HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

http: www.hrvatsko-pravo.hr

02. rujan 2013.

SENZACIONALIZAM U POST-KOMUNISTIČKOJ HRVATSKOJ

HRVATSKI CENTAR ZA ISTRAŽIVANJE ZLOČINA KOMUNIZMA

Vrsta strane riječi, imenica „senzacija“ znači u prijevodu na hrvatski jezik dojam, a u medicini je to naziv za subjektivni osjećaj. Senzacija je silni utisak koji je neki događaj proizveo u javnosti; kad je nešto senzacionalno, to znači da je nešto (u javnosti) pobudilo živo zanimanje; senzacionalizam je bavljenje pobuđivanjem živog zanimanja za neku temu koja obično nije od gotovo nikakvog značaja za boljitak naroda i građana države ili društva, i najčešće je senzacija dio propagande i bavljenje odvraćanjem pažnje od bitnoga u nekoj velikoj i važnoj temi.

NA SLICI: VRHUNAC POLITIČKOG NEMORALA -BANDIĆ TITOIST I DISIDENT SDP-A KOJEG PODUPIRU KAPTOL I HDZ

 Velike teme svijeta, koje pobuđuju pažnju i zanimanje javnosti, jesu komunizam i fašizam. U obje teme o komunizmu i fašizmu spadaju i antifašizam, i antikomunizam, koje ujedno mogu biti, i zasebne. Velike teme su također zločini komunizma, i fašistički zločini, i takve teme su i popularne, dok postoje i nepopularne teme poput liberalnih zločina ili zločina ideologije liberalizma ili neoliberalizma. Na primjer, ratni zločin i genocid, kao posljedica napada atomskim bombama, počinjen u japanskim gradovima Hirošimi i Nagasakiju pred konac Drugog svjetskog rata, nisu počinili ni fašisti ni komunisti, nego liberalni demokrati i kapitalisti kojima i dan-danas ne trebaju dokazi o nečijoj krivnji, da napadnu neku nezavisnu državu, poput Iraka, Libije ili Sirije, izazovu promjenu režima, i od nje učine zavisnu zemlju, a sve u ime demokracije, i ljudskih prava iza čega se krije bešćutni oportunizam i ratno profiterstvo, jer kada se trebalo spašavati ljude u Vukovaru od četničkog noža, ili u Sarajevu, Srebrenici i drugdje, onda su vrijedila neka druga pravila, s obzirom da u RH i BiH nema svjetskih zaliha nafte.

Senzacionalizam nalazimo u takozvanom žutom tisku; žuti tisak su novine koje privlače senzacionalizmom, dakle, bombastičnim naslovima iza kojih se ne krije nikakav, ni novinarsko-istraživački, niti književničko-vrijedni tekst, nego trivijalne i bizarne gluposti, ili trač-priče ili ogovaranja, što služi potpaljivanju niskih strasti.

Kad kažemo trivijalno, to znači da je sadržaj teksta po svojoj zamisli ili ideji razumski beznačajan, i da nije originalan nego običan, te ne ukazuje na ništa zamjetno. Kad kažemo da je sadržaj teksta bizaran, onda mislimo da se radi o čudnom, neobičnom ili nastranom tekstu. Znači, senzacionalizam jest trivijalan i bizaran, ili bezidejno i razumski beznačajno, i čudno i nastrano pisanje i prikazivanje događaja.

Senzacionalizam jest, kada žuti tisak, i trivijalne i bizarne  televizijske emisije, kao ekranizirani ekvivalent žutoga tiska, prikazuju osobu iz svijeta filma i zabave u nespretnom položaju, ili bez odjeće odnosno nagu i golu, što namjerno izazvano od strane osobe u fokusu javnosti da skrene pažnju na sebe radi jednokratne karijere, što kršeći pravo na privatni i obiteljski život neke javne osobe, ili kad se nekog političara, dužnosnika i službenika pokaže na  fotografiji ili na snimku u trenutku kada napravi neku nesmotrenu glupost, i slično, pa se ljudi na to smiju ili ismijavaju ovakvu trivijalnu i bizarnu okolnost u kojoj se netko nađe, te se zabavljaju, a izgube iz vida da autoritarni režimi koji se znaju zvati i demokratskom vlašću igraju na kartu „kruha i igara“.

