HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

http: www.hrvatsko-pravo.hr

28. veljače 2013.

MOŽE PROPASTI SVE ALI NE I NAROD KOJI NE ŽELI PROPASTI

(Otac domovine dr. Ante Starčević)

.Godine 2013. nakon Krista Hrvatska se nalazi na raskrižju. Quo vadis Croatia? To pitanje si postavljaju oni rijetki Hrvati u domovini, i rasuti po svijetu, dok bezglava većina ili 'raja', koja misli da je slobodna, živi u zabludi, i nada se… nečemu. Samo, nada se ne temelji na praznim obećanjima nekih neprovjerenih programa u svijetu koje usvaja domaća korumpirana vladajuća elita.

NA SLICI: SVETI OTAC BENEDIKT XVI IZNENADA ODSTUPIO 28. VELJAČE 2013. NA 116. GODIŠNJICU SMRTI OCA DOMOVINE ANTE STARČEVIĆA

Stojeći na raskrižju, jedan put vodi u slobodu, a drugi u sužanjstvo ili tamnicu naroda, zvana, ne više propala Jugoslavija nego polu-propala Europska unija koja nije unija naroda i nacionalnih država nego 'zemalja-članica' i njihovih 'građana'.

U toj i takvoj Uniji nema Boga, jer za Svevišnjeg na nebu i zemlji nema mjesta u sebičnim mislima vladarske borbeno-ateističke, financijske i birokratske elite s ogromnim privilegijama, koja svoju nedemokratsku odnosno protunarodnu vlast temelji na sustavu ideologije liberalizma, krupnoga kapitala, i slobodnog tržišta bez državnih granica za slobodni protok roba i kapitala, i radne snage (naglasak je na „radnoj snazi“, a ne na slobodnim ljudima), elita koja sa svojim protukršćanskim svjetonazorom predstavlja novi totalitarizam liberalnog fašizma. U tom i takvom sužanjstvu bez vidljivih lanaca, Hrvatska se po planu svjetske zapadne elite treba naći od 1. srpnja 2013. godine.

Što reče o sužanjstvu najslavniji hrvatski političar Ante Starčević?

Poznato jest, da je Otac domovine bio moralan, i da se držao etike u politici, držeći da je pristati na kompromis svojih načela nemoralno. Političar se u tome ne smije pokolebati! Jer, misli Ante Starčević, tada se više ne zna, gdje ćemo se moći zaustaviti, i u kakvom moralnom rastrojstvu se možemo naći - ako pristanemo na kompromis – kad je hrvatska politika u pitanju, i odnos hrvatske politike prema svijetu.

Danas se Hrvatska zbog kompromisnih vladajućih političara našla u moralnom rastrojstvu.

Zar nije ministrica vanjskih poslova, Vesna Pusić, naglasila kako je postigla kompromis sa slovenskom vladom u vezi Ljubljanske banke? Zar nije vlada Jadranke Kosor postigla kompromis u vezi Savudrijske vale? Zar nije Sanaderova vlada postigla kompromis u vezi neprimjene Zerpa na članice EU, i uhićenje nevinog generala Ante Gotovine u zamjenu za početak pregovora oko učlanjenja RH u EU? Zar nije predsjednik Tuđman postigao truli kompromis u vezi Erdutskog sporazuma (zbog čega se danas u gradu-heroju Vukovaru nameće dvojezičnost i srpska ćirilica), i mnogih drugih sporazuma na štetu hrvatskih nacionalnih interesa, od Sarajevskog primirja i dolaska Unprofora preko tzv. normalizacije odnosa s Miloševićevom krnjom Jugoslavijom, Daytonskog lažnog mirovnog sporazuma i dr.?

Ante Starčević bio je uvjeren, da se ni prava, dugoročna (danas bismo rekli strateška) politika ne može temeljiti na moralno nedostojnim premisama, niti voditi nemoralnim sredstvima, da su moralni principi i u politici iznad svih egoističnih interesa, ukratko: Cilj u politici ne opravdava sredstvo.

Sužanjstvo je nemoralno i za onoga koji drugoga čini sužnjem, i za onoga koji sužanjstvo trpi:

„Tko sam sebe smatra za sužnja, [rekao je Otac domovine Ante Starčević u govoru akademskoj mladeži, 28. ožujka 1867. godine], taj se ne mari čuditi ako ga i drugi takvim ciene. Tko nije svoj, taj je svačiji, jer od njega ne stoji čiji će biti. Tko se i hotice za sužnja izdaje, taj nema pravo tužiti se, što ide od ruke do ruke, što menja gospodare.“

Iako je ovaj gore citirani izvorni Starčevićev tekst napisan na 'korienskom' ili morfološkom hrvatskom pravopisu Ljudevita Gaja, i na Starčevićevoj ekavici kojom se suprotstavljao kradljivcu hrvatske kulturne baštine i velikosrpskom ideologu Vuku Stefanoviću Karadžiću, danas će svaki pismeni Hrvat prepoznati što je utemeljitelj Stranke prava htio svojim riječima poručiti, i to ne samo svojoj generaciji, nego i budućim hrvatskim naraštajima.

Sve što je Ante Starčević zagovarao u politici, zagovarao je kao etik, kao čovjek visokih moralnih pojmova: slobodu naroda i slobodu čovjeka, političku jednakost i građanska prava, i socijalnu pravdu.

Smatrao je, da su svi stanovnici Hrvatske politički Hrvati ili hrvatski politički narod bez obzira na vjeru i etničko podrijetlo.

Despociju vlasti je smatrao nemoralnom.

Smatrao je da je samo narodu dana vlast od Boga da donosi zakone na zemlji, a ne vladaru.

Sabor je smatrao mjestom odlučivanja, i za to navodio primjer revolucionarnog francuskog ustava iz 1791. godine koji je zakonodavnu vlast oduzeo kralju i dao je nacionalnoj skupštini. Što imamo danas?

Vlada predloži zakon koji Sabor usvoji; ne kreira Hrvatski sabor zakone nego vlada koja ih nameće svojim glasačkim strojem saborske većine koja se drži partijskog centralizma, a ne demokratske rasprave na osnovi osobne savjesti koju bi saborski zastupnici trebali imati, a nemaju je jer su prodali svoje duše.

Ante Starčević je nemoralnim smatrao kad pojedinac zbog vlastite koristi pristane uz načela neslobode i ropstva svoga naroda i domovine u službi i kolaboraciji sa stranim gospodarima.

Ante Starčević nije govorio samo svome vremenu nego je svoje misli uputio i budućnosti.

Danas, a to je „budućnost“, iz perspektive Starčevićevog vremena, u kojoj živimo, samodostatni vlastodršci Republike Hrvatske dokinuli su republiku i zamijenili je unijom, i zatrli su Hrvatsku i zamijenili je Europom.

Što su do jučer narodni izdajnici radili u sklopu bivše komunističke Jugoslavije, mijenjajući republikanizam i demokraciju odnosno vladavinu naroda za totalitarni komunizam, i vlasništvo naroda za socijalizam, i glas javnosti i samoopredjeljenje za komunističku diktaturu, to danas u nehrvatskoj Hrvatskoj rade njihovi nasljednici, bivši komunisti, samo da Hrvatska ne bude hrvatska Hrvatska.

Zadaća izdajica jest, da dokinu i ukinu Hrvatsku, zatru hrvatski jezik, i unište Hrvate kao narod. Pri tome ne biraju sredstva da dođu do cilja, ako treba posjećuju i svete mise u Crkvi, glume da vjeruju u Boga, a istovremeno psuju Boga, i blasfemično napadaju vjernike, katolike, pravoslavce, i kršćanstvo općenito, posebno Katoličku crkvu i Svetog Oca u rimskom Vatikanu, ali i muslimane i židove.

Budu li Hrvati, nakon stoljetnih gorkih iskustava s Habsburzima i Turcima, i desetljeća patnje u bivšoj Jugoslaviji i pod velikosrpskom politikom, kao i beznađa u dva desetljeća prividno samostalne Hrvatske, smogli u sebi snagu svog duha da potraže bolje, ljudskije oblike svoje temeljne institucije u kojoj žive, a to je država, ne unija nego država, oblike koji će spriječiti ponavljanje povijesnih tragedija, i otvoriti putove humanijeg ustrojstva i djelovanja hrvatske države nego na temeljima marksizma/titoizma, i krupnog kapitala i liberalizma odnosno liberalnog fašizma, onda im Otac domovine Ante Starčević u tome može biti nezamjenjivi savjetnik i najpouzdaniji vodić, i to putem izvornih pravaša današnjice koji predstavljaju hrvatsku desnicu odnosno narodnu politiku, jer od nje nisu odustali nego, naprotiv.

Tko u Hrvatskoj stranci prava 1861. (HSP 1861.) prepoznaje izvorne pravaške zastupnike programa Ante Starčevića dobro je prepoznao, a tko nadu polaže u režimske stranke s pravaškim predznakom, i HDZ i SDP, osuđen je na razočaranje.

Postoji, dakle, samo jedna i jedina prava i izvorna stranka prava koja živi starčevićanstvo i vodi hrvatsku politiku. Sve druge politike nisu u hrvatskom nego u stranom interesu; tako je od prvih dana obnovljenoga višestranačja, 1990. godine, kada je Dobroslav Paraga postavio pravaški program hrvatske nezavisnosti, i stranka prava koju je on predvodio bila jedina politička stranka u Hrvatskoj koja je zastupala hrvatsku samostalnost dok su svi drugi, uključujući Franju Tuđmana, lutali od nemila do nedraga povijesnim bespućima jugoslavenske zablude.

Toliko u spomen na Oca domovine čiju 190. obljetnicu rođenja obilježavamo 2013. godine, a hoće li Hrvati na njegovu 200. obljetnicu ostati ili postati slobodni kao narod, i živjeti u svojoj državi koja nije oteta i potkopana, ovisi samo i isključivo od Hrvata.

Otpor uvođenju srpske ćirilice u Vukovaru pravi je put potvrđivanja snage iz doba rata za hrvatsku nezavisnost i slobodu, 1991. godine, koji je stranka HSP 1861. u svojom temeljnim načelima odmah nakon rata jasno odredila kao velikosrpsku agresiju, po čemu je ova stranka također jedinstvena na hrvatskoj političkoj sceni, kao i po zaštiti života od začeća do smrti, i to, kako je Ante Starčević rekao – bez kompromisa, jer svatko imalo inteligentan čovjek, bilo žena ili muškarac, zna da pobačaj stvara duhovnu pustoš u nesuđenih roditelja, i da to izaziva tjelesne bolesti, ali i da se vlastito prokletstvo prenosi na slijedeću generaciju odnosno na potomka, jer energija misli i djela je strašno jaka, bilo pozitivna, bilo negativna energija.

Možemo citirati što je o tome mislio književnik Ante Starčević, koji je sakupljao stare hrvatske poslovice:

„Iz Zagreba. Hervatska je stara poslovica:

'Kada dojde sveta Kata,

Od svatovah škriplju vrata.'

A mi bi morali ove godine [1853.] reći:

Došla i prošla sveta Kata,

Al vidismo malo svata“.

Prije više od 150 godina je, dakle, bila problematična natalitetna politika u Hrvata, a kamoli danas kada vlada tzv. bijela kuga odnosno kada je već desetljećima više umrlih Hrvata nego rođenih. Na snazi je i ove, 2013. godine, kao i svih ovih godina tzv. hrvatske samostalnosti, komunistički zakon iz bivše Jugoslavije o pobačaju (abortusu), odnosno Šuvarov 'zakon'; kao što vidimo, pokojni boljševik i jugofil Stipe Šuvar i danas iz groba vodi svoju protuhrvatsku anti-natalitetnu politiku.

Pokucala 'seksualna revolucija' (indoktrinacija) i na hrvatska vrata.

'Smeće naroda', kako je Ante Starčević zvao izdajice, podmetnuli su hrvatskom narodu kukavičje jaje u vidu navodnog zdravstvenog odgoja u hrvatskom javnom i privatnom školstvu i obrazovanju (izuzev u katoličkim školama), koji se temelji na para-znanstvenim podatcima pedofila i farizejskog homoseksualca Alfreda Kenseya i njegovog nazovi 'institutu', (prije bi se moglo ustvrditi da se radi o institutu doktora Josefa Mengelea), koji je uspostavljen financiranjem od strane Rockefellerove zaklade (evo poveznice između sluganskih vladara/marioneta Hrvatske, i novog svjetskog poretka financijske elite s Wall Streeta, kojeg u svojim spisima spominje i papa u ostavci, Benedikt XVI, na Starčevićevu obljetnicu smrti 28. 2. 2013. opet  kardinal dr. Josef Ratzinger).

Iz Rockefellerove zaklade ili bolje rečeno iz pandorine kutije ove super-bogataške novčarsko-bankarske i naftne dinastije dolazi i tako zvana anti-beby-pilula, odnosno otrovno sredstvo za uništenje ploda i ubijanje nerođenog života, kao i za sprečavanje začeća, što je izravno miješanje čovjeka u Božju kreaciju prirode, kao i genetski modificirani organizmi (GMO), čije je istraživanje također financirano prljavim novcem iz kruga ratnih profitera s 'Wall Streeta' koji su financirali Lenjina, Mussolinija, Staljina i Hitlera, i Slobodana Miloševića.

Rockefellerova anti-baby-pilula je izumljena isključivo radi sprečavanja nataliteta odnosno smanjena broja slobodnih ljudi, to jest radi smanjenja stanovništva, a ne radi emancipacije žena. To je lažna briga za žene, i lažni slobodni izbor, jer sloboda izbora nije biranje između života i smrti, ili ljubavi i mržnje, nego ZA ŽIVOT, a Hermine Speier reče, da je „ljubav život“.

Hermine 'Erminia' Speier bila je prva žena na svijetu koju je Vatikan zaposlio u svojoj državnoj službi, i to kao vrsnog arheologa. K tome je ova Njemica bila židovske vjere koja je prešla na kršćanstvo i katoličku vjeru, dakle, bila je prva žena na radu u Vatikanu, i k tome Židovka.

Zaposlio ju je papa Pio XI poznat po svojoj enciklici „Mit brennender Sorge“ s kojom je kritizirao Hitlerov nacional-socijalizam, i anti-semitizam.

Danas Vatikan ima 4000 službenika, od toga 600 zaposlenih žena na radu pri Svetoj Stolici i u gradu-državi Vatikan na području Rima.

Ova izvorna Židovka koja se smatrala Njemicom, rođena je 1896. u Frankfurtu na Maini, i 1934. godine, dakle, godinu dana nakon dolaska nacista na vlast u Njemačkoj, zaposlena je u Vatikanu gdje je radila do svog umirovljenja, i sahranjena u krugu Vatikana, 1989. godine. Za vrijeme njemačke okupacije Rima su je nacisti uhitili, ali je tajnom diplomacijom pape Pija XII oslobođena, i vraćena na svoje radno mjesto.

Po izvješću njemačke redakcije Radio Vatikana, i novinarke Gudrun Sailer (zaposlena u Vatikanu), se u vatikanskom arhivu nalazi stotine spisa o zaposlenim Židovima u Vatikanu u doba nacizma i borbenog anti-semitizma.

Toliko o povijesnoj istini koja je na strani katoličke Crkve, a ne onih koji je napadaju zbog pedofilije (a ne vide, primjerice, pedofiliju u hrvatskom školstvu, nametnutu preko Četvrtog modula Kurikuluma), i navodnog anti-semitizma pape Pija XII, u čiji kontekst stavljaju i blaženog kardinala Alojzija Stepinca koji je bio koautor papine anti-nacističke enciklike.

Oni koji u Hrvatskoj napadaju Crkvu trebaju se zapitati kakav je njihov svjetonazor, i koga oni to baštine da bi imali pravo kritizirati Katoličku crkvu. Bivši komunisti sigurno nemaju to moralno pravo!

