HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

http: www.hrvatsko-pravo.hr

25. svibanj 2012.

                                           TUĐMANOVI VAMPIRI

 S Tomislavom Karamarkom je HDZ dobio novog stranačkog predsjednika kao što su bili Franjo Tuđman i Ivo Sanader, a Hrvatska kontinuitet okupljanja lažne desnice, kao što je i HDZ od početka predstavljao lažnu desnicu predvođenu boljševicima - Titovim partizanima, udbaškim i ratnim zločincima i komunističkim krvnicima, manipulatorima i lašcima, te usprkos nastojanjima iz petnih žila, uključujući krađu identiteta, Tuđmanova udbaška stranka nije postala demokršćanska, unatoč njezinom većinski demokratski i kršćanski orijentiranom ali brutalno prevarenom, te i dobrim dijelom oportunističkom članstvu.

NA SLICI: PAKT SA ĐAVOLOM- ČAK DVA HRVATSKA BISKUPA NA PROSLAVI 90.TUĐMANOVOG ROĐENDANA

Formalno, HDZ može biti sve, i demokršćanska i narodna stranka, i desni politički centar i desnica, centar s desnim i lijevim krilom i tehnomenadžerskom strujom, liberalna i konzervativna stranka, tvorac hrvatske države, predvodnik nacionalne pomirbe, pobjednik na svim izborima devedesetih, i Franjo Tuđman izvan vremena i prostora, ali kad je u pitanju istina, HDZ nije ništa od svega onog što zavedeni zagovarači Franje Tuđmana papagajski ponavljaju, obmanjujući sebe i narod.  

S obzirom da su uvjereni u to što tvrde da Franjo Tuđman predstavlja u novijoj i daljnjoj hrvatskoj povijesti hrvatskog supermana, može riječ biti samo o političkoj shizofreniji koja trpi i najveće laži i obmane.

Pošto danas nemaju više utjecaja na narod kojeg je politika Franje Tuđman izravno prepustila njihovim drugovima iz druge frakcije bivšeg Saveza komunista odnosno Titove komunističke partije od koje je Titov general i preuzeo vlast poštedjevši rušitelje Hrvatskog proljeća na čelu s jugo-boljševicima Račanom i Šuvarom, žalopojke nad nijekanjem Franje Tuđmana ostale bi unutarnja stvar povijesnih i moralnih gubitnika iz kruga aktivnih i pasivnih članova, bivših članova, i simpatizera Hrvatske demokratske zajednice koja nije bila demokratska ni pro-hrvatska, i lika i djela Franje Tuđmana, da nije u pitanju jedna vrlo opasna pojava: iracionalizam.

Ivan Aralica, ideološki i intelektualni čuvar lika i djela Franje Tuđmana, uspoređuje na proslavi 90. obljetnice rođenja Franje Tuđmana njegovu deklariranu politiku nacionalne pomirbe s evanđeljem, posebno onaj dio svetog pisma kad Učitelj predaje posljednje poruke svojim učenicima.

Svojedobno je prijedlog preimenovanja Trga svetog Marka na Gornjem gradu u Zagrebu u Trg Franje Tuđmana (da li „svetog Franje Tuđmana“), izazvao blasfemiju kod istinskih vjernika i hrvatskih domoljuba. Što je tek onda uspoređivanje Franje Tuđmana s Isusom Kristom?

