HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

http: www.hrvatsko-pravo.hr

07. lipanj 2013.

PREDSJEDNIKA NJEMAČKE ZABRINJAVA IZOSTANAK POLITIČKE ODGOVORNOSTI U HRVATSKOJ

Predsjednik Savezne Republike Njemačke, g. Joachim Gauck, u svom je govoru pred državnim vodstvom Republike Hrvatske, i studentima Sveučilišta u Zagrebu, dana. 7. prosinca 2012. godine, u sveučilišnom sjedištu u zgradi Pravnog fakulteta održao državnički govor nadahnut znanošću filozofije o poimanju slobode i nezavisnosti, državnog prava i državnosti, totalitarizma i demokracije, prava i pravde, kazni za zločince, i zakonima koji su potrebni za njihovo kažnjavanje, kao i o svjesnom društvu svakog naroda koji treba biti čuvar, zaštitnik i poticatelj razvoja pravnog poretka. Okvirna tema predsjednika Gaucka u Zagrebu je bila:

Moral i politika

NA SLICI: UOČI ULASKA RH U EU NJEMAČKI PREDSJEDNIK JOACHIM GAUCK  POSLAO PISMO I SVOJ GOVOR OD 07.12.2012. HRVATSKOM CENTRU ZA ISTRAŽIVANJE ZLOČINA KOMUNIZMA

Kada se čita (originalni) govor Predsjednika Gaucka, koji je iz Ureda njemačkog predsjednika poslan zračnom poštom, i to „prioritetno“, u sjedište Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma, u Zagreb, ne samo da se uočava bitno odstupanje sadržaja domaćih medijskih izvješća o Gauckovom zagrebačkom govoru i službenom državničkom posjetu našoj zemlji, (poslije ćemo vidjeti i zašto je to tako, jer postoji točno određeni razlog tome koji ne odgovara eliti balkanskih hajduka za koje je pravni poredak samo smokvin list za njihove pobune i prepade iz zasjede), nego se zdravorazumski na osnovi povijesne znanosti i uzročno-posljedičnih činjenica može povući paralela s Ocem domovine Antom Starčevićem koji je prije 150 godina u svojim političko-filozofskim raspravama tumačio isto što i borac za ljudska prava Joachim Gauck.

Svjesni da nakon ove konstatacije u određenim čitalačkim krugovima dolazi do izljeva općeg smijeha, i ironičnih i sarkastičnih ispada, nastavljamo mirne savjesti dočarati dalekosežni učinak na hrvatsko društvo koje će imati, i već sada ima, Gauckov zagrebački govor.

No, prije toga obavijest urbi et orbi, o činjenici da je u sjedište nacionalne organizacije Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma, u Zagrebu, došao iz Ureda njemačkoga predsjednika u Berlinu srdačni odgovor na pismo upućeno njemačkom predsjedniku Joachimu Gaucku, od 24. svibnja 2013. godine (poslovni broj i znak: 21-624 19-10-1/10), u kojemu se Predsjednik Savezne Republike Njemačke „jako zahvaljuje na prijateljskom pismu“ Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma, i naglašava, da je Predsjednik Gauck za vrijeme posjeta Hrvatskoj naglasio potrebu, između ostaloga, rasvjetljavanja naše vlastite prošlosti, te da je o toj temi razgovarao sa svojim domaćinom, Predsjednikom Josipovićem, tako da je Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma obaviješten o tome, da Predsjedniku Gaucku takva tema, kao što je rasvjetljavanje zločina komunizma, leži na srcu. Uostalom, to je dokazao i svojim govorom u Zagrebu.

Predsjednik Gauck je svoj karizmatični ili nadahnuti govor počeo s tim da se referirao na govor svoga prethodnika, njegovog domaćina Ive Josipovića, i naglasio da „se raduje debati“, kako s njim tako i sa slušalačkom publikom odnosno sa studentima.