Primjer bivšega slovenskoga komunista Ive Vajgla, nekadašnjeg jugoslavenskog diplomata, a danas zastupnika u Europskom parlamentu, je eklatantan primjer kako bivši komunisti napadaju Crkvu, ovaj puta u kontekstu navodnih napada Crkve u Hrvata na LGBT zajednicu, odnosno homoseksualce, što je laž, jer Crkva za vrijeme pokušaja uspostave dijaloga s vlastima RH u vezi nametnutog zdravstvenog odgoja nije napala homoseksualce nego je kritizirala, bez javne rasprave nametnuti, Četvrti modul Kurikuluma nastave. Pri tome su zagrebački nadbiskup i Hrvatska biskupska konferencija bili izloženi govoru mržnje od strane ministra obrazovanja, Jovanovića, i režimskih medija odnosno pasa koji su pušteni s lanca, i koji su napadali vjeru i vjernike, a ne samo Crkvu kao instituciju.

Nisu, dakle, homoseksualci ugroženi u Hrvatskoj nego vjernici, ali bivši komunisti u svojoj agitacijskoj propagandi u partizanskom stilu vješto zamjenjuju teze, i obmanjuju hrvatsku i svjetsku javnost.

Ovi anti-semiti iz redova režima čak su vodili hajku protiv američke Židovke (kojoj je obitelj stradala u holokaustu) i znanstvenice, dr. Judith Reisman, koja je došla u Hrvatsku, da hrvatskoj javnosti otvori oči tko je dr. Štulhofer (suradnik deklariranih pedofila), i tko je bio Alfred Kinsey čija se literatura kao preporučena nalazi u Kurikulumu zdravstvenog odgoja, te da upozori javnost na nedopustivost obračunavanja s novinarkom Hrvatske televizije, Karolinom Vidović-Krišto, koja je zbog emitiranja isječaka iz dokumentarca 'Kinseyevi pedofili' u emisiji Slika Hrvatske, suspendirana, a emisija ukinuta. Međutim, umjesto da javnost obrati pažnju na pokušaj napada na slobodu govora, režimski mediji su po ukusu vlasti odnosno vlade Kukuriku-koalicije (SDP, HNS-LD i dr.) pokušali zabraniti Judith Reisman njezin govor, i tako pokazali koliko im je malo stalo do demokracije i slobode javne riječi.

Komunisti maršala Tita pobili su u Drugom svjetskom ratu stotine svećenika, sveukupno su četnici i partizani pobili na području NDH 663 katolička svećenika, i jednog umirovljenog biskupa iz Dubrovnika, msgr. Josipa Carevića kojega su partizani mučili i smaknuli u Velikom Trgovišću u Hrvatskom zagorju, 1944. godine, a nakon rata su likvidirali zagrebačkog nadbiskupa i kardinala dr. Alojzija Stepinca – po zapovijedi maršala Tita, jugoslavenskog komunističkog diktatora, i masovnog ubojice kojemu se vlastodršci i danas klanjaju.

Stoga su bivši komunisti zadnji koji imaju pravo kritizirati Crkvu u Hrvata! Naprotiv, gdje je pokajanje bivših komunista i udbaša zbog silnih zločina njihovih partizanskih predaka, i njih samih koji su kršili ljudska prava u bišvoj SFRJ?

To nije samo napad na Crkvu u Hrvata, jer Isus Krist reče: „Ti si Petar, i na toj stijeni izgradit ću Crkvu svoju“. Za takve koji napadaju Njega i vjernike, Isus reče: „Odlazi, Sotono!“

Prošlo je Stepinčevo (10. veljače), ali mas-mediji su to uglavnom i u pravilu prešutjeli, i opet su cenzurirali – po volji stanara Banskih dvora i Pantovčaka.