Tako imamo serijske senzacije u medijima o trećerazrednim pjevačicama, priučenim glumicama i glumcima, i manekenkama bez gaćica, pa novopečene Big-Brother junakinje i junake, televizijske zvijezde koje nastaju preko noći, i preko noći nestanu kao da nikada nisu postojale, pa senzacije o opijenoj i drogiranoj djeci tajkuna i njihovim dokoličarskim svakodnevnim situacijama, kao da je to bitno za naciju, ili pak trač-priče među medijskim djelatnicima, i saborskim zastupnicima, što zabavlja narod čiji starci kopaju po kantama za smeće.

Često se senzacionalizmom, kad je u pitanju neki političar, ili neka politička garnitura na vlasti, odvraća pažnja javnosti od bitnoga, kao, na primjer, od pitanja hoće li i koliko biti novih radnih mjesta, i hoće li se smanjiti nezaposlenost, ili što donosi neka nova reforma u određenom javnom sektoru, npr., u školstvu, zdravstvu, vojsci, itd., koliko se novca poreznih obveznika troši na neke projekte, i o kakvim projektima se radi, i sl. Tako se onda piše i izvještava u tisku, i on line izdanjima vijesti o brošu koju nosi premijerka, ili premijerovim satovima, haljini od ove ili one ministrice, frizuri ovog ili onog ministra i saborskog zastupnika, a ne o tome koliko koji ministar troši javni novac, koliko je neki saborski zastupnik zaradio na svojim dnevnicama, i na što i kako službenik gradskog holdinga troši novac, kakve službene automobile kupuju gradonačelnici-lokalni samuraji, je li se troši sa svrhom ili se dužnosnik razbacuje s novcem poreznih obveznika, itd. Drugim riječima, dvorski novinari, dakle, oni novinari koji nekritički pišu u korist vladajućih političara i birokrata, jer su beskičmenjaci, oportunisti, karijeristi i plaćenici, odnosno prodane duše, pišu senzacionalistički, i na taj način čuvaju vladajućem režimu leđa od ozbiljnih kritika i mogućnosti javnih prosvjeda protiv loše vlasti, jer se javnost bavi senzacionalnom trivijalnošću i bizarnošću, a ne ozbiljnim stvarima i temama od javnog interesa. Kao efikasna, ujedno i perfidna metoda čuvanja položaja loše vlasti služi u konačnici protuustavna cenzura u tisku i na televizijama, što ujedno predstavlja zaštitu senzacijama.

Senzacionalizam je izmišljotina ideološkog sustava liberalne demokracije za potkopavanje demokracije i pravnog poretka, jer su, manje-više, mediji koji izvještavaju i pišu senzacionalistički, u rukama korporacija čiji vlasnici kao lutke na koncu drže u pravilu korumpirane vladajuće političare.

Međutim, senzacionalizmom se mogu zataškati i velike teme poput fašizma i komunizma, odnosno fašistički i komunistički zločini.

Senzacionalizam u post-komunističkoj Hrvatskoj je na djelu od samog početka obnove hrvatske države, i samostalnosti Republike Hrvatske, i hrvatske nezavisnosti, kao i u post-samostalnom razdoblju kada je Hrvatska zemlja-članica Europske unije, i kada se u hrvatskoj medijskoj javnosti trivijalizira i banalizira totalitarni komunizam, i relativizira zločine komunizma/titoizma upravo kroz senzacionalizam u novinarstvu, tako da se od jedne ozbiljne teme kao što su komunistički zločini iste relativizira, dakle, učini ih se naoko beznačajnima, i to se radi zločesto, sustavno, i na jedan pokvareni način, dakle, senzacionalizmom, to jest bavljenjem odvraćanjem pažnje od bitnoga, to jest od komunističkih zločina, pa se tako komunizam igrom riječi preimenuje u antifašizam, ili se o najvećem balkanskom zločincu u povijesti, dakle, o Titu, govori na način da se od njegovog lika i djela pravi velikog ljubavnika, osvajača žena, pa se izvještava o nekakvim spletkama na Titovom dvoru otprije 40 i 50 godina, ili, na primjer, na zagrebačkom Bundeku vlast organizira manifestaciju deklarirana kao civilni događaj, ali s naznakom da se radi o 'antifašističkom' skupu na kojemu su simboli boljševika, npr. crvena zvijezda petokraka, prikazani u kontekstu ljubavi i mira na Balkanu, iako su komunisti pod ovim simbolom pobili preko 100 milijuna ljudi u 20. stoljeću, žrtava komunizma, i to sve  samo da se pažnja, dakle, odvrati od tih 100 milijuna žrtava komunizma u cijelom svijetu, i od 500 tisuća hrvatskih žrtava komunizma/titoizma.

