|
HRVATSKO PRAVO
Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj
http:
www.hrvatsko-pravo.hr
04. travanj 2012.
I BURMA PRETEKLA HRVATSKU KOJA JE OD 1993. BEZ PRAVE OPOZICIJE
Na prvim demokratskim izborima u Burmi, svibnja 1990. godine, hrabra žena – borac za nacionalnu slobodu i demokraciju, gospođa Aung San Suu Kyi, sa svojom je demokratskom strankom također pobijedila na višestranačkim izborima, ali joj je vojni pro-komunistički režim poništio izbornu pobjedu, odnosno državnim udarom je spriječio u preuzimanju vlasti u svojoj zemlji koju je njezin otac, general Aung San, odveo 1948. u državnu nezavisnost, izborivši se za slobodu i suverenitet burmanskog naroda od britanske imperijalne politike i kolonijalne vlasti toga doba.
NA SLICI: NOVO DOBA ZA BURMANSKI NAROD UPORNOŠĆU AUNG SAN SUU KYI
Englezi ovu istočnoazijsku zemlju velikih prirodnih ljepota i resursa, i srdačnog vjerničkog naroda od preko 30 milijuna duša, zovu Burma, dok stanovnici svoju zemlju zovu Birma, pa ćemo je i mi zvati Birma. Njezini susjedi su na istoku Kina, na jugoistoku Zemlja Taj (na engl. Thailand), na sjeverozapadu himalajsko gorje i okupirani Tibet, a na zapadu graniči s velikom Indijom. Burma se još zove “Vrata Kine“, i 30 puta je zemljopisno veća od Republike Hrvatske.
Politička povijest Birme počinje otprilike u isto vrijeme kao i povijest Hrvata nakon doseljenja u Srednju- i Jugoistočnu Europu u stoljeću 7., i pokoravanja autohtonih romaniziranih Ilira i doseljenih Slavena, te razbijanja avarske vlasti. U slično vrijeme kada je prvi hrvatski kralj Tomislav ujedinio hrvatske zemlje između Drave i Jadrana, domaća vladarska dinastija ujedinila je Birmu, i vlast nametnula susjednoj zemlji Taj čiji vladari povodom toga svoj glavni grad premještaju skroz na jug gdje se nalazi današnji Bangkok.
Za razliku od Hrvata koji su kristijanizirani nakon doseljenja i nametanja svog imena nazivu države koju su osnovali, Birmanci, koji predstavljaju potomke doseljeničkog mongolskog naroda koji se pomiješao s Tibetancima, su vjeru u jednoga Boga prihvatili u 3. st. nakon Krista kroz tibetanske budističke misionare.
Iako pod utjecajem kineske hegemonije kroz stoljeća, posebno od 13. stoljeća, isto kao i Tibet, Birmanci su svoju nezavisnost branili kroz stoljeća, isto kao i Hrvati, ali su za razliku od Hrvata, koji su 200 godina ratovali s Osmanlijama, sačuvali veći stupanj samostalnosti u odnosu na svjetska carstva u svome susjedstvu na zapadu (indijske kraljevine) i istoku (kineska carevina), te su u svojoj povijesti imali manji broj prodanih duša i domaćih izdajnika, što govori o čvrstini njihove vjere za razliku od mnogih hinjenih hrvatskih katolika koji se prodaju prvom prilikom, kao što je nedavna povijest pokazala u 19. i 20. stoljeću, međutim, 1824. godine zemlju Birmu osvajaju nakon drugog rata Englezi, odnosno Birma dolazi pod britansku okupacijsku kolonijalnu vlast pod kojom će ostati sve do 1941. godine kada japanska carska vojska osvaja Birmu, odnosno tu zemlju otima od ratnih neprijatelja Engleza i britanskog imperija.
Zanimljivo, 1941. godine, kao i u Hrvatskoj kada su Hrvati s oduševljenjem dočekali njemačku vojsku koja je razbila tamnicu naroda Jugoslaviju prilikom čega je osnovana hrvatska država, tako je narod i u Birmi dočekao japansku vojsku kao oslobodilačku, a borac protiv britanske kolonijalne vlasti i za nezavisnost Birme, domoljub i general Aung San, podržao je osovinski Japan protiv antifašističkih Saveznika.
