HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

http: www.hrvatsko-pravo.hr

08. svibanj 2013.

DIOBA BOSNE –TUĐMANOVA KRVAVA OSTAVŠTINA

Dok se hrvatsko društvo raspada uslijed globalizacije svijeta, i nametnute politike globalizma,  a hrvatska država svoj suverenitet gubi ulaskom u članstvo EU zahvaljujući korumpiranoj vladajućoj eliti eks-komunista (HDZ i SDP), zatim, dok Milanovićeva vlada uvodi de facto protuustavni Jovanovićev komesarski Zdravstveni odgoj u hrvatsko školstvo, s kojim se mijenja svjetonazor hrvatskoj mladeži na tragu neoliberalne ideologije koja povećava toleranciju prema pornografiji, pedofiliji, i ultimativnom homoseksualizmu (legalizacija homoseksualnih „brakova“ i posvajanje djece).

NA SLICI: TAJNI PREGOVORI TUĐMANA I  MILOŠEVIĆA O PODJELI BIH NASTAVLJENI TAJNIM PREGOVORIMA MILANOVIĆA I DAČIĆA O POVLAČENJU TUŽBI ZA GENOCID

Dok Kukuriku-koalicija i osovina bivših komunista iz Socijaldemokratske partije, i Hrvatske narodne stranke od titoistkinje Vesne Pusić, nije ispunila niti jednu od 21 točke iz svojih lažnih predizbornih obećanja, posebno točku o gospodarskom oporavku i stvaranju radnih mjesta, naprotiv, paralelno s ratom svjetonazora koji je objavila prevarama i obmanama ranjenom hrvatskom društvu, ova oportunistička vlada rasprodaje hrvatsko gospodarstvo i bavi se njegovim ciljanim uništenjem u korist stranog kapitala, kao i uništenjem hrvatske industrije i hrvatskih poljoprivrednika, te priprema zakon o gay-brakovima i posvajanju djece od strane homoseksualaca (o čemu je već u Kazneni zakon RH unijela potrebite izmjene), i mijenja pravopis hrvatskog jezika po učenju velikosrpskog ideologa Vuka Stefanovića Karadžića, koji je  2013. godine počasni građanin Grada Zagreba, te najavljuje uvođenje srpske ćirilice u hrvatski Vukovar, i neka druga hrvatska mjesta, licemjerno se pozivajući na poštivanje Ustava kojega inače gazi po vlastitoj volji kada to odgovara interesima vladajućih ekstremnih ljevičara (kao npr. ustavno pravo roditelja da sami odlučuju o odgoju i obrazovanju svoje djece), eks-komunisti iz druge frakcije bivšeg Saveza komunista Jugoslavije (HDZ i graditelji kulta ličnosti Franje Tuđmana) o svemu navedenom u pravilu šute, ali su spremni do posljednjeg daha braniti ratnu politiku Franje Tuđmana, posebno njegovu politiku prema Bosni i Hercegovini, i rješavanja hrvatskog pitanja za vrijeme „jugoslavenske krize“ i velikosrpske pobune, i poslije velikosrpske agresije.

Pri tome, lažnom HDZ-u na ruku idu neki bivši Tuđmanovi suradnici i krug oko Stjepana Mesića, koji iz jedne krajnosti idu u drugu. Tako na primjer general-bojnik u mirovini, i jedan od ratnih zapovjednika Četvrte gardijske brigade, Ivo Jelić, u broju Slobodne Dalmacije od 22. travnja 2013. godine tvrdi, da je Domovinski rat bio dogovoren, da su se Franjo Tuđman i Slobodan Milošević sastali 42 puta i dogovarali stvaranje Velike Hrvatske i Velike Srbije, i slično, sve na tragu teze iz beogradske čaršije da je rat devedesetih u Republici Hrvatskoj, 1991. godine, Bosni i Hercegovini, 1992. godine (do 1995. godine) navodno bio „građanski rat“, a bivši predsjednik Srbije, i demokratski lažnjak Boris Tadić, je u stranim medijima, poput dnevnika 'The Wall Street Journal', tvrdio da se radilo o „jugoslavenskim građanskim ratovima“.

Njegov nasljednik, Tomislav Nikolić tvrdi, da je „Vukovar srpski grad“, a njegova pak isprika zbog genocida u Srebrenici je neiskrena, i treba je odbaciti, jer služi isključivo otvaranju pregovora službenog Beograda s Bruxellesom oko članstva u Europskoj uniji, a i sama politika EU prema prošlom ratu usred Europe je sramotna, jer genocid za stvaranje velike Srbije Europski parlament svodi isključivo na genocid u Srebrenici dok se istrebljenje bosanskih Hrvata i Muslimana u Bosanskoj krajini i gradovima Podrinja iz 1992. godine, koje je do 1993. evidentiralo Vijeće sigurnosti UN na osnovi izvješća povjerenika za ljudska prava Ujedinjenih naroda, podmuklo zaobilazi, kao što se i srpski genocid u Vukovaru i Škabrnji kao i drugim dijelovima Lijepe naše, i etničko čišćenje hrvatskih civila, prešućuje od strane Europske komisije i EU u cjelini, i ostavlja zubu vremena na zaborav. Vlast službenog Zagreba odnosno politika kvislinga priklanja se takvoj protuhrvatskoj politici krivotvorenja povijesti, a time i uništenja hrvatske nacionalne sigurnosti u korist velikosrpske ideologije i politike službenog Beograda.

Očuh domovine Franjo Tuđman

Kao prvo, naziv i pojam „Domovinski rat“, kako je Franjo Tuđman nazvao velikosrpsku agresiju, i borbu Hrvatske za nezavisnost i slobodu, u svijetu ne znači ništa, naprotiv, asocira na sovjetski staljinistički naziv „Veliki domovinski rat“ koji je SSSR vodio protiv njemačke invazije i okupacije u Drugom svjetskom ratu, odnosno podsjeća na nešto što je komunističko, dakle, sam naziv rata koji se službeno koristi u Republici Hrvatskoj je nespretan pošto na Zapadu izaziva nerazumijevanje, dok je Miloševićevoj Srbiji uspjelo medijskom propagandom nametnuti velikosrpski naziv „građanski rat“ koji je Zapadu i te kako razumljiv, ali svaka dvojba o karakteru rata bi na Zapadu bila riješena da ga je hrvatska strana nazvala Rat za nezavisnost i slobodu, pojmovi koji su na Zapadu i te kako poznati iz vlastite povijesti država i naroda Zapada, i koji su koristili mnogi zapadni novinari odnosno ratni dopisnici izvještavajući tijekom napada na Vukovar i Republiku Hrvatsku 1991. godine.

S druge strane sam naziv Domovinski rat služi onome što i jest bila namjera Franje Tuđmana, da zataška svoju pogubnu politiku prema Bosni i Hercegovini, i svoj sramotni angažman protiv hrvatske nezavisnosti.

