HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

http: www.hrvatsko-pravo.hr

10. svibanj 2012.

             VLADA IZDALA HRVATSKI NAROD 

Sluganska vlast bivših komunista iz Račanove Socijaldemokratske partije ispunila je i posljednji uvjet koji je njezino visočanstvo Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske potaknulo da u westminsterski parlament uputi prijedlog svoje vlade da Kraljevstvo ratificira pristupni ugovor Republike Hrvatske s Europskom unijom.

NA SLICI: OBISTINJUJE SE PROGNOZA HRVATSKOG PRAVA IZ 2011. HRVATIMA DA IH NAKON IZBORA MILANOVIĆA I JOSIPOVIĆA ČEKA STRAŠNO BUĐENJE

Nakon što su likvidirane hrvatske izbjeglice na Bleiburgu, koalicija protiv hrvatskih žrtava komunizma likvidirala je i pokroviteljstvo Hrvatskog sabora nad sjećanjem bleiburške tragedije hrvatskog naroda. Kriminalnim potezom Zorana Milanovića i Vesne Pusić i društva likvidirano je i službeno sjećanje na britansku izdaju koja je počinjena u Bleiburgu 15. svibnja 1945. godine.

Za razliku od ponižene Hrvatske čije eks-komunističke vlasti od nezavisnosti do današnje zavisnosti nisu učinile ništa da s britanskom vladom i narodnim predstavništvom u Londonu raspravi o tragediji hrvatskog naroda koju su prouzročile savezničke britanske okupacijske snage i ratna vlada premijera Winstona Churchilla, i da Ujedinjeno Kraljevstvo spasi svoj obraz makar i moralnom isprikom i žaljenjem hrvatskom narodu, britanski parlament je spreman priznati slovenske izbjegličke žrtve koje su Britanci izručili Titu u sigurnu jugo-komunističku partizansku smrt. Nije sramota pitati, ali je sramota ne znati. Tako su Slovenci pitali Engleze jesu li voljni skinuti mrlju sa svoje povijesti, i pozitivan odgovor u skladu s europskom osudom komunističkih zločina normalizira odnose britanskog i slovenskog naroda opterećene tragičnim događajima s kraja Drugog svjetskog rata kada je i slovenski i hrvatski narod ropstvo fašizma zamijenio ropstvom komunizma.

Britanska odgovornost za ratne zločine nad Hrvatima u Bleiburgu, 1945. godine, tim je veća što je Ujedinjeno Kraljevstvo potpisnik međunarodne Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima od 27. srpnja 1929. godine (čl. 93. Konvencije) koju je 20. siječnja 1943. potpisala Nezavisna Država Hrvatska pri čemu je švicarska konfederacija kao neutralna država u Drugom svjetskom ratu o tom činu obavijestila sve druge potpisnice među kojima nije bio Sovjetski Savez ni Titova Jugoslavija koja je bila pravni slijednik Kraljevine Jugoslavije koja također nije bila pristupila Ženevskoj konvenciji. Hrvatska je bila 15. država, od sveukupno 28 država u svijetu, koja je bila učesnica Ženevske konvencije, a među potpisnicama nalazile su se, primjerice, Sjedinjene Američke Države, Španjolska, Estonija, Finska, Grčka, Bugarska, Njemačka, Kanada, Južna Afrika, Čile, Kolumbija, Dominikanska Republika, Kina i dr.

Nezavisna Država Hrvatska je notificirala švicarskoj vladi pristup Ženevskoj konvenciji čime su i sve druge potpisnice iste primile na znanje činjenicu pristupanja Hrvatske tim međunarodnim humanističkim odredbama i pravilima. Čak i u ondašnjem novom poretku u Europi stvorenom u ratu od Sila osovine, N.D.H. je bila usidrena u međunarodnom svjetskom poretku kroz Ženevsku konvenciju o postupanju s ratnim zarobljenicima. Činjenica nepoštivanja Ženevske konvencije iz 1929. godine od strane britanske vlade u slučaju slovenskih, hrvatskih i srpskih izbjeglica u južnoj Austriji, svibnja 1945. godine, stvar je britanskog društva kako misli ovu crnu mrlju u svojoj povijesti ispraviti, a na Hrvatskoj je, da se, povijesne istine i hrvatskih žrtava radi, pobrine da bleiburška tragedija hrvatskog naroda ne padne u zaborav.

 Kako diplomaciju vodi Vesna Pusić zabijanjem glave u pijesak poput noja kad je u pitanju britanska odgovornost za razoružane hrvatske ratne zarobljenike i izbjeglice u Bleiburgu, tako će odnosi između Hrvata i Engleza trpiti nerašćišćene odnose koji samo neodgovorni vladajući krugovi u Republici Hrvatskoj, koji su na vlast došli, iako ne slučajno već u uvjetima autoritarne destrukcije i nedemokratskog natjecanja i bez slobodnih medija, ali nezasluženo, i bez ikakvog znanja i morala, mogu ovako olako, kako misle, a krivo misle, skinuti s dnevnog reda.

Slijepe u svojoj oholosti, bivše komuniste (titoisti), koji nakon pada Berlinskog zida nisu sišli s vlasti nego se ciklički izmjenjuju na vlasti sa svojim bivšim “drugovima“ iz udbaške Hrvatske demokratske zajednice, stići će ruka pravde kad-tad, na ovaj ili onaj način!

