|
HRVATSKO PRAVO
Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj
http:
www.hrvatsko-pravo.hr
18. travanj 2012.
UDBINI PRAVAŠI
NA SLICI:NA ČELU HRVATSKE SIMPATIZER ČETNIŠTVA I VELIKE SRBIJE
demokratskim izborima, a krivce za kolaps zemlje, pljačkašku pretvorbu i privatizaciju, odnosno ratno profiterstvo, te političku korupciju smjestit na optužničku klupu, i iza brave.
Kad su, dakle, bivši komunisti i udbaši na čelu s Franjom Tuđmanom i Josipom Manolićem preuzeli vlast od Račanovih komunista, prva briga novih vlastodržaca nije bila velikosrpska pobuna dijela srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, 1990. godine, nego zatiranje predsjednika Hrvatske stranke prava, Dobroslava Parage i dopredsjednika stranke, Ante Paradžika, odnosno njihove antikomunističke i protujugoslavenske politike hrvatske nezavisnosti.
U tom smislu je novi “Tito“ u Hrvatskoj, Franjo Tuđman, odmah po završetku drugog kruga višestranačkih izbora iz koalicije Hrvatski blok izbacio antikomunističke i najstarije demokratske stranke HSP i HSS, i u novi saziv Predsjedništva SRH pozvao delegiranog predstavnika poražene komunističke partije SKH-SDP, Dušana Bilandžića, svog suradnika i nasljednika iz zagrebačkog instituta za povijest radničkog pokreta kojeg je utemeljila komunistička partija (današnji Hrvatski institut za povijest), kao što je i Fakultet političkih znanosti u Zagrebu utemeljen od Saveza komunista Hrvatske da posluži kao rasadnik komunističkih kadrova, jer komunisti kao neobrazovani partizani i udbaši teško su stjecali regularna i klasična obrazovanja poput pravničkog, inženjerskog, liječničkog i drugih.
Osim navedene izdaje koalicijskih partnera, HDZ i Franjo Tuđman su uveli cenzuru na preimenovanoj komunističkoj Televiziji Zagreb, Hrvatskoj televiziji odnosno Hrvatskoj radio-televiziji (pod ondašnjom palicom bivšeg komunističkog režisera Antuna Vrdoljaka), protiv Hrvatske stranke prava i njezinih čelnika Parage i Paradžika, tako da je vodeći medij u Hrvatskoj, uz ondašnji režimski zagrebački tisak Večernji list i Vjesnik, koji je stavljen pod kontrolu Hrvatske demokratske zajednice, stranke koju je Udba osnovala, prešućivao priopćenja za tisak Predsjedništva Hrvatske stranke prava, tiskovne konferencije pravaša, i njihova obraćanja javnosti, tako i javne manifestacije poput prosvjeda protiv vladavine bivših komunista i udbaša, i njihovog blagonaklonog gledanja na srpsku pobunu u Hrvatskoj koja je otvoreno krenula 17. kolovoza 1990. godine, uz velikosrpske ispade u prvom post-komunističkom višestranačkom sazivu Sabora Republike Hrvatske, i velikosrpske skupove diljem Lijepe naše još od 1989. godine u kontinuitetu, a sve u organizaciji Kontraobavještajne službe JNA, i srpske Udbe, uz udbaške agente u redovima Tuđmanove vlasti i vladajućoj stranci HDZ, te u hrvatskoj policiji i obavještajnom aparatu koji se tako i tako nalazio u rukama udbaša u Hrvatskoj, Josipa Manolića, Zdravka Mustača i Josipa Perkovića, od kojih se posljednja dvojica danas, a u biti već posljednjih sedam godina, nalaze na tjeralici međunarodne policije Interpol zbog njihove upletenosti u jugoslavenski državni terorizam osamdesetih godina 20. st. protiv hrvatske emigracije u ondašnjoj Zapadnoj Njemačkoj i drugdje. Njihova je trenutna sreća što uživaju državnu zaštitu vrha Republike Hrvatske. (Ova trojka upletena je manje-više u mnoge zločine nad Hrvatima, ali i nad Srbima, u Hrvatskoj, i BiH, za vrijeme rata, s tim da je ljaga zbog toga prebačena na Republiku Hrvatsku i hrvatski narod! Ova trojka je tako upletena u slučaj Gospić i likvidaciju srpskih civila, zatim u ubojstvo Ante Paradžika i generala Blaža Kraljevića i druge atentate i smaknuća bez sudskog postupka, kao i raznorazne političke smicalice, uključujući medijska podmetanja radi stvaranja kaosa u društvu.)
