|
HRVATSKO PRAVO
Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj http: www.hrvatsko-pravo.hr
30. siječanj 2014. BIZANTSKA POLITIKA ZAPADA PREMA UKRAJINI
Geo-političke igre svjetskih sila u Ukrajini podsjećaju na one u Hrvatskoj
NA SLICI: OVAKO SE RUŠI SDP, HDZ I NJIHOVE TRABANTE A NE LAŽIRANIM IZBORIMA
Ako bi se ispunile želje zapadnih geo-političara, sažete u knjizi Samuela P. Huntingtona „The Clash of Civilizations“, [Sukob civilizacija], Ukrajina će biti podijeljena isto kao i Bosna i Hercegovina.
Ukrajinska vojska nije bez veze upozorila svog vrhovnog zapovjednika, predsjednika Janukoviča, da neredi moraju prestati, jer zemlja stoji pred teritorijalnim raspadom na istočni i zapadni dio Ukrajine. (U istočnom dijelu žive pretežito pristaše predsjednika Janukoviča, i pripadnici Ruske pravoslavne crkve odnosno ruske manjine, a u zapadnom dijelu pro-zapadne pristaše, pripadnici Ukrajinske pravoslavne crkve i Grko-katoličke crkve povezane sa Svetom Stolicom, iako je takvo gledište relativno, jer je većina Ukrajinaca za nezavisnost, kako od Istoka, odnosno Rusije, tako i od Zapada.)
Raspad Ukrajine forsira Zapad svojom neodgovornom i nepoštenom politikom prema narodima koji su za vrijeme Hladnog rata živjeli pod čizmom komunizma, ostavljeni od demokratskog svijeta Zapada na Krimskoj konferenciji u Jalti 1945. na cjedilu nakon pobjede nad fašizmom.
Ispada da je analitičar dr. John Coleman u pravu kada tvrdi da je diplomacija Zapada „diplomacija prijevarom“, a iz hrvatskog kuta gledanja moglo bi se reći kako Zapad vodi bizantsku politiku.
Strane sile se izravno miješaju u političke događaje (prosvjede i nerede) u toj velikoj istočnoeuropskoj zemlji i europskoj žitnici, preko koje iz Rusije u zapadnu Europu i Europsku uniju stižu ruski energenti.
Masovni prosvjedi nezadovoljnog naroda u Kijevu, koji su počeli u prosincu 2013., predstavljaju istinsku želju ukrajinskog naroda za konačnim promjenama, i smjenom korumpirane ukrajinske eks-komunističke elite koja je ukrajinski narod opljačkala do gole kože, međutim, stranim silama nije stalo do ukrajinske nezavisnosti, niti do prosperiteta ukrajinskog naroda.
Zapad nastoji Ukrajinu vezati za EU, a Moskva za ruske interese, a posebno Krimski poluotok i istočni industrijsko-energetski dio Ukrajine je Rusima strateški zanimljiv, gdje živi vjerska i nacionalna manjina pripadnika Ruske pravoslavne crkve.
Zapad bi pak najradije progutao cijelu Ukrajinu, ali će biti zadovoljan i s njenom podjelom, kao što je zadovoljan s podjelom Bosne i Hercegovine.
Zemlja je, međutim samo naoko rastrgnuta na Zapad i Istok, jer ukrajinska izdajnička elita ne mari za interese svog naroda, i narod je to u najnovijim revolucionarnim događajima u svojoj zemlji prepoznao.
Ishod ove gigantske borbe je, međutim, neizvjestan, i predstavlja rat živaca.
Uglavnom, nakon neuspjeha u Siriji Zapad se okrenuo destabilizaciji Ukrajine kako bi preko nje nanio štetu ruskim interesima, i Rusiju stisnuo još više unutar vlastitih granica, odnosno istisnuo iz svjetskih zbivanja.
Po Galuppovom istraživanju iz 2013. godine, koje je provedeno nad 66.000 ispitanika u 68 zemalja diljem svijeta, Washington je prepoznat kao glavna prijetnja svjetskome miru. Nakon događaja i prijetnji Siriji, i sada Ukrajini, potvrđuje se da su obični ljudi u pravu, i da vladajući političari na Zapadu znaju istinu, ali šire laži.
