josipa Manolića ili Josipa Perkovića, od kojih su obojica svjedočila u korist tužitelja na suđenju generalu Mirku Norcu, i šefu gospićkog ratnog kriznog stožera, Tihomiru Oreškoviću (koji se kao svjedok tužiteljstva dokazao na montiranom političkom procesu Mirku Rajčiću iz Splita, u doba komunističke Jugoslavije), dok je Oreškovićev brat za vrijeme rata sjedio u Perkovićevom kabinetu u Zagrebu, a Josip Perković poslije postao šefom kabineta i sigurnosti ministra obrane Gojka Šuška.

Manolićevom propagandom su zločini pod patronatom Hrvatske demokratske zajednice, stranke koju je osnovala bivša Udba (isto kao stranku srpskih pobunjenika u RH, 'Srpsku demokratsku stranku' SDS), pripisani tzv. ustaškoj desničarskoj struji u HDZ-u, iako je istina, da se radilo o udbašima infiltriranim u strukture Republike Hrvatske koji su glumili 'ustaše'. Drugim riječima, sličan 'recept' koji su jugoslavenski komunisti i bivši partizani primjenjivali u ocrnjivanju hrvatske emigracije, koju su preplavili udbaški kadrovi, sa ciljem prikazivanja Hrvata kao navodnih terorista, i kriminaliziranja hrvatskog državnog prava, udbaši su primijenili i u Republici Hrvatskoj, na osnovi osovine Tuđman – Milošević. Zajedničko objema zločinačkim režimima, (beogradskom i zagrebačkom) jest bilo etiketiranje hrvatskih branitelja iz HOS-a, stranke prava i njezinog predsjednika Dobroslava Parage, 'neofašistima/neoustašama', pri čemu su im doušnici KOS-a JNA, provokatori tipa Anto Đapić, došli kao as na desetku.

Likvidacije nekolicine srpskih civila u Republici Hrvatskoj tijekom žestoke srpske agresije i masovnog etničkog čišćenja hrvatskog stanovništva na pobunjenim i okupiranim područjima 1991. godine imala je samo jedan cilj – sprečavanje međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, i prikazivanje hrvatskih branitelja kao 'fašista'.

Tuđmanov režim bio je dio tog scenarija sprečavanja hrvatske nezavisnosti, stoga su kukavički u zasjedi i ubijeni Ante Paradžik i brojni drugi pravaši i hrvatski branitelji-hosovci koji su personificirali hrvatsku borbu za nezavisnost i slobodu, za otcjepljenje Hrvatske od SFR Jugoslavije, i Miloševićeve Srbije, dok je Franjo Tuđman 1991. držao napadnutu Hrvatsku što dulje u tamnici naroda ne bi li završile pripreme za dogovorenu podjelu Republike Bosne i Hercegovine na koju je slijedeće, 1992., godine krenula velikosrpska agresija sa ciljem stvaranja 'Velike Srbije' na genocidu.

Udbaške likvidacije nekolicine srpskih civila su 1991. odmah medijski eksploatirane u svijetu, tako da je na stranicama 'The New York Times' nakon slučaja 'Gospić' osvanula optužnica protiv Hrvatske, sa ciljem sprečavanja njezinog međunarodnog priznanja, u okolnostima kada su udbaši na čelu s Budimirom Lončarom u Vijeću sigurnosti UN u rujnu 1991. progurali sankcije razoružanoj Hrvatskoj, i stavili joj omču oko vrata, te je ostavili s barem jednom vezanom rukom na milost i nemilost velikosrpskog agresora, i te udbaške likvidacije služile su ostvarivanju tajnih planova Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, iskovanih iza leđa hrvatskoj javnosti.

Nije slučajno jugoslavenska Udba odabrala baš bivšeg boljševika i partizanskog politkomesara Franju Tuđmana, da predvodi Hrvatsku tijekom planske velikosrpske agresije, jer onaj koji je u Drugom svjetskom ratu zabijao hrvatskoj državnosti nož u leđa, bio je idealno predestiniran da to učini ponovo.

Referendum iz svibnja 1991. bio je jugoslavensko-konfederalni, a ne referendum o hrvatskoj nezavisnosti. Sve su to kockice u mozaiku koji se, kako godine odmiču, polako slažu u jednu cjelinu, i kad svi kosturi iz Tuđmanovog ormara po ispadnu van, Hrvati će i te kako biti neugodno iznenađeni, i shvatit će jednog dana što se to dogodilo u onim ratnim vremenima početkom devedesetih, vrijeme koje si mnogobrojni Hrvati ne mogu ni dan-danas objasniti što se točno dogodilo, iako osjećaju da su se u najmanju ruku čudne pojave događale koje si ne mogu objasniti, ali koje će jednom postati jasne svima. Hrvatske tada možda više neće biti, ali će budućim generacijama Hrvata barem biti jasno zašto je nema ako je ne bude, jer će znati za povijesne uzroke događaja iz prve polovice devedesetih godina.