Čak i kad bi Franjo Tuđman bio najsvetiji čovjek na svijetu, od dana kada je ponovo preuzeo vlast, ovaj puta kao prvi čovjek Titove republike Hrvatske, 30. svibnja 1990. godine, što se službeno obilježavalo kao „hrvatski dan državnosti“, a što je još jedna velika laž i obmana kojom se unaprijed stvorio početni površni dojam u narodnim masama da je HDZ navodno tvorac hrvatske države (vrlo lukavo, ali vrlo perfidno i opasno!), a nije bio, nemoguća je usporedba Isusa iz Nazareta, sina Božjeg, s Titovim partizanom i generalom „Jugoslovenske armije“ iz Velikog Trgovišća koji je svoje ruke okrvavio na Bleiburgu i Križnom putu bezbožnim nedjelima kao sudionik likvidacije mase hrvatske zarobljene vojske i zarobljenih hrvatskih civila, djece, žena, trudnica, i staraca – izbjeglica pred jugoslavenskim komunističkim terorom u Drugom svjetskom ratu i poraću koji su doživjeli u vlastitoj hrvatskoj državi koju je Franjo Tuđman rušio, i zaradio titulu „antifašista“ koja mu je cijeli život služila kao lažni alibi za sve njegove propuste i pogreške, jer su jugoslavenski „antifašisti“ proglašeni nepogrešivima, t.j. stavljeni su na razinu Boga, tako da i ne čudi ako se i Titovog generala Franju Tuđmana sada stavlja barem na razinu Isusa Krista.

Čovjek je ljudsko biće koje u sebi ima duh Božji, i što se više ponaša u skladu s Isusovim vjeroučenjem, to će mu u životu život biti lakši čak iako hoda bos po trnju, pa ako ga nagrada za život po Božjim načelima ne čeka na ovom svijetu, čeka ga na nebu, međutim, nemoralno je uspoređivati bilo koju povijesnu ličnost s Isusom Kristom. Akademik i književnik Ivan Aralica ima, međutim, pravi „uzor“ da se to ipak može, bez obzira što nije moralno, jer se njegov uzor Franjo Tuđman sam i osobno uspoređivao, ne samo s dr. Antom Starčevićem kojem je pokušao oteti narodnu titulu Oca domovine, i na svojim predizbornim plakatima ovog moralnog i političkog velikana hrvatske povijesti prikazivao kao patuljka, nego s Bogom.

Pored kulta ličnosti “druga“ Tita, koji njegov učenik i vjerni sljedbenik Franjo Tuđman nije ni pokušao demontirati nego naprotiv, ojačao ga novim lažima tipa da je Tito navodno bio najveći europski državnik (kakva li samo laž, jer, što su onda Charles De Gaulle, Konrad Adenauer, Robert Schuman, Lady Tatcher, Winston Churchill, Helmut Schmidt, papa Pio XII i papa Ivan Pavao II, Mihail Gorbačov i drugi), Hrvatska je dobila i kult ličnosti Franje Tuđmana. Međutim, oba kulta padaju kao kula od karata, jer se temelje na teškim i velikim lažima. Pitanje je samo koliko će oba kulta još odnijeti kolateralnih žrtava kao posljedica krivotvorenja povijesti.

Od Franje Tuđmana potječe laž da bez Tita ne bi bilo hrvatske države. Tko je u preambulu hrvatskog Ustava stavio komunistički ZAVNOH ako ne Franjo Tuđman, i to bez narodnog referenduma toj jugoslavenskoj partizanskoj šumskoj skupštini staljinista/titoista koji su i najmlakije liberale iz svojih redova likvidirali i zatrli im trag i sjeme. Franjo Tuđman je titoizam odnosno jugoslavenski komunizam preimenovao u „antifašizam“, tako da danas cijela zemlja živi, ne samo u prošlosti o ustašama i partizanima, nego u stanju shizofrenije.

Kruna Franje Tuđmana, po Aralici - politika nacionalne pomirbe - značila je u praksi zatiranje svih prohrvatskih snaga u hrvatskoj politici, uključujući politički motivirane atentate i ubojstva hrvatskih branitelja, progon organizatora obrane od velikosrpske agresije, domoljuba, i mučenika za hrvatske pravice, te zatiranje žrtava komunizma, i zaštita partizansko-komunističkih jugo-ubojica Hrvata.