Nova zvijezda lažne desnice, Tomislav Karamarko, bivši ministar unutarnjih poslova koji se vidi na čelu HDZ, nastavio bi s obmanama svojih prethodnika, sve tamo do Franje Tuđmana.

Dok je bio ministar unutarnjih poslova, po Sanaderovom nalogu proganjao je hrvatske nacionaliste i branitelje. Sada poziva na obranu hrvatskog nacionalizma.

Dok je bio ministar u vladi Republike Hrvatske digao je ruku za pokroviteljstvo nad obnovom komunističkom spomenika četničkom ustanku u Srbu, tada pod izgovorom obnove „antifašističpkog spomenika“, poslavši svoje policajce-specijalce da štite huškačke govornike na tom morbidnom skupu pod totalitarnim simbolom crvene zvijezde petokrake i četničke kokarde, a danas licemjerno kritizira taj protuhrvatski čin, i poziva na borbu protiv četništva i neokomunizma.

Toliko je Tomislav Karamarko neuvjerljiv, da ga čak jedan titoist Slobodan Uzelac može, kao svjedok na sjednicama vlade gospođe Jadranke Kosor, jednom izjavom demantirati i učiniti neuvjerljivim.

Kao prvi policajac se baš i nije dokazao u bobi protiv bivših komunista – partizanskih ratnih zločinaca, osim što je u predizbornoj kampanji dao uhititi Josipa Boljkovca, ali s takvom kaznenom prijavom da ovaj bude iz formalnih razloga brzo pušten na slobodu – i to je sve što će Hrvatska u dogledno vrijeme vidjeti na temu prosvjetljavanja hrvatskog društva o zločinima totalitarnog komunizma-titoizma.

Zašto nije podnio kaznenu prijavu protiv Josipa Manolića?

Sramotnim naziva bivši koaliciju svoje stranke sa Srpskom demokratskom samostalnom strankom salonskog titoista Milorada Pupovca, dok bi sutra vjerojatno paktirao i s malim od Slobe i srbijanskim socijalistima kao Franjo Tuđman sa Slobodanom Miloševićem.

Tomislav Karamarko, okružen bivšim komunistima i udbašima u svojoj stranci HDZ, stavlja se na čelo lažne desnice kao svojedobno dragi Ivo na splitskoj rivi kada je grmio protiv uhićenja odnašnjeg generala Mirka Norca, pod geslom „Svi smo mi Mirko Norac“, da bi nekoliko mjeseci nakon toga izdao tjeralicu za generalom Antom Gotovinom.

Koga li će eventualni premijer Karamarko dati tražiti po tajnim službama za račun inozemstva? Josipa Perkovića sigurno ne. Dokazao se na čelu tajne sužbe u lociranju Ante Gotovine, za što je haaška tužiteljica Carla del Ponte poslala posebnu zahvalu.

Kasno Crni Marko na Kosovo stiže – čak i kad bi bivši Mesićev suradnik i bio danas iskren, svi zahtjevi za borbu protiv neokomunista, titoista i eks-komunista zakašnjeli su 20 godina, naprotiv, kad je Franjo Tuđman s Mesićem i Manolićem vodio ogorčeni rat protiv Paraginih pravaša, stranke prava i Hrvatskih obrambenih snaga, montirao oporbenim pravaškim čelnicima politički motivirane sudske optužnice, i proces pred Vojnim sudom i drugim eks-komunističkim sudovima, postavljao bombe u sjedište HOS-a u Vinkovcima na prvoj crti obrane od velikosrpske agresije, medijski klevetao Dobroslava Paragu i Stranku  prava, izdavao naloge za ubojstva organizatora hrvatske obrane od velikosrpske agresije, i naložio političko ubojstvo dopredsjednika Ante Paradžika, i generala Blaža Kraljevića i drugih, Tomislav Karamarko, postavljen za šefa zagrebačke policije, bio je kotačić u Tuđmanovom CRO-boljševičkom aparatu koji je gazio sve što je hrvatsko, dao privoditi u Policijsku upravu predsjednika Stranke prava i prosvjednike nakon nasilnog izbacivanja iz Starčevićevog doma u ljeto 1993. godine, ne bi li sa Slobodanom Miloševićem podijelio Bosnu i Hercegovinu, i zadržao privilegije svojim partizanima i komunističkim drugovima koje je izuzeo od bilo kakve odgovornosti za ratne zločine u Drugom svjetskom ratu, poraću, i zločine u totalitarizmu Titove Jugoslavije. Sada, i nakon svega, Tomislav Karamarko traži retuđmanizaciju svoje stranke i Hrvatske? Taman posla!

Kasno je danas biti pravednik, čak i kad bi se iskreno netko htio žrtvovati za istinu i pravdu! Kad je bilo vrijeme, Tomislav Karamarko mogao se pridružiti HOS-u i Stranci prava, ali draži je bio zov Titovog generala Franje i njegove udbaške sljedbe. U jednom drugom životu povjerovali bismo Karamarku, danas, i u ovom životu, samo naivci mogu u njemu vidjeti nadu za hrvatsku Hrvatsku umjesto Pusićkine nehrvatske Hrvatske.

Na vrh - Top