Već je to revolucionarno što netko, tko dođe u Hrvatsku, poziva svog domaćina na debatu, a rasprava, po definiciji rječnika stranih riječi, znači razmjena suprotstavljenih ali argumentiranih mišljenja, jer za vrijeme titoizma nije bilo debate, nego je Partija držala monolog, a tko bi izvirio glavom iznad toga, ostao bi kraći za glavu, dakle, u totalitarnom socijalizmu pod diktaturom komunističke partije je riječ o linearnom monologu onih (borbeni ateisti) koji ne vjeruju u Boga, ali ga istovremeno psuju, i uništavaju ljude koji su vjernici, i taj se monolog uvodi diktaturom, u kojoj boljševici u jednoj ruci drže bič, a u drugoj prijete uzdignutim kažiprstom.

Treba podsjetiti, da je Predsjednik Gauck vjernik (dok je predsjednik Josipović agnostik), i da je na početku svoga zagrebačkoga govora podsjetio hrvatsku publiku u dvorani zagrebačkoga Sveučilišta (koliko je ona bila slušalačka, a koliko titoizmom dezorijentirana  je druga stvar), da on dolazi „s Istoka Europe, iz bivše Istočne Njemačke“, i da je tamo „doživio komunizam na vlastitoj koži“, i osjetio taj sustav kao „režim prisile“, kako je naglasio, i zaključio „da se pravo nalazilo u rukama sile“, a mi bismo mogli komentirati, da se pravo u bivšoj komunističkoj Jugoslaviji nalazilo u rukama siledžija, i da je dobar broj balkanskih hajduka svoj posao nastavio u demokratskoj Republici Hrvatskoj kao da komunizam nije doživio slom, a uzrok tome jest taj, što su se bivši komunisti prozvali antifašistima, tako da je ispalo kao da oni s komunizmom nisu imali ništa, i kao da komunizma na području Hrvatske nikada u povijesti nije bilo, a znamo na osnovi povijesnih činjenica da je komunistička revolucija i diktatura na području Hrvatske trajala 49 godina, uključujući razdoblje Drugog svjetskog rata, ili slobodno rečeno – pola stoljeća, što je zastrašujuće! I jedno i drugo je, dakle, zastrašujuće, i činjenica da je komunistička diktatura i nasilje partizanskog režima trajalo pola stoljeća, kao i da su siledžije provodile revoluciju koja ždere vlastitu djecu, a ne samo nevine, i masu pravednika!

Joachim Gauck je u vrijeme totalitarnog komunizma u Europi postao borac za ljudska prava koji je pravo vraćao iz ruku siledžija u ruke društva koje je u vrijeme pada Berlinskog zida zahtijevalo demokraciju umjesto socijalizma i diktature komunističke partije, i ujedinjenje njemačkog naroda, kojega su uzročno-posljedično podijelila dva totalitarizma, fašizam, i komunizam.

Drugim riječima, Nijemci su vodili bitku za svoju slobodu i nezavisnost, i u tom smislu se njemački predsjednik u svome govoru u Zagrebu referirao na hrvatsku borbu za slobodu i nezavisnost, stavljajući je na vrh silnih napora Hrvata kao krunu njihove povijesne težnje u nekoliko tamnica naroda.

Predsjednik Gauck jest, dakle, podsjetio Hrvate (i Nijemce), na „enormnu svijest o slobodi i samostalnosti“, odnosno o autonomnom razmišljanju, koje su Hrvati razvili u vrijeme svoje „objavljene nacionalne nezavisnosti“, čime je dao do znanja da politički Hrvati imaju visoki psihološki potencijal, i u međuvremenu vrijednu baštinu koju trebaju čuvati, kako je naglasio, i da se trebaju dalje razvijati kao demokratsko društvo s funkcionalnom pravnom državom – osnovna je poruka njemačkog predsjednika, objavljena urbi et orbi u zagrebačkoj metropoli i glavnom gradu Hrvatske, godine Gospodnje 2012.

Ovdje je dozvoljen jedan kratki komentar: Tko zna kako se predsjednik Republike Hrvatske, g. Ivo Josipović, osjećao u trenutcima kada je slušao Gauckove riječi? Je li mu savjest proradila? Možda se sjetio čije Partije je on bio član u vrijeme dok se njegov sada kolega po položaju borio na život i smrt protiv nepravde koju je proizvodio komunistički totalitarizam;  možda ne povlači nikakvu paralelu s tim, odnosno možda ga to uopće ne tangira jer živi u svom umišljenom svijetu u kojemu je on pravednik, jer je „antifašist“.

Ovdje treba napomenuti, i naglasiti, da je njemački kancelar (predsjednik njemačke vlade), u mirovini, i nekadašnji predsjednik Socijaldemokratske stranke Njemačke, Helmut Schmidt, nedavno izjavio, da je „komunistički antifašizam bio lažni antifašizam“, i Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma je hrvatskoj javnosti prenio tvrdnju njemačkoga ljevičara koji je bio konzekventni demokrat, odnosno socijaldemokrat, koji se borio protiv ekstremnih ljevičara koji su u vrijeme njegove vladavine počinili brojne terorističke napade na tlu ondašnje Zapadne Njemačke, pokušavši njemačko demokratsko i kapitalističko društvo zamijeniti socijalističkim društvom na čelu s boljševicima, s obzirom da je teroristička organizacija, Frakcija crvene armije, (R.A.F.), bila produljena ruka sovjetske tajne službe KGB.

Međutim, nitko u Hrvatskoj nije zainteresiran za ono što je Helmut Schmidt rekao, da je komunistički antifašizam lažni antifašizam, a možemo konstatirati da je ujedno licemjerni antifašizam, jer se radi o antifašizmu s  figom u džepu.

Takav jedan antifašist s figom u džepu je i Ivo Josipović, nekadašnji član Saveza komunista Jugoslavije, i SKH, u vrijeme diktature boljševika Josipa Vrhovca, Ivice Račana, i Stipe Šuvara u ondašnjoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj i Titovoj Jugoslaviji. Naravno, na ovakve usporedbe domaći agresivni i histerični jugo-nostalgičari odmah skaču i deru se kako komunizam s Istoka nije usporediv s jugoslavenskim komunizmom koji da je imao liberalnu crtu koja se čak ogledavala u žutom obrubu crvene zvijezde petokrake na jugoslavenskoj zastavi, pa se onda nabraja kako se smjelo putovati na Zapad, što građani s Istoka nisu smjeli, dapače, bili su ograđeni Berlinskim zidom i Željeznom zavjesom, te da se u bivšoj Jugoslaviji gledalo američke filmove, pila se Coca-Cola, itd., međutim, bio je to jugoslavenski komunizam obučen u američke traperice, jer je staljinistička Jugoslavija nakon raskida Staljina s Titom 1948. postala strateški partner Zapada, pošto je ona predstavljala pukotinu u komunizmu, i mogla je poslužiti i drugim komunističkim zemljama u Europi da se odcijepe od Saveza Socijalističkih Sovjetskih Republika. Drugim riječima, staljinistički balkanski „internacionalist“ i diktator „Tito“ izdao je svijet komunizma, ali je zemljom kojom je vladao, a na čiji tron ga je postavio Staljin u jesen 1944. godine, upravljao staljinistički i nakon što ga je sovjetski diktator proglasio izdajnikom, o čemu svjedoči i logor na Golom otoku, i obračun s Hrvatskim proljećem, te je o tome svjedočio i ljevičar i antifašist Miko Tripalo u svojim memoarima. Domaći jugo-nostalgičari pri svemu tome prešućuju da je pravo na jugoslavenski „pasoš“ u pravilu imao samo onaj čovjek koji nije od terorističke Udbe bio stavljen na spisak „terorista“, i da je Udba na Zapadu ubijala hrvatske emigrante – borce za hrvatsku slobodu koju je u Zagrebu pohvalio Joachim Gauck.

U svom govoru je Gauck nadalje naglasio kako za građanina bivše komunističke zemlje osjećaj slobode nakon oslobođenja od diktature komunističke partije nije ujedno značio i istovjetni osjećaj radosti što napokon živi u pravnom poretku, i postavio pitanje - Zašto je tome tako?

