HRVATSKA PRAVOSLAVNA CRKVA MORA SLUŽITI U HRVATSKOJ

Temeljem popisa stanovništva u Republici Hrvatskoj iz 2011. godine prema kojem se gotovo sedamnaest (17) tisuća ljudi izjasnilo Hrvatima pravoslavne vjeroispovijedi, Europska pravoslavna crkva sa sjedištem u Parizu, podnijela je zahtjev za registraciju Hrvatske pravoslavne crkve putem svojeg zaređenog predstavnika Aleksandra Ivanova, sadašnjeg arhiepiskopa Hrvatske pravoslavne crkve.

Ministarstvo uprave Arsena Bauka odbilo je registrirati osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve kao dijela Europske pravoslavne crkve, što je potpuno suprotno Zakonu o pravnom položaju vjerskih zajednica koji to čl.21.st.2. izričito dopušta

Posrijedi je protuzakonit akt Ministarstva uprave i Vlade Republike Hrvatske koji se očigledno rukovode politikantskim razlozima, pritiscima i ucjenama. Predmet se na sramotu onih kojih su za to odgovorni nalazi na Upravnom sudu u Splitu, što može potrajati unedogled i to bez ikakvog jamstva u uspjeh tužbe.

U nedavnoj prošlosti utemeljenju Hrvatske pravoslavne crkve najviše su se protivili predstavnici Srpske pravoslavne crkve koristeći dobro poznati arsenal podmetanja, neistina i krivotvorenja povijesnih i sadašnjih događaja.

Srpska pravoslavna crkva potpuno protivno kanonskim propisima polaže pravo svojatati sve pravoslavne vjernike izvan Srbije kao pripadnike Srpske pravoslavne crkve i pritom na poganski način izjednačuje srpstvo i pravoslavlje, za što nema nikakvo vjersko, crkveno kanonsko niti povijesno opravdanje.

Pravoslavne crkve za razliku od samovoljnog svojatanja koje dolazi iz redova SPC nisu i ne mogu biti nacionalne već državne crkve, koje djeluju samostalno na području države u kojoj ima pravoslavnih vjernika