Tuđmanova politika lažne nacionalne pomirbe značila je reafirmaciju udbaških zločinaca u korist i za račun hrvatskih žrtava, sačuvanje partizanskih „prvoboračkih“ privilegija, i neokomunizam u kadrovskoj politici i javnom životu Republike Hrvatske koju je izručio stranom krupnom kapitalu i bankarskoj ideologiji neoliberalizma. Mesić, Račan, Sanader i Josipović nastavili su tamo gdje je Franju Tuđmana zaustavila viša sila, koristeći se floskulom o detuđmanizaciji Hrvatske.

Samo nekoliko primjera je dovoljno u dokazivanju da nije došlo do detuđmanizacije: Tuđmanovi nasljednici nisu ukinuli pljačkašku pretvorbu i privatizaciju. Drugi primjer: Nisu procesuirani nalogodavci ubojstva čelnika demokratske oporbe i hrvatskih branitelja Ante Paradžika, i Blaža Kraljevića iz državnog vrha, politike i tajnih službi i obavještajnog podzemlja. Treći primjer: Zločin državnog udara na Hrvatsku stranku prava iz rujna 1993. nije rasvijetljen, a uzurpatori i nalogodavci otimanja ove oporbene parlamentarne stranke nisu privedeni pravdi! Četvrti primjer: HRT nije postao javni servis, sloboda medija je nepostojeća, hrvatski mediji su po ocjeni neovisnih međunarodnih procjenitelja „poluslobodni“. Peti primjer: Hrvatska ni danas nema demokratski izborni zakon itd.

Predsjednik vladajuće Hrvatske demokratske zajednice, i predsjednik Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman (taj lažni doktor znanosti koji je bio doktor znanosti kao što je bravar Tito bio doktor dobivši po cijelom svijetu počasne doktorate i titule, na koncu i dan-danas je masovni ubojica Tito „počasni građanin Grada Zagreba“, uz velikosrpskog ideologa Vuka Stefanovića Karadžića), nije dao podići niti jedan jedini spomenik žrtvama komunizma i hrvatskim žrtvama Bleiburga i Križnog puta – niti jedan!

Franjo Tuđman na čelu Republike Hrvatske nije dao vrednovati niti se zahvalio  ijednoj Titovoj žrtvi i sudionicima Hrvatskog proljeća, osim što je sebe osobno uzdizao kao da je on bio vodeća figura Hrvatskog proljeća, a ne Savka i Tripalo, Bruno Bušić, Ante Paradžik, Vlado Gotovac, Ljudevit Jonke i drugi.

Predsjednik Tuđman nije dao uhititi niti jednog jedinog partizansko-komunističkog ratnog zločinca, i zabranio je ekshumacije žrtava komunizma, na koncu, morao bi onda dati uhititi i sebe, jer je od veljače 1945. nadalje bio u Titovom Vrhovnom štabu dok su partizani i oznaši masovno ubijali hrvatske ratne zarobljenike zbog njihove pripadnosti hrvatskoj vojsci i hrvatske nacionalnosti i zbog katoličke i muslimanske vjere.

Franjo Tuđman na čelu Hrvatske nije afirmirao niti jednu povijesnu ličnost koja se borila za uspostavu i obnovu hrvatske države, naprotiv, sebe je čak stavio ispred kralja Tomislava koji je ujedinio hrvatske zemlje od Sutle do Drine i Drave do Jadrana, dok je „vrhovnik“ razjedinio i hrvatske zemlje i hrvatski politički narod, predvodeći krvave hrvatsko-muslimanske sukobe u Bosni i Hercegovini za vrijeme velikosrpske agresije.

Franjo Tuđman nije afirmirao hrvatske emigrante koji su se borili za hrvatsku državu u vrijeme Titove Jugoslavije, osim što je od ubijenog Bruna Bušića oteo njegovo djelo i koristio se radi skupljanja političkih bodova i u borbi za vlast ugledom njegovog imena kao što su se i partizani u Drugom svjetskom ratu koristili imenima uglednika poput Stjepan Radića čiju su udovicu maltretirali, a njezine suradnike strpali u logore, ili ih likvidirali kao pse.