Kao svjedok vremena Joachim Gauck pronalazi odgovore. Tako konstatira da je „moral u vrijeme diktature bio oružje potlačenih“, i da je „moral bio jači argument nasuprot vlastodržaca“, te naveo primjere kako su se moralni ljudi u to vrijeme suprotstavljali komunističkim totalitaristima: „Kradete nam prava koja nam pripadaju!“, „Otimate nam naše dostojanstvo!“. „Moral potlačenih bio je snažniji motor nego svijest o pravu“ – nastavlja Gauk, i konstatira kako su „nakon [rušenja komunističke diktature i] uspostave demokratskog parlamenta borci protiv totalitarizma i za ljudska prava odjednom primijetili da „nije više dovoljno se pozivati na moral, nego su potrebne pravne norme. Učili smo se, i naučili, da moral i pravo moraju ići zajedno ruku pod ruku“. Podsjetio je na opreku u izričaju vođe anti-komunističke revolucije u Istočnoj Njemačkoj, Bärbel Bohley, koja je rekla: „Nadali smo se pravdi za vrijeme naše revolucije, a dobili smo pravnu državu.“ Joachim Gauck se slaže s tim da pravna država neće dovesti do pravde, ali naglašava da „pravna država predstavlja spoj i isprepletenost s pravdom“. (Možemo si misliti kada pravna država nije jamstvo pravde, kako je tek država koja nije bila pravna država, kao bivša Jugoslavija, bila udaljena od pravde za ljude i narode.)

Nakon uvoda o poimanju slobode i nezavisnosti, i pravde i pravne države, njemački predsjednik je Hrvatima poručio slijedeće:

„Morati će te živjeti s posljedicama koje su stvorili vaši roditelji.“ (Mora da je Ivi Josipoviću u tom trenutku pao mrak na oči, jer njegov otac Ante je stvorio i te kakve posljedice za hrvatsko društvo.) Nadalje, pozvao je Hrvate da od sada nadalje neka uživaju u do sada postignutome, dakle, stvaranju vlastite države, ali neka gledaju dalje i naprijed, i neka se koncentriraju na to da im ulazak u Europsku uniju neće donijeti blagostanje samo od sebe, nego da će se naći u jednom pravnom sustavu - čime je dao do znanja da Hrvati do sada nisu imali priliku uživati u pravnoj državi. Znamo i zašto – zbog vladavine bivših komunista, i održavanja kulta ličnosti „druga Tita“ koji koči demokratski i razvoj pravne države. Drugim riječima, daleko smo mi od pravde. Nadalje, naglasio je, da pravna država sa sobom ne nosi samo prava nego i obaveze. (Vidi, vidi, pravna obaveza je npr. postupiti po međunarodnoj tjeralici Interpola koja od Republike Hrvatske traži izručenje njemačkom pravosuđu optuženih udbaša.) Ulaskom u EU da će Hrvatska dobiti na snazi u odnosu na Srbiju i druge susjedne zemlje odnosno bivše jugoslavenske republike – poruka je njemačkog predsjednika.

Interesantno, Gauck je poručio današnjoj hrvatskoj generaciji da nije vrijeme da trijumfira svojim nacionalnim osjećajem, jer da su slobodu i nezavisnost izborili preci današnje generacije Hrvata koja se tek treba izboriti za daljnje trijumfe. Drugim riječima, od Domovinskog rata se do danas nismo odmakli, ništa posebno ni novo nismo stvorili, i to je točno, jer pravna država nam ne funkcionira, čak sami ministri vlade i predsjednik vlade gaze hrvatski Ustav, i ne poštuju ga (vidi odluku Ustavnog suda od 22.5.2013. o ukidanju Kurikuluma zdravstvenog odgoja, zbog procedure i nepoštivanja ustavnog prava roditelja da sudjeluju u školskom obrazovanju i odgoju svoje djece, i njegovo vraćanje na mala vrata od strane resornog ministra koji sluša samo sud svoje Partije, a ne Ustavni sud).