Predsjednik vlade Savezne Republike Njemačke, 95-to godišnji Helmut Schmidt, vrsni poznavatelj povijesti i geo-političkih kretanja, državnik staroga kova s formatom, najavio je u svom osvrtu na konferenciju o sigurnosti u Münchenu, 2014. godine, na kojoj sudjeluju ukrajinski oporbeni čelnici, povlačenje Sjedinjenih Američkih Država iz svjetske politike do sredine 21. stoljeća, i vraćanju politici izolacionizma, navodeći za to dva razloga: Prvi je demografija, jer do 2050. godine Latino-Amerikanci i Afro-Amerikanci postaju relativna većina u Sjedinjenim Američkim Državama, i kao populacija s puno djece „ne zanimaju je tamo neki otoci u Kineskom moru, nego prosperitet svojih obitelji“.
Drugi razlog je što S.A.D. do 2020. godine postižu energetsku neovisnost o uvozu, i postaju jedan od najvećih proizvođača nafte i plina na svijetu. Međutim, odlazak Sjedinjenih Američkih Država sa svjetske scene događa se uz veliki prasak, o čemu svjedoči kriza u Siriji, Ukrajini, i na Korejskom poluotoku, iransko pitanje, i zategnuti kinesko-američki odnosi. Trezveni američki analitičari predlažu svojim zakonodavcima i Bijeloj kući suradnju s Kinezima, umjesto konfrontaciju i mogući ratni sukob, jer Kinezi nemaju teritorijalnih pretenzija u svijetu, niti prema Sjedinjenim Američkim Državama.
U nedavnoj povijesti su se
koplja u Europi lomila oko Ukrajine.
NA SLICI: JULIJA TIMOŠENKO - UKRAJINSKI IVO SANADER OPLJAČKALA NAROD UZ POMOĆ ZAPADA
U Prvom svjetskom ratu i nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije, i Ruskog Carstva uslijed Oktobarske revolucije, licemjerni Lenjinovi boljševici su Ukrajini formalno pustili nezavisnost od Rusije, da bi Crvena armija Sovjetskog Saveza na svojim bajunetama pokoravala Ukrajinu koju su pak Nijemci „oslobodili“ od „crvene počasti“ na valu svoje politike „Drang nach Osten“, i 1918. s boljševicima dogovorom u Brest-Litovsku podijelili interesne sfere u istočnoj Europi, i Ukrajinu okupirali.
Nakon sloma Njemačke, ukrajinski narod pao je u ropstvo komunizma u kojemu je staljinistički režim počinio tridesetih godina 20. st. genocid nad ukrajinskim narodom, koji je od Ujedinjenih naroda službeno priznat kao Holodomor ili „ubojstvo naroda“ sustavnim izgladnjivanjem. („Europa“ i danas ima dvostruka mjerila o genocidima u Europi: Dok se Holokaust obilježava, Holodomor se prešućuje, a velikosrpski genocid je reduciran od strane Europskog parlamenta na Srebrenicu.)
U vrijeme kada je Staljin poslao svoju zloglasnu tajnu policiju NKVD da blokira ukrajinska sela, i odsječe seosko stanovništvo od vanjskoga svijeta, prepuštajući ljude da doslovno umiru od gladi, Zapad (S.A.D.) je uspostavio diplomatske odnose sa Sovjetskim Savezom, ne mareći za Ukrajince koji su bili izloženi uništenju.
U Drugom svjetskom ratu je Ukrajinu osvojila Hitlerova Njemačka koja je stanovništvo po uzoru na boljševizam izvrgnula totalnoj kontroli, tako i po pitanju kontrole hrane, i opet su se Ukrajinci našli između čekića i nakovnja. Na početku njemačke invazije na SSSR su Ukrajinci njemačke tenkove dočekivali sa cvijećem, u nadi da to znači oslobođenje od staljinističkog terora, da bi ubrzo uvidjeli kako jedini put do slobode vodi preko vlastite borbe za nezavisnost, i tako su se pojavile ukrajinske antifašističke i antikomunističke postrojbe njihove Domovinske vojske, koje su na kraju rata pregažene od stroja Crvene armije koja je oružje i opskrbu dobivala od Zapada, tako da se Ukrajincima dogodila ista stvar kao i Poljacima.
Do pada Berlinskog zida je Ukrajina pala u zaborav, i opet pobudila svjetsku pažnju kada je početkom 90-tih proglasila državnu nezavisnost.
Bivši komunisti koji su u Ukrajini, kao i u Hrvatskoj, predvodili tranziciju svoje zemlje iz socijalizma u kapitalizam i demokraciju, predali su dio bivšeg sovjetskog nuklearnog oružja, pohranjenog za vrijeme Hladnog rata na ukrajinskom tlu, u ruke Moskve. Ovim činom veleizdaje ukrajinske elite počeli su svi problemi za pedeset milijunski ukrajinski politički narod, i zemlja je postala predmet ucjena s Istoka i Zapada.
