|
HRVATSKO
PRAVO
Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj
http:
www.hrvatsko-pravo.hr
31. svibanj 2013. NE-OBRAĆENIK TOMAC
„(…). Najbolje je da provedemo referendum o samostalnosti Hrvatske kako bi svi vidjeli da za samostalnost Hrvatske nisu samo ustaše i desničari.“ (Predsjednik Tuđman)
NA SLICI: JE LI TOMAC POSLIJE SVEGA MOŽE VJEROVATI SAMOM SEBI?
'Mi sad želimo biti dio demokratskog zapada, tamo se uvažava mišljenje građana. Najbolje je da provedemo referendum o samostalnosti Hrvatske kako bi svi vidjeli da za samostalnost Hrvatske nisu samo ustaše i desničari'.
Iako Tomac u gore navedenoj izjavi za portal dnevno.hr (od 19.5.2013. „Zdravko Tomac: Moramo poraziti projugoslavenske snage iz državnog vrha“) nije izričito rekao kada je F. Tuđman točno rekao to što je rekao, a ne trebamo sumnjati da je točno prepričao Tuđmanove riječi, možemo kao vremenski okvir u kojemu je citat izrečen uzeti 1990./1991. godinu kada su na političkoj sceni postojala tri stranačko-programatska bloka sa tri različita programa rješavanja ondašnje „Jugoslavenske krize“:
Prvi blok okupljao se oko Račanove partije SKH-SDP, i sastojao se od jugoslavenskih boljševika koji su drmali politikom nakon nasilnog sloma Hrvatskog proljeća, od 1971. do sloma Saveza komunista Jugoslavije, 1990. godine na posljednjem, XIV kongresu ove zločinačke organizacije.
Taj blok podupirao je i otac od današnjeg predsjednika Republike, Ive Josipovića, Ante Josipović, boljševik i kršitelj ljudskih prava u bivšoj komunističkoj Jugoslaviji, a u tom bloku nalazili su se i drugi boljševici i redom bivši komunisti-titoisti, ali i brojni udbaši i kosovci, kao npr. današnji glavni ravnatelj Hrvatske radio-televizije, Goran Radman, posljednji direktor Televizije Zagreb u vrijeme komunizma.
Ovaj prvi blok imao je program očuvanja Jugoslavije, i to kao federalne zajednice, bez obzira na Miloševićeve pretenzije i nasrtaje na umjetne avnojske granice nametnute partizanskim ratom i komunističkom revolucijom u Drugom svjetskom ratu.
Drugi blok se okupljao oko Hrvatske demokratske zajednice od Franje Tuđmana, u kojoj su se našli brojni bivši komunisti, disidenti komunizma koji su stradali u Hrvatskom proljeću, ali i boljševici koji su nakon sloma Hrvatskog proljeća imali (oportunističku) karijeru kao npr. Luka Bebić i dr., te brojni udbaši poput Josipa Manolića i Josipa Boljkovca, nekadašnji oficiri zloglasne ubilačke Ozne, i kosovci. Članstvo Hrvatske demokratske zajednice bilo je pretežito nekomunističko, dok je vrh Hrvatske demokratske zajednice bio sto posto eks-komunistički, i udbaški.
Jugoslavenska tajna policija, kolokvijalno znana kao Udba, u svom je laboratoriju stvorila HDZ kao stranku koja je u tranziciji iz socijalizma u kapitalizam, i iz diktature komunističke partije u demokraciju i pravni poredak, trebala poslužiti kao filter za pranje novca i biografija bivših komunista od njihove krvave prošlosti, i zadržavanje privilegija eks-komunista u novim uvjetima, te za grabež u gospodarstvu i preuzimanja vlasti u politici i upravljanjem republikom i svijetom medija. Jednom riječju, plan je bio da HDZ bude u Republici Hrvatskoj ono što je SKH bio u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, i taj plan se ostvario.