Njegovi nemoralni politički sljedbenici i krivotvoritelji povijesti, od Franje Tuđmana grade kult sličnosti sa Brozom (kao da sramotni Titov kult ličnosti koji ni 2013. nije demontiran u Republici Hrvatskoj nije dovoljan), prozvavši ga čak i „Ocem domovine“, iako je Otac domovine Ante Starčević čiju je politiku i pozitivno povijesno naslijeđe Franjo Tuđman marginalizirao, a obnovitelje Starčevićeve politike nakon 1990. godine izložio najžešćem progonu, kao kršćane u starom Rimu.

Deklaracija o Domovinskom ratu bez navoda o Tuđmanovoj podjeli BiH

Nadalje, Domovinski rat, ako ćemo taj termin koristiti u Hrvatskom pravu online da Hrvatima bude jasno na što se tekst odnosi, jer se koristi u navodnoj hrvatskoj politici koja ga je medijskom propagandom nametnula hrvatskoj javnosti (kao što je silom nametnula i državni stijeg kojeg je osmislio Franjo Tuđman, prognavši u pustinju hrvatski povijesti stijeg i grb s prvim bijelim poljem), nije bio dogovoreni rat između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića, niti je Republika Hrvatska izvršila agresiju na Republiku BiH kako tvrdi Vesna Pusić suprotno saborskoj Deklaraciji o Domovinskom ratu, jer agresiju na nezavisnu RBiH izvršila je 6. travnja 1992. tzv. JNA zajedno s pobunjenim Srbima, te i njezina dezinformacijska politika služi krivotvorenju hrvatske povijesti, i slabljenju hrvatskih nacionalnih interesa u službi saveznika velikosrpske politike u Londonu.

Domovinski rat nije obuhvaćao samo ratne operacije, bilo agresorske soldateske JNA i pobunjeničke para-vojske, bilo obrambene i oslobodilačke operacije Hrvatske vojske (HV), te HOS, na tlu Republike Hrvatske, nego i susjedne Bosne i Hercegovine gdje se hrvatski narod borio za goli opstanak, i gdje je HOS također branio hrvatski politički narod od velikosrpske agresije, međutim, HVO je bio uključen, kako u cijepanje BiH, tako na kraju i u oslobađanje dijelova teritorija BiH od velikosrpske okupacije, zajedno s Armijom BiH.

Međutim, i saborska Deklaracija o Domovinskom ratu, u kojoj se spominje velikosrpska agresija, služila je bivšoj Račanovoj koaliciji za pranje savjesti od zločinačke politike podupiranja Tuđmanove podjele BiH, koju je, dakle, podupirala Račanova partija SDP dok je bila u oporbi, kao što je i Dražen Budiša skandalozno branio Tuđmanovu politiku prema BiH, kao oporbeni političar u Washingtonu. Naime, Deklaracija o Domovinskom ratu prešućuje Tuđmanovu podjelu Bosne i Hercegovine sa Slobodanom Miloševićem, podjela koja je sa strane službenog Zagreba planirana u ranoj fazi velikosrpske agresije, i obuhvaćala je napad na susjednu zemlju, prisvajanje njezinog teritorija, i etničko čišćenje bosanskih Muslimana, te ustroj logora za Muslimane i Hrvate muslimanske vjeroispovjedi na području tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosne, što je sve sažeto u kaznenoj prijavi Hrvatske stranke prava 1861. koju je 1997. godine tužiteljstvu međunarodnog tribunala ICTY podnio njezin predsjednik Dobroslav Paraga, nakon čega je bio izložen linču Tuđmanovih režimskih medija, i najavama novog kaznenog progona. Povod kaznene prijave protiv predsjednika Tuđmana međunarodnom sudu je bilo višestruko ubojstvo generala Blaža Kraljevića i devet stožernih časnika Hrvatskih obrambenih snaga, i zataškavanje tog politički motiviranog atentata od strane istražnih tijela Republike Hrvatske.

Franjo Tuđman 1991. kao Staljin 1939.

Franjo Tuđman je 1991. na tajnom sastanku u Karađorđevu ušao u tajni pakt sa Slobodanom Miloševićem, i u ulogu koju je imao Staljin u odnosu na Hitlera kada je 23. kolovoza 1939. potpisan Pakt Molotov-Ribbentrop s tajnim protokolima o podjeli susjedne Poljske, i kada je SSSR 17. rujna vojno napao Poljsku s istoka, i okupirao njezina istočna područja, nakon što je početkom Drugog svjetskog rata dana 1. rujna 1939. izvršena velikonjemačka agresija na Poljsku.

Na isti način se Franjo Tuđman u ime Republike Hrvatske pridružio velikosrpskoj agresiji na BiH od 6. travnja 1992. kada su nakon ubojstva vojnog vodstva Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) u Hercegovini od 9. kolovoza 1992. započeli hrvatsko-muslimanski sukobi u Bosni i Hercegovini.

Okupacija dijelova BiH od strane Hrvatskog vijeća obrane poništena je Washingtonskim sporazumima iz 1994. godine, i hrvatsko-bošnjačkim savezništvom protiv velikosrpske agresije i okupacije, ali Washingtonski sporazumi nisu nastali Tuđmanovom voljom nego kao snažna ucjena predsjednika Clintona na predsjednika Tuđmana, kao preduvjet da američka vlada neformalno ukine zabranu na izvoz oružja za Armiju BiH i HVO, i Hrvatsku vojsku (HV), i otvori put tome da američko ratno zrakoplovstvo u sklopu NATO-pakta bombardira vojne položaje bosanskih Srba, i tako bombama prisili Slobodana Miloševića za pregovarački stol na koji je konačno došao nakon Oluje i vijesti da je general Gotovina porazio njegovog generala i ratnog zločinca Ratka Mladića, i da udružene antifašističke savezne hrvatsko-bošnjačke postrojbe stoje pred vratima četničkog uporišta Banjaluke, i da je započela „bežanija“ pobunjenih Srba i „hrabrih“ četnika.

Priznanje državne nezavisnosti Republike BiH s hrvatske strane, i prihvat stotine tisuća bosansko-muslimanskih civila u Republici Hrvatskoj, koji su postali žrtvom srpskog etničkog čišćenja tijekom 1992. godine u Republici BiH, predsjednik Tuđman je iskoristio kao smokvin list za podjelu susjedne BiH pridruženim napadom na susjednu zemlju, i okupaciju njezinih područja koja mu je Slobodan Milošević prepustio kao mrvice sa stola koje je pred njega bacio u Karađorđevu.

Tu situaciju u svijetu i u domovini neki zovu stvaranjem Velike Hrvatske što je nonsens, jer hrvatska povijesna i etnička područja ne mogu se smatrati velikom Hrvatskom. Velika Hrvatska bi bila kada bi netko s hrvatske strane svojatao srbijanska područja, ili npr. područja Slovenije, ili Mađarske, međutim takav slučaj u hrvatskoj povijesti nije postojao.