Narančasta revolucija, potpomognuta od Zapada, nije ispunila očekivanja Ukrajinaca, jer su vlast prigrabili kleptomani koji su povećali korupciju. Ondašnji novi i pro-zapadni predsjednik Juščenko, ili nije znao napraviti rez, i provesti lustraciju bivših komunista, ili nije imao podršku oporbene elite na čelu s Julijom Timošenko, premijerkom koja mu je zabila nož u leđa, i na kraju sama doživjela svoj pad paktirajući s eks-komunistima, završivši u zatvoru zbog zlouporabe položaja, ali suđena od strane bivših komunista.
Na Zapadu opjevana Timošenko, s bogatstvom od oko 400 milijuna US$, koje je „zaradila“ devedesetih za vrijeme ukrajinske privatizacije i pretvorbe, što podsjeća na događaje u Hrvatskoj, postala je „mučenica“, što bi bilo smiješno kad ne bi bilo tragično. Predsjednika Juščenka su pak navodno pripadnici bivše komunističke tajne službe sustavno trovali, tako da je jedva jedvice izvukao živu glavu. Trebao je biti ubijen trovanjem, kao što je na taj način ubijen zagrebački nadbiskup Stepinac od strane titoističkog režima, samo se ne zna tko je imao (veći) motiv u tome kukavičkom napadu na ukrajinski suverenitet, da li Zapad, ili Istok.
Oporba koja se 2013. stavila na čelo prosvjeda je od naroda prezrena. Svjetski boksački prvak Vitalij Kličko, i skorojevič Arsenij Jazenjuk, su od naroda izviždani, i protjerani. Narod ih ne sluša, jer im s pravom ne vjeruje. Narod je počeo zauzimati ukrajinske institucije, i ne pada na trikove vlasti i lažne oporbe.
U oči je upala ponuda pro-ruskoga predsjednika Janukoviča, da Jazenjuk postane premijer, a Kličko potpredsjednik ukrajinske vlade.
Jazenjuk je parlamentarni zastupnik, i bio je već i predsjednik parlamenta, i viceguverner ukrajinske narodne banke, i ministar vanjskih poslova, kako pod pro-ruskom, tako i pod pro-zapadnom ukrajinskom vlašću, dakle, čovjek za sve stolice i sve režime, jedan totalni oportunist koji preko svog lika i djela veže ukrajinsku lažnu desnicu, dok ukrajinski 'establishment' i sam predstavlja ekstremnu ljevicu, kao uostalom bivši komunisti u Hrvatskoj. Jedina snaga narodnog političkog centra je sam ukrajinski narod, jer je prava ukrajinska demokratska konzervativna oporba davno uništena, ostavljena od Liberalnog Zapada na cjedilu upravo zato kako bi se sada mogao odvijati scenarij preuzimanja Ukrajine od strane Zapada, putem državnog udara.
Stranku Vitalija Klička financira njemačka konzervativna Konrad Adenauer-Stiftung, fondacija vladajuće stranke njemačke kancelarke Angele Merkel, a Arsenija Jazenjuka financira George Soros i bankarski svijet 'Wall Street' i 'City of London'. Nije slučajno Jazenjuk sudjelovao 2009./2010. na forumu u Davosu, tada još kao član vladine delegacije. Sjećamo se, i Franjo Tuđman je početkom devedesetih bio gost međunarodnih bankara u švicarskom Davosu, i sjećamo se da se glasnogovornik međunarodnih bankara, Henry Kissinger, zalagao za podjelu Bosne i Hercegovine.
Vitalij Kličko je marioneta Berlina, a Jazenjuk Londona i Washingtona. Ukrajina ima poput Hrvatske pseudo-parlamentarnu oporbu. I jedni i drugi su plaćenici stranih centara moći, i izvršavaju naloge Bruxellesa, Washingtona, Londona, i Moskve, s obzirom da je aktualni predsjednik Ukrajine, Janukovič, Putinov čovjek (o samostalnoj politici Berlina se ovog trenutka ne može govoriti).
Neredi u Kijevu su počeli kada je Janukovič, možda s pravom, odbio sporazum s Bruxellesom o ekonomskom pridruživanju Europskoj uniji. Po tom sporazumu bi se ukrajinsko nekonkurentno tržište otvorilo za zapadne proizvode, što bi dovelo do kolapsa nekonkurentnog ukrajinskoga gospodarstva, a istovremeno Rusija istisnula s ukrajinskog tržišta. Za primijetiti je, da se Moskva ponaša prema Ukrajini više pošteno od Zapada.