Ovaj drugi blok bio je, također kao prvi blok, za očuvanje Jugoslavije, ali za razliku od prvog bloka, ovaj je bio za konfederalni ustroj SFRJ. Uz ovaj blok je programatski bila stranka HSLS koju je osnovao Slavko Goldstein, a poslije vodio Dražen Budiša, i Hrvatska seljačka stranka, HSS, koja je sa Dragom Stipcom sanjala o Banovini Hrvatskoj odnosno dogovoru o podjeli BiH sa beogradskom čaršijom, program koji je tijekom 1991. godine na tajnim sastancima, i tajnim pregovorima sa Slobodanom Miloševićem u Karađorđevu i Tikvešu ožujka i travnja 1991. preuzeo Franjo Tuđman i HDZ. Za preustroj Jugoslavije iz federacije u konfederaciju je osim navedenih političkih subjekata i političara bila i Savka Dabčević-Kučar i stranka koju je osnovala, Hrvatska narodna stranka, koja je na prvim izborima nastupala u tzv. Koaliciji s Markom Veselicom i Hrvatskom demokratskom strankom koju je osnovao nakon što ga je udbaška struja na osnivačkoj skupštini Hrvatske demokratske zajednice izigrala za položaj predsjednika Hrvatske demokratske zajednice na koji je Josip Manolić uz pomoć svojih udbaških veza u ondašnjoj komunističkoj policiji instalirao, po partizanskom činu višeg oficira od njega – Titovog generala Franju Tuđmana.
Treći blok okupljao se oko Hrvatske stranke prava i njezinog predsjednika Dobroslava Parage, i dopredsjednika Ante Paradžika, i taj blok činio je hrvatski državotvorni blok jer se programatski i u političkoj praksi zalagao i borio za uspostavu Hrvatske, i to kao nezavisne države, odnosno za odcjepljenje Hrvatske u svojim povijesnim i etničkim granicama, ujedinjenja sa Bosnom i Hercegovinom (na osnovi referenduma), od komunističke Jugoslavije, i Srbije. Ovaj blok zastupao je i branio hrvatsko državno pravo. Ovaj blok naoružao je i stvorio HOS za obranu Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine od velikosrpske agresije. Ovaj blok je bio protiv podjele BiH.
Dok je na prvim višestranačkim izborima HSP nastupao u stranačkom bloku s Hrvatskom seljačkom strankom i Hrvatskom demokratskom zajednicom, nakon izborne pobjede, i izigravanja povjerenja i dogovora od strane bivših komunista na čelu s Franjom Tuđmanom koji je u Predsjedništvo Republike (SRH) za njezinog člana pozvao člana poražene Račanove partije, i svog „druga“ iz vremena Saveza komunista, također partizanskog oficira i titoista, Dušana Bilandžića, koji ga je svojedobno zamijenio na položaju direktoru Instituta za historiju radničkog pokreta, u Zagrebu (današnji Hrvatski institut za povijest), a za vrijeme dijeljenja BiH se jedno vrijeme nalazio s „hrvatske“ strane na čelu povjerenstva za iscrtavanje novih granica BiH koje su ustanovili Slobodan Milošević i Franjo Tuđman, a srpsku stranu povjerenstva činila Miloševićeva povjerenica Smilja Avramov, ovaj je pravaški blok bio jedina oporba bivšim komunistima okupljenim oko Franje Tuđmana i Ivice Račana, i jedina anti-miloševićevska odnosno antivelikosrpska snaga u Republici Hrvatskoj.
Usred „Jugoslavenske krize“, koja je zbog velikosrpske pobune u Kninu od 17. kolovoza 1990. nagoviještala rat, Franjo Tuđman na položaju čelnika republike javno naziva predstavnike, zastupnike i branitelje hrvatskog državnog prava, i hrvatske branitelje od velikosrpske agresije, dakle, pravaše koji su zahtijevali uspostavu hrvatske države, i proglašenje hrvatske nezavisnosti, „ustašama i desničarima“.