Gauck je poručio, neka mlada hrvatska generacija bude predvodnik i hrvatskih branitelja koji su osjetili traume, boli i patnje, kao i one skupine hrvatskog stanovništva koje su također traumatizirane, i to diktaturom bivše države (Jugoslavije) koju su osjetili na vlastitoj koži – kako je naglasio. Pri tome stavlja akcent na to, da glas potlačenih i traumatiziranih neka sada zajedno s glasom nove hrvatske generacije govori jednim glasom, i krene naprijed! Poručio je hrvatskoj mladeži da će uskoro početi cijeniti značaj prava, o čemu je Hrvate, inače, prije 150 godina poučio Ante Starčević, ali to je Hrvatima ulazilo kroz jedno uho unutra, a kroz drugo van.

Predsjednik Gauck je u svom povijesnom zagrebačkom govoru rekao bivšim komunistima u lice, i kao opomenu mladim hrvatskim studenticama i studentima koji su slušali njegov govor, da „svjetski sustav komunizma sebi nije mogao predstaviti da pravo postoji neovisno od vladajuće moći.“

Diplomatski je Gauck stavio mali naglasak na to da postoji mogućnost, da je komunizam u bivšoj Jugoslaviji „možda“, kako je također naglasio, bio nešto drukčiji nego na prostoru ostaloga komunizma u svijetu, ali „da si je i u takvom okružju vladajuća jugoslavenska komunistička partija dozvoljavala da bude sudac u području prava, i da na tome području vodi zadnju riječ“ – što je točno kada pogledamo da su presude jugoslavenskih sudova išle prije objave prvo na čitanje i odobrenje u Centralni komitet Partije, u hrvatskom slučaju u centralu Partije na Prisavlju, u tzv. kockicu, jer je Partija bila kadija koji te tuži, i koji ti sudi.)

Dragi gost iz Njemačke je u srcu Hrvatske poručio, da je čuo kako je i u vrijeme oblikovanja novih pravnih okvira u nezavisnoj Hrvatskoj došlo do kršenja prava za vrijeme pretvorbe i privatizacije, i da je to velika poteškoća za Hrvate. Pri tome je upozorio opljačkanu hrvatsku generaciju da će u razotkrivanju toga kriminala nailaziti na prepreke pravne, a ne moralne prirode, podsjetivši na zabranu retroaktive, i da je drevno pravno načelo kako nema kazne bez zakona. Drugim riječima, pretvorba i privatizacija provedena je po zakonu, i oni koji su se u to vrijeme obogatili, poručuje Gauck, reći će danas: „Zbog čega nas teretite, pa ponašali smo se u skladu sa zakonom, i legalno, i na osnovi čega nas danas mislite optužiti, i presuditi nam? Možda snosimo moralnu krivnju, ali ne i juridičku“ – poruka je opljačkanima od strane pljačkaša, naglašava Gauck, koji se zatim u svome govoru posvetio pojmu krivnje.

„Što je to krivnja?“

Predsjednik iz Njemačke kaže u Zagrebu, da je krivnja osjećaj koji nekada osjetimo u našim obiteljima kada nam se dogodi nepravda. Zatim, postoji moralna krivnja između dvije individualne osobe, ali krivnja je još nešto više, a to sada uče Hrvati. „Krivnja je prijestup protiv norme. To je kazneno-pravna krivnja.“ „Vjernici osjećaju krivnju u odnosu prema Bogu“, nastavlja Gauck dalje, i zaključuje da „još postoji i krivnja u obliku političke odgovornosti“. „Imamo, dakle, četiri dimenzije krivnje. Njemački filozof Karl Jaspers poručio je Nijemcima neka za svaku od navedene krivnje izgrade vlastitu razinu na kojoj će je obraditi.“

