HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

http: www.hrvatsko-pravo.hr

                                                                                    21. prosinac 2014.

                                                          ZDENAC ŽIVOTA

Povodom blagdana Božića objavljujemo  svjedočenje hrvatskog svćenika Stjepana Levanića o njegovom susretu sa Isusom Kristom

U prvom razredu gimnazije, u koji sam se upisao, u školsku prostoriju u kojoj sam tada bio, u rujnu mjesecu, ušao je profesor hrvatskog jezika, čovjek niska rasta i vrlo mršav, u zimskom kaputu. Mi u ljetnim majicama a on u zimskom kaputu. Ha! Ha! Ha! Skida sa sebe zimski kaput, kad ono na njemu još jedan... Skida on i četvrtoga?! U prvome je bio onako mršav, pa ne preostaje drugo nego skine li i petoga, sigurno će stršiti kroz ljudsku kožu njegove kosti! To je njegov prvi školski sat. A poslije, kroz godinu sva njegova predavanja su bila takva da ih je bilo nemoguće ne slušati. Gledajući, smo ga slušali, a slušajući gledali. Iz jednog od tih predavanja sjećam se poslovice: «Plete kotac ko i otac, otac je budala, a vrli sin je kreten.» uz objašnjenja: «To danas ne razumiješ, ali će doći vrijeme kada ćeš to shvatiti». Uz hrvatski jezik volio sam i predmete: matematiku, fiziku i kemiju. Kroz njih sam skupljao znanje. Moj cilj je bio, nakon gimnazije poći studirati teologiju i postatim svećenikom.

NA SLICI: MISTIČNO ISKUSTVO U KOMI NAKON TEŠKOG RANJAVANJA U GLAVU-ŽUPNIK STJEPAN LEVANIĆ

U nekoj knjizi o grčkim filozofima primjetio sam zanimljivo filozofsko pitanje, zapravo paradoks sa strelicom: Može li strelica pogoditi svoj cilj? Put kojim se ona kreće uvijek možemo prepoloviti. Kad ona dođe do polovice svoga puta, slijedi sljedeća polovica. Kad dođe do zadnjeg milimetra ispred svoga cilja i taj milimetar vrijedi prepoloviti i tako do beskonačnosti. Zapravo strelica nikada neće doći do svoga cilja. Zato sam u dvojbi razmišljanja. Pisati o sebi ili o čemu drugome? Ili možda postaviti pitanje: tko sam uopće ja u vremenu koje je proživjelo prvi svjetski rat, drugi svjetski rat...? Milijuni ubijenih ljudi posvuda...? Naši djedovi i očevi su pripovijedali, a mnogi i zapisali događaje i o Balkanskim ratovima između nacija, religija ili možda različitih uvjerenja. 1973. godine u Sremskoj Mitrovici mi je rekao čovjek u godinama, da u našem svijetu postoji rađanje, učenje, mučenje i ubijanje. Nemojte ni pomisliti da sam mu ja u takvo što povjerovao.

Mladi ljudi na fakultetima tih su se godina pripremali za život u kojem će stvarati sretniju budućnost. Jedna studentica u Londonu nakon diplomiranja pozvala je na večeru uz svoje roditelje i mnogo prijatelja. I na večeri se čudila vlastitoj majci kojoj su u očima bile čitavu večer suze. Pred kraj večere je rekla: «Kćeri, završila si fakultet. Čestitam! A sada te čeka sljedeći dio života. Čekati radno mjesto. A kad ga dobiješ, doći ćeš među nove ljude koji znaju svoj posao i obavljaju ga po planu. Ti ćeš biti neznalica na poslu. Morat ćeš ih slušati i od njih mnogo toga naučiti i živjeti kao zaposlenica...»

Što vrijedi za sve ljude, to i za svećenike. Nakon svećeničkog ređenja bio sam kapelan u nekoliko župa. Pomagao sam župnicima. Potom sam dobio župu nedaleko od grada Gline, u Banovini, pa Petrinju u predratnim godinama. U tim župama sam počeo shvaćati riječi profesora hrvatskog jezika iz gimnazije i riječi iz Sremske Mitrovice: učenje, mučenje i ubijanje.

