|
HRVATSKO PRAVO
Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj http: www.hrvatsko-pravo.hr
17. listopad 2013.
HRVATSKA VLADA AGRESOR NA SIRIJU
NA SLICI: PAPA FRANJO I RUSKI PREDSJEDNIK VLADIMIR PUTIN SPASILI SVJETSKI MIR 2013. GODINE
Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija Republike Hrvatske je u priopćenju, objavljenom dana 10. rujna 2013. godine (Hina i drugi mediji prenijeli su isto 9. rujna) objavilo, da „Hrvatska podupire izjavu o Siriji“ od 6. 9.2013. koju su usvojile neke zemlje na marginama sastanka G20 u Sankt Petersburgu u Ruskoj Federaciji predvođene Sjedinjenim Američkim Državama, u kojoj se „najoštrije osuđuje stravičan napad kemijskim oružjem od 21. kolovoza 2013. g. u predgrađu Damaska“, te u kojoj se poziva na „snažan međunarodni odgovor na takvu tešku povredu pravila, koji bi poslao jasnu poruku da se takvo što nikada ne smije ponoviti, te da oni koji su ga počinili moraju odgovarati“.
„Snažan međunarodni odgovor“ o kojemu je riječ u Izjavi britanskih Dominiona Kanade i Australije, zatim, Republike Francuske i Italije, Japanskog Carstva, Republike Koreje, Kraljevine Saudijske Arabije, i Kraljevine Španjolske, Republike Turske, Ujedinjenog Kraljevsta Velike Britanije i Sjeverne Irske, Republike Hrvatske, Savezne Republike Njemačke i Sjedinjenih Američkih Država odnosi se na prijetnje ratom s kojim je Siriji i režimu predsjednika Bašara al-Asada zaprijetio predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, Barack Obama, dobitnik Nobelove nagrade za mir, i to jednostranim vojnim napadom, uz potporu saveznika iz priopćenja o „izjavi o Siriji“, i to bez suglasnosti Vijeća sigurnosti UN.
S obzirom da napadački rat (agresiju) može legalno i legitimno na svijetu jedino autorizirati Vijeće sigurnosti UN, a neka nezavisna država objaviti rat jedino u slučaju da je napadnuta, prijetnja ratom od strane Sjedinjenih Američkih Država (u tom trenutku čak i bez pristanka parlamenta Sjedinjenih Država, Kongresa) članici Ujedinjenih naroda - Arapskoj Republici Siriji, predstavlja kršenje međunarodnog prava, i ratni zločin, i shodno tome sve vlade koje su dale potporu prijetnji agresijom također su de facto počinile ratni zločin koji je kažnjiv po međunarodnom pravu, i o čemu konačnu odluku donosi Međunarodni sud za ratne zločine, sa sjedištem u Haagu, (RH je ratificirala suradnju s tim međunarodnim Sudom, dok S.A.D. nisu), međutim, i nacionalni hrvatski sud je nadležan za procesuiranje ratnog zločina koji po međunarodnom pravu ne zastarijeva.
Uz prijetnju ratom i agresijom Siriji na tragu „Izjave o Siriji“ od 06. 9 2013., vlada Republike Hrvatske obavijestila je vladu Sjedinjenih Država, da Republika Hrvatska otvara svoj zračni prostor za mogući prelet borbenih zrakoplova i smrtonosnog i razarajućeg oružja preko hrvatskog zračnog prostora do ciljeva u Siriji. Hina je izvijestila, da je Washington popis potpore „Izjavi o Siriji“ objavio dok predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, Barack Obama, pokušava pridobiti američki Kongres za takvu intervenciju. (Na kraju se Kongres po tom pitanju nije ni sastao, jer je ruski predsjednik diplomatskom akcijom zaustavio ratni stroj Zapada.) Iako Njemačka koja je sudjelovala na sastanku G 20 u St. Petersburgu nije potpisala Izjavu, naknadnim diplomatskim pritiskom Washingtona kancelarka Angela Merkel dala je pristanak Izjavi, isto kao i ministrica Hrvatske, Vesna Pusić, odnosno premijer Zoran Milanović.
Međutim, već je prijetnja napadom na Siriju ilegalna po međunarodnom pravu koje je izričito u tom smislu, a konstantne tvrdnje Obamine administracije, da ima „kompetenciju“ za bombardiranje Sirije, potkopava pravnu državu u samim Sjedinjenim Američkim Državama, kao i u inozemstvu, odnosno međunarodni poredak:
Članak 52. Bečke konvencije „zabranjuje primjenu pritiska na neku državu prijetnjom ili primjenom sile“.