Ali, ni tu Franjo Tuđman nije stao nego je i dalje velikosrpskom agresoru na Hrvatsku prepuštao hrvatska povijesna i etnička područja u BiH, kao npr. Bosansku posavinu koju je najkasnije u Daytonu otpisao na bosanske Srbe, a de facto već i ranije, tako da Bosanska posavina nije slučajno pala, a i nju nije slučajno branio HOS koji je na tom području bio izložen tzv,. prijateljskoj vatri od strane hrvatskih izdajnika od kojih je nekima, koji su zbog izdaje nagrađeni činom generala, nakon rata propao privatni posao, a neki su obilježeni i osobnim tragedijama, ne samo poslovnim posrnućima, kao npr. izdajnik i dezerter HOS-a, Ante Prkačin, ili se nalaze pod kaznenim prijavama i istragama kao Anto Đapić. (I Ante Prkačin je od strane predsjednika HSP 1861. kazneno prijavljen zbog gospodarskog kriminala otuđenja donacija hrvatskog iseljeništva za obranu od velikosrpske agresije.)

Nije Staljin predložio Hitleru podjelu Poljske, nego je Hitlerov veleposlanik u Moskvi, Schulenberg, pred „Oca naroda“ Sovjetskog Saveza, Staljina, iznio Hitlerov prijedlog o podjeli Poljske, i boljševički vođa stavio je svoju kvačicu na novi zemljovid, i s vremenskim odmakom se pridružio njemačkom napadu na Poljsku, njezinoj okupaciji, i podjeli između Berlina i Moskve.

U slučaju „Karađorđeva“ je Tuđmanov „veleposlanik“ bio Stjepan Mesić, a na tajnom susretu između Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu je Slobodan Milošević predložio Franji Tuđmanu podjelu BiH, koji je prvi hrvatski predsjednik prihvatio, i svoje suradnike u Zagrebu uvjerio u nužnost toga zbog opasnosti od „zelene tansverzale“ o kojoj mu je pričao Slobodan Milošević, tako da je podjela išla na štetu bosanskih Muslimana koji su 1993. od strane kosovaca poput Adila Zulfikarpašića u službi velikosrpske politike preimenovani u Bošnjake, iako su Bošnjaci svi stanovnici BiH, tako i Srbi.

Franjo Tuđman je imao sreću što ga hrvatski narod nije najurio iz Banskih dvora na bajunetama kao što je on došao na partizanskim bajunetama na vlast u Zagrebu, 1945. godine, i pola života služio zločinca Tita i Velikosrbe u Beogradu, i što je predsjednik Clinton obnovio anti-velikosrpsku koaliciju koju su 1991. utemeljili pravaški čelnici Ante Paradžik i Dobroslav Paraga, samo što se 1994. na čelo anti-velikosrpske koalicije stavio William Jefferson Clinton, odnosno Sjedinjene Američke Države, što je dovelo do loma u anglo-američkoj koaliciji, jer je Amerika nagazila britanskog saveznika Srbiju, a Ujedinjeno Kraljevstvo je nakon srpskog poraza u Bosni 1995. ostalo bez strateških pozicija na zapadnom Balkanu, te je Franjo Tuđman izašao na kraju kao ratni pobjednik isto kao i Staljin, inače bi postao totalni gubitnik, a pošto je on bio isto što i hrvatska država, jer se tako apsolutistički i autoritarno postavio i ponašao, onda je Republika Hrvatska za dlaku izbjegla totalnu katastrofu koju joj je engleska masonerija htjela svejedno priuštiti za zelenim stolom presudom protiv generala Gotovine, ali ju je srećom izbjegla.

Tuđmanova politika prema Bosni ima, dakle, dvije strane jedne te iste medalje.

Međutim, nisu svi s hrvatske strane dijelili BiH, jer se HOS borio za teritorijalnu cjelovitost Republike BiH, u ratu protiv velikosrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu, a političko savezništvo bez fige u džepu sa Sarajevom je 1991./1992. predvodio predsjednik Hrvatske stranke prava, Dobroslav Paraga, što se za bosansko-muslimansku stranu iz SDA i i njenog predsjednika Aliju Izetbegovića ne može tvrditi, koji je također na tajnim sastancima dijelio svoju vlastitu domovinu, i bio na vezi s KOS JNA i Udbom, i na cjedilu ostavio branitelja Bosne i Hercegovine, hrvatskog generala Blaža Kraljevića.

Nije se Vesna Pusić slučajno ovih dana veselo fotografirala u Londonu s Henryem Kissingerom, na pogrebu velike državnice Margaret Tatcher koja je osudila velikosrpsku agresiju i Miloševićev režim, kritiziravši svoje kolege na Zapadu koji su Miloševića uzimala za partnera u razgovorima i pregovorima za vrijeme rata, i kao navodni ključ rješenja „jugoslavenske krize“, iako je on bio generator krize, i rata. MVP sa Zrinjevca se odmah pohvalio susretom Pusić-Kissinger, iako se nema s čim pohvalit, s obzirom da se kćer ustaškog časnika i komunističkog doušnika Eugena, sastala s jednim od najkontroverznijih političara 20. stoljeća koji predvodi kontroverzno privatno newyorško Vijeće za vanjske odnose (CFR), i igra glavnu ulogu u tajnoj organizaciji Bilderberg, a poznato je i da se uoči velikosrpske agresije, za vrijeme srpskog genocida za stvaranje velike Srbije, i nakon rata zalagao za podjelu Bosne i Hercegovine, tako da je čak i State Department morao nakon Daytonskog sporazuma u nekoliko navrata demantirati, da američka vlada ne stoji iza planova o podjeli i raspadu BiH, nego da podržava njezinu teritorijalnu cjelovitost. Koliko je poznato, Vesna Pusić je drugi političar iz Hrvatske koji je imao razgovor s Kissingerom, jer prvi takav sastanak, uoči velikosrpske agresije, imao je Franjo Tuđman.

Povijesne činjenice su sasvim jasne: Rat (velikosrpsku pobunu i agresiju), invaziju i napad na Republiku Hrvatsku i BiH isplanirala je, organizirala, pokrenula i izvela JNA uz pomoć svoje tajne službe KOS i generala Aleksandra Vasiljevića, ministarstva obrane SFRJ i njegovog „Generalštaba“ na čelu s Veljkom Kadijevićem kao jugoslavenskim ministrom, i Blagojem Adžićem na čelu generalske boljševičke vrhuške u „Armiji“, u osovini zla s Miloševićevim režimom, odnosno SFRJ i Socijalistička Republika Srbija (Srbija i Crna Gora) i njezino ministarstvo unutarnjih poslova, srpska specijalna policija i dobrovoljački četnički odredi iz Srbije (od Vuka Draškovića, Vojislava Šešelja i dr.), uz petu kolonu u RH i BiH (srpske pobunjenike) napali su i okupirali široka područja Republike Hrvatske (i BiH) gdje su počinili ratni zločin etničkog čišćenja i genocid nad Hrvatima radi stvaranja velike Srbije.

Zbog toga tajni pakt predsjednika Franje Tuđmana sa Slobodanom Miloševićem predstavlja povijesni čin veleizdaje, a njegova sustavna borba protiv tzv. unutarnjeg neprijatelja, hrvatskih anti-komunista, pravaša predvođenih Dobroslavom Paragom, i hrvatskih branitelja iz HOS, je zločin koji također spada u izdaju hrvatskih nacionalnih interesa, i vezivanje Hrvatima jedne ruke dok se bore sa svojim smrtnim velikosrpskim neprijateljima, što je identično kao kada su se hrvatski partizani borili u okviru Komunističke partije Hrvatske i KPJ protiv hrvatskog državnog prava i opstojnosti hrvatskog naroda u Drugom svjetskom ratu.

Tzv. JNA se nije imala s kim dogovarati o ratu kad je u vrijeme dva kruga prvih višestranačkih izbora 1990. razoružala, uz pomoć Račanove partije, TO SRH.  Invazija tzv. JNA na Hrvatsku počela je neposredno nakon Brijunskog sporazuma s kojim je prvi predsjednik Republike Hrvatske, Franjo Tuđman, navodno postigao tromjesečni ratni moratorij (vjerujući generalu Kadijeviću da JNA neće napasti Hrvatsku, i da „rata neće biti“, kako je sam tvrdio), iako je velikosrpska agresija tada najžešće započela, i svoj vrhunac imala u napadu tzv. JNA na Vukovar i njegovo opkoljavanje, držanje u obruču, i uništenje, te odvođenje hrvatskih ratnih zarobljenika, i zarobljenih hrvatskih civila iz Vukovara u roblje u Srbiju (u srpske koncentracijske logore), i masovnu likvidaciju hrvatskih ranjenika na Ovčari.

Franjo Tuđman je Brijunski sporazum predstavio kao svoju veliku pobjedu (što predstavlja lažnu, pirovu povijesnu pobjedu), jer je dogovorom s vrhuškom tzv. JNA (Veljkom Kadijevićem) navodno za Hrvatsku izborio vrijeme da se naoruža, što je velika laž koju je demantirao general Antun Tus, prvi načelnik Glavnog stožera ZNG, jer jedino sustavno organizirano naoružavanje hrvatske obrane izvršila je Hrvatska stranka prava na čelu s njezinim predsjednikom Dobroslavom Paragom, uputivši HOS u srpnju 1991. u krizna područja u kojima je bjesnila velikosrpska agresija, dok je povijesna istina da je bivši Titov general, koji je uz pomoć udbaša zajahao Hrvatsku 1990. godine, trebao moratorij da se pripremi za podjelu Bosne i Hercegovine koju je dogovorio na tajnom sastanku sa Slobodanom Miloševićem u Karađorđevu 1991. godine (sastanak u Karađorđevu obuhvaća dva tajna sastanka, jedan u lovištu u Karađorđevu gdje je zločinac Tito presudio 1971. godine Hrvatskom proljeću, a drugi u lovištu u Tikvešu, i na tom drugom sastanku je definitivno dogovorena podjela BiH između Dedinja i Pantovčaka).

Čim se vratio iz Tikveša, u travnju 1991. godine, Franjo Tuđman je po tvrdnji bivšeg splitskog tjednika Feral Tribune, o podjeli BiH koju je dogovorio s Miloševićem obavijestio Ivicu Račana, i tek nakon toga članove Predsjedništva svoje, i ondašnje vladajuće stranke HDZ; toliko o tome koliko je F. Tuđman smatrao Račana strateškim saveznikom, što je pokazao i godinu dana ranije kada je člana poražene komunističke partije SKH-SDP, Dušana Bilandžića, pozvao da postane član Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske nakon prvih višestranačkih izbora i saziva novog Sabora od 30. svibnja 1990. godine, koji je HDZ proglasio bez ikakvog argumenta Danom državnosti, s namjerom da se HDZ tako ustoliči kao navodna hrvatska državotvorna stranka, iako se tog dana dogodila samo činjenica da je HDZ preuzeo vlast od poražene Račanove partije Saveza komunista Hrvatske-Stranke demokratskih promjena (SKH-SDP), a taj kameleon se poslije fuzionirao sa strankom socijaldemokratskog imena, od Tuđmanovog sina Miroslava Tuđmana, i kontroverznog Antuna Vujića, u Socijaldemokratsku partiju, kako bi prikrila svoj komunistički trag koji vodi do totalitarne bivše SFRJ, i masovnog kršenja ljudskih prava koja je Partija počinila nakon  sloma Hrvatskog proljeća do pada Berlinskog zida i sloma komunističke Jugoslavije, izazvanog Miloševićevom politikom hegemonije nad nesrpskim narodima, aspiracije teritorijalnog proširenja Srbije, i najavom rata u Gazimestanu na Kosovu, na srpski Vidovdan, 28. lipnja 1989. godine, milijunski skup koji je osiguravao udbaš Zdravko Mustač kojeg će Franjo Tuđman nakon preuzimanja vlasti 1990. pozvati na preuzimanje dužnosti u sigurnosnom aparatu Republike Hrvatske unatoč tome što je ovaj sudjelovao u komunističkoj Jugoslaviji u progonu oporbe, uključujući u politički motiviranim ubojstvima kritičara totalitarnog komunizma, poput ubojstva Ernesta Brajdera u Zagrebu, i progona Dobroslava Parage.

U trenutku preuzimanja vlasti dana 30. svibnja 1990. HDZ u svom stranačkom programu (nazvan Programska deklaracija Hrvatske demokratske zajednice, predstavljena u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu, na Trgu bana Jelačića, u veljači 1989. podine) imao je program o preobrazbi jugoslavenske federacije u jugoslavensku konfederaciju („savez suverenih država“), i taj program je Franjo Tuđman predstavio i na sveučilištu Yale u Sjedinjenim Američkim Državama u to vrijeme, kao i pred hrvatskim iseljeništvom, te za vrijeme „Jugoslavenske krize“, i heksalateralnih pregovora predsjednika ondašnjih republika SFRJ.