Tako se senzacionalizmom, i pod krinkom antifašizma, gradi zid iza kojega javnost ne vidi zločine komunizma, ili komunističkog antifašizma, niti komunističke zločince kojih je puna zagrebačka rezidencijalna četvrt, a mnogi su umrli snom pravednika pod državnom zaštitom režima u Zagrebu. Nitko ih nije dirao u prve 23 godine Republike Hrvatske, jer je senzacionalizam odvratio pažnju od njih.

Besramno i senzacionalno zlouporabljeni Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima od 23. kolovoza 2013. u Republici Hrvatskoj od strane eks-komunističkog režima:

Senzacija jest, kada državna vlast na perfidan način zlouporabljuje Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima (poglavito žrtve komunizma i fašizma), od 23. kolovoza, i to tako da predsjednik Hrvatskog sabora polaže vijence, s jedne strane nad jamom Jazovka, i s druge strane nad Šaranovom jamom, čime eks-komunistička vlast naoko odaje dojam kako je podjednako odala počast, i žrtvama partizansko-komunističkog režima, i ustaškog režima, međutim, s naglaskom u senzacionalnom izvješću formalno javne, a u stvarnosti državno-partijske Hrvatske radio-televizije, i u dirigiranom tisku, kako je u Šaranovoj jami pobijeni „30.000 Židova, Srba i Roma“, dovedeni iz „obližnjeg koncentracijskog logora“, a u jami Jazovki „500 Hrvata“.

Manipulacija u toj senzaciji jest ta, da vladajući režim ponavlja velikosrpske i jugo-komunističke laži o broju žrtava ustaškog režima, s obzirom da u Šaranovoj jami, gdje, inače u zadnje vrijeme, državna delegacija u suradnji s ekskluzivnim predstavnicima srpske nacionalne manjine iz Hrvatske, i delegacijom iz Srbije, polaže vijence, nisu pronađeni posmrtni ostatci niti jednog jedinog čovjeka, a istovremeno se prešućuje da su partizanski komunisti iznad jame Jazovke zaklali u siječnju 1943. 218 hrvatskih ratnih zarobljenika iz bitke za Krašić, što je dokumentirano komunističkim izvorima, a u svibnju i lipnju 1945. hrvatske ratne ranjenike iz zagrebačkih bolnica i njihovo medicinsko osoblje, i druge nevine ljude, što je potvrđeno izjavama i priznanjima oznaških egzekutora u kamere Hrvatske televizije, i da su speleolozi utvrdili da je visina ljudskih kostiju na dnu jame visoka najmanje šest metara u određenom kubičnom prostoru. Posebna sramota jest, da žrtve komunizma nisu ekshumirane iz jame Jazovka, ali možda nisu ekshumirane i dostojno sahranjene, jer bi „druga strana“ zahtijevala ekshumaciju nepostojećih 30 tisuća žrtava ustaškog režima iz Šaranove jame, i onda bi car ostao gol.