Knjiga nekadašnjeg udbaša iz osječkog ogranka Udbe, Željka Bartolovića, pod naslovom 'Probušena mantija', daje odgovor na pitanje, zašto Tomislav Merčep za svjedoke svoje obrane pred sudom poziva udbaše tipa Josipa Perkovića i neke druge slične.

Nema sumnje da će neki udbaški svjedoci na tom suđenju učiniti sve da ublaže štetu koja je udbašima tim suđenjem, koje se organizira na inozemni zahtjev, izazvana.

Svojedobno je udbaš Josip Manolić pokušao vlastiti zločin iz slučaja 'Gospić', koji su počinili njegovi ljudi i doušnici, pripisati Dobroslavu Paragi, i hosovcima, ali kako su u lažima kratke noge, tako je zločin ostao poput katrana prilijepljen udbaškoj bagri, koja putem svojih udbaških medija u Republici Hrvatskoj, i novinarskih poslušnika proteklih godina plasira u javnost laž, da je za te pojedine zločine nad srpskim civilima kriva hrvatska država, da su Hrvati 'ratni zločinci', i slično. Upravo suprotno, ti zločini su trebali zaustaviti hrvatsku borbu za hrvatsku državu i njenu obranu od velikosrpske agresije.

Suđenje Merčepu doprinos je povijesnoj istini koja nam govori da je jedna od žrtava 'merčepovaca' i Hrvatica Marina Nuić, silovana i ubijena u Pakračkoj poljani od istih koji su likvidirali Aleksandru Zec i njene roditelje, međutim, likvidirana hrvatska djevojka Marina ne uklapa se u vodeće udbaške medije u Hrvatskoj koji propagandom stvaraju spin, da je srpska pobuna i agresija navodno bila opravdana, jer su Srbi navodno bili 'ugroženi', točno onako kako je tvrdio režim Slobodana Miloševića uoči i za vrijeme rata (velikosrpske pobune i agresije).

'Merčepovci' su u Osijeku zatvorili i razoružali bojovnike HOS-a na putu za proboj u Vukovar, što je po nalogu Tuđmanove CRO-Udbe izvršio kontroverzni Tomislav Merčep, jer Vukovar je morao pasti da bi velika Srbija u konfederalnoj Jugoslaviji (današnja 'jugo-sfera') mogla zaživjeti.

Neki od svjedoka obrane, udbaši, će na suđenju Tomislavu Merčepu svjedočit prije svega u svoju korist, a hoće li usput i u optuženikovu, i nije važno, jer 'Tomica' je odavno iskorištena, potrošena, i bačena roba. Podsjetimo se samo što je Tomislav Merčep tvrdio u emisiji Željka Malnara o situaciji u Vukovaru ljeta 1991. godine, da je Josip Manolić naložio njegovo ubojstvo, a kad već nije likividiran, da ga se otme, i prebaci u Zagreb, te je nakon toga, po svemu sudeći ucijenjen, krenuo s 'merčepovcima“ na razna hrvatska bojišta na kojima su svoje kosti ostavili ljudi poput Marine Nuić iz stranke Marka Veselice koja se dragovoljno javila da brani Hrvatsku od srpske agresije, da bi doživjela nezapamćenu osobnu tragediju koju su joj priuštili udbaši koje je Franjo Tuđman instalirao u strukture svoje zločinačke vlasti.

Marko Veselica kao poznata kukavica nije malim prstom mrdnuo da rasvijetli ubojstvo članice svoje ondašnje stranke HDS, jer je u ono vrijeme bilo opasno svjedočit istinu, kao što je danas mnogima još uvijek neoportuno govoriti o istini, iako ista oslobađa! Iako je Marko Veselica na čelu svoje stranke u ono vrijeme osudio podjelu Bosne i Hercegovine, i kritizirao 'Karađorđevo 1991.' ubrzo je odustao od istine, i paktirao s lašcima poput Đapića i sličnih, bez obzira što ga je za vrijeme komunizma i montirane optužnice pro bono branio zagrebački odvjetnik, g. Smiljan Paraga, zbog čega je komunistički zločinac Josip Vrhovec pooštrio režim njegovom, u logoru na Golom otoku, utamničenom nevinom sinu.

Na vrh - Top