S obzirom da je etiketa „ustaše“, koju su titoisti lijepili Hrvatima u komunističkoj Jugoslaviji općenito imala negativnu konotaciju, i služila za blaćenje i kompromitaciju političkih neistomišljenika, i politički nepodobnih osoba kojima su se montirali politički sudski procesi, činjenica što je Franjo Tuđman takvu etiketu, s kojom su i njega znali blatiti njegovi protivnici u doba komunističke Jugoslavije, srpski komunisti u Beogradu, ali i domaći komunisti u Hrvatskoj, dijelio pravašima, i nazivao ih pogrdno „desničarima“ (pogrdno iz komunističkog i jugoslavenskog kuta gledano), govori sve o njemu. U demokraciji je najnormalnije da postoji ljevica i desnica, ali ne u „Tuđmanovoj Hrvatskoj“.
Ovakva svjedočanstva kao od Zdravka Tomca nam kroz vremensku distancu dočaravaju psihološki profil prvog predsjednika Republike Hrvatske kojeg se pretenciozno naziva prvim „hrvatskim predsjednikom“ iako je s hrvatstvom imao malo zajedničko u svom životu, posebno u vremenu kada je u partizanima bio „Jugoslaven“, i borio se za obnovu Jugoslavije na ruševinama Nezavisne Države Hrvatske, ali i nakon 1945. kada je služio srpskim komunistima, i jugoslavenski boljševicima u Beogradu, i svoga „vrhovnog komandanta maršala Tita“.
Za Franju Tuđmana su zagovarači uspostave hrvatske države i hrvatske nezavisnosti bili „ustaše“ i „desničari“. To je povijesna činjenica dokazana i brojnim progonima pravaša, namještenim atentatima i ubojstvima pravaša i pravaških čelnika, i montiranim sudskim procesima u „Tuđmanovoj Hrvatskoj“.
Danas Tuđmanovi apologeti, poput Andrije Hebranga mlađeg, Zdravka Tomca i Mate Granića i dr. od njegove sramotne stranke HDZ koja je bila umiješana u veleizdaju, izdaju Vukovara i Bosanske posavine, izdaju saveznika poput Slovenije i BIH, u pljačku i grabež poput kriminalne pretvorbe i privatizacije, miniranje pravne države, i razbijanje višestranačkog sustava, i suspenziju demokracije, i Ustava, odnosno, od ove zločinačke organizacije nastoje naknadno stvoriti „desnicu“, to jest stati na mjesto otete Hrvatske stranke prava i razvlaštenog njenog članstva i vodstva koji u stvarnosti predstavljaju legitimnu i legalnu hrvatsku desnicu i konzervativizam u Republici Hrvatskoj, danas okupljeni u Hrvatskoj stranci prava 1861 (HSP 1861.)
Narodna poslovica glasi: „Oteto – prokleto“. Tako će propasti i ovaj projekt pod Karamarkom i klevetnicom Ružom Tomašić koja je u otetoj Hrvatskoj stranci prava pod vodstvom uzurpatora i izdajnika Đapića sjedila u Paradžikovoj dopredsjedničkoj fotelji, i do danas skriva istinu o naručiteljima njegovog ubojstva čiji trag vodi u sam vrh ondašnjeg vladajućeg HDZ i RH 1991.
Zdravko Tomac danas kuka i poziva na borbu protiv projugoslavenskih snaga u državnom vrhu RH, i zahtijeva njihov poraz, ali kasno kraljević Marko na Kosovo stiže, druže Tomac, jer, to je valjalo uraditi prije 20 godina, i bilo je voljnih koji su na tome radili da poraze projugoslavenske snage u Hrvatskoj, a ti voljni su bili Paragini pravaši koji su to i danas, samo što treba naglasiti da se među projugoslavenskim snagama 1991. nalazio i Franjo Tuđman i njegov udbaški krug oko Manolića koji je izvršio progon pravaša koji su radili na porazu projugoslavenskih snaga u Republici Hrvatskoj. To je živa istina, i to je povijesna istina.
Tuđmanov referendum je bio tako sastavljen da nije biračima omogućio izjašnjavanje o hrvatskoj državnoj nezavisnosti, nego o jugoslavenskoj federaciji i konfederaciji, a Zdravko Tomac to danas i godinama unatrag naziva Tuđmanovim trikom, jer valjda nije bilo „pametno“ otvoreno zahtijevati hrvatsku samostalnost (kakve li gluposti strahovati od najnormalnijeg prava zajamčenog i Poveljom OUN), odnosno opravdava svaki takav Tuđmanov potez, a naziva se kršćaninom. Strašno!