Naprotiv, hrvatski emigranti izlazili su iz zatvora Tuđmanove Hrvatske tek šest mjeseci nakon što je CRO-Udba preuzela vlast, i bili su zajedno s emigrantima-povratnicima likvidirani od domaće izdajničke ruke na prvoj crti bojišnice prema velikosrpskom agresoru nakon što su se stavili na raspolaganje hrvatskoj obrani. Ludvig Pavlović i Miro Barešić tipićne su žrtve Tuđmanovog zločinačkog sustava. Razbijanje oporbe bio je specijalitet  Tuđmanovog sustava, dok je svoje drugove iz Račanove partije pozvao u vladu Republike Hrvatske, te ove jugo-komuniste progonom antikomunističke i nekomunističke demokratske oporbe izravno doveo 2000. godine na vlast koju su ovi ponovo preuzeli nakon 45 godišnje Titove jugo-komunističke diktature. Zar može biti gore za stanje države i nacije?

Predsjednik Tuđman proganjao je svakog onog tko se zalagao za hrvatsku državu, a kamoli za ujedinjenje hrvatskih povijesnih zemalja, i otpor velikosrpskoj agresiji, i da granica velike Srbije nebude na Uni i Savi, niti na Neretvi nego na Drini, a Zemun da se vrati matici zemlji – Hrvatskoj.

Tko god je imalo mislio i djelovao hrvatski, nije pored jugonostalgičara Franje Tuđmana imao bilo kakvu šansu opstati – osim žrtvovati svoj život, da bi slavu pokupio lažnjak Franjo Tuđman kojeg je Udba odabrala da kao boljševik i komunist odigra ono što je odigrao – hrvatskog nacionalista. Tako je i njegov trojanski konj u oporbi, Anto Đapić, odigrao ne samo pravaša, nego i najvećeg ustašu. U biti, Anto Đapić i Franjo Tuđman su po karakteru, mentalitetu, pokvarenosti i lukavštini vrlo, vrlo slični.

Predsjednik Tuđman odgovoran je za ubojstvo Ante Paradžika,  Blaža Kraljevića s pratnjom i njihova krv kapa s Tuđmanovog oltara domovine kojega su podjednako lizali JAZU-akademici i Crkva, skupljajući mrvice koje bi im vrhovnik bacao sa stola u zamjenu za šutnju o njegovim zlodjelima, „u ime viših nacionalnih interesa“, što se zove pakt sa đavlom!

Vršeći brutalno krivotvorenje povijesti, poklonici i štovatelji Franje Tuđmana kradu budućnost svoj djeci Hrvatske, a da bi prikrili svoje vlastite lažne biografije, krađu, pljačku, i veleizdaju zemlje. Siniša Glavašević tim je izdajnicima poručio ono što oni jesu. I njegovim imenom se kite bez ikakvog srama, i manipuliraju hrvatskom javnošću koja, međutim, ipak, polako ali sigurno svakim danom sve više uviđa što je HDZ, i tko je bio Franjo Tuđman – izdajnik Vukovara.

Detuđmanizacija, kao i detitoizacija, potrebna je hrvatskom društvu kao gladnome kruh, i žednome voda, ali ako se stavi znak jednakosti između Franje Tuđmana i hrvatske države, manipulatori sugeriraju da detuđmanizacija znači demontažu hrvatske države kojoj je njezine temelje sam urušio onaj koji ju nije ni stvorio – Franjo Tuđman, uvjereni pristaša jugoslavenske ideologije,  marksist – titoist. Franjo Tuđman tvorac je jugoslavenske konfederacije, koja je bila i njegov službeni politički program, i čiji je projekt i ostvaren, a hrvatski suverenitet uništen.

Uništenje hrvatskog suvereniteta počelo je s metcima ispaljenima u Antu Paradžika, 21. rujna 1991. godine kada je Tuđmanova tzv. pomirba zaživjela punim plućima – na udbaški način!