Prije takvih okolnosti, vijesti o ratovima u pojedinim dijelovima svijeta, mi nisu bile važne. Štoviše, bio sam uvjeren da će zavladati mir. I zato su to bile za mene samo «vijesti». U tim sam si okolnostima postavljao pitanje: «Ako počne rat, kako se valja ponašati? Budući sam svećenik, što ću morati činit? Ne u svoje, nego u Božje ime. Ako Isus nije bježao od ljudi koji su ga trebali, smijem li ja; mali čovjek bježati od ljudi koji brane svoju i moju domovinu?» I odlučio sam, vjerujem, uz pomoć svoga Anđela čuvara: «Gdje god se nalazim, bilo u miru ili u ratu, u Božje ime živim. I neka bude tako kako Bog odredi».

Zahvaljujem od Boga mi darovanome Anđelu čuvaru hrabrosti koji mi je pomogao da se mogu nositi s različitim problemima, 'da ne uzmičem ni kad mi u uši puše protivan vjetar' i da ne bježim kad me zadesi nesreća. Hvala Bogu na darovanome mi Anđelu razboritosti koji je bio uz mene i pomogao da ne popustim pred tuđim savjetima jer bih tada vjerojatno 'napustio probleme stradalih ljudi' radi 'tobožnjega vlastitog mira'. Hvala Anđelu koji me je podržavao u dobrim rješenjima ili dobrobitnim za cjelokupno zajedništvo. Zrela hrabrost izbjegava svaki lažni kompromis. Zauzima se za razboritost življenja. Bori se za život. Nosi svoj križ... Čovjek ostaje uspravan i pred protivnikom. Ustraje u onome što Bog od njega traži. U takvoj od Boga darovanoj hrabrosti običan čovjek postaje mudar i jak. Takvu pomoć sam osjetio 1991. godine gledajući i osjećajući kako su Hrvatima nametnuta ratna zbivanja. Sjećam se srpskoga plana o kojemu sam čuo te godine u Petriji: od dijela Hrvatske stvoriti jednu novu državu po imenu: «Srpska Krajina». Iz tog područja je trebalo iseliti ili pobiti nesrpsko stanovništvo i porušiti sve crkve ili bogomolje koje nisu pravoslavne.

bliski susret s granatom. Hvala svakome čovjeku koji mi je pomogao. Da mi je tijelo nakon toga ležalo na zemlji, ne sjećam se, nego sam se našao u predivnom svijetu. Obično pišu ljudi koji su nešto takvoga doživjeli, kako su prolazili kroz tunel užasnih glasova, ulazeći u predivni svijet.

Takvog tunela se ja ne sjećam. Štoviše, u sličnim susretima svećenika ili redovnika s vječnošću, ne spominje se prolaz kroz tunel. Očito je to velika zahvala Boga onima koji njegovu ljubav na Zemlji navješćuju. Taj dan je bio predivan, ljepši nego li ovaj na kakvoga sam navikao u svakidašnjici. Sunca nije bilo, a boje prirode su bile ispunjene nekom veličanstvenom ljubavlju. Za opisivanje te predivne ljepote ne mogu pronaći pravih riječi ili rečenica. Nakon toga, čini mi se da je priroda na Zemlji tek odsjaj vječnosti. Na pješačkoj stazi posutoj kamenjem tridesetak centimetara debelim, mekšim od spužve, stajao sam. S moje desne strane prilazio mi je iz daleka, nevjerojatno brzo, čovjek bez brade, ošišane kose, mršav, visok, obučen u crno odijelo, s crnom košuljom bez kolara ili kravate, sa smješkom – Isus Krist, koji voli ljude svakog prostora i svakog vremena. Čini mi se da je i to oznaka božanske prisutnosti u dvadesetom ili dvadesetprvom stoljeću. Biblijski promatrano, nije to bilo ni slično Horebu gdje je Mojsije kao čovjek pred Bogom stajao i primio Deset riječi ili zapovijedi te ih upisao na kamen, niti gori na kojoj je Isus sjedeći izrekao i ponudio kroz osam blaženstava, radost Neba kao utjehu... milosrđe... ponudio Božje sinovstvo... svakom čovjeku. Vječnost nije ni u prostoru, ni u vremnenu, nego su vrijeme i prostor okrenuti prema vječnosti.