Povijesne činjenice dokazuju da Franjo Tuđman u to vrijeme nije sudjelovao u stvaranju samostalne i nezavisne hrvatske države, niti programski, niti u političkoj praksi na položaju prvoga predsjednika Republike Hrvatske, na kojemu je prekršio Ustav kada je godine 1997. po treći puta postao predsjednikom Republike. Pored toga je predsjednik Tuđman opteretio hrvatsku budućnost implementacijom komunističko-partizanskog tijela ZAVNOH u preambulu Ustava RH, i aktivno je pomoću svojih udbaških kadrova sprečavao rasvjetljavanje zločina komunizma, i državnim nasiljem uništavao sve anti-komunističke snage u zemlji, i sačuvao titoistički kult ličnosti od nužne demontaže, s obzirom da taj kult ličnosti uništava demokraciju i pravni poredak. Predsjednik Tuđman i njegov udbaški krug suradnika zabranili su 1990. bilo kakve ekshumacije žrtava komunizma, jer bi svaki trag vodio izravno do njih samih. Tako je naprasno prekinuta ekshumacija hrvatskih žrtava komunizma u maceljskoj šumi kod Krapine gdje je u lipnju 1945. partizanski titoistički režim smaknuo preko 10 tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika, i 600 hrvatskih civila. Krapina 1990./1991. – 1995. nije bila obuhvaćena velikosrpskom pobunom, i ratom, jer se, inače, rat uzima kao izgovor u dijelu hrvatske javnosti što se nije istraživalo komunističke zločine nakon pada Berlinskog zida, međutim, i nakon završetka rata sve do danas se o komunističkim zločinima šuti, i masovno ubijene Hrvate ostavlja neekshumirane kao životinje u masovnim grobnicama i jamama.

Za vrijeme javnih heksalateralnih pregovora, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević su se tajno sastali u Karađorđevu (ožujka 1991. i poslije, travnja 1991. u Tikvešu), i dogovorili podjelu Bosne i Hercegovine.

O tome je bivši Tuđmanov suradnik, i drugi predsjednik RH, Stjepan Mesić, rekao da je on zatražio na Tuđmanov zahtjev sastanak sa Slobodanom Miloševićem radi pitanja srpske pobune u Hrvatskoj koju je peta kolona proglasila 17. kolovoza 1990. godine bez ikakvog stvarnog razloga osim stvaranja tzv. Velike Srbije. Je li to bio stvarni motiv sastanka, ili ne, ostaje otvoreno, ali rezultat sastanaka s vođom agresije na Hrvatsku je očit: Bosna i Hercegovina je za vrijeme velikosrpske agresije dijeljena, i podjela BiH je sankcionirana Daytonskim sporazumom i Pariškim mirom koji je predsjednik Republike Franjo Tuđman potpisao, i bio njegovim jamcem, zbog čega je nakon Washingtonskih sporazuma morao prekinuti hrvatsko-muslimanske sukobe, i ući u savezništvo s Bosnom i Hercegovinom, te rasformirati tijela tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosne, u Bosni i Hercegovini, koja su stvorena na tragu podjele BiH kao i genocidna tzv. Republika Srpska.

Izbor S. Mesića u Predsjedništvo SFRJ i turnusno preuzimanje funkcije predsjednika Predsjedništva SFRJ, a time i kormilo kolektivnog zapovjedništva tzv. JNA, je spriječio S. Milošević koji je Mesićevo imenovanje demonstrativno odbio 13. 3. 1991. na sjednici jugoslavenskog Predsjedništva, i de facto razbio Predsjedništvo SFRJ, (JNA je još 9. ožujka za vrijeme velikog četničkoga prosvjeda u Beogradu spasila Miloševićev režim državnim udarom, i izlaskom tenkova na ulice Beograda), tako da je tzv. trojka Europske zajednice, prethodnice EU, Brijunskim sporazumom od 7. srpnja 1991. potvrdila Mesića kao predsjednika Predsjedništva SFRJ, mjesto na koje ga je poslao, odnosno delegirao predsjednik RH, Franjo Tuđman, koji je time na tri mjeseca suspendirao hrvatsku nezavisnost  koju je proglasio Sabor Republike Hrvatske u Zagrebu, 25. lipnja 1991. isti dan kao i Republika Slovenija.

Kada je slijedeće jutro krenula agresija tzv. JNA na Sloveniju, predsjednik RH, F. Tuđman, izigrao je dogovor o zajedničkoj obrani sa Slovencima, tako da nije dao blokirati vojarne tzv. JNA na hrvatskom tlu čiji su tenkovi nesmetano krenuli iz Varaždina i Jastrebarskog, i drugih uporišta jugoslavenske vojske u Hrvatskoj, prema Sloveniji.

Ne samo da je Franjo Tuđman izigrao povjerenje ostale četvorice predsjednika ondašnjih jugoslavenskih republika, i tajno se sastajao sa Slobodanom Miloševićem, tako da je razbio heksalateralne pregovore o mirnom rješavanju „Jugoslavenske krize“, nego je na cjedilu ostavio i Republiku Sloveniju kada ju je odmah nakon proglašenja slovenske nezavisnosti napala SFRJ i njezina protunarodna tzv. JNA.

Ravnatelj Hrvatskog memorijalnog dokumentacijskog centra Domovinskog rata, u Zagrebu, Ante Nazor, tvrdi u svom odgovoru na neke netočne povijesne tvrdnje generala Jelića, da se Franjo Tuđman 1991. godine sastao sa Slobodanom Miloševićem „samo dva puta u četiri oka“, a ne 42 puta tijekom rata kako tvrdi prvi zapovjednik ratne Četvrte gardijske brigade Zbora narodne garde (poslije Hrvatske vojske). Jelić je u navedenom razgovoru za SD naglasio, da se Churchill odnosno predsjednik Roosevelt za vrijeme rata nisu sastajali s Hitlerom, što je povijesno točna tvrdnja, dok da je Franjo Tuđman sa Slobodanom Miloševićem održavao stalne kontakte za vrijeme rata, što je također točno, manje-više su se kontakti održavali preko posrednika, poput Hrvoja Šarinića, izaslanika predsjednika RH, koji je imao 13 susreta sa Slobodanom Miloševićem tijekom rata i velikosrpske agresije na Hrvatsku, uključujući uoči Oluje, zatim Mate Bobana, Ivića Pašalića, Dušana Bilandžića i drugih, a ostali su imali tajne sastanke s Miloševićem suradnicima Radovanom Karadžićem i generalom Ratkom Mladićem, a Dušan Bilandžić je bio jedno vrijeme vođa Tuđmanove ekspertne skupine za iscrtavanje zemljovida podijeljene BiH, dogovorene između Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana.

U svibnju 1992. je u austrijskom Grazu održan tajni sastanak između Radovana Karadžića i Mate Bobana, koji je organizirao udbaš i partizanski ratni zločinac iz Drugog svjetskog rata, Josip Manolić, na kojemu je dogovoreno separatno primirje između pobunjenih Srba u BiH, i vojno-političkih snaga u BiH s hrvatske strane pod kontrolom predsjednika RH Franje Tuđmana (izuzev HOS koji Franjo Tuđman nije kontrolirao), sa ciljem podjele BiH.