Nakon obnove Hrvatske stranke prava cenzura eks-komunista nad pravašima nije prestala ni nakon 1. sabora Hrvatske stranke prava u veljači 1991. godine kada je Dobroslav Paraga izabran za predsjednika stranke, i urbi et orbi najavio stvaranje pravnog poretka, i nezavisne i demokratske hrvatske države u njezinim povijesnim granicama u savezništvu s velikosrpskom žrtvom, Republikom Bosnom i Hercegovinom. Pravaški program pod nazivom “Hrvatska do Drine“ temeljio se na ideji o anti-velikosrpskoj koaliciji, i ujedinjenju RH i RBiH na osnovi referenduma po uzoru na ujedinjenje zemalja-članica EU.
Sve to nije odgovaralo Franji Tuđmanu koji je program HDZ-a utemeljio 1989. na kombinaciji radićevštine, stračevićanstva i titoizma, odnosno marksizma, nazvavši titoizam tradicijom nepostojeće „hrvatske ljevice“ (povijesna činjenica je postojanje isključivo jugoslavenske ljevice među hrvatskim komunistima), i preimenovavši komunizam/titoizam u „antifašizam“. Pri tome je HDZ za sebe svojatao monopol antifašizma, i sve druge političke subjekte, koji nisu bili u savezništvu s Franjom Tuđmanom, proglasio neofašistima, pogotovo HSP pod vodstvom Dobroslava Parage.
Kako bi potkrijepio u hrvatskoj i svjetskoj javnosti svoje objede na račun pravaša, HDZ i F. Tuđman koristili su se udbaškim provokatorima koji su poslani u HSP, i koji su bili na vezi s jugoslavenskim tajnim službama i njihovom varijantom u RH (tzv. CRO-Udba), međutim, vrlo brzo su takovi provokatori raskrinkani, i napustili su Predsjedništvo Hrvatske stranke prava nakon uzastopnih pokušaja 1990. godine da izazovu raskol i rascjep u vodećoj antikomunističkoj oporbenoj stranci u Hrvata.
Posljednja udbaška ćelija isključena je iz Hrvatske stranke prava nakon dvostrukog i uzastopnog Središnjeg odbora stranke u svibnju 1993. godine kada je iz stranke isključena frakcija koju je predvodio dvojac Kandare-Đapić koji će se poslije “proslaviti“ krivotvorenjem magisterija „mjerača visine kukuruza“ i provokatora poznatog pod imenom krivotvoritelja Anto Đapić koji je krivotvorio i potpis jednog od preostala tri člana Predsjedništva Hrvatske stranke prava kada mu je to bilo potrebno predočiti kao „dokaz“ pred Ministarstvom uprave u sporu zastupanja Hrvatske stranke prava nakon stranačkog puča i državnog udara na HSP, održane nepostojeće statutarne tzv. konvencije stranke, i poslije formalno „izvanrednog sabora“ u Kutini kada su uzurpatori „smijenili“ Dobroslava Paragu s položaja predsjednika stranke iako predsjednik stranke Dobroslav Paraga, niti Središnji odbor stranke, nije sazvao izvanredni sabor, niti je predsjednik stranke Paraga nazočio protustatutarnom „izvanrednom saboru“ koji je Đapić održao pod portretom ustaškog poglavnika Pavelića u sportskoj dvorani u Kutini pod zaštitom specijalne policije i oklopnih vozila MUP-a Republike Hrvatske, i uz prijenos HTV-a.
