Je li Ruža Tomašić tada imala više savjesti nego poslije, je li kao ondašnja članica Hrvatske stranke prava iz Kanade osjećala više lojalnosti prema Dobroslavu Paragi kao svojem stranačkom predsjedniku nego prema svojem poslodavcu predsjedniku Republike Hrvatske, je li se htjela rasteretiti teškog bremena koje ju je pritiskalo, je li to učinila po nečijem nalogu i čijem, istinite odgovore dužna je dati samo ona sama.

Umjesto dugo očekivane istine, Ruža Tomašić sve vrijeme najgrublje kleveće lažnim tvrdnjama da se taj događaj nije nikada dogodio, da je Paraga jedini imao interes da Paradžik bude ubijen, jer je on trebao postati predsjednik Stranke prava, ali  iznosi i  druge zdravom razumu nepojmljive nebuloze iz poznatog udbaškog arsenala.

Međutim, kada je MUP RH prije gotovo deset godina pozvao Ružu Tomašić na detektor laži koji je predložio Dobroslav Paraga u svrhu provođenja istrage o okolnostima koje su prethodile atentatu na Paradžika, ona je kategorički odbila da bude podvrgnuta tom testiranju.

Ante Paradžik nedužan i pravedan ubijen je 21. rujna 1991. godine na dužnosti potpredsjednika HSP-a i načelnika Ratnog stožera HOS-a, dragovoljačkih postrojbi koje je utemeljio predsjednik HSP Dobroslav Paraga sa svojim najbližim suradnicima.

HOS je u vrijeme Paradžikovog ubojstva istaknuto sudjelovao u blokadi zagrebačkih vojarni iz kojih je JNA vojno djelovala po gradu Zagrebu.

Tuđman je u jednom trenutku kapitulirao i pristao na zahtjev jugo generala Kadijevića, Adžića i Rašete isporučiti im vodu, struju, hranu i deblokirati zagrebačke vojarne i to bez predaje lakog i teškog naoružanja od JNA hrvatskim braniteljima.

Ministar unutarnjih poslova Ivan Vekić osobno je došao prijetiti Paragi i Paradžiku da povuku jedinice HOS-a od vojarni Borongaj i Maršalke, jer će u protivnom narediti paljbu po njima.

Policajci koji su pucali na Paradžika nesumnjivo su znali da je on u automobilu, ali se kao sudionici zavjere nisu zaustavili već je Željko Vučemilović Grgić zločinački ispalio cijeli spremnik iz kalašnjikova u pravcu načelnika Ratnog stožera HOS-a.

Ubrzo su sva četvorica pričuvnih policajaca ukazom naredbodavca toga zločina pomilovani a za nagradu im je omogućeno i pohađanje Policijske akademije.

Za taj zločin i atentat nisu kao što je uobičajeno prosvjedovale takozvane nevladine udruge za ljudska prava, i to zato jer se je Paradžik borio protiv Jugoslavije i za uspostavu nezavisne Hrvatske, već su širile lažnu režimsku verziju događaja da se ubojstvo dogodilo slučajno i da nema evidencije da je to bilo naređeno ubojstvo.

Za Helsinki Watch iz SAD, preteču HHO-a koji je uz ostalo izdao lažni i krivotvoreni izvještaj o ratnim zločinima nakon Oluje koje nije prihvatio čak ni Haški sud,  to je lažno izvješće sastavila i potpisala ni više ni manje do li Željka Markić, odnedavno vrlo aktivna bojovnica za referendumske inicijative koja je zadnjih 20 godina provela kao «spavač», samo se treba zapitati čiji?

Odgovor na zagonetku zašto je Ruža Tomašić već dulje vrijeme najpopularnija HDZ-ovka mogao bi glasiti – zato jer prikriva naredbu Franje Tuđmana o ubojstvu pravaškog prvaka Ante Paradžika.