HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

http: www.hrvatsko-pravo.hr

03. listopad 2013.

                                     ŠTO JE ISTINA?

Bez izvora Hrvatsko pravo online ne može se, i neće se niti jedan političar, povjesničar, pravnik, sociolog, novinar, kritičar, i geo-političar iz Hrvatske moći nazivati ni približno ozbiljnim znanstvenikom ili istraživačem. Hrvatsko pravo online postalo je pojam, i istoznačnica za istinu.

Podatak da web-adresa Hrvatskog prava online nije od osnivanja ovog medija, www.hrvatsko-pravo.hr , objavljena niti u jednom jedinom masovnom mediju u Hrvatskoj, govori sve, kao i o tome koliki je strah od istine, no, Isus reče: Nebojte se!

Koja je istina o pravašima, koji su istinski, a koji lažni pravaši?

NA SLICI: AMERIKANCI  SEYMOUR HERSH I  EDWARD SNOWDEN PLANETARNI BRANITELJI ISTINE I LJUDSKIH PRAVA ŠTITE OBRAZ AMERIČKOM NARODU

Kada je obnovljeno Hrvatsko pravo nakon diktature Franje Tuđmana nad Hrvatskom strankom prava koja je od strane njegovog režima laži i nasilja oteta u državnom terorističkom udaru, i predana izdajicama i slugama onih koji su preko stranke obmane HDZ širili velike laži, zbog čega je pravaško članstvo nastavilo djelovati nakon održanog 2. sabora Hrvatske stranke održan iz veljače 1995. godine u Zagrebu, kada je za predsjednika Hrvatske stranke prava ponovo izabran njezin dotadašnji predsjednik, g. Dobroslav Paraga,  u formalno 1995. godine osnovanoj stranci HSP 1861., njezino glasilo kao prve 'On Line' stranačke novine u Republici Hrvatskoj bilo je tehnološki ali i moralno najmoderniji medij u Hrvatskoj, i to je ostalo do dana današnjeg zahvaljujući nesebičnom radu i trudu vodstva Hrvatske stranke prava 1861., ne samo najstarije nego i najmodernije političke stranke u Hrvatskoj koja čuva veliku i časnu tradiciju hrvatskog političkog naroda i Oca domovine dr. Ante Starčevića, i branitelja hrvatske Države, i državnosti i nezavisnosti – hrvatskog državnog prava.

Što je istina o 'Titu'?

Nećemo se lagati, Hrvati su svoju nezavisnost izgubili davno prije nego je formalno nad nezavisnošću spušten mač guillotine domaćih izdajnika koji su mimo demokratske većine hrvatskih birača prenijeli suverenitet na umjetnu tvorevinu Europsku uniju za koju će se u najskorije vrijeme pokazati, je li i ona „tamnica naroda“ kao bivše dvije, suvišne, jugoslavenske, ujedno velikosrpske, državne zajednice, jedna diktatora Aleksandra Karađorđevića, druga diktatora 'Tita' – tko god bila ta nečasna persona, da li stranac, kako tvrdi izvješće središnje obavještajne i tajne službe Sjedinjenih Američkih Država, C.I.A., ili jednostavno domaći izdajnik kakvih je u vrhu tako zvane elite hrvatskog naroda bilo kroz cijelu povijest ni manje, ni više nego i u drugih europskih naroda, jer sotonski novac kupuje mnogobrojne prodane duše, ali ne može potkupiti ideale koje vode pravaše.