Hvala na takvoj „pomirbi“ u kojoj uništavatelji hrvatske državnosti – partizani, i udbaši i bivši komunisti obnašaju vlast, a Hrvati duboko u grobovima, i na prosjačkom štapu!

U takvoj situaciji, kada je zahvaljujući Tuđmanovoj politici likvidiran hrvatski suverenitet, novi „hrvatski suverenitet“ u okvirima jugoslavenske balkanske konfederacije i Europske unije zvuči kao loš vic. Karamarkov HDZ nastavit će točno tamo gdje je Tuđmanov HDZ stao – zatirat će svaki stvarni pokušaj obnove hrvatske državnosti, nezavisnosti i slobode, ni manje ni više nego kao i SDP. Uostalom, i general Ante Gotovina osjetio je Karamarkovu „ljubav“ za Hrvatsku kad ga je identificirao, locirao, i transferirao.

Ne postoji problem nijekanja Franje Tuđmana nego problem nijekanja Tuđmanovih hrvatskih žrtava u narodu i njegovoj nekomunističkoj eliti. Narod nije Franju Tuđmana birao, niti je 80 posto Hrvata izabiralo Franju Tuđmana devedesetih nego je hrvatski narod nakon nerješavanja hrvatskog pitanja, gubitka hrvatskog teritorija na pobunjene Srbe i srpskog agresora i tzv. JNA, te stvaranja tzv. Krajina, i dogovora iz Karađorđeva između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića o podjeli Bosne i Hercegovine, u ljeto 1992. na izborima odbacio Franju Tuđmana u korist istinskih boraca za Hrvatsku - za nezavisnost i slobodu, Dobroslava Parage, i ondašnje Hrvatske stranke prava.

Staljin je s pavom rekao da na izborima pobjeđuje onaj tko broji glasove, a glasove je u Republici Hrvatskoj brojao Franjo Tuđman i njegov udbaški HDZ. Uz pomoć domaćih izdajnika iz vrha državne vlasti Republika Hrvatska je stavljena na isti stup srama kao i NDH. Tko sadi tikve s vragom, kao Tuđman s Miloševićem, i ne može bolje očekivati nego da je Tuđmanova Hrvatska osuđena na propast!

Titov sljedbenik u mladim danima, a sljedbenik Titovog generala u starim danima, nekadašnji partizan Ivan Aralica iz Drugog svjetskog rata danas drži lekcije, poučavajući tko je to stvarao hrvatsku državu – oni koji su je rušili u Drugom svjetskom ratu, i u Domovinskom ratu?

HOS je i dan-danas Tuđmanovim hadezeovcima odnosno eks-komunistima trn u oku, i „paravojan“, čime u biti dokazuju svoju veleizdaju i svoj anti-hrvatski karakter, a sve pod hrvatskim imenom, i u ime Hrvatske. To je stvarni sotonski uspjeh relativizacije i izokretanja istine koji je polučio Franjo Tuđman.

Kao Tuđmanov ideolog Aralica i boljševik Vladimir Bakarić se tješio kako je komunistička partija povjerenje naroda navodno dobila, iako navodno tek nakon rata, tamo negdje 1948. godine. U stvarnosti nikada, ali samoobmana nekada dobro dođe kao vlastita psihoterapija.

Hrvatski narod je odbacio Franju Tuđmana kao lažnjaka kojemu je važnije bilo dijeliti Bosnu, i proganjati pravaše, nego izreći istinu i priznati vlastite zablude kojima je robovao do kraja života i na samrti kada je vlast prepustio svojoj matičnoj partiji Račanovom Savezu komunista odnosno titoističkoj Socijaldemokratskoj partiji dok je uvjete za to stvorio davno prije – onda kada je peta kolona svoje puščane cijevi usmjerila prema stranci prava i HOS-u koji je branio Hrvatsku od velikosrpske agresije.

Pomirba može uslijediti samo na istini, jer samo nas istina može osloboditi!

Na vrh - Top