Predsjednik Hrvatske stranke prava, D. Paraga, je nakon obnove stranke u javnim stranačkim govorima, zajedno s dopredsjednikom Antom Paradžikom, 1990./1991. rušio tabu-teme koje su postojale u komunističkoj Jugoslaviji poput “Bleiburga“ i hrvatskih žrtava komunizma i masovnih smaknuća od strane jugokomunističkih partizanskih zločinaca, i zločina maršala Tita, te zločinačke vladavine KPJ/SKJ sve do sloma Titove Jugoslavije, uključujući i udbaške zločine.
Kao opreka Titu, kao simbolu komunističke Jugoslavije, uzeta je tabu-tema poglavnik Pavelić i NDH o kojima se 45 godina nije smjelo ništa govoriti, odnosno sud o tom dijelu hrvatske povijesti donosili su do tada isključivo jugoslavenski komunisti i staljinistički boljševici s Titom na čelu. Navedene pokušaje razbijanja tabu-tema i partizanskih mitova je HDZ s Franjom Tuđmanom koristio za agitacijsku propagandu protiv Parage i stranke prava, ne prezajući ni pred politički motiviranim atentatima i namještenim suđenjima, kao što je bilo suđenje Paragi pred Vojnim sudom RH u Zagrebu, Paradžikovo ubojstvo, a poslije i višestruko ubojstvo zapovjednika Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) pod vodstvom generala Blaža Kraljevića.
Organiziranje i naoružavanje Hrvatskih obrambenih snaga u zoru velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku ukinulo je djelomično cenzuru nad pravaškim vodstvom jer se tisuće naoružanih dragovoljaca i hrvatskih bojovnika, koji su zauzeli položaje na kriznim područjima prema četnicima i tzv. JNA, nije moglo sakriti od hrvatske i svjetske javnosti. Stoga je HDZ pojačao preko svojih udbaša i doušnika destabilizaciju Hrvatske stranke prava koja je postala sve više popularna u hrvatskom narodu, i prijetila je opasnost da HDZ na izborima padne s vlasti, posebno stoga što autoritarna vlast Franje Tuđmana nije naoružala razoružanu Hrvatsku, i što su pobunjeni Srbi zauzeli velika područja Hrvatske koju su k tome i presjekli na važnim prometnim arterijama na dva dijela, južni i sjeverni, kao i u Slavoniji na dva mjesta, na zapadu i istoku.
Hrvatska je u to vrijeme doživjela kolaps, i prijetio je čak njezin pad da nije bilo HOS-a koji ju je beskompromisno branio, a HSP zastupao antijugoslavenska stajališta hrvatske nezavisnosti, što je bio i politički program Hrvatske stranke prava pod Paraginim vodstvom, i to jedini takav program od svih političkih stranka u Hrvatskoj u to vrijeme, dakle, i HDZ, HSLS, HSS, IDS i druge stranke zastupale su program o jugoslavenskoj konfederaciji, a SKH-SDP program o jugoslavenskoj federaciji. Zato je smetao Paragin HSP.
Kad je k tome Franjo Tuđman u tajnim pregovorima sa Slobodanom Miloševićem dogovorio u ožujku i travnju 1991. godine podjelu Republike BiH, HSP, koja je s tog sramotnog dogovora skinula krinku, i najavila borbu za jedinstvenu Republiku BiH, definitivno je počela smetati HDZ-režimu i Franji Tuđmanu koji je Paragu i HSP pokušao ocrniti i u Americi gdje su angažirane dvije lobističke tvrtke da o trošku hrvatskih poreznih obveznika siju laži o Paragi, a što je raskrinkao američki Kongres. Uz to je Slobodan Milošević sa svoje strane putem beogradske propagande širio iste vrste laži o HOS-u i Paragi kao i Tuđmanov režim, te je zahtijevao od Franje Tuđmana zabranu HOS-a, što je ovaj odmah pokušao provesti u djelo dok je HOS sudjelovao u opsadi kasarni JNA u Zagrebu i drugdje iz kojih se prijetilo hrvatskim gradovima i stanovništvu.