Predivna ljepota Isusova lica, u kojoj sam vidio veličanstvenu mudrost, je uvijek u mojim osjećajima bilo da me tko hvali ili kudi. Smješeći se, u razgovoru mi je postavljao pitanja, ustima, ili su te misli same prelazile iz njega u mene ne znam, uz smiješak: «Mrziš li koga?» Odgovarao sam uz smiješak: «Ne!» Nakon pitanja me je zamolio uz pokazivanje rukom prema mjestu s kojega je On k meni došao, dakle prema Zemlji: «Hajde tamo! Trebam te». Nije mi se išlo, ali sam ga poslušao. I taj put je bio iznenađujuć, tek korak i pol. I na kraju toga kratkog puta našao sam se u bolničkoj sobi.

Iako nakon toga razmišljam o svemu onom znanju koje sam stekao u školi ili na fakultetu, za njega se zaista trebalo truditi. Ali na ovom susretu s vječnošću darovano mi je jedno novo znanje. Upravo to znanje ispunjava moju vjeru u Boga. Kroz taj susret s Isusom razumijem ograničenost ljudi bilo u vjeri ili život u nevjeri, možda misleći da je sveukupno znanje smješteno u glavi. Za takve vječnost ne postoji ili je prekinuta veza između čovjeka i Boga. Takvi često ne razmišljaju o budućnosti jer za njih ona i ne postoji. Pokušavaju iskoristiti sve njima poznate mogućnosti svakidašnjeg života. Obiteljska veza je vrlo često za mnoge jako važna. Ako je bolesnik u životnoj opasnosti, vjeruje da mu kroz ljubav može pomoći tek netko od njegovih bližnjih. Zato bi prema takvome razmišljanju, u bolnici uz teškoga bolesnika morao biti možda bračni drug ili netko iz njegovog doma. To opisuje Dr. Eben Alexander, neurokirurg u knjizi napisanoj i uređenoj nakon njegove kliničke smrti: Dokaz da postoji raj.

Osobno sam doživio veličinu Božje uzvišene ljubavi promatrajući vječnu dobrotu. Osjetio sam da u najtežim trenucima 1991. godine Isus nije zaboravio ni moju domovinu Hrvatsku. Vjerujem da me zato taj Isusov tajanstveni smiješak iz dana u dan potiče da služim ljudima kao svećenik, jer me kroz život Njegov Duh prati. To je i razlog mog suživota u ratnim okolnostima s izbjeglicama iz Banovine, Baranje i Bosne i Hercegovine, tj. s onima koji su

susreta sa mnom, imenovali su me svojim duhovnikom. Ti ljudi i danas nastoje uspostaviti trajnu vezu Hrvata iz Bugarske s matičnom domovinom. Neka ih prati Božji blagoslov.

Život je ispunjen različitim događanjima, stoga u ovom razmišljanju zapisah tek pojedine trenutke, jer nisam mrtav nego živim ponovno na zemlji i promatram proživljene događaje. Isto tako promatran sam dvadesetak godina i prosuđivan od različitih ljudi i nemam se čime hvaliti pred njima, nego mogu hvaliti Onoga iznad vremena, koji je vrijedan pohvale i proslave, Onoga komu se Isus Krist hodeći zemljom molio, Oca Nebeskoga.

Milost Isusa Krista bila i s tobom čitatelju.

Stjepan Levanić, župnik

Na vrh - Top