Japanu je Birma bila važna zbog bogatih prirodnih resursa, ali još više zbog logistike koja kroz tu zemlju vodi do Kine s kojom je Japansko Carstvo bilo u ratnom sukobu još od tridesetih godina, osvajajući komad po komad Kine od kineske nacionalističke vlasti, i zapadnih kolonijalnih zemalja na čelu s Velikom Britanijom koja je kinesku carevinu pokorila u 19. stoljeću nakon tzv. Opijumskog rata. Stoga je Japan u Birmi držao svoju vojsku vis a vis Savezničke armije u susjednoj britanskoj koloniji Indiji, a bivši suradnik u borbi za nacionalnu slobodu Mahatma Ghandija, i čelnik Nacionalnog kongresa Indije, Subhas Chandra Bose, čija je žena bila Njemica iz Austrije, je uz pomoć Japanaca osnovao u Birmi u Drugom svjetskom ratu indijsku narodno-oslobodilačku vojsku koja je razbijena u ofenzivi Saveznika 1944./1945. godine kada su u Birmi poraz doživjele i tri japanske armije. (I dan danas na zidu jedne stanice podzemne željeznice u milijunskom indijskom gradu Calcutti u Bengalskom zaljevu Indijskog oceana stoji freska na kojoj je zabilježen povijesni susret između Hitlera i Bosea u Drugom svjetskom ratu koji se za pomoć u borbi za nacionalnu slobodu Indije obraćao onima koji su je bili spremni pružiti iz vlastitih razloga; tako je u Njemačkoj u Drugom svjetskom ratu osnovana i jedna divizija s indijskim dragovoljcima, bivšim britanskim ratnim zarobljenicima, koja se nakon iskrcavanja Saveznika u Normandiji borila na strani Osovine).
Japan je Birmi deklarativno priznao 1943. godine državnu nezavisnost koju su poništili Britanci nakon što su ponovo uspostavili kolonijalnu vlast nakon kapitulacije Japana na kraju Drugog svjetskog rata. General Aung San je pred kraj rata napustio savezništvo s Japancima, i priklonio se sa svojih 10 tisuća bojovnika za slobodu Savezničkoj vojsci (britanskoj i kineskoj nacionalnoj vojsci generala Čang Kaj Šeka), i nakon rata nastavio borbu za nacionalnu slobodu svog naroda koju je izborio 4. siječnja 1948. godine kada je Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije priznalo nezavisnost Burmi. Nažalost, sam formalni čin proglašenja nezavisnosti general Aung San nije doživio jer su svi ministri prve neovisne birmanske vlade, sveukupno 30 dužnosnika, zajedno s generalom Aung Sanom, likvidirani u uroti i političkom atentatu, tako da je ovaj krvavi početak birmanske nezavisnosti nosio mračnu sjenu nad njezinom neposrednom budućnošću. (U Hrvatskoj identična situacija, naime 1991. godine, usred velikosrpske agresije, domaća izdajnička ruka likvidirala je u zasjedi Antu Paradžika, dopredsjednika Hrvatske stranke prava, i generala Hrvatskih obrambenih snaga – HOS, Blaža Kraljevića i osam stoženih časnika, hrvatskih branitelja.)
Nakon proglašenja nezavisnosti, i likvidacije birmanskih boraca za nacionalnu slobodu, vlast u toj zemlji preuzimaju komunisti (paralelno u isto vrijeme kao i u Kini), i svoj režim održavaju uz pomoć kineskih komunista, i zapadnih kapitalista, sve do danas u liku vojne diktature.
Kako bi zataškali sramotnu veleizdaju svoje zemlje, pripadnici vojne hunte su Birmu, odnosno Burmu preimenovali u Myanmar, uz objašnjenje da stari naziv podsjeća na stranu britansku kolonijalnu vlast, dok su od te iste vlasti uzimali oružje kojim su ubijali i tlačili vlastiti narod, i naravno uz pomoć moćnih komunista u susjednoj Kini. Gospođa Aung San Suu Kyi je nakon poništenja prvih slobodnih višestranačkih demokratskih izbora u Birmi iz 1990. godine zamolila slobodni svijet da njezinu zemlju ne zove Myanmar kako su je nazvali pučistički pobunjenički pro-komunistički generali, nego da je zovu starim imenom kako bi se režimu oduzeo domoljubni legitimitet, što je poznato i u Hrvatskoj kada je režim devedesetih kupovao kod naroda domoljubni image formalnim ceremonijama tipa proslave bleiburške obljetnice, dok su u isto vrijeme sve hrvatske žrtve komunizma/titoizma ostale zatrpane u jamama jugoslavenskih komunističkih partizana, a komunističko-partizanski zločinci na slobodi.