Usred rata i velikosrpske agresije Tuđmanov je režim registrirao 1992. godine jednu stranku s pravaškim imenom - Hrvatsku čistu stranku prava (HČSP) Tuđmanovog agenta Gabelice, koji će poslije postati saborski koalicijski partner jednog drugog Tuđmanovog agenta - uzurpatora Đapića. Dok je Anto Đapić postavljen od strane predsjednika Republike Franje Tuđmana u rujnu 1993. godine za čelnika parlamentarne HSP, i širio neofašizam odnosno neoustaštvo, s Tuđmanovim ciljem da se HSP, i općenito pravaštvo kompromitira kao jedna neofašistička stranka, HČSP je kao udbaški projekt stajao u pričuvi odnosno bio „spavač“ na političkoj sceni kojeg se na pritisak gumba može po potrebi aktivirati.
Umjesto ostarjelog i isluženog Gabelice, koji piše memoare o ustaškom poglavniku Paveliću, vodstvo „čistih pravaša“ preuzima Josip Miljak, čija instrumentalizirana mladež pozdravlja fašističkim pozdravom dizanjem desne ruke uvis, po uzoru na Đapića koji je to radio u Hrvatskoj stranci prava za vrijeme vladavine predsjednika Tuđmana što je ovome bio povod da zlo svojeg doušnika prebaci na Dobroslava Paragu, žrtvu komunizma i logoraša s Golog otoka odnosno političkog zatvorenika savjesti u vrijeme totalitarne SFR Jugoslavije.
Čak i nakon što je Paraga u srpnju 1995. godine formalno osnovao novu stranku, Hrvatsku stranku prava 1861. (HSP 1861.), predsjednik Tuđman je neofašizam svog doušnika Đapića kao primjerice prilikom obilježavanja 10. travnja u Splitu, 1997. godine, od strane Đapićevih pristaša, prebacivao na Dobroslava Paragu, pri čemu je Tuđmanov diplomat Šimonović (danas visoki službenik OUN), u svijetu širio u tom smislu laži na Paragin račun, tvrdeći da se ono što je The New York Times prikazao 1997. godine na svojoj naslovnici, a to su bile Đapićeve pristaše koje svog „poglavnika Đapića“ pozdravljaju dizanjem desne ruke uvis, odnosi navodno na stranku HSP 1861.
Međutim, Đapić je i nakon toga godinama na bezbrojnim javnim skupovima imao ispade, napadao Rome, prijetio Srbima, čak i bivšim komunistima oko Slavka Linića u Rijeci na neofašističkom maršu i slično.
To Slavka Linića (SDP), današnjeg ministra financija, nije spriječilo da poslije Đapića predstavlja kao navodnog pravaša, kao što je i SDP bio u koaliciji sa Đapićevim HSP-om, zbog čega je Račanovoj partiji prijetilo isključenje iz Socijalističke internacionale. Đapić je bio i u koaliciji s HDZ-om, i ondašnji predsjednik HDZ-a Ivo Sanader je svog koalicijskog partnera pokušao oprati u Europskoj narodnoj stranci, i mislio ga je uvesti u vladu Republike Hrvatske nakon izbora 2003. godine zbog čega je dobio opomenu iz Bruxellesa nakon čega je Đapića morao izbaciti iz koalicije jer je ovog lažnog magistra uvijek iznova stizala njegova mračna doušničko-.provokatorska prošlost crnokošuljaških ispada.
Za sve to vrijeme se Đapićev HSP neovlašteno služio simbolom Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) koje su neokaljano izašle iz rata kao što su se hosovci časno borili u ratu protiv nadmoćnijeg neprijatelja. Kako je Anto Đapić bio kompromitiran, tako je u mirnodopsko vrijeme kompromitirao i uspomenu na HOS, i na Oca domovine Antu Starčevića, jer se i njegovim portretom kitio, odnosno kitio se tuđim perjem.
Po istoj shemi radi i Josip Miljak i HČSP koji se na svojim tiskovnim konferencijama služi plakatom HOS-a i portretom Ante Starčevića, a veliča ustaškog poglavnika Pavelića i ustaše, sve u cilju da pravaški pokret usko poveže sa bivšim ustaškim pokretom kako bi ga kompromitirao i zatro.
Međutim, takva politika odvlačenja pravaštva u neoustaštvo odgovara naravno vladajućim bivšim komunistima koji ovakvim kvazi-pravašima daju neizravno potporu, jer jedna ekstremistička stranka s pravaškim predznakom automatski gura vladajući ekstremistički titoistički SDP i HDZ u politički centar.
