|
HRVATSKO
PRAVO
Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj
http:
www.hrvatsko-pravo.hr
25.
travanj 2013.
ZAŠTO SE HRVATI NE ŽELE OPAMETITI?
 Netom
provedeni izbori za europski parlament ne bi bili vrijedni spomena jer
je posrijedi samo još jedna domaća zadaća rasprodaje hrvatskog
suvereniteta i izdaje vlastitog naroda od takozvanih hrvatskih
političara, da se nije dogodila jedna nova činjenica opstrukcije tih i
takvih izbora osim izostankom sa glasačkih mjesta, po prvi puta i
aktivnim bojkotom izbora od strane gotovo četrdeset tisuća birača ili
5,07 posto onih koji su izašli na izbore i poništili svoje glasačke
listiće.
NA SLICI: NOVA HDZ
ZVIJEZDA LICEMJERKA KOJA 22 GODINE SVJESNO SAKRIVA NAREDBODAVCA UBOJSTVA
ANTE PARADŽIKA
To jest dobar način
kako aktivno iskoristiti svoje glasačko pravo protiv gramzive i
korumpirane političke duokracije, odnosno, dvovlašća HDZ i SDP i
njihovih trabanata koji im svojim listama služe isključivo za stvaranje
privida demokratskih izbora i radi međusobnog prelijevanje glasova
dualističkoj oligarhiji koja pokapa zemlju i narod već 23 godine.
Ukoliko bi se taj
trend nastavio i na lokalnim izborima, a vjerojatno neće jer jačanje HDZ-a
i ostanak Milana Bandića ne ulijevaju baš nikakvu nadu u promjenu na
bolje, mogao bi rezultirati nelegalnim izborima i nelegalnom vlašću koja
ionako nema nikakve legitimnosti što se je pokazalo neizlaskom gotovo 80
posto birača na izborima za Europski parlament.
Birači su zapravo
pokazali da ih je SDP koalicija brutalno prevarila svojim predizbornim
floskulama i programom o gospodarskom opravku za kojeg se je ispostavilo
da uopće ne postoji plan. Umjesto oporezovanja bogatih uveli su linearni
porez za sve samo ne najbogatije poput stranih banaka i tajkuna, ukinuli
su javne natječaje za nadzorna i upravna tijela javnih tvrtki, održavaju
stranačke izbore od SDP do HNS sa jednim kandidatom po uzoru na svoju
pravnu i stvarnu prednicu komunističku Partiju, doveli su osumnjičenike
i optuženike za raznorazna kaznena djela na položaje i još bi da im
narod to sve pozlati.
Milanovićevo društvo
krajnje licemjerno i nedosljedno zaklinje se u oporavak hrvatske
privrede ali na način daljnje rasprodaje svih i svega skrivene u zakonu
o strateškim ulaganjima ili zakonu o poljoprivrednom zemljištu, pa bi
tako već izdali i hrvatske ceste u koncesiju za 3 mlrd eura, samo što
još nisu pronašli onoga koji bi uložio takav novac u promašenu
investiciju, jer bi za povratak toga novca trebalo povisiti cestarine za
tri do četiri puta pa se od Zagreba do Splita i dalje do Dubrovnika
gotovo ne bi više imao tko voziti.
Sa koliko su
demogagije i lažne skromnosti povećali plaće sami sebi a ukinuli
ustavnosudačke i zastupničke mirovine koje uzgred postoje u većini
zemalja Europske unije i izvan toga kruga da bi ih malo kasnije ponovno
uveli preko svojeg ministra nekulture i to ni više ni manje nego za
sportaše sa olimpijskim odličjima. Kao da su po bilo čemu, njihov rad i
sportska natjecanja, koja prije svega potpadaju pod igru i zabavu,
važniji i značajniji za državu nego li rad članova državnog Parlamenta
ili sudaca Ustavnog suda.
Bezumlje
Milanovićeve družine ogleda se svakog dana iza svakog njihovog novog
poteza i pomaka unatrag, ali najgore je od svega da im se kao tobožnja
alternativa pomalja Karamrkov HDZ i njegova kriminalna ekipa umiješana
ne samo u pljačku već i u mnogostruka politička ubojstva. Da se
osvijesti većina u ovom jadnom narodu, trebali bi ih sa batinama u ruci
isprašiti u ropotarnicu povijesti.
Zanimljivo je da
glavni komentator Jutarnjeg lista Davor Butković u svojem članku povodom
netom održanih izbora za Bruxelles tješi sebe i svoje čitatelje tvrdnjom
„da Hrvatska nema razloga ni straha da bude nacionalistička zemlja, jer
u ljeto 1992. godine, uoči parlamentarnih i predsjedničkih izbora, na
svakom se koraku činilo da ondašnja Hrvatska stranka prava, predvođena
Dobroslavom Paragom, postaje jedan od najvažnijih političkih čimbenika u
zemlji, da su istraživanja javnog mnijenja davala šansu HSP da postane
druga vodeća politička stranka u zemlji“, da bi onda potpuno pogrešno
zaključio da ta stranka na biralištima nije uspjela učiniti baš ništa,
jer Hrvati nikada nisu masovno glasovali za krajnju desnicu i ustašku
ikonografiju.
Međutim, prava i
jedina istina je nešto posve suprotno. Izbori su bili na najgrublji
način krivotvoreni od Tuđmana i HDZ-a, birački odbori sastavljeni
isključivo od ljudi članova bivšeg Saveza komunista i novopečenog HDZ-a,
koji je uništavao Paragine glasove i dodavao glasačke listiće Tuđmanu,
HDZ-u i HSLS-u Dražena Budiše kao kompromiserske, bezopasne i duboko
infiltrirane jugoudbom oporbene stranke.
Istodobno Paraga je
višekratno uhićivan, izvođen na sudove čak i tijekom trajanja izborne
kampanje u srpnju 1992. godine, njegovi najbliži suradnici ubijani su u
namještenim atentatima i zasjedama od njegovog zamjenika Ante Paradžika
do tajnika zagrebačkog ogranka Roberta Tupeka koji je ubijen podmetnutim
eksplozivom ispod njegovog automobila u tijeku predizborne kampanje dok
je lijepio plakate HSP i Dobroslav Parage i to nakon što je uzeo dopust
sa ratišta.
Godinama poslije
dolazili su razni svjedoci koji su izravno ili neizravno bili prisutni
kod krađe izbornih listića odnosno, saznali su za paljenje listića u
zagrebačkom krematoriju.
Izbori su dakle bili
temeljito pokradeni jer HDZ je od početka bio jednako kao i SKH-SDP
totalitarna zločinačka organizacija s kojom su na valu pseudohrvatrskog
nacionalizma rukovodili prekaljeni kadrovi KOS-a i NKVD-a od Tuđmana do
Manolića. HDZ je kao zločinačka organizacija brutalno i krvavo ugušio i
uništio stranku prava i hrvatsku demokratsku desnicu i doveo Hrvatsku do
samog dna. Zato u Hrvatskoj i nema alternative SDP-u osim HDZ-a a to je
jedno te isto.
Hratska je bila
pokradena i otpisana već na samom startu 1991. godine izdajom Vukovara,
koja je zapečaćena provedbom podjele BIH između Tuđmana i Miloševića u
Karađorđevu, izbornom krađom parlamentarnih i predsjedničkih izbora
1992., ubojstvima pravaških prvaka i zapovjednika zajedničkih
muslimansko-hrvatskih postrojbi HOS-a u BIH.
Poslije
toga, preostalo je samo umiranje na rate jednog naroda i države koje se
odvija i traje do danas.
|