Birmanski vojni režim čak je glavni grad zemlje premjestio duboko u džunglu, praveći se pred narodom da je navodno duboko domoljuban jer da novi glavni grad usred džungle nema kolonijalni obris. Naravno da su takve akcije stajale birmanski narod milijarde uzalud potrošenog krvavim žuljevima zarađenog novca. Kad režim ne zna izvući zemlju iz krize, općenito govoreći, onda narod zabavlja kruhom i igrama, odnosno formalnim ceremonijama bez dubljeg sadržaja.
Tako je, primjerice i vladajući režim Hrvatske seljačke stranke Vladka Mačeka zabavljao hrvatski narod ispraznim ceremonijama u Banovini Hrvatskoj u sklopu Kraljevine Jugoslavije uoči Drugog svjetskog rata, ili komunistička partija nakon rata, i HDZ nakon pada Berlinskog zida, a SDP danas. U isto vrijeme se kralo narod kroz pretvorbu i privatizaciju. Tako i u Burmi koju su njezini despotski i ateistički vlastodršci nazvali 1974. godine Socijalnom Republikom Sjedinjenje Burme, a 1988. godine Sjedinjeni Myanmar. Međutim, potlačenom vjerničkom narodu dosta je i „sjedinjenja“, i „socijalizma“, i „Myanmara“ i desetljeća pustih obećanja za vrijeme kojih su generacije mladih potrošile svoje vrijeme i živote.
Narod želi slobodu i demokraciju, odnosno vladavinu naroda, a ne kvazi-demokraciju, kvazi-nezavisnost dok je čitava zemlja zavisna od komunističke Kine i tko zna kojih sve zapadnih korporacija. Narod Birme, slično kao i hrvatski narod, je nakon stjecanja nezavisnosti pao u kolonijalno ropstvo, i sužanjstvo u vlastitoj zemlji, samo što kolonijalizam nije bio formalno vidljiv jer je bio prekriven domaćom lažnom domoljubnom vlašću koja je cijelo vrijeme tvrdila da je narod Birme slobodan, i da je Birma suverena država. Očito je sada pobjeda demokratske oporbe dokazala suprotno, a tako će biti i u Hrvatskoj jednog lijepog dana.
Uglavnom, birmanski narod je zahvaljujući upornosti Aung San Suu Kyi (ona je osobno posljednjih 20 godina provela, što u zatvoru, što u kućnom pritvoru) izborio djelomičnu pobjedu za uspostavu demokratske vlasti koju hrvatski narod još uvijek čeka, jer kao i u pro-komunističkoj Birmi gdje su održani višestranački izbori, čak i prije koju godinu, ali bez Nacionalne lige za demokraciju gospođe Aung San Suu Kyi, tako se i u Republici Hrvatskoj održavaju od 1990. višestranački izbori, ali već gotovo dva desetljeća bez slobodne stranke prava koju su bivši komunisti – lažni domoljubi, zabranili i uništili kao i stranku gospođe Aung San Suu Kyi, ali na koncu je režim, uz stalni oporbeni narodni otpor i žrtve, popustio, i dao zeleno svjetlo za slobodne izbore, jer izbori su u Birmi samo slobodni ako slobodno smije nastupiti oporbena stranka kojoj narod ukazuje povjerenje, za razliku od režimske omražene i monopolističke socijalističke partije u Birmi koju je narod odbacio kao što su Hrvati odbacili komunističku partiju u svojoj zemlji, ali se komunisti vratili natrag na mala vrata kroz SDP i HDZ, tako da Hrvatska umjesto demokracije ima titoističku despociju (neokomunističke vlastodršce) dok će narod Burme despociju zamijeniti demokracijom, a sužanjstvo u vlastitoj zemlji slobodom.
Azijska Birma korača naprijed dok europska Hrvatska još uvijek stoji na mjestu i guši se velikim vanjskim i državnim javnim dugom, ogromnom nezaposlenošću i socijalnim nezadovoljstvom koje ključa, i zavisnošću od stranih centara u svijetu kroz izdaju domaće balkanske elite moralnih gubitnika, lažova i prevaranata. Očito su azijski narodi svjesniji slobode nego narodi u Europi, posebno hrvatski narod koji je politički neobrazovan, i neosjetljiv na nepravde, te reagira jedino kad mu pod grlom stoji četnički nož – iako je onda prekasno!
Primjer više političke svijesti od Hrvata daje i narod u azijskoj Kambodži koji sudi svojim komunističkim krvnicima i masovnim zločincima i genocidnim ubojicama (Crvenim kmerima), dok bivši komunisti i sinovi Titovih partizana na vlasti javno slave zločinca Tita i komunističke glavešine i ideologe bivše totalitarne Jugoslavije, što bi bilo isto kao da Birmanci slave britanski kolonijalni režim.
|