Za utisak u javnosti treba ostati zalijepljena laž o desetcima tisuća žrtava ustaškog režima samo u toj jednoj jami, bez jasenovačkog logora, dok broj žrtava partizanskog režima iznosi samo nekoliko stotina, tako da se senzacijom na taj način relativiziraju zločini komunizma i maršala Tita. I tako komunisti i udbaši lažu o povijesti hrvatskog naroda već desetljećima. Mogao je HRT u svojim vijestima na dan Europskog sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima reći kako u Šaranovoj jami, gdje je vlast položila vijenac, nema žrtava ustaškog režima, a u 123 jame na Maceljskoj gori, gdje režim nije položio vijenac, preko 12 tisuća hrvatskih žrtava komunizma/titoizma, od toga preko tisuću ekshumiranih, i to bi ujedno bila povijesna istina, ali bi onda dojam u hrvatskoj javnosti bio drukčiji, jer ne bi bilo senzacije, nego gole istine, i javnost bi počela s prijezirom gledati na eks-komunističku vlast koju bi na slijedećim izborima smijenila, ako ništa drugo onda zbog njezinih notornih laži, manipulacija i agitacijske propagande. Međutim, u tome i leži tajna senzacije da se njome prikriva istina, i da laž postane „istina“ koja služi održavanju režima na vlasti, i čuvanju „ugleda“ masovnih ubojica iz partizanskih- i redova jugoslavenske komunističke partije.

Mogao je režim položiti vijenac i na Golom otoku gdje je desetljećima bio Titov koncentracijski logor, ali javnost se ne smije na to podsjećati, jer bi car brzo ostao gol, i režim bi zauvijek pao s vlasti. Ovako javnost jednim dijelom i ne zna da je na Golom otoku uopće bio jugoslavenski logor gotovo 40 godina, a s druge strane onaj dio javnosti koji zna da je tamo bio logor, misli da se radilo o benignom logoru, gotovo nekakvom zatvoru otvorenog tipa za prijestupnike u prometu. Na kraju krajeva, zub vremena u 23 godine hrvatske samostalnosti uništava tragove logora, i za koju godinu neće biti fizičkih tragova Titovom zločinu, nego će za verbalni delikt odgovarati oni koji budu tvrdili da je tamo bio jugo-komunistički logor, a na sudu to neće moći dokazati jer neće biti fizičkih dokaza, a uspomenu na žrtve tog logora ne čuva memorijalno spomen-područje kao u Jasenovcu.

Licemjerni eks-komunistički režim ima dvostruka mjerila prema prošlosti, i besramno zlouporabljuje Europski dan sjećanja na žrtve komunizma.

Senzaciju čine raznorazne teorije o vodećim ličnostima totalitarnih (nedemokratskih i autoritarnih) ideologija, kao komunističke i fašističke:

Tako se na senzacionalistički način piše o Hitleru i Titu, i spominju se raznorazne teorije o njima, tako da se javnost bavi teorijama, i od šume više ne vidi stabla, i tako se u drugi plan stavljaju zločini fašizma i komunizma, i masovni zločini Josipa Broza – Tita, i Adolfa Hitlera, jer se javnost onda bavi, na primjer, bizarnošću poput ove, da li je Hitleru nedostajao testis, pa se špekulira je li nedostajao lijevi ili desni, je li imao  sifilis u zreloj dobi kad je vodio ratove, čime se potpuno relativizira nacional-socijalizam, jer se zločinca prikazuje kao „luđaka“ kojemu je bolest razorila  mozak, koji je, dakle, izgubio pamet, pa onda se na osnovi toga izvlači zaključak da nije bio uračunljiv, a tko nije uračunljiv ne može u pravnom smislu niti odgovarati za kazneno djelo, i slično.

O Titu se pak senzacionalistički piše koliko je imao zakonitih, a koliko nezakonitih žena, koliko ih je ostavio na cjedilu zbog nove ljubavnice, kakve je cigare pušio, cipele nosio, medvjede lovio, pa Tito u Mercedesu, pa Tito u lovu, pa Tito s Jovankom, pa Tito na Brijunima, pa Tito u ovoj ili onoj blistavoj uniformi, pa Tito – tvorac Nesvrstanih, i slično, a ne o tome koliko je ljudi dao ubit, koliko ljudskih i obiteljskih sudbina je upropastio, pa i sudbinu hrvatskog naroda razorio, zadavši joj udarac od kojeg se Hrvati nisu oporavili desetljećima.