Početkom 1992. (9. siječnja) je predsjednik Tuđman primio na tajnom sastanku na Pantovčaku četničko izaslanstvo Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića, predvođeno Nikolom Koljevićem, desnom Karadžićevom rukom, i pobornikom velike Srbije koji je kao ratni zločinac izvršio samoubojstvo nakon rata. Na tom sastanku je predsjednik Tuđman priznao pobunu bosanskih Srba, i tzv. Republiku Srpsku na tragu podjele BiH sa Slobodanom Miloševićem.

Nakon toga, tijekom 1993. godine krenuli su žestoki obračuni HVO i Armije BiH, koja je koordinirao KOS JNA u korist stvaranja Velike Srbije, a i britanski MI 6 se umiješao u taj krvavi sukob između Hrvata i Bošnjaka, tako da su obje zaraćene strane počinile ratne zločine nad hrvatskim i muslimanskim civilima, a tragični slučajevi su npr. ubojstva Muslimana u Ahmićima, i ubojstva Hrvata u Trusini, istog dana 16. travnja 1993. godine, i dr.

Vjerojatno se, dakle, predsjednik Tuđman sastao 1991. sa Slobodanom Miloševićem, vođom velikosrpske pobune, i poslije agresije na Hrvatsku, i BiH, „samo“ dva puta u četiri oka, i to prije rata, a za vrijeme velikosrpske pobune, i to u Karađorđevu i Tikvešu, a možda i tri puta tijekom 1991. godine ako se računa sastanak u društvu drugih na međunarodnoj tzv. mirovnoj haaškoj konferenciji listopada 1991. godine, kada je srpski „vožd“ od predsjednika Tuđmana zatražio da u Zagrebu obračuna s Dobroslavom Paragom zbog Hrvatskih obrambenih snaga kojih da se srpska soldateska boji, i blokade „kasarni“ tzv. JNA koju je HOS uveo protiv agresorske soldatske, i žestokog otpora koji je HOS pružao u napadnutom i okruženom Vukovaru (ujedno dokazavši „vrhovniku“ da se u Vukovar može s braniteljima ući i izaći, suprotno tvrdnjama održavatelja kulta ličnosti Franje Tuđmana, i osobno Franje Tuđmana koji je tvrdio da nije bilo moguće dostaviti za vrijeme opsade JNA pomoć Vukovaru).

Odmah po povratku iz Den Haaga, listopada 1991., s tzv. mirovne konferencije o rješavanju pitanja „Jugoslavenske krize“, na kojoj je na slijedeći krug pregovora pozvano izaslanstvo pobunjenih Srba, što je Tuđmanov režim pokušao zatajiti, jer je Vukovar izdan, je Franjo Tuđman proglasio HOS „fašističkom, crnokošuljaškom paravojskom“, identična propaganda s kojom se služila i beogradska propaganda Miloševićevog aparata s kojom je borca za ljudska prava Dobroslava Paragu i HOS blatio putem svoje lobistice, velikosrpske četnikuše i kongresnice Helen Delich Bentley, u američkom Kongresu u Washingtonu, 1991. godine.

Prije toga je predsjednik Franjo Tuđman zaprijetio pravaškim oporbenim čelnicima, predsjedniku stranke prava, HSP, Dobroslavu Paragi, i dopredsjedniku Anti Paradžiku, ratnom načelniku HOS, likvidacijama njih osobno, o čemu je obojicu upozorila, pred svjedocima, ondašnja Tuđmanova tjelohraniteljica i šefica njegovog osobnog osiguranja, bivša kanadska policajka Ruža Tomašić, ali je poslije tu činjenicu klevetnički zanijekala, i razboljela se od raka, te je na pokojnog hrvatskog viteza Antu Paradžika u Sesvetama kod Zagreba, 21. rujna 1991. izveden smrtonosni atentat u kojem je ubijen od izvršitelja iz redova lažne hrvatske policije i Ministarstva unutarnjih poslova RH na čelu kojeg se nalazio Ivan Vekić, poslije odvjetnik Josipa Manolića.

U navedeno političko ubojstvo su osim predsjednika Tuđmana bili sa stopostotnom sigurnošću upleteni Josip Manolić, tada drugi čovjek u državi, i Josip Perković, tada šef vojne lažne hrvatske obavještajne službe SIS, i dr., kojeg danas od kaznenog progona štiti lažni hrvatski državni vrh Josipović – Milanović; ujedno se Josip Perković nalazi na međunarodnoj policijskoj tjeralici Interpol zbog organizacije i poticanja političkih ubojstava hrvatskih emigranata (hrvatskih domoljuba i boraca za demokraciju) na tlu bivše Zapadne Njemačke, osamdesetih godina, odnosno njegovo izručenje Saveznoj Republici Njemačkoj zahtijeva njemačko pravosuđe uoči primanja RH u članstvo EU od 1. srpnja 2013.

Sastanak Tuđman – Milošević u Moskvi po padu Vukovara

Ne treba zaboraviti da se predsjednik Tuđman sa Slobodanom Miloševićem sastao 1991. i četvrti puta, i to u Moskvi na poziv ruskog predsjednika Borisa Jeljcina, tajni sastanak koji je održan u vrijeme pada Vukovara kada je u Zagrebu prije moskovskog sastanka donijet Akt o uspostavi Hrvatske zajednice Herceg-Bosne u Republici Bosni i Hercegovini, kao uvod u podjelu BiH s hrvatske strane (pod prozirnim izgovorom obrane od velikosrpske agresije), a točka na „i“ podjele BiH s hrvatske strane predstavlja proglašenje „Hrvatske Republike Herceg-Bosne“, 1993. godine u vrijeme hrvatsko-muslimanskih sukoba s kojima je podjela BiH provedena konačno u djelo, čime je velikosrpski agresor na BiH podijelio krivnju za rat i ratne posljedice (ratne zločine i etničko čišćenje) s hrvatskom zaraćenom stranom koju je predvodio Franjo Tuđman.

Zato je Slobodan Milošević i predložio Franji Tuđmanu u Karađorđevu podjelu BiH da srpska strana s hrvatskom podijeli krivnju za rat. To je uveliko pridonijelo činjenici da se taj rat koji je u stvarnosti bio velikosrpska agresija, u svijetu naziva „građanskim ratom“, tako da je politika Franje Tuđmana bila promašaj od A do Ž.