To znači, ako predsjednik Obama ne želi riskirati da Sirija u dogledno vrijeme u budućnosti povuče svoj pristanak na pristupanje međunarodnom tijelu za zabranu posjedovanja oružja za masovno uništenje, i za eliminaciju svog arsenala kemijskog oružja, na što se predsjednik Asad obvezao, onda bi trebao povući svoju prijetnju silom protiv Sirije. Zato je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda i donijelo rezoluciju o dragovoljnom uništenju sirijskog arsenala kemijskog oružja bez ikakve prijetnje sankcijama, bez prijetnje ratom protiv Sirije, iako je postojao prijedlog, i ogroman pritisak Sjedinjenih Država na ostale članice Vijeća sigurnosti, da rezolucija bude ujedno i ultimatum Damasku, na što Ruska Federacija nije pristala, tako da su S.A.D. odustale i priklonile se ruskom prijedlogu rezolucije koji je u skladu s međunarodno-pravnim aktima.
Jasno jest, da je prijetnja silom ilegalna po međunarodnom pravu.
Članak 2(4) Povelje Organizacije ujedinjenih naroda zabranjuje „prijetnju ili primjenu sile“ od strane neke države.
Drugim riječima, zabranjena je, kako „prijetnja“ silom, tako i „primjena“ sile. Jedinu iznimku čini po Povelji UN „samoobrana“ kao reakcija na „oružani napad“, ili prijetnja bez ili s primjenom sile po ovlaštenoj rezoluciji Vijeća sigurnosti UN. Sve ostalo je nešto drugo, odnosno, ilegalno je, odnosno protivno međunarodnom pravu, i kažnjivo je po međunarodnom pravu.
Vijeće sigurnosti UN nije autoriziralo, niti Sjedinjene Američke Države, niti Republiku Hrvatsku, za bilo kakvu prijetnju silom, ili primjenu sile protiv Sirije, a čak ni napad oružjem za masovno uništenje, poput kemijskog oružja, u sukobu unutar neke zemlje, kao na primjer u Siriji, nije po međunarodnom pravu razlog za vojni napad ili agresiju, niti to smije biti razlogom, pa ni pozivajući se na humanitarno pravo i slično.
Prijetnja ratnom agresijom, kojoj se Republika Hrvatska priključila odlukom i izjavom vlade Republike Hrvatske, (Kukuriku koalicijske vlade, SDP, HNS-LD, IDS, HSU), izrečena je u trenutku kada se uopće nije znalo tko je odgovaran za napad kemijskim oružjem u predgrađu Damaska, Ghouti, od 21. kolovoza 2013. godine, da li snage predsjednika Asada, ili pobunjeničke snage koje podupire liberalni Zapad, ili teroristi koji su donedavno podupirali sirijske pobunjenike, i koji predstavljaju ogranke terorističke organizacije Al Qaide.
Svijet se zbog sirijske krize i događaja od 21. kolovoza 2013. nalazio na rubu Trećeg svjetskog rata, s obzirom da su u trenutku prijetnje ratom Siriji iza ove bliskoistočne zemlje stajale nuklearne sile Rusija i Kina, i oba sukobljena tabora (Zapad i Izrael, i Rusija i Kina) gomilala oružje u Sredozemlju i na Bliskom istoku, i snage koje su se nalazile u stanju neposredne ratne pripravnosti i opasnosti.
Rujanska kriza iz 2013. podsjeća na listopadsku krizu iz 1962. godine odnosno nuklearno-raketnu krizu koju su na kraju mirno riješili demokratski američki predsjednik Kennedy, i sovjetski komunistički čelnik Hruščov, dok su za mirno rješenje krize oko Sirije zaslužni ruski predsjednik Vladimir Putin, i papa Franjo svojim zalaganjem za mir, nasuprot ratnim huškačima na liberalnom Zapadu.
Nobelovu nagradu za mir zaslužili su Putin i papa Franjo, dok bi se Baracku Obami trebala oduzeti Nobelova nagrada za mir, koja mu je dodijeljena unaprijed, bez ikakvih zasluga, što je bio presedan u povijesti postojanja Nobelove nagrade.
Zapanjujuće je bilo i huškanje na rat od strane, ne samo europskih i američke vlade, nego i od strane liberalnih medija na Zapadu, pa čak i međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava Human Rights Watch, koja je pozivala na rat čak i nakon što je Obama (privremeno) odustao od vojnog napada na Siriju, prihvaćajući rusku rezoluciju o Siriji u Vijeću sigurnosti UN. Može se reći da su senator John Mc Cain, Human Rights Watch, izraelska vlada, i novopečeni „sultan“ Erdogan i njegovi vahabitski prijatelji u Rijadu ostali jedini i skroz usamljeni i izolirani u naporu izazivanja rata širokih razmjera.