Senzacijama se godinama prešućuje, da je Tito oklevetao dvije svoje zakonite supruge, i svojim objedama i lažima ih stavio na crnu listu politički nepodobnih osoba, što ih je stajalo glave, i da je denuncirao svoje partijske drugove, jugoslavenske komuniste u emigraciji u Moskvi, koje je diktator Staljin na osnovi njegovih lažnih izvješća o njima dao strijeljati. (O svemu tome postoji opsežna povijesna dokumentacija u arhivu RGASPI u Moskvi, koja je objavljena u knjigama u inozemstvu i u Hrvatskoj.)

Razne teorije o Titovom identitetu i podrijetlu također služe relativizaciji njegovih zločina, jer ispada da je važnije pitanje je li „Tito“ bio stranac, je li onaj Josip Broz koji je bio doušnik sovjetske tajne policije NKVD, pod nadimkom „Valter“, kako ga je i Staljin zvao, ujedno onaj Josip Broz koji je bio u Drugom svjetskom ratu odjednom „Tito“, i tako se nazivao do smrti, pa je li Josip Broz – Tito bio „Josef Lebedjev“ ili „general Valter“, ili, npr., je li tražio politički azil u Švicarskoj dok je trajao njegov sukob sa Staljinom, iako sve to nije nevažno, ali se gubi iz vida ono najvažnije, da je maršal Tito bio masovni ubojica, ratni zločinac, jugoslavenski diktator, i komunistički tiranin, da je bio staljinist, i da je vladao staljinistički sve do svoje smrti, a da vlasti Republike Hrvatske od 30. svibnja 1990. do danas uzvisuju maršala Tita u nebesa, nazivaju ga „antifašistom“, i rehabilitiraju njegov kult ličnosti, i to sve u ime demokracije i ljudskih prava, što je ruganje zdravoj pameti, i potkopavanje demokracije i pravnog poretka.

Na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima medijske kurve u Republici Hrvatskoj u udarnoj vijesti izvještavaju o Jovanki:

Onda se piše o ovom ili onom Titovom i Hitlerovom vinu, o njihovom djetinjstvu, o mračnim bečkim danima, o njihovim državničkim i gospodarskim uspjesima u teoriji da ništa nije „crno-bijelo“, i slično. Zatim se senzacionalistički piše i snimaju emisije i filmovi o Evi Braun, i o Jovanki. Danima, iz sata u sat medijske kurve u Republici Hrvatskoj izvještavaju o zdravstvenom stanju Titove udovice Jovanke, i senzacionalistički prenose vijesti o poboljšanju ili pogoršanju njezinog zdravstvenog stanja, i tako se stvara dimna zavjesa iza koje se ne vide masovni zločini njezinog pokojnog muža, niti onih hulja koje opravdavaju njegove zločine, pljuju po žrtvama komunizma, i sprečavaju procesuiranje komunističkih zločinaca.

U svezi Tita se senzacionalistički ističe kako je bio „antifašist“, a prešućuje da je bio u savezu s fašistima, i da je bio komunist, i ne samo komunist nego i boljševik i staljinist.

Prešućuje se da je Tito bio bešćutan, jer samo čovjek koji nema empatije u sebi, može oklevetati jednu svoju bivši, i, u trenutku njegova doušništva za sovjetsku tajnu i političku policiju, drugu zakonitu suprugu koja je u tom trenutku kada je o njoj davao pismeno klevetničko svjedočanstvo bila već mrtva, ubijena od strane staljinističkog režima u Moskvi, samo što to „Valter“ (Josip Broz) nije znao.

Isto tako je samo Hitlerova bešćutnost u smrt otjerala nekoliko djevojaka i žena koje su s njim bile u odnosu, i samo je njegova bešćutnost mogla u smrt poslati nekoliko milijuna Židova u Europi, žena, muškaraca, starih osoba, i djece, te tisuće, desetaka tisuća, i stotine tisuće pripadnika drugih nepoželjnih naroda.