U Uredu predsjednika Republike je predsjednik Josipović nedavno primio predsjednika navodno oporbene HČSP, Josipa Miljka, kao što je predsjednik Tuđman na Pantovčaku svojevremeno primao Đapića (i Račana) kada je ovaj rekao da će biti trojanski konj u oporbi, što je naravno godilo vrhovnikom ušima.
Koalicijskom partneru HČSP-a, klevetnici Ruži Tomašić, dakle, predsjednici još jedne stranke s pravaškim imenom i predznakom, koja je ujedno i jedina saborska zastupnica kvazi-pravaškog „bloka“, predsjednik Josipović je udijelio pak državno odlikovanje.
Ako se tome ubroji još jedna minorna stranka s pravaškim imenom, Autohtona HSP, pod vodstvom kompromitiranog Dražena Keleminca koji je bio u koaliciji s Đapićevim otetim HSP-om (nije kompromitiran samo zbog toga nego i zbog drugih prijestupa i nemoralnih radnji), onda je skup režimskih pravaških stranaka gotovo kompletan, osim što se u krajnjoj pričuvi nalazi stranka s pravaškim predznakom herostrata hrvatske politike, i svjedoka vojnog tužiteljstva protiv Parage, komprimitiranog bivšega komunista i provokatora Krešimira Pavelića, Keleminčevog mentora.
U Federaciji BiH pak postoje ogranci režimskih stranaka s pravaškim predznakom, jer udbaši ništa ne prepuštaju slučaju.
Tako se povijest ponavlja, s obzirom da je i prije 100 godina u Austro-Ugarskoj postojao cijeli niz stranaka s pravaškim predznakom koje je stvorio režim i forsirao u biti bivše pravaše koji su izdali Oca domovine Antu Starčevića, poput njegovog nećaka Mile Starčevića, ili Frana Folnegovića, ili Frana Supila i Ante Trumbića, zubara Pavelića, Grge Andjelinovića i drugih, koji su na cjedilu ostavili nasljednika Oca domovine i čelnika Čiste stranke prava, Josipa Franka, i priklonili se 1917./1918. jugoslavenskim izdajnicima i velikosrpskim agentima oko Svetozara Pribićevića.
Ne treba sumnjati da bi se u ključnim trenutcima, bilo u Hrvatskom saboru ili izvan njega, i kad god je to potrebno režimskim vladajućim parlamentarnim strankama, stranke s pravaškim predznakom uvijek priklonile vlastima, jer njihovo poslanje u politici nije pravaško nego hinjeno. (Uostalom i do sada je Đapićev HSP u Hrvatskom saboru uvijek podržavao državni proračun, odnosno vladajuću saborsku većinu, tako i Račanovu koaliciju prilikom ustavnih promjena.)
Kao što su vladajući u RH produljena ruka inozemnih čimbenika, tako su stranke s pravaškim predznakom poput otete HSP, zatim HČSP, A-HSP, i stranke HSP Dr. Ante Starčević, kao nekoć Starčevićeva stranka prava (SSP) izdajnika Mile Starčevića, produžena ruka režima u Zagrebu.
Da će se neokomunizam hrvatske politike, i rehabilitacija titoizma, nastaviti i nakon Franje Tuđmana pod Mesićem i Josipovićem vidjelo se već 2000. godine kada je Račanova koalicijska vlada odbila prijedloge Hrvatske stranke prava 1861. o osnivanju državnog ureda za istraživanje komunističkih zločina, i o promjeni naziva Trga maršala Tita u Zagrebu, a Glavno državno odvjetništvo odbilo podići optužnicu protiv krvnika iz Macelja, oznaša Stjepana Hršaka kojeg je HSP 1861. prijavio za ratne zločine nad 12 tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika iz svibnja i lipnja 1945. godine, koji se našao pod državnom zaštitom isto kao i Josip Manolić koji se grlio sa Zoranom Milanovićem u izbornoj noći 2011. godine.