Demokratske vlade Zapada, koje su huškale na rat, za rat protiv Sirije nisu imale potporu javnog mnijenja u svojim zemljama (u zemljama-članicama EU, i u Sjedinjenim Američkim Državama), kao što neslužbeno ni američka vojska nije podupirala najavljenu agresiju protiv Sirije, a nekoliko generala Pentagona navodno je upozorilo svog vrhovnog zapovjednika Obamu, da bi zbog neautorizirane ratne agresije mogao završiti u pritvoru američkog vojnog suda.
Jedan visoko pozicionirani dužnosnik tajne službe C.I.A. u mirovini je pak posvjedočio, da su mu njegovi aktivni visoko pozicionirani kolege potvrdili da je izvješće C.I.A. o imenovanju krivca za napad kemijskim oružjem od „21. kolovoza“ krivotvoreno, i kao takvo lažno došlo na stol u Ovalni ured predsjednika Obame u Bijeloj kući.
Stručno povjerenstvo UN je nakon završetka krize oko Sirije, i mogućeg rata, objavilo rezultate istrage u vezi događaja od 21. kolovoza 2013. u predgrađu Damaska, i ustanovilo da se radilo o napadu kemijskim oružjem, u kojem je poginulo na stotine sirijskih civila, međutim, nije imenovalo napadača, jer o njemu nije imalo dokaze.
Unatoč tome, američki predsjednik Obama je na Glavnoj skupštini UN u gradu New Yorku i dalje tvrdio da je sirijski predsjednik Asad krivac za kemijski napad, i u toj laži ga je podupirao francuski socijalistički predsjednik Hollande, kojega je demantirao sam Glavni tajnik UN, Ban Ki-Moon.
Za podsjetiti jest, da je vlada Republike Hrvatske na slijepo povjerovala američkom i francuskom predsjedniku, i britanskom premijeru, o navodnim „dokazima“ da je predsjednik Asad koristio kemijsko oružje protiv vlastitog stanovništva, proglašavajući ga ujedno, bez ijednog jedinog dokaza, „ratnim zločincem“ i „masovnim ubojicom“, i uvredljivo ga uspoređujući čak s Hitlerom, tako da je postupanje čelnika vlade Republike Hrvatske zaslužilo smjenu s položaja od strane Hrvatskog sabora, čak i opoziv putem Ustavnog suda, ili pak referendumskog ustanka.
Za podsjetiti se je, da se vlada Republike Hrvatske pridružila ilegalnom prijetnjom agresijom u trenutku kada je Ujedinjeno Kraljevstvo odustalo od agresivnog rata protiv Sirije odbacivanjem takvog prijedloga premijera Camerona u britanskom parlamentu u Londonu od strane narodnih zastupnika, tako da su S.A.D. i Francuska, uz Izrael i Kraljevinu Saudijsku Arabiju i Tursku, ostale usamljene u svom naumu da izvrše agresiju na jednu nezavisnu državu i članicu Ujedinjenih naroda koja je od Ujedinjenih naroda službeno zatražila pomoć zbog prijetnje agresijom, na što ima pravo po Povelji UN, tako da je Milanovićeva vlada prešla „crvenu crtu“, i pregazila i Povelju UN, te se tako stavila izvan zakona, to jest izgubila je svaki pa i demokratski legitimitet, a da se o gubitku političkog i svakog drugog morala i ne govori.
Koliko je vlada Zorana Milanovića (SDP) plitka, a ne samo neodgovorna, svjedoči i činjenica da je otkazala sve odnose s legalnom i legitimnom sirijskom vladom poduprijevši pobunjeničku i nedemokratsku emigrantsku sirijsku vladu sa sjedištem u Istanbulu, koja je dobila „predsjednika“ koji je američki državljanin, ili drugim riječima, službeni Zagreb podupro je jednu kvislinšku vladu i njene oružane snage „Sirijsku slobodnu armiju“, koja je svojoj zemlji donijela teror, i nezamislivu bijedu, stvorivši preko dva milijuna sirijskih izbjeglica, dok je s druge strane autoritarni predsjednik Asad dao donijeti demokratski ustav potvrđen od sirijskog naroda na referendumu, na osnovi kojega je u Siriji uveden višestranački sustav, demokratski poredak, i sloboda javne riječi, odnosno sve ono što su sirijski prosvjednici 2011. godine zahtijevali od svoje vlade u Damasku. Za podsjetiti se je, da čak ni predsjednik Tuđman nije hrvatski Ustav dao donijeti na referendumu, dok predsjednik Asad jest.