„Pravnik uči, da nije nadležan za moralnu krivnju. On jest doduše također čovjek, ali on u svome pravnome djelovanju kao sudac ili državni odvjetnik nije zadužen za rješenje, jer njega zanima samo kazneno-pravna krivnja koju rješava na razini suda.“ Međutim, kaže Gauck, „ono što se na sudu dovede u red, ne mora značiti da je moralno u redu“. Naglašava, da „samo čovjek može drugom čovjeku oprostiti, i Bog može čovjeku oprostiti, ali država koja također udjeljuje oprost, u stvarnosti u tom smislu ne prašta niti vodi izmirenju među ljudima, nego može eventualno organizirati miran suživot“. „Kad je pak riječ o četvrtoj dimenziji krivnje, ona koja proizlazi iz političke odgovornosti, gdje je tu ta instancija“ – pita se Gauck. (Najkasnije sada znamo zašto naši vladajući političari ne preuzimaju političku odgovornost za svoju politiku, jer jednostavno ne žele priznati svoju krivnju kad pogriješe; vidi primjer ministra i predsjednika koalicijske vlade koji se ne mire s odlukom Ustavnog suda, obojica ni do danas još nisu dali ostavke, iako je od tada prošlo već dva tjedna.)

Predsjednik Gauck je rekao, da su oni „u Njemačkoj nakon ujedinjenja htjeli suditi bivšim komunistima za njihove zločine koje su počinili, i da je u nekim slučajevima to uspjelo, ali u nekim slučajevima i nije uspjelo, jer da je za kažnjavanje i rasvjetljavanje političke odgovornosti potrebna zakonska norma“. (Bivši komunisti u Hrvatskoj su si stvorili zakonsku normu koja će štititi njih same, barem tako misle, time što su u preambulu Ustava unijeli odredbu da se Republika Hrvatska temelji na antifašizmu, odnosno na partizansko-komunističkom tijelu ZAVNOH.)

„Da bi se politička odgovornost mogla rasvijetliti, potreban je javni diskurs“, ili javna rasprava – naglašava njemački predsjednik, i nastavlja da „se onda u takvoj jednoj javnoj raspravi smije krivce imenovati u pogledu toga da su te i te osobe, npr., ruinirale demokraciju, i kršile ljudska prava“.

„Svako tranzicijsko društvo ima zadaću da obradi različite oblike krivnje u svakoj zasebnoj dimenziji.“ Naglasio je da dimenzija kaznenog prava neće moći riješiti sve slučajeve krivnje, nego da je stvar društva da unutar jedne druge dimenzije rasvijetli krivnju određenih političara.

Ovdje ćemo za trenutak stati, i konstatirati da je to točno, i tako to jest, ali za javni diskurs potrebni su slobodni mediji, a njih predsjednik Gauck nije spomenuo, odnosno nije se dotaknuo činjenice da u Hrvatskoj, i po analizi međunarodnih udruga za ljudska prava i medijske slobode, ne postoji sloboda medija, tako da će se ta vrsta rasprave voditi u Hrvatskoj tek s vremenskim odmakom – u budućnosti, iako nas je predsjednik Gauck pozvao da to radi naše dobrobiti počnemo odrađivati već sada, i da ne posustanemo kad naiđemo na prepreke.

U tom smislu je njemački predsjednik podsjetio svoju zagrebačku publiku kako su on i njegovi suradnici nailazili na prepreku prilikom obrade spisa komunističke tajne službe i političke policije STASI (istočnonjemačke verzije zloglasne Udbe), i da su shvatili kako bez specijalnog zakona o tome neće moći ostvariti pravdu za žrtve komunizma. „Srećom, uspjelo nam je“, poručio je Gauck.

Mi u Hrvatskoj možemo na to samo reći, da, nažalost, do danas nismo bili te sreće, jer su otpori veliki, pošto nemao demokraciju ni pravni poredak u pravom smislu te riječi, a niti slobodne medije koji bi poduprli ovakav humanistički rad kao što ga je obavljao Joachim Gauck na čelu državne agencije za rasvjetljavanje tajnih spisa komunističke represivne političke policije koja je Nijemcima kršila njihova ljudska prava u bivšoj komunističkoj Njemačkoj.