Nismo primijetili da su se predsjednik Republike i članovi vlade poklonili na grobu ubijenoga kardinala u zagrebačkoj prvostolnici, (predsjednik Republike koji polaže silne vijence na grobovima žrtava, i to bez obzira kojih, pa bile i žrtve iz četničkih redova iz vremena velikosrpske agresije, nije našao vremena da položi vijenac na Stepinčevo), naprotiv, oni su Hrvatima 2012. ukrali Božić, i izrugivali se Crkvi, i gazili vjerska prava, uključujući ustavna prava roditelja koji imaju pravo odlučivati o odgoju i obrazovanju svoje djece, a ne da im to pravo bude komesarskim dekretom ministra grubo oduzeto. Na koncu, SDP i Vesna Pusić nemaju pravo mijenjati svjetonazor većinskog katoličkog dijela stanovništva Republike Hrvatske, jer nisu dobili izbore s takvim programom mijenjanja svjetonazora.

„Zapovjedimo ognju da siđe s neba“ (LK 9, 54)

Koalicijska vlada je spremna prodati hrvatske prirodne i strateške resurse, mijenjati stanovništvu svjetonazor podlim napadima u partizanskom stilu iz zasjede, koja tumači da se Hrvati u ratu i velikosrpskoj agresiji nisu borili protiv srpske ćirilice, što demantiraju sami hrvatski branitelji iz Oluje kada su skidali dvojezične natpise u Kninu i drugdje, nametnuti od srpskih pobunjenika i velikosrpskog okupacijskog režima, i koja 2013. godine uvodi dvojezične natpise na srpskoj ćirilici u Vukovaru.

Vodstvo vlade i predsjednik Republike su farizeji kad pozivaju na poštivanje ustavnog zakona o nacionalnim manjinama koji je na štetu hrvatske ratne žrtve dao izmijeniti Ivica Račan i njegova koalicija protiv zdrave pameti kada je izmijenjana odredba da se dvojezičnost uvodi samo ako polovicu stanovništva nekog mjesta čini neka nacionalna manjina. Isus govori farizejima, da bi trebali slijediti zapovijed ljubavi, a ne slovo Zakona.

Vlada koja ide ruku pod ruku s krupnim kapitalom protiv radničkih prava, koja je licemjerna jer je u oporbi zahtijevala referendum o zakonu o radu, a sada ga mijenja dodatno na štetu radnika, kao da nije dovoljna šteta i nepravda koju je HDZ učinio nepravednim Zakonom o radu, vlada koju su njezini zagovornici u svijetu svrstali u „smeće“, mora završiti na smetlištu povijesti, jer to je imperativ opstanka hrvatskog političkog naroda i njegove nacionalne države!

Borba za hrvatski suverenitet vodi se od sada na trgovima i ulicama, na što je vlada natjerala hrvatske branitelje, i prevarene i izdane radnike.

Vlada koja je u Hrvatsku uvela GMO (koji izaziva smrtonosnu bolest raka), samo zato što to zahtijeva EU, nije zavrijedila se zvati narodnom vladom. Ovakva vlada nije položila test birača, i ne smije se provući na slijedećim izborima. „Lakše je devi kroz iglene uši proći“ (LK 18, 25) Ovakva nekompetentna vlada koja nije u stanju privući ulaganja u hrvatsko gospodarstvo, ako se provuće kroz iglene uši biračkog tijela, znači da je to tijelo smrtno bolesno, i da mu nema spasa.

Kao što je Isusov domaćin na večeri (jedan ugledan farizej) na istu pozvao bogataše, koji su sebično otkazali svoj već dogovoreni dolazak, i zatim umjesto njih na večeru pozvao siromašne, slijepe i hrome, tako i hrvatski birači moraju na vlast pozvati one koji su zaslužili da služe narodu, kojima je to čast, a ne bahate, sebične i umišljene veličine krivotvorenih biografija i lažnog morala.

U pitanju je narodna vlast protiv sluganske nenarodne vlasti.

U pitanju je hrvatska Hrvatska nasuprot nehrvatske Hrvatske.

Zato se Hrvatska danas nalazi na raskrižju. Kojim putem će Hrvati krenuti, tako će im ubuduće biti.

Ante Starčević reče, da može propasti sve, ali ne i narod koji ne želi propast. Hrvati su sada na potezu da dokažu kako ne žele propasti.

Piše Profesor Goran Jurišić

Na vrh - Top