Kako bi se spasili od optužnice tužiteljstva pri Tribunalu ICTY zbog sudjelovanja u politici podjele BiH, Josip Manolić i Stjepan Mesić su raskinuli suradnju s predsjednikom Tuđmanom, i 1994. pokušali u Saboru Republike Hrvatske smijeniti HDZ s vlasti, te su se počeli u javnosti predstavljati navodnim pobornicima cjelovitosti Bosne i Hercegovine, što je povijesna laž, jer obojica su aktivno sudjelovali u Tuđmanovoj politici prema BiH i podjeli BiH sa Slobodanom Miloševićem. (Manolić je na haaškom sudu ICTY 2006. bezuspješno pokušao ratne zločine u kojima je sudjelovao prebaciti na HOS, proglašavajući HOS „prvorazrednom nacističkom organizacijom“, kao što je i 1991. bezuspješno pokušao zločin nad nekolicinom zarobljenih Srba u Gospiću prebaciti na Dobroslava Paragu i HOS, i to dok je po zapovjedi predsjednika Tuđmana predsjednik oporbene stranke HSP, D. Paraga, bio nakon pada Vukovara u pritvoru, i dok je Josip Manolić dao izmanipulirati saborsko izvješće o razlozima pada Vukovara, optužujući za pad Vukovara Dobroslava Paragu kao prvooptuženog, koji je bio jedini od političara u Hrvatskoj koji je u opkoljeni i napadnuti Vukovar poslao vojnu pomoć.

Međutim, lažni hrvatski državni vrh štiti od kaznenog progona i ubojice generala HOS, Blaža Kraljevića, i osam stožernih časnika Hrvatskih obrambenih snaga, ubijenih u zasjedi tzv. Kažnjeničke bojne HVO, u Kruševu kraj Mostara, 9. kolovoza 1992. godine.

Naprotiv, prilikom suđenja ratnom zločincu Mladenu Naletiliću – Tuti, pred Županijskim sudom u Zagrebu, 2013. godine, (Naletilića je za ratne zločine pravomoćno osudio međunarodni tribunal ICTY), zbog daljnjih ratnih zločina, na ročištu se kao promatrač pojavio general HVO, Ivan Andabak, koji je, ne samo nepravomoćno oslobođen zbog šverca kokaina, nego je u razgovoru za zagrebački tjednik 'Globus' priznao da je prilikom atentata u Hercegovini osobno pucao Blažu Kraljeviću u glavu.

Za višestruko ubojstvo i zločin u ratu nad hrvatskim braniteljima Blažom Kraljevićom i pratnjom odgovorna je Republika Hrvatske, jer je ondašnji šef udbaške tajne službe SZUP (Službe za zaštitu ustavnog poretka koja je u stvarnosti rušila ustavni poredak), Josip Manolić, dao izrešetana tijela Blaža Kraljevića i pratnje prebaciti iz ondašnje Republike BiH na obdukciju u Split, dakle, na teritorij RH, i poslije vratiti natrag u BiH, na ukop, tako da se RH tim činom proglasila nadležnim za taj slučaj teškog ubojstva koje je počinjeno s političkim motivom, iako je DORH de facto protuzakonito odbijao prihvatiti nadležnost za taj slučaj ratnog zločina nad Hrvatima.

Motiv ubojstva generala Blaža Kraljevića jest bio razbiti hrvatsko-muslimansko ratno savezništvo, i prionuti podjeli BiH, jer je HOS bio glavni čimbenik smetnje u podjeli BiH pošto su se ondašnji HSP na čelu s Paragom, i njezino vojno krilo HOS u BiH na čelu s pravašem Blažom Kraljevićem, zalagali za teritorijalnu cjelovitost Republike BiH, i branili je od velikosrpske agresije, a general Blaž Kraljević bio članom Glavnog stožera Armije BiH.

Sastanak u Karađorđevu između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića bio je tajni sastanak

Atentat u Kruševu kraj Mostara 1992. jest krunski dokaz da je Franjo Tuđman dijelio BiH sa Slobodanom Miloševićem (tu činjenicu hrvatski povjesničari u pravilu sustavno zaobilaze i prešućuju), jer nije bilo drugog razloga za ubojstvo dragovoljaca i bojovnika HOS (hosovaca), i poslije za nasilno rasformiranje Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), jer je podjela BiH dogovorena na tajnom sastanku u Karađorđevu, u vezi kojega ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata tvrdi da nije bio tajan, jer da je Hina o njemu izvijestila u svojim vijestima, što bi bio vic kada ne bi bilo tragično, jer to bi značilo i da sastanci tajne Bilderberg-organizacije nisu tajni, jer i o njima znaju izvijestiti novinske agencije, međutim, takvi sastanci su tajni i urotnički, jer se od novinarske javnosti krije  sadržaj takvih sastanka s kojih je isključena javnost, i u tome jest poanta, da se odluke takvih sastanaka drže u tajnosti, ali ipak s vremenom procure u javnost, tako i tajni sastanak u Karađorđevu koji je šokirao hrvatsku javnost, a čelnik ondašnje anti-komunističke demokratske oporbe, Dobroslav Paraga, je o tome govorio na konferenciji u National Press-Clubu u Washington D.C. dana 25. svibnja 1993. godine, zbog čega je predsjednik Tuđman naredio da se oporbena i parlamentarna stranka HSP ima oteti, a njezinog predsjednika D. Paragu izložiti kaznenom progonu od strane Državnog odvjetništva (u tom smislu vidi poziv vlade RH od 1. lipnja 1993.; otimanje stranke je na koncu uspjelo, dok je kaznena prijava neslavno propala jer je Glavni državni odvjetnik razbio zube na Dobroslavu Paragi, odnosno svi Glavni državni odvjetnici RH redom su razbili zube kad god su se bacili na posao kaznenog progona Dobroslava Parage nad kojim je i bivši jugoslavenski komunistički režim izvršio žestoki progon koji je završio robijom na Golom otoku i u Lepoglavi, i poslije još daljnjim političkim sudskim procesima u staljinističkom stilu, koji su nastavljeni i u Republici Hrvatskoj devedesetih godina kada je Tuđmanov kadar Antun Vrdoljak nametnuo na Hrvatskoj radio-televiziji de facto protuustavnu cenzuru protiv djelovanja ondašnjeg vodstva Hrvatske stranke prava, Ante Paradžika, i Dobroslava Parage, koja je proglašena i nad istinom o Vukovaru za vrijeme velikosrpske agresije i nakon toga.

Nažalost, 2013. je preminuo istraživački novinar, i predsjednik udruge slobodnih novinara u Sjedinjenim Američkim Državama, 'American Free Press', gospodin Jim Tucker, koji je istraživao tajne sastanke tajne organizacije Bilderberg čiji su leteći diplomati, poput Carla Bildta, lorda Davida Owena, ili američkog diplomata Cyruse Vancea, i britanskog lorda Petera Carringtona, podupirali Miloševićev režim za vrijeme velikosrpske agresije.

Carl Bildt je za vrijeme Oluje optužio Hrvatsku vojsku i Republiku Hrvatsku za etničko čišćenje Srba, što je konačnom oslobađajućom presudom međunarodnog tribunala ICTY u predmetu optuženog generala Ante Gotovine opovrgnuto, ali svejedno lažni hrvatski državni vrh (Jugosipović) i MVP RH (Vesna Pusić) primaju u službeni posjet švedskoga klevetnika, i čovjeka Bilderberga, dok je Bilderberg i za vrijeme rata (velikosrpske agresije), i nakon rata uništavao Hrvatsku i njezin suverenitet, uz pomoć domaćih izdajnika, od kojih je Franjo Tuđman jedan od njih. Iza Bilderberg-org stoji (masonski) Kraljevski institut za međunarodne poslove (RIIA) sa sjedištem u Londonu, čiji je pouzdanik Henry Kissinger.