Koje pravaše? Mnogobrojni su, ili bolje rečeno, malobrojni su, ali barem oni koji žive pravaštvo na idealima Oca domovine jesu pravi, dok ima mnogobrojnih stranaka s pravaškim predznakom koje su stvorene od strane doušnika i tajnih agenata i plaćenika režima u Zagrebu pod vodstvom nekadašnjeg partizana i boljševika Franje Tuđmana koji je ostao titoist do kraja svog života, iako Katolička Crkva u Hrvata tvrdi da se dao krstiti, i pred kraj svoga života crkveno vjenčati, ali pitanje je, da li je to uopće bilo u skladu s Crkvenim zakonom, a da ne govorimo o grijesima opterećene duše pokojnog prvog hrvatskog i ujedno nedemokratskoga predsjednika koji je odgovoran za politička ubojstva nad pravašima i istrebljenja vodstva Hrvatske stranke prava i zapovjednika Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) u Bosni i Hercegovini, dopredsjednika stranke i načelnika HOS, Ante Paradžika, i generala Hrvatskih obrambenih snaga, Blaža Kraljevića. Pažljivi promatrač hrvatske političke scene primjećuje tako i one „pravaše“ koji se pozivaju na nauk dr. Ante Starčevića, ali su povezani s „nečastivim“, jer ulaze u koaliciju s Partijom zvana HDZ. Među takvima je i jedna „nečista“ navodna stranka prava, pa i jedna tzv. autohtona, itd. Neke otvoreno koaliraju s iluzionistima iz stranke HDZ, a neke šuruju ispod stola, a sve one i svi oni drže figu u džepu dok se obraćaju pravaškoj državotvornoj javnosti. Međutim, istina je ta koja odlučuje o tome koja je jedina prava stranka prava.

763.814 mrtvih birača glasovalo za HDZ i pirove pobjede Franje Tuđmana

Podsjetimo se, da su Franjo Tuđman i HDZ organizirali, ne samo krnje višestranačke izbore nakon političkog atentata na HSP godine 1993., nego su svi izbori devedesetih godina od 1992. do Tuđmanove smrti, i nakon toga za vrijeme njegovih nasljednika Mesića, Račana, Budiše, i Ive Sanadera, bili krivotvoreni, jer su bivši komunisti na biračkim spiskovima vodili točno 763.814 mrtvih birača. S tom brojkom pokojnika koji su „sudjelovali“ na morbidnim izborima bi i John F. Kennedy izgubio na izborima, a ne samo Dobroslav Paraga, ili netko drugi. I papa bi u takvim okolnostima izgubio izbore u konklavi, kada bi glasovalo na stotine pokojnih kardinala.

Podsjetimo se da od osnutka Republike Hrvatske u Državi nije bilo višestranačke kontrole izbora, i podsjetimo se da je istu u prvoj polovici devedesetih zahtijevao jedino Dobroslav Paraga koji je ujedno i prvi predložio takvu kontrolu, dok su drugi ondašnji oporbeni čelnici bili jaki samo na riječima, ali kada su trebali potpisati zahtjev vlastima o tome, povukli su se kao kukavice, i to ne samo Ivica Račan, nego i Savka Dabčević-Kučar, Dražen Budiša, i dr. Organizacija GONG, koju je u hrvatski politički život uveo State Department nakon Tuđmanove smrti, nije ispunila ulogu objektivnog nadzornika izbornog procesa, i ova navodna nevladina organizacija nije i ne može nadomjestiti višestranačku kontrolu izbora, tako da je demokracija u Hrvatskoj, ne samo potkopana raznoraznim vladinim akcijama i de facto protuustavnim činima, nego je ona potpuno izigrana, i nepostojeća, pošto ne funkcionira ni pravna zaštita odnosno pravna država koja je paralizirana i dan-danas, što se vidi i po tome da otimanje Hrvatske stranke prava nije sankcionirano, kao što ni ubojice za pisaćim stolom, ali i izvršne ubojice nad likvidiranim pravašima i hrvatskim braniteljima-dragovoljcima i bojovnicima nisu privedeni pravdi i procesuirani ni više od 20 godina nakon sramotne veleizdaje.

S mrtvim biračima su HDZ i SDP održali 2012. godine referendum o pitanju ulaska Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije, ali ni oni manipulatori iz redova vrhuške vlasti nisu bili sigurni, tako da je HDZ išao u ustavne promjene, mijenjajući, u biti nedemokratskom manipulacijom referendumsko pravilo po kojemu odjednom više nije bilo potrebno da većina biračkog tijela od 50 posto plus jedan glas izađe na referendum kako bi isti bio pravovaljan; time je vladajući režim pokazao svoj kukavičluk pred demokracijom, i nevjericu u vlastiti narod.

Uglavnom, Hrvatsko pravo on line se prilikom utemeljenja odnosno obnove rukovodilo geslom svjetski poznatog ruskog disidenta komunizma, Aleksandra Solženjicina:

Ne živite s lažima!

Što je laž, to znaju svi oni ljudi koji razlikuju istinu od laži, odnosno dobro od zla, to jest, oni ljudi koji su moralni. Međutim, što je to moral, i što je moralno, to može svatko tumačiti na svoj način, i obično određena moralna razina društva određuje pravila morala, ili uvodi nemoral u javni život državne zajednice, kao što je slučaj u Republici Hrvatskoj. Iz toga proizlazi pitanje:

Što je istina?

Odgovor na pitanje, što je istina, nalazimo u Novom zavjetu Biblije.

Na suđenju sinu Božjem Isusu Kristu iz Nazareta, kralju Judejaca, (I.N.R.I.), rimski upravitelj Pilat upita optuženog Isusa: „Jesi li ti kralj Judejski?“ Kažeš li to sam od sebe - odgovori mu Isus - ili su ti to drugi za me rekli?“ „Zar sam ja Judejac?“  - odvrati Pilat. - „Tvoj narod i glavari svećenički meni su te predali. Što si učinio?“ Isus odgovori: „Moje kraljevstvo ne pripada ovomu svijetu, moji bi se dvorani borili da ne budem predan Židovima [farizejima]. Ali moje kraljevstvo nije odavde.“ „Dakle, ti si kralj'“ reče mu Pilat. „Dobro veliš - odgovori mu Isus - ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i zato došao na svijet da svjedočim za istinu. Svatko tko je prijatelj istine sluša moj glas.“ „Što je istina?“ upita ga Pilat. I kad to reče, ponovo iziđe k farizejima (Židovima), te im izjavi: „Ja ne nalazim na njemu nikakve krivnje. A kod vas je običaj da vam nekoga pustim o Pashi [vjerski blagdan izbavljenja Judejaca iz egipatskoga ropstva, kojega su poslije preuzeli farizeji koji se danas zovu Židovima]. Hoćete da vam pustim kralja judejskog?“ „Na to povikaše: „Ne njega, nego Barabu!“ A Baraba je bio razbojnik. Tada Pilat naredi, da se Isusa uzme i bičuje, a nakon toga, kada je rulja i dalje zahtijevala pogubljenje nevinog Isusa, Pilat izda naredbu da Ga se razapne na križ, što je bila uobičajena smrtna kazna  u Rimskom Carstvu.

Primjećujemo, dakle, oportunizam u razmišljanju i Pilatovom postupanju, to jest sporazumaštvo i prilagođavanje okolnostima i prilikama, naime, Pilat je strahovao od ustanka Judejaca u vrijeme jednog od glavnih vjerskih blagdana Pashe. Međutim, ono što nas zanima ovdje, jest pitanje: Što je istina? Pitanje koje je Pilat postavio na kraju saslušanja nevino optuženom Isusu Kristu, i na koje Isus nije dao odgovor, jer ga je prepustio ljudima da do njega sami dođu, nadahnuti svojom vjerom u Boga, i s ljubavlju u svojim dušama, jer sve riječi koje je Isus govorio, i zapovjedio, upućene su u konačnici nama ljudima, našim emocijama, i to za dobrobit naših duša.

Kod Isusa i Pilata radi se o dvojici koji su procjenjivali jednu te istu situaciju, dakle, situaciju u kojoj se postavilo pitanje: Što je istina? Jedan je procjenjuje s jednog stajališta, drugi s nekoliko stajališta. Kod jednoga je kompaktnost informacija jedan događaj, kod drugog deset događaja, odnosno pet puta ili deset puta veća. Što je čovjek iskusniji, odnosno što više situacija može povezati, to ima više izgleda približiti se istini. Ali, to nije najvažnije, jer Pilat je bio iskusan i vojnik, i časnik, i upravnik, što bi se reklo, iskusan administrativac, i provoditelj odnosno izvršitelj zakona, i bio je i stariji od Isusa, dakle, reklo bi se, da je imao više životnog iskustva od Njega. Međutim, duhovni čovjek je bliži istini nego iskusan čovjek.

Što su čovjekova duhovnost i osjećaj ljubavi koji ga spaja s Bogom veći, to je veći radijus njegove kontrole koju ima nad fizičkim događajima. Isus Krist je potpuno kontrolirao fizičke događaje, jer da je Pilatu rekao da je nevin, ovaj ga ne bi raspeo, ovako je Isusovu šutnju uzeo kao izgovor, jer je bio oportunist, da Ga na kraju da raspeti na križ, iako ga čak nije proglasio krivim, što, inače, nije jedinstveno u kazneno-pravnoj praksi, nego, nažalost, uobičajena pojava u povijesti čovječanstva, jer na isti su način, na primjer, komunisti slali nevine ljude u logore, i ubijali ih. Tako je i profesor, svećenik i mučenik Rimokatoličke Crkve, don Miroslav Bulešić, danas proglašeni blaženik, svjedočio vjeru, zbog čega je nevin nakon Drugog svjetskog rata ubijen od strane titoista koji su bili veći staljinisti od samoga Staljina.

I Isus Krist je svjedočio vjeru pred svojim istražiteljima, rekavši da njegovo kraljevstvo nije s ovoga svijeta, i umro je na križu da otkupi naše grijehe, te uskrsnuo treći dan po Svetom pismu.

Što je, dakle, istina? Istina je ona koja dolazi od našeg Stvoritelja koji je stvorio život i nas ljude, naše duše i naša tijela, istina je ljubav koja dolazi od Boga.

Premijer prevario 27 potpisnika hrvatskog pristupnog ugovora iz zemalja-članica EU

Danas je svijet pretežito usmjeren na vlastitu životnu filozofiju koju trezveni ljudi zovu sotonizmom, ili ono što dolazi od „nečastivog“ koji zavodi ljude, i navodi ih okrutnostima i sotonizmu. Zato je današnji svijet pun laži, a za laž su sotonisti izmislili poseban naziv kako ne bi zvučao strašno, tako da kada danas vladajući političari u pravilu lažu, onda se to zove medijski „spin“; sjećamo se kako je britanski list The Economist bivšeg hrvatskog premjera Ivu Sanaderu nazvao „Doktorom izokretanja“, a znamo da je „dragi Ivo“ izvodio bezbroj „spinova“, kao, npr., kada je 2004. tvrdio da će RH pristupiti Europskoj uniji 2007. godine, a poljski predsjednik Lech Kaczynski je njega i predsjednika Mesića demantirao na konferenciji za tisak na Pantovčaku, izrekavši istinu da će Hrvatska postati članicom EU najranije 2012. godine. I bio je u pravu, jer je govorio istinu, ali su ga domaći lažljivci išli demantirati. Bezuspješno.

Kao preduvjet pristupanju Uniji je „Doktor izokretanja“ tvrdio, da general Ante Gotovina mora biti izručen Međunarodnom sudu za ratne zločine I.C.T.Y. u Den Haag. I HDZ ga je izručio, nakon što ga je „locirao, identificirao, i transferirao“ – u pritvor haaškog suda gdje je nevin ležao sedam godina, sve dok ga 16. studenog 2012. godine Žalbeno vijeće Suda nije pravomoćno oslobodilo krivnje, čime su demantirani svi spin-doktori, od četnika i udbaša Save Štrbca, Bilderberga Carla Bildta, i domaćih dobrih sluga lošim stranim gospodarima koji su tvrdili, i tvrde čak i dan-danas, da je Hrvatska vojska, i specijalna policija, navodno izvršila etničko čišćenje srpskih civila iz tzv. Krajine, i njihovu „deportaciju“ iz Republike Hrvatske. Kakve li velike laži. „Ne živite s lažima!“

Međutim, i njegovi nasljednici Vesna Pusić i Zoran Milanović (SDP) iz koalicijske vlade Republike Hrvatske koriste se u svojoj vladavini različitim „spinovima“.

Tako Vesna Pusić iz New Yorka tvrdi, na bojažljivi upit novinarske javnosti o najnovijem nastavku njemačkog pritiska na domaće vlastodršce, da je vlada RH ispunila sve zahtjeve Europske komisije u vezi izmjene „Lex Perković“, međutim, „ako laže koza, ne laže rog“, naime, predložena zakonska izmjena koju je vlada poslala u proceduru Hrvatskog sabora ne obuhvaća izmjenu onog članka zakona koji je Kukuriku-koalicija dodala na već, s Europskom komisijom za vrijeme pregovora o pristupanju, dogovoreni zakon o primjeni europskog uhidbenog naloga.

Svrha izmjene navedenog zakona samo nekoliko dana pred ulazak RH u EU od 1. srpnja 2013. godine, (što je tipična balkanska smicalica i prijevara), je bio samo jedan i jedini, i to zaštita udbaša Josipa Perkovića od izručenja njemačkom pravosuđu radi suđenja za politički motivirano ubojstvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića.

Hrvatske vlasti štite komunističke zločince

Ako je hrvatska javnost mislila da je s promjenom vlasti 2011. godine dobila demokratsku vladu samo zato što je verificirana na tzv. višestranačkim izborima (čitaj: krnjim izborima), onda se prevarila, jer pažljiviji promatrači naše zbilje uočili su, da su se u izbornoj noći srdačno grlili Zoran Milanović i Josip Manolić, a i Budimir Lončar našao se među čestitarima, tako da je promjena zakona o europskom uhidbenom nalogu bila unaprijed programirana, o čemu je Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma na vrijeme upozorio njemačkoga predsjednika Joachima Gaucka koji je naivno stavio svoj potpis na odluku njemačkog Bundestaga o ratifikaciji hrvatskog pristupnog ugovora, čime je isti stupio na snagu, i to u naivnoj vjeri Nijemaca kako je Hrvatska konačno postala demokratska i pravna Država.

No, predsjednik HSP 1861., g. Dobroslav Paraga je europske političare na vrijeme upozorio, i godinama argumentirano upozoravao na činjenicu, da će se s ulaskom Hrvatske u EU pomiješati trule sa zdravim jabukama, i upravo to se dogodilo; njemačka krim-policija i državno odvjetništvo Savezne Republike Njemačke uputilo je Ministarstvu unutarnjih poslova RH nakon 2. srpnja 2013. nekoliko Europskih uhidbenih naloga za domaće udbaše, ali ih MUP ignorira iz političkih razloga, jer se udbaši u RH nalaze pod državnom zaštitom, upravo onako kako je gospodin Paraga desetljećima tvrdio, i tvrdi i dan-danas. Zato je povjerenica za pravosuđe Europske unije u Europskoj komisiji, gospođa Viviane Reding, s pravom tvrdila, da hrvatske vlasti štite komunističke zločince, na što se premijer uzbudio, a predsjednik Republike medijskim „spinom“ odbacio takvu mogućnost. To, dakle, rade čelnici Republike Hrvatske pred cijelim svijetom – otvoreno i besramno lažu.

„Spin“ ili laž

Nije rijetkost da se i svjetski čelnici Zapada služe „spinom“, na kraju krajeva, „spin“ je kao forma (bez sadržaja) i rođen na liberalnom Zapadu. O tome svjedoči u britanskom listu The Guardian dobitnik Pulitzerove novinarske nagrade, g. Seymour Hersh, dnevnik koji je u zadnje vrijeme zaslužio svoje ime kao zaštitnik istine, naime, „Guardian“, (ili „Stražar“), pokazao se dostojnim stražarom nad istinom koju je preko tog lista u svijet odaslao u ljeto 2013. američki zviždač Edward Snowden iz svog ruskog azila, razotkrivši pred cijelim svijetom monstruozni velebni program prisluškivanja cijelog svijeta od strane američkih i britanskih tajnih službi, što nije uspijevalo ni Staljinu i Hitleru zajedno da nadziru društvo u takvom gigantskom opsegu, da čovjeku pamet stane.

Novinarski istraživač Seymour Hersh je za vijest američkog predsjednika Baracka Obame iz 2011. godine o likvidaciji svjetskog terorista iz Kraljevine Saudijske Arabije, Osame bin Ladena, rekao, da je to bio „spin“:

„Velika je to laž, niti jedna riječ o tome nije istinita.“

Da se ne radi o bilo kome, treba reći da je g. Hersh svojevremeno razotkrio masakr Američke vojske u vijetnamskome mjestu My Lai, i skandal oko mučenja u istražnom zatvoru Abu Graib u Iraku nakon američke odnosno Zapadne okupacije. 

Osama bin Laden mrtav od 16. prosinca 2011. godine

Dobitnik Pulitzera, g. Seymour Hersh, naglašava da američki novinari danas (2013. godine) generalno više ne ispunjavaju svoju osnovnu zadaću, nego da su postali obične vodonoše američke vlade. Potvrdio je, da je Osama bin Laden umro 16. prosinca 2001. godine, a ne da je ubijen 2011. godine od specijalne postrojbe Američke vojske 'Neavy Seals', čiji su pripadnici, usput rečeno, koji su sudjelovali u službenoj akciji u Pakistanu protiv navodnog Osame bin Ladena, u međuvremenu svi preminuli pod nerazjašnjenim okolnostima, kao na primjer u padu helikoptera na jednoj vojnoj vježbi.

I što da čovjek na to kaže? Može samo potvrditi Seymourovu tvrdnju, jer kao što se zna, američke vlasti nisu nikada svjetskoj javnosti pokazale mrtvo tijelo navodno likvidiranog Osame bin Ladena, nego je rečeno, da je ono bačeno s jednog američkog ratnog broda u Indijski ocean, pri čemu je još k tome krivo rečeno, da se radi o uobičajenoj praksi kod muslimana, da se tijelo baci u more, što bi bilo komično, da nije tragično.

Međutim, možda u ovoj laži ili „spinu“ Bijele kuće ima logike, ako ne već morala, za razliku od „spinova“ koji pljušte iz Banskih dvora, jer je predsjednik Obama službenim „nestankom“ Osame bin Ladena sa svjetske političke scene, makar i s 10 godina zakašnjenja, oduzeo ratnim huškačima i planerima u vlastitim redovima as iz rukava, jer nakon toga Obama više nema obavezu držati Američku vojsku u Afganistanu, u koji su oružane snage S.A.D. i poslane nakon i zbog terorističkih napada na New York i Washington od „11. rujna“ [2001.]

Ako je akcija postrojbe 'Neavy Seals' bila Obamin trik da se izvuče iz močvare rata u koju je Ameriku odveo bivši alkoholičar George W. Bush Jr., onda se radi o nečijoj genijalnoj ideji da se jastrebovima u Washingtonu i planerima u Pentagonu otkažu njihovi suludi planovi osvajanja svijeta, i težnja za svjetskom vlašću, bila Amerika „izuzetna“ ili ne.

„Izuzetnost“ Amerike je svijet 2013. skoro stajala početka Trećeg svjetskog rata zbog Sirijske krize. Da nije bilo pape Franje i ruskog predsjednika Putina, skliznuo bi svijet preko ruba u ponor atomskog rata i nuklearnog holokausta, iako se ne zna kako će završiti kriza oko nuklearne centrale u Fukušimi koja može također postati (tihi) ubojica čovječanstva ako se ne bude uspjelo zaustaviti stalnu visoku radijaciju koja je tamo nazočna od snažnog potresa i tsunamija otprije dvije godine.

Hersh, inače, još tvrdi, da 90 posto redakcija zapadnih medija mora odmah biti ukinuto, i glavni urednici moraju dobiti otkaz, da bi se novinarstvo uopće moglo spasiti od propasti. Temeljna zadaća novinara nije imati s političarima i vlastodršcima uske veze - tvrdi Hersh – nego novinar mora stajati po strani, to jest biti objektivan.

Dobitnik Pulitzerove nagrade, g. Seymour Hersh bijesan je zbog kukavičluka svojih kolega u Americi, koji Bijelu kuću uopće ne propitkuju i ne dovode u pitanje, nego uzimaju sve zdravo za gotovo, te naglašava da nisu spremni izvješćivati o istini,. (Što bismo mi pak mogli svjedočiti sve o našim medijskim kurvama koje su ušle u krevet s Banskim dvorima i Pantovčakom, ali ne od jučer, sjećamo se slizanosti nekih novinarki i novinara s Uredom predsjednika Tuđmana, i hvalospjeva Tuđmanovom režimu, te bombastičnih naslova protiv vođa oporbe u to vrijeme.)

Ključno jest, što Hersh kaže, da novinari danas nisu spremni istražiti i svjedočiti istinu. To je strašno! I to na Zapadu, a ne u komunističkoj Rusiji.

Za New York Times kaže Hersh da nikada ne bi bio pomislio da će se taj dnevnik pretvoriti u vodonošu predsjednika Obame, i to unatoč tome, kako Hersh tvrdi, što „Obamina administracija sustavno laže“. (Sjetimo se samo slizanosti domaćih medija s vlastodršcima, EPH s Banskim dvorima, čak i u uvjetima kada Ninoslav Pavić, vlasnik Jutarnjeg lista i splitske Slobodne Dalmacije, i drugih EPH izdanja, duguje Državi neplaćeni porez, zbog čega bi u Americi bio uhićen i procesuiran, jer neplaćanje poreza je na Zapadu veći „grijeh“ od silovanja, i odmah iza pljačke banke, jedino „grijeh“ nije kada banke pljačkaju cijele narode.)

Kao primjer kukavičluka i snishodljivosti uvlačenja novinara političarima navodi ponašanje glavnog urednika i redakcije utjecajnog lista The Washington Post koji nije prvi htio objaviti vijesti i informacije Edwarda Snowdena o kriminalu anglo-američkih tajnih službi, nego je to učinio britanski The Guardian. 

 Seymour Hersh gotovo s vapajem poručuje Amerikancima: „Republika je u opasnosti, o svemu lažemo, laž je postala normalna.“ (Je li Hersh čitao možda Dobricu Ćosića koji tvrdi da je laž sastavni dio srpske politike, i temelj velikosrpskih mitova?).

Čovjek bi prvo pomislio da g. Hersh govori o Republici Hrvatskoj, ali ne, ipak je govorio o Sjedinjenim Američkim Državama, no, možemo si misliti kada je laž postala svakodnevica i normalnost u kolijevci demokracije USA, kakvih je tek razmjera u zemlji Hrvatskoj u kojoj je demokracija ugušena u kolijevci još početkom devedesetih, negdje s ubojstvom Ante Paradžika od 21. rujna 1991. godine.

Inače, prvi „spin“ koji je nastao u modernoj povijesti svijeta bila je medijska laž o potapanju američkog bojnog broda Main u  luci u Havani na Kubi, što je američka vlada uzela kao povod za rat protiv Kraljevine Španjolske, 1898. godine, kada je u napadu pod lažnim stijegom (False Flag) stradalo odnosno žrtvovano 266 američkih mornara. Ondašnji američki novinarski magnat William Randolph Hearst tada je rekao u jednom telegramu upućen njegovom reporteru Fredericu Remingtonu u Havani: „Ti šalji fotografije, a ja ću poslati rat.“ Nakon toga su američki mediji bili napaljeni na rat, i to pod geslom: „Sjetite se Maina, k vragu sa Španjolskom!“, a nakon toga je počeo američko-španjolski rat.

Na isti umjetna način su zapadni liberalni masovni mediji ložili rat i u kasno ljeto 2013. godine u vezi Sirije, kao predigru najavljene prijetnje ratom i agresijom od strane Bijele kuće, što je, inače, bez mandata Vijeća sigurnosti UN, ratni zločin po međunarodnom pravu.

Vlada Republike Hrvatske se priopćenjem MVP RH priključila prijetnji agresijom na jednu nezavisnu državu, članicu UN. No, „spinom“ se i to zataškalo, tako da je javnost zabavljena sa „spinovima“ premijera o sasvim bezveznim stvarima tipa „istjerivanja King Konga iz šume“, što ništa nije slučajno.

Naime, King Konga je iz šume, i to one šume u kojoj su se skrivali partizani, davno istjerao Dobroslav Paraga. Pametnome dosta!

Piše Goran Jurišić

Na vrh - Top