Bešćutnost Josipa Broza – Tita, zaveden u sovjetskoj tajnoj policiji pod zaporkom „Valter“, očvrsnula je u Sovjetskom Savezu za vrijeme staljinističkih „čistki“, i režima komunističke strahovlade, i primijenjena poslije na širokim narodnim masama, pretežito hrvatskih seljaka, ali i radnika, i nekomunističkog građanstva i inteligencije, dosegla je svoj vrhunac u mjesecima svibnja i lipnja 1945. godine, razdoblje poznato kao „Bleiburg i Križni put“, kao i u mjesecima nakon toga kada je do Božića 1945. ubijen u Titovoj Jugoslaviji svaki šesti Hrvat, žrtva komunističkog genocida. I onda se 70 godina nakon tih masovnih zločina crvenog firera senzacionalizmom stvara dimna zavjesa, da prevareni narod ne pita zašto su bešćutni titići ukinuli pokroviteljstvo Hrvatskog sabora nad bleiburškom komemoracijom.

Senzacionalistički se piše i o Titovom logoru na Golom otoku, kao da se radi o mjestu gdje su polugole konobarice posluživale socijalističke suspendirane direktore na idiličnom odmoru na moru, a ne gdje su se na život i smrt borili nevini politički zatvorenici savjesti.

Senzacionalistički se piše o Titovom odmaralištu na Brijunima gdje je diktator svojedobno presuđivao sudbini čitavih narodnih skupina, ali nije to u prvom planu, nego Titov Cadillac, i kazalište dvorskog redatelja i zvijezde jugoslavenskog glumišta. I tako imamo kao senzaciju Titov brod u Rijeci, pa Titove vile diljem Hrvatske i bivše Titoslavije od Triglava do Vardara, ali Titove masovne grobnice od Triglava do Vardara nisu u fokusu javnosti, jer ih prekriva senzacionalizam o Titu, a s vremenom i vrijeme zaborava, što i jest cilj senzacionalizma – da se zaboravi - i da se okrenemo budućnosti, a ne da kopamo po Titovoj lošoj prošlosti. Međutim, po njegovoj prošlosti se mora duboko zaorati, da bi se došlo do svih njegovih niskih strasti koje je prenio na svoje vladajuće sljedbenike koji danas pišu neku novu njegovu nepostojeću biografiju, kao da nije dovoljno što ju je diktator sam diktirao i „autorizirao“, to jest krivotvorio, nego treba od zločinca stvorit antifašističkog sveca, odnosno humanista.

Staljinova bešćutnost je u smrt odvela desetke milijuna „građana“ Saveza Socijalističkih Sovjetskih Republika, a u stvarnosti su u Sibir deportirani mnogobrojni narodi, i likvidirani u sovjetskim sustavu logora Gulag. Svoju bešćutnost je sovjetski diktator i komunistički tiranin trenirao na svojoj supruzi koja je zbog toga završila u slijepoj ulici, i počinila samoubojstvo, a svog sina, časnika Crvene armije, zarobljenog od Nijemaca, je odbio razmijeniti, i ostavio ga na milost i nemilost u njemačkom ratnom zarobljeništvu i logoru gdje je na koncu ubijen.

Senzacionalizmom se prikriva Hitlerov oportunizam i karijerizam, i u prvi plan stavlja njegov antisemitizam, i to kao da je oduvijek u njemu postojao, iako do tridesete godine svog života nije rekao ni riječ protiv Židova, tako da je njegov antisemitizam bio samo gluma, i prevara, manipulacija radi uspona u njegovoj političkoj karijeri, čime su njegovi zločini još monstruozniji, i njegovo „djelo“, holokaust, još više neljudski, jer  iza toga ne postoji niti politička vizija, niti ludilo.

Isto tako je Titov komunizam glumljen, isto kao i partizanski antifašizam, jer iza toga se ne kriju nikakvi ideali, nego ogoljeli oportunizam, karijerizam, i bogaćenje.

Posebno pogodni za oportunizam su nekadašnji doušnici kao Tito i Hitler. Doušništvo jednog i drugog dokazano je kroz prizmu povijesnih dokumenata.