Kako izgleda kada se bivša komunistička zemlja s nekonkurentnim gospodarstvom pridružuje Europskoj uniji vidjelo se na primjerima Mađarske, Češke, Bugarske, Rumunjske, Slovenije, baltičkih republika, i Hrvatske.
Nakon pola godine članstva u Europskoj uniji nekonkurentno hrvatsko gospodarstvo doživjelo je kolaps, a Zagreb dobiva iz Bruxellesa opomene zbog deficita državnog proračuna. Koalicijska vlada Zorana Milanovića ništa drugo ne radi nego krpa državni proračun, i to na suspektan način, ispunjavajući naloge iz Bruxellesa, pri čemu produbljuje političku korupciju preko oportunističkog glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića čiji je DORH postao glavna prepreka za borbu protiv korupcije, jer optužuje selektivno i na osnovi političke podobnosti odnosno nepodobnosti.
Nema rješavanje političke korupcije bez rješavanja politički motiviranih ubojstava u bivšoj Jugoslaviji nad politički nepodobnim Hrvatima, i udbaškim ubojstvima u inozemstvu, i u Republici Hrvatskoj devedesetih do 2000. godine kada je pod Račan-Budišinom režimom ubijen Milan Levar čije je ubojstvo ostalo do danas nerazjašnjeno, a krivci nekažnjeni. Ubojstva Ante Paradžika i Blaža Kraljevića tek čekaju rasvjetljavanje i procesuiranje, osim ako se neće čekati još 20 godina da svi akteri Tuđmanovog režima pomru snom pravednika kao i partizansko-komunistički zločinci na Pantovčaku. Na primjeru otpora izručenja Josipa Perkovića i Zdravka Mustača njemačkom pravosuđu, i izigravanja Europskog uhidbenog naloga, vidi se da kripto-komunistički režim u Zagrebu, koji se nalazi u službi zapadnoga krupnoga kapitala, nema namjeru korupcijskoj hobotnici otkinuti glavu, i prekinuti s pljačkom i uništenjem zemlje i njezinih stanovnika.
Ukrajina ima jednu jedinu prednost u odnosu na Hrvatsku: Ukrajinci su izašli na barikade, i preuzimaju vlast u svojoj zemlji (doduše samo na zapadu Ukrajine, što vodi u realni rascjep zemlje), otimajući je od bivših komunista, i ne dajući je stranim plaćenicima u ruke, uz poruku: Ukrajina – Ukrajincima!
Kada će Hrvati shvatiti da se vlast koja je stvorena na partizanskim bajunetama ne može smijeniti na izborima, pogotovo ne na izborima koji stoje pod kontrolom duhovnih nasljednika titoista i Franje Tuđmana!? Narod mora vlast uzeti sam u svoje ruke, kao 1989. u Rumunjskoj, ili kao 2014. u Ukrajini, ako misli ostvariti svoj san o slobodi, demokraciji i pravnoj državi.
Uostalom, Zapadu nije stalo do nikakve demokracije, jer da jest, ne bi priznao državni udar generala u Egiptu iz 2013. u kojem je srušen demokratski izabrani predsjednik i parlament koji je iznjedrio na valovima revolucije u kojoj je srušen Mubarakov režim, višedesetljetni štićenik Zapada. Tim dvostrukim kriterijima treba jednom za sva vremena reći „dosta!“
Hrvati se već jednom trebaju otrijezniti od zaluđenosti sa Zapadom, i postati samosvjesni narod, jer Hrvatska nije Zapad niti Balkan nego Hrvatska.
Zapad je Hrvatsku u povijesti izdao, a Balkanska crna rupa je progutala 1918. godine. Prema tome, jedina istinski svrsishodna hrvatska politika je politika nezavisnosti i neutralnosti, uz jačanje demografske, obrambene i gospodarske politike, što znači da se opet sve svodi na program nepotkupljive stranke HSP1861. koja jedina raspolaže sviješću o tome, što je dokazala politikom nezavisnosti za vrijeme raspada Jugoslavije i velikosrpske agresije, kada je nosila stijeg nezavisnosti tada kao i danas.
|
Ukrajina
vrije. Ukrajina je koncem 2013. i početkom 2014. postala novo europsko i
svjetsko žarište oko kojega se lome geo-politički interesi Zapada i
Rusije. Kako je Zapad u Sirijskoj krizi doživio fijasko, tako je nakon
toga sebi otvorio novu priliku u Ukrajini. 