Međutim, sve deklarativne izjave koalicijske vlade Zorana Milanovića o demokraciji i pravnom poretku padaju u vodu vanjsko-političkim potezima koji to demantiraju, i koji predstavljaju de facto ratni zločin.
Rusija je Ujedinjenim narodima predala dokaze o napadaču kemijskim oružjem u Ghouti od 21. kolovoza 2013., dok glavni tajnik State Departmenta, John Kerry koji je tvrdio da S.A.D. imaju dokaze protiv Asada, iste nije pokazao svjetskoj javnosti iako ga je ruski predsjednik javno pozvao da to učini, rekavši da „Kerry laže, i zna da laže“.
Glasnogovornik Bijele kuće je pak na novinarski upit o postojanju dokaza u američkim rukama protiv Asada odgovorio, da dokazi u smislu dokaza koji se koriste na sudu ne postoje, nego samo tvrdnje, i da se ne ide s tvrdnjama na sud nego u mogući rat.
Istina o napadu kemijskim oružjem u Siriji od 21. kolovoza 2013., jest, da je napad izvršen slučajno, i to od strane sirijskih pobunjenika koji nisu znali kakvo novo oružje drže u rukama, koje je detoniralo u trenutku dok je vršen njegov premještaj u jednom tunelu u predgrađu Damaska u kojemu su pobunjenici čuvali streljivo, tako da je na licu mjesta poginulo 12 pobunjenika, uz stotine sirijskih civila, a dobavljač kemijskog oružja pobunjenicima je tajna služba Kraljevine Saudijske Arabije, i ovaj teški incident dogodio se baš u trenutku i pred očima inspektora UN koji su došli u Damask radi ispitivanja navoda o napadu kemijskim oružjem iz proljeća 2013. godine.
U jednoj varijanti može se tvrditi da je događaj od 21. kolovoza 2013. bio napad pod lažnim stijegom (False Flag) kako bi se dobio casus belli odnosno izgovor za agresiju protiv Sirije i rušenje režima vlasti predsjednika Asada, saveznika Islamske Republike Iran koja je bila stvarni cilj neostvarene agresije protiv Sirije, jer Zapad optužuje Teheran, opet bez ijednog jedinog dokaza, da izrađuje svoju prvu atomsku bombu, zbog čega Iran već dva desetljeća trpi čelične sankcije koje, po međunarodnom pravu, u biti predstavljaju vid objave rata.
Da bi se moglo raditi o insceniranom i namještenom napadu u Ghouti govori činjenica, da je predsjednik Obama 2012. povukao „crvenu crtu“, i zaprijetio vojnom intervencijom u Siriji ako je Asad pređe koristeći se kemijskim oružjem u ratu protiv pobunjenika. Međutim, suludo je bilo očekivati da će Asad isprovocirati napad na svoju zemlju i rušenje vlastitog režima uporabom arsenala kemijskog oružja protiv pobunjenika, koji je ionako služio isključivo za držanje ravnoteže snaga s Izraelom zbog njegovog arsenala kemijskog i atomskog oružja za masovno uništenje ljudi.
Vesna Pusić je na primjeru Sirije dokazala, ne samo da ne zna voditi vanjsku politiku, nego je svojom politikom, za koju ima podršku predsjednika vlade Zorana Milanovića, i predsjednika Republike Ive Josipovića, Hrvatsku dovela na rub sudjelovanja u agresivnom ratu, tako da je samo zbog toga, i uz kaznenu odgovornost, zaslužila doživotnu lustraciju iz javnog i političkog života Republike Hrvatske, jer je očito dokazala da ima opasne namjere.
Na kraju valja potpisnike Izjave o Siriji držati za riječ, da najoštrije kazne svoje saveznike sirijske pobunjenike, i teroriste, zbog uporabe kemijskog oružja u Ghouti, kao i Kraljevinu Saudijsku Arabiju koja je i inače ishodišna točka međunarodnog terorizma u regiji dok saudijska vlada (vahabitski režim) najbrutalnije krši ljudska prava u svojoj zemlji, i progoni manjine – žene i kršćane, i političke neistomišljenike, braneći totalitarni sustav na arapskom poluotoku, o čemu MVEP RH ne bi smio šutjeti, ako slijedi demokratske standarde i politiku ljudskih prava!
|
Kaznenu
prijavu zbog osnovane sumnje u počinjenje ratnog zločina zaslužili su
ministrica vanjskih poslova Republike Hrvatske,