Hitler je na početku 1918./1919., suprotno njegovim lažnim tvrdnjama u „Mein Kampf“, podržavao socijalističku revolucionarnu vlast i prevrat u Njemačkoj, kandidirao se za vojnička sovjetska vijeća, i obnašao u njima dužnost, i podržavao boljševičkog vođu i njemačkog Židova Kurta Eichnera, da bi uslijed anti-komunističke revolucije odbio sudjelovati u dragovoljačkim jedinicama, a nakon sloma Oktobarske revolucije u Njemačkoj je svoje „drugove“ denuncirao pred vojnim prijekim sudovima, i „kupio“ si tako privilegije, a kasnije je regrutiran u njemačkoj vojno-obavještajnoj službi kao doušnik, i špijunirao na skupovima različitih političkih stranaka, i na kraju i u antisemitskoj Njemačkoj radničkoj partiji, koja je poslije postala Nacionalsocijalistička njemačka radnička partija, N.S.D.A.P., a on njezin vođa, u koju se bio učlanio kao doušnik tajne službe. Hitlerova antisemitska karijera počela je tek 1920. godine.

„Valter“ je pak osim svoje moskovske doušničke epizode imao i svoju španjolsku epizodu kada je za vrijeme građanskog rata  u ime Staljina i po njegovoj zapovjedi ubijao politički nepodobne marksiste u antifašističkoj fronti protiv generala Franca. Od silnog senzacionalizma ostaje u drugom planu činjenica kako se „španac“ Tito, to jest tada još Josip Broz („Valter“), nakon sloma antifašističke fronte u Španjolskoj, i pobjede generala Franca i fašističke falange, vraća u velikosrpsku fašističku Kraljevinu Jugoslaviju preko teritorija 3. Reicha, to jest Hitlerove Njemačke, s krivotvorenim dokumentima i uz „blagoslov“ i zaštitu Hitlerove zloglasne tajne policije GESTAPO, tako da Josip Broz nije bio antifašist, nego komunist, a fašisti su tada s komunistima bili sklopili pakt (Pakt Molotov – Ribbentrop) kojeg je „antifašist“ Tito podržavao.

Senzacionalizmom, kojega stvara medijska falanga u Hrvatskoj, trivijalizirajući takozvanog Tita, o kojemu postoje bezbroj teorija o njegovom podrijetlu, i je li stranac ili nije, u drugom planu ostaje velikosrpski „vožd“ Slobodan Milošević, kojega se nekoć u zapadnom i domaćem tisku nazivalo „balkanskim Hitlerom“, a danas hrvatska mladež gotovo i u pravilu ni ne zna tko je on. To se zove senzacionalizam u javnom životu, uveden putem eks-komunističkih političara na vlasti i njihovih dvorjana među nekim novinarima i glavnim urednicima mas-medija.

Kako bi Slobodan Milošević mogao naknadno postati „good guy“, piše se senzacionalistički o Titu, i cijela hrvatska javnost samo sluša priglupe priče o „drugu“ Titu, o „predsjedniku Titu“, o „Titu antifašistu“, iako je bio brutalan i bešćutan komunistički diktator, ali pričice o njegovoj „Jovanki“, njezinom luksuzu, pa njezinom siromaštvu, pa njezinim navodnim državno-udarničkim namjerama i zavjerama, i slično, relativiziraju „Tita“.

„Tito“ nije bio onaj za kojeg se izdavao i prikazivao – zaštitnik radničke klase, borac za radnička prava, komunist iz ideala. Na svoj nadgrobni spomenik nije si dao ni simbol boljševičke Oktobarske revolucije staviti – crvenu zvijezdu petokraku, i srp i čekić, koje je nosio na svojoj „lijepoj“ partizanskoj kapi u Drugom svjetskom ratu. Na kraju krajeva, kada predsjednik Republike Hrvatske partizanske kape naziva „lijepima“, i medijske kurve onda to senzacionalistički eksploatiraju, relativizira se zločinačku Socijalističku revoluciju, tzv. NOB, komunističke zločine, i totalitarni komunizam, jer partizanski pokret je u Drugom svjetskom ratu stajao pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije, i to nije bila senzacija, nego smrtna opasnost.

Tako osovina „vladajuće političke kurve – medijske kurve“ relativizira komunizam/socijalizam/titoizam. Tako se javnost u Hrvatskoj preparira da izgubi bilo kakvu empatiju za žrtve komunizma, i da Trg maršala Tita u Zagrebu smatra najnormalnijom pojavom. Na takvoj senzacionalističkoj agitacijskoj propagandi bi i Joseph Goebbels bio zavidan.

Na vrh - Top