Sprega udbaša, titoista i bivših komunista s „udbaškim pravašima“ svih ovih godina više je nego očita, i služi produljenoj vladavini eks-komunista u Hrvatskoj, te produljenju agonije zemlje koja je već ostala bez gospodarskog suvereniteta, a nacionalni suverenitet se konačno ukida ulaskom RH u EU dana 1. srpnja 2013. godine, a uskoro će u ne tako dalekoj budućnosti početi ponovo komadanje njenog teritorija, s obzirom da se u Srbiji rehabilitira četnički zločinac Draža Mihailović u vezi kojega je četnički pokret preimenovan u „antifašistički“, isto kao što su eks-komunisti u Hrvatskoj komunistički pokret preimenovali u „antifašistički“. (Udruživanje dvaju „antifašističkih“ pokreta samo je stvar vremena.)
Kad predsjednik Josipović u ne tako dalekoj budućnosti bude polagao vijenac pred neznanim grobom zločinca Draže Mihailovića u Beogradu, može se smatrati da se ponovila 1918. godina, odnosno stvaranje nove jugoslavenske tamnice naroda, ovaj puta u okviru Europske unije.
Ne smije se zaboravitI da je predsjednik Josipović javno počeo veličati četništvo kada je počeo sudjelovati u obilježavanju obljetnice četničkog ustanka u Srbu od 27. srpnja 1941. godine, i ponovnom podizanju komunističkog spomenika u čast činu masovnog klanja Hrvata u Drugom svjetskom ratu od strane četnika i talijanskih fašista, čije je podizanje sufinanciralo Ministarstvo kulture ministra Biškupića (HDZ), odnosno ondašnji vladajući Sanaderov HDZ u koaliciji s Pupovčevim SDSS-om. Pored toga je Jugosipović čestitao obljetnicu osnivanja genocidne četničko-komunističke tzv. „Republike Srpske“, posjetio korumpiranog kripto-četnika Milorada Dodika u Banjaluki, polagao vijence na grobovima četnika koje se prikazuje kao žrtve (radi se o ratnim žrtvama iz redova pobunjenih bosanskih Srba i velikosrpskog agresora koje je imao tijekom zauzimanja i osvajanja Bosne i Hercegovine), i relativizirao Domovinski rat po ukusu predsjednika Srbije Borisa Tadića i međunarodne zajednice. Veličanje pak zločinca Tita je svakodnevni dio politike Ive Josipovića kao predsjednika Republike.
Uz sav politički ekstremizam u sjeni ostaje Josipovićeva korupcija, i uloga njegovog oca u jugokomunističkom totalitarnom režimu, kao i njegova vlastita uloga u članstvu SKJ, i davanju potpore ondašnjoj diktaturi komunističke partije i Titovim boljševicima nakon sloma Hrvatskog proljeća.
Kako bi predsjednik Josipović zataškao vlastitu korupciju, iz naftalina se uvijek iznova vadi Bleiburg, i ustaše, a HČSP predstavlja smokvin list za korupciju i vlastiti politički titoistički ekstremizam.
|
Otkad
je komunistička vlast u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, u strahu od
sindroma “Ceausescu“ u Rumunjskoj revoluciji dva mjeseca prije toga, u
Hrvatskoj legalizirala višestranačje u ondašnjoj jugoslavenskoj
republici SRH, 1990. godine, kada je u veljači te godine obnovljen
pravaški pokret (i stranka prava) utemeljen od Oca domovine Ante
Starčevića (1861. godine) na pravaškoj ideologiji o hrvatskom državnom
pravu, eks-komunisti i udbaši, koji su od komunista preuzeli vlast nakon
prvih višestranačkih izbora, trudili su se u kompromitaciji obnovljene
Hrvatske stranke prava i pravaštva, i to na raznorazne načine, a motiv
konstantnog zatiranja tog demokratskog, antikomunističkog i
antifašističkog pokreta u Hrvata do današnjeg dana, odnosno i 22 godine
nakon obnove misli i ideje Oca domovine, nalazi se u strahu od političke
konkurencije i jedine prave, neoportunističke i nekorumpirane oporbe
vladavini bivših komunista i udbaša koja je iste u stanju smijeniti na
poštenim i