Pročitajmo još jednom kako su glasila Tuđmanova referendumska pitanja, za koja njegovi apologeti tvrde da ih je osobno sastavio, i da referendum od 19. svibnja 1991. predstavlja referendum o hrvatskoj nezavisnosti, što je notorna laž, ali ujedno je to odlično, jer je to dokaz da Franjo Tuđman snosi povijesnu odgovornost pred Hrvatima za referendum koji nije bio referendum za hrvatsku nezavisnost:
'1. Jeste li za to da Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama (prema prijedlogu Republike Hrvatske i Republike Slovenije za rješenje državne krize SFRJ)?'
'2. Jeste li za to da Republika Hrvatska ostane u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi (prema prijedlogu Republike Srbije i Socijalističke Republike Crne Gore za rješenje državne krize u SFRJ)?'
Pročitajmo, zatim, još jednom što je predsjednik Tuđman rekao o pravašima, 1991. godine, odnosno kako ih je etiketirao, iako nije imao pravo to raditi, posebno stoga što je bio komunist:
„(…). Najbolje je da provedemo referendum o samostalnosti Hrvatske kako bi svi vidjeli da za samostalnost Hrvatske nisu samo ustaše i desničari.“
U citiranoj izjavi predsjednika Franje Tuđmana ne iščitava se samo laž da su zagovaratelji samostalnosti Hrvatske među nekomunistima bili „ustaše“, nego se zagovaratelje hrvatske samostalnosti pogrdno naziva „desničarima“, što u okolnostima kada su na vlasti bivši komunisti znači smrt za desničare, nego se iščitava i laž da je „vrhovnik“ navodno bio pristaša hrvatske samostalnosti, pošto referendumsko pitanje nije bilo tako postavljeno da pruža biračima mogućnost zaokruživanja pitanja, da li su za samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu.
Na kraju pročitajmo što Gospodin reče takvima poput Franje Tuđmana i Tomca:
„Što imaš gledati trn u oku brata svojega, a brvna u svom oku ne zapažaš! Licemjere, najprije izvadi brvno iz svoga oka pa će tada jasno vidjeti kako da izvadiš trn iz oka bratova.“
(Riječi Isusa Krista, iz Evanđelja po Mateju 7:3:5)
|
U
Hrvatskom proljeću boljševik, i tajnik u kabinetu boljševika Jakova
Blaževića, progonitelja zagrebačkoga nadbiskupa, kardinala i mirotvorca
odnosno sina Božjeg, Alojzija Stepinca, žrtve komunizma, i danas
blaženika svete Katoličke crkve, marksistički dr. Zdravko Tomac, nakon
pada Berlinskog zida reformirani komunist u Račanovoj partiji Savez
komunista Hrvatske, i bivši komunist, umirovljeni profesor na Fakultetu
političkih znanosti, utemeljenom od Centralnog komiteta Saveza komunista
Hrvatske, i ministar u vladi RH za spas Tuđmanovog režima, povodom 22.
obljetnice referenduma od 19. svibnja 1991. godine stavio se u službu
svjedoka i odvjetnika Franje Tuđmana, prvog predsjednika Hrvatske
demokratske zajednice, i Republike Hrvatske. Kako za sebe tvrdi da je od
komunista postao kršćanin, iznenađuje što se Zdravko Tomac, braneći lik
i djelo autoritarnog režima Franje Tuđmana, i dalje služi lažima,
obmanama i manipulacijama, ali u žaru njegovih apologetskih floskula i
povijesnih priča tipa Dušana Bilandžića – Duleta, Tomcu se između redaka,
tu i tamo provuče istina koja svjedoči o njegovom novom idolu kojega je
zamijenio Titom kojeg je pak štovao desetljećima, dok je Franjo Tuđman
svog idola - Maršala Tita - štovao do svoje smrti. Tako Zdravko Tomac
prepričava kako je Franjo Tuđman u „užem društvu rekao: