|
HRVATSKO PRAVO
Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj
http:
www.hrvatsko-pravo.hr
24. srpanj 2013.
U ČIKAGU PREMINUO ISTAKNUTI KRONIČAR I MUČENIK BLEIBURGA HRVOJE ANTE PEČUVČIĆ
Bio je višegodišnji komentator Hrvatskog radija Libertas na kojem se je devedesetih godina za vrijeme rata u Hrvatskoj i BIH i njemu zahvaljujući gotovo jedino mogla čuti prava istina ne samo o jugo komunističkoj strahovladi nego i o Tuđmanovoj vladavini protiv hrvatskih nacionalnih i državnih interesa i protiv samog čovjeka. Svoj radni vijek proveo je većim dijelom sa suprugom u SAD-u gdje je radio kao elektrotehnički inženjer i bio istaknuti član hrvatske župne zajednice svetog Jeronima u Čikagu. U spomen na ovog uglednog hrvatskog javnog djelatnika, koji je odlučio da njegovi zemni ostaci budu pokopani u Hrvatskoj, donosimo u nastavku jedan isječak iz njegovih osobnih svjedočenja o zločinu na Bleiburgu kojeg je sam preživio:
NA SLICI: „BLAGO ONIMA KOJI SU GLADNI I ŽEDNI PRAVEDNOSTI, JER ĆE JE SE NASITITI“
Dante je opisao strahote pakla, Solženjicin je zabilježio strahote boljševičkih logora, a naš Prcela je upisao u povijest pokolje Bleiburga… I sve to napisano je neznatno prema onome što su proživjeli oni koji su prošli kroz tu najveću klaonicu Hrvata, nakon što je II. svjetski rat završio 8. svibnja 1945. U ljudskom rječniku ne postoje takve riječi koje bi mogla opisati sva ona strahovita mučenja, poniženja, zločine i opačine koje počiniše srbijanski koljači i njihovi pomagači - hrvatski komunisti- nad golorukim hrvatskim vojnicima i građanima u tom malom austrijskom gradiću i na Križnim putevima duž zarobljene nam domovine. Pola stoljeća smo živjeli pod strašnim pritiskom propagande hrvatskih komunista i njihoviih sljedbenika, kako smo fašisti, ubojice, koljači… A tko nas je optuživao? Oni isti koji su nas klali i ubijali kod Bleiburga i na Križnim putovima uz pomoć onih malobrojnih hrvatskih izdajica… A onda se pokazalo sunce na obzoru 1989. Svjetski komunizam se počeo raspadati u cijelom svijetu osim u Hrvatskoj – jer tu su sluge Beograda i Moskve držale svu vlast u svojim rukama. Nas optužuju kako smo se predali 1945. Ali nitko ne spominje kako je hrvatska vojska ostala nepobijeđena kroz sve krvave i slavne godine postojanja NDH, za razliku, Talijani su se predali 1943., Nijemci 9. svibnja 1945.! I nitko ih ne ocjenjuje kao kukavice. A nas? Sami ste preživjeli 60 godina laži, kleveta, blata. Branitelji Hrvatske su krivi što su branili svoju državu! E, brate pamet ti stane… I danas evo, kad su me zamolili napisati kratko sjećanje na Bleiburg, sjedim pred ovim praznim listom i ne znam odakle početi. O čemu pisati – što već nije napisano…Treba li opisivati one strašne pokolje, one užasne jauke, ona tiha jecanja poluzaklanih ranjenih domobrana i ustaša, one vapaje hrvatskih majki nad umorenim i raskomadanim im sinovima i kćerima. Treba li pisati o suludom smijehu polupijanih srbijanskih ženetina dok prerezuju vratove domobranskim vojnicima. Sjećajući se te tužne prošlosti mogao bih reći da mi je najtužniji trenutak bila predaja Englezima i partizanima. A najstrašniji trenutak je svakako predstavljalo ono prisilno svlačenje usred noći, na poljani u zarobljeničkom logoru Prečko – u trenutku kada je izgledalo da smo izgubili zadnju nadu u život. Svakako u najgore iskustvo spadaju neprekidna ponižavanja, psovke i udarci – a sve sa svrhom slomiti nam otpor i izbrisati nam nadu i vjeru. I uspjeli su nam raniti tijelo – ali duh nam nisu uspjeli uništiti. I danas na 60. godišnjicu sjećanja na Bleiburg, tu najkrvaviju stranicu hrvatske povijesti, sretan sam što me je Božja providnost i moj svetac (sv. Ante) doveo uz vas nekoliko preživjelih svjedoka – sačuvao i doveo na podij tužitelja: Mi ne tražimo osvetu, jer to tražiti bilo bi isto što i tražiti istrijebljene cijelog srbijanskog naroda – jer oni su svi sudjelovali u pokoljima Hrvata 1945/6 i tražiti iskorijenjenje svih hrvatskih slugu Beograda i Moskve – hrvatskih komunista i njihovih sinova i kćeri, jer nam i danas sjede na grbači. Ne, mi ne tražimo osvetu – mi tražimo pravdu – izvesti pred sud sve one koji su klali i ubijali kod Bleiburga i na Križnim putevima, sve one koji su rušili i ruše Hrvatsku. Uz svjesnu opasnost zamjeriti se onima koji nas gledaju kao neke aveti prošlosti, koji nas u svojim „učenim i pomirljivim“ člancima izjednačuju s komunističkim ološem, moram dignuti glas prosvjeda protiv sadašnjeg predsjednika Hrvatske (avnojske) države – koji kaže „kako ne treba pomagati izgradnju spomen obilježja fašistima“ i pokuditi one koji su u plemenitom nastojanju ostaviti trajni spomenik mučenicima Bleiburga, odlučili podignuti taj spomen u tuđoj zemlji, a istodobno nisu poveli postupak za sagraditi još veći spomenik tim žrtvama u Hrvatskoj – gdje su srbijanski partizani i hrvatski komunisti poklali najveći broj Hrvata. U Čikagu i okolici danas živi puno tisuća Hrvata, a prema podacima rođaka od jednog od preživjelih, samo nas je 13 ili 14 koji smo preživjeli strahote Bleiburga i Križnih puteva. Iz raznih razloga neki se ne žele sjećati prošlosti. Pa ma koji i kakvi razlozi poticali tu šutnju – ja vas molim i pozivam: prekinite tu zloćudnu šutnju i napišite svoje uspomene. Neka naši potomci čuju i glas istine. Pasti ćemo u sramotni zaborav – ako ne dignemo svoj glas. Uz ovo kratko i svakako nepotpuno sjećanje na Bleiburg, jer je nemoguće opisati toliko zločina u nekoliko redaka, sjećam se i pjesmice na početku knjižice pod naslovom Hrvatski kraljevi, koju je izdala Matica Hrvatska i Dalmatinska davne 1912. godine u Zagrebu:
|