Predsjednik Tuđman izdao je Vukovar za vrijeme rata na tajnim sastancima sa Slobodanom Miloševićem, i nakon rata štetnim Erdutskim sporazumom, čija posljedica je danas najava uvođenja srpske ćirilice u Vukovar, a sve je to posljedica dogovora Franje Tuđmana sa Slobodanom Miloševićem.

Dokle god neki Hrvati budu branili politiku Franje Tuđmana, ne samo da neće doći do katarze hrvatskog društva, i ujedinjenja pravaša, jer preduvjet za to jest priznanja nasilja nad Hrvatskom strankom prava i njezinim članstvom, iz 1993. godine, i rasvjetljavanje ondašnjeg državnog udara na HSP i razvlaštenje njezinog predsjednika Dobroslava Parage, odnosno poništenje takve nepravde, nego će Hrvatska biti onemogućena na neodređeni rok da povrati svoj suverenitet, odnosno hrvatski (politički) narod ostati će rob u vlastitoj državi u kojoj je razvlašten svojih ustavnih i Bogom danih prava.

To je politika „Nehrvatske Hrvatske“ nasuprot politike Oca domovine, „Hrvatska Hrvatom“, odnosno Bog i Hrvati!

To je politika nastavka agonije Hrvata, jer se ne želi priznati istina, da je Franjo Tuđman bio Očuh domovine koji je Hrvatsku upropastio politikom podjele BiH, ali i gospodarski, i moralno uništio hrvatski politički narod, sprečavajući lustraciju titoista (komunista odnosno udbaša i eks-komunista), i odbacujući Hrvate islamske vjeroispovijedi. Predsjednik Tuđman je progonom pravaša, i hrvatskih branitelja, dragovoljaca i bojovnika HOS, i pravaškog vodstva, zabio Hrvatskoj čavao u njezin lijes.

Diplomatska izvješća američke vlade iz 1992. godine svjedoče o tome:

„Mnogi ljudi nisu uvjereni da će Hrvatsku biti lako vratiti u stanje zakona, reda i poštovanja osnovnih ustavnih prava. Krakovi hobotnice sveprožimajućeg i nametljivog obavještajnog aparata pod kontrolom bivšeg komunističkog dužnosnika i Tuđmanovog saveznika Josipa Manolića ima velik doseg. To nije samo pitanje vraćanja duha u svjetiljku već nalaženja svjetiljke dovoljno velike da zauzda čudovište. Sigurnosna mreža koju su mnogi smatrali nezamjenjivom za vrijeme konflikta bi mogla živjeti dugo nakon što konflikt završi, prijeteći da uguši demokraciju koju je stvorena zaštititi.“

Izvor gore navedenog citata jest Wikileaks i američke diplomatske depeše iz travnja 1992. godine, četiri mjeseca pred sudbonosne parlamentarne i predsjedničke izbore u Republici Hrvatskoj koje je udbaški HDZ krivotvorio na štetu Hrvatske stranke prava, i predsjedničkog kandidata Dobroslava Parage, koji su trebali preuzeti vlast, otkazati Unproforu kojeg je predsjednik Tuđman pozvao da u siječnju 1992. nakon Sarajevskog sporazuma o primirju dođe na crte razdvajanja između velikosrpskog agresora i hrvatskih snaga na okupiranom području RH (radilo se o ucjeni međunarodne zajednice, kao preduvjet za međunarodno priznanje Republike Hrvatske od 15. siječnja 1992. godine, ucjena koja je Franji Tuđmanu odgovarala zbog podjele BiH), i osloboditi Hrvatsku već tijekom 1992. godine, jer je to tada zahtijevao hrvatski narod, i svoj mandat povjerio Dobroslavu Paragi, a ne pseudo-nacionalističkim snagama iz lažnog hrvatskog vrhovništva koje su predvodili bivši komunisti na čelu s Franjom Tuđmanom, i udbaši pod utjecajem KOS JNA. Udbo-mafija, zvana u ratu „hrvatsko vrhovništvo“, uništilo je Hrvatsku čiji su se branitelji časno borili u velikosrpskoj agresiji protiv četnika i tzv. JNA. Dok se ta strašna istina ne prizna, Hrvatska neće biti slobodna, jer samo istina oslobađa!

Godine 2013. je vlada RH objavila strašan podatak o 763.814 mrtvih hrvatskih državljana na biračkim spiskovima, tako da svi oni koji i nadalje tvrde da su izbori tijekom devedesetih godina i u prvom desetljeću 21. st. u Republici Hrvatskoj bili demokratski, svjesno krivotvore povijest; posebno parlamentarni i predsjednički izbori iz 1992. bili su manipulirani, i krivotvoreni, a što Hrvatsku 2013. stoji njezinog dankom u krvi izborenog suvereniteta, i teško stečene slobode Hrvata.

Svojim lažnim disidentstvom komunizma Franjo Tuđman uspio je 1990. prevariti Hrvate, ali ne i 1992. godine, jer ga je većina Hrvata odbacila kao lažnjaka, i prihvatila svoje istinske branitelje u liku i djelu Dobroslava Parage i njegovih suboraca. Franjo Tuđman je, dakle, lažni Otac domovine, i pravi je  grobar demokracije i pravne države.

Svoj zločin nad hrvatskim državnim pravom je boljševik Franjo Tuđman započeo u Drugom svjetskom ratu u partizanima, s vrhuncem sudjelovanja u bleiburškom pokolju nad hrvatskim narodom kao član Titovog Vrhovnog štaba, i nastavio nakon sloma komunističke Jugoslavije, u Republici Hrvatskoj progonom svih snaga koje su gradile i branile hrvatsko državno pravo.

Ne samo da je vrhovnik Franjo Tuđman bio slab državnik, nego poput poglavnika Ante Pavelića predstavlja najveći promašaj hrvatske politike u povijesti Hrvata.

Na kraju ostaje samo komentar, da je američka vlada unatoč upozorenjima svoje diplomacije i tajne službe i dalje u Hrvatskoj podržavala, ne slučajno, Tuđmanov korumpirani režim udbo-mafije, i poslije nasljednike tog režima, znajući da će preko korumpiranih vlastodržaca u Zagrebu Hrvatsku protivno narodnoj volji privesti u NATO i EU, i oteti hrvatska prirodna bogatstva, resurse, hrvatsku jadransku obalu i njezine luke, i preuzeti hrvatsko narodno gospodarstvo, i bankarski sustav koji i omogućuje preko lažne Hrvatske nenarodne banke veliku pljačku Hrvatske, i hrvatskog naroda.

Na vrh - Top