Kada se samo sjetimo koliko puta je njemački predsjednik u svom zagrebačkom govoru spominjao potrebu za rasvjetljavanjem komunizma i komunističkoga mentaliteta razmišljanja, možemo se odmah sjetiti kako je prošla razotkrivačica pornografije i pedofilije u tzv. seksualnoj revoluciji Alfreda Kinseya, čija su para-znanstvena dostignuća implementirana u zdravstveni odgoj, Judith Reisman na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, kada ju je dekan tog eks-partijskog fakulteta grubo prekinuo samo zato što je spomenula kako se mlade generacije zatrovalo s komunističkim mentalitetom, i to je dekan shvatio kao uvredu jer da navodno imamo demokraciju, međutim, poučak njemačkog predsjednika nalazi se nadohvat ruke, a glasi: Generacija Hrvata nakon generacije hrvatskih branitelja nije još ništa novoga stvorila. Dakle, jedan prema nula za Judith Reisman, jer je dekan Zakošek ovome našem društvu zabio autogol.

Kao okvirnu temu svoga zagrebačkoga govora je njemački predsjednik naveo „da je to moral i politika“.

Nadamo se da ga je predsjednik Josipović dobro čuo kad je to rekao, posebno stoga što je geslo predsjednika „PravDa za Hrvatsku“, jer je s tim geslom pobijedio na neslobodnim predsjedničkim izborima, naime, njegov kolega Gauck reče, da su pravo i pravda u raskoraku, odnosno u opreci, i da je to moralni problem. Drugim riječima, predsjednik Josipović govori o pravdi za Hrvatsku, a pravo u Hrvatskoj uopće ne funkcionira, što je onda ništa drugo nego manipulacija i demagogija.

Joachim Gauck naglasio je da suvremeno njemačko društvo definiraju tri načela: Načelo demokracije, zatim, pravne države, i socijalno načelo. (Sva tri načela, definirana u hrvatskom ustavu, u praksi ne funkcioniraju.) Njemački predsjednik je „socijaldemokratskog“ predsjednika Hrvatske podsjetio (da li i poučio?), da socijalni princip predstavlja čudo, jer predstavlja moral u pravu.

NA SLICI: JE LI JOSIPOVIĆ IŠTA NAUČIO OD NJEMAČKOG KOLEGE?

Predsjednik Gauck je predsjedniku Josipoviću svojim govorom poručio, da će imati puno posla u Hrvatskoj u tome da pravu da značaj dostojanstva, i da ono kao takvo bude etablirano u hrvatskom društvu. Uz to mu je poručio da ga čeka veliki posao u borbi protiv korupcije.

Kao što vidimo, predsjednik Josipović, iako je prošla polovica njegovog mandata, još nije krenuo u borbu protiv korupcije, a pravo s dostojanstvenim značajem gazi se u Hrvatskoj čak od strane vlade Republike Hrvatske, a da predsjednik republike kao čuvar Ustava i harmonije djelovanja sve tri vrste vlasti propušta zaštititi temeljne vrijednosti Hrvatske, tako da smo u svemu tome tek na početku svih početaka.

„Ne možemo stvoriti perfektno društvo, ali možemo doprinijeti tome da služimo pravu, i da ne dozvolimo da se pravo savija pred politikom“, poručuje Gauck.

Kakva snažna poruka predsjedniku Republike i hrvatskoj vladi! Doduše, obojica misle da će pred pravom eskivirati bacajući se u strateško naručje Velike Britanije, međutim, zaboravljaju da se i general Dušan Simović bacio u britansko naručje, pa je ostao, i bez svoje države, i bez svojih epoleta na ramenu.)

„Pred obranom prava trebamo uvijek stati u njegovu obranu! … Odgovornost je braniti pravo, i ne dozvoliti politici, ma kakvim argumentima se izgovarala, da joj pravo bude sluganski podvrgnuto“, završio je svoj govor u Zagrebu njemački predsjednik.

U knjigu gostiju na Pravnom fakultetu njemački predsjednik ostavio je slijedeći zapis:

„Sloboda odraslih znači biti odgovoran.“ (Joachim Gauck, predsjednik Savezne Republike Njemačke, u Zagrebu, 07.12.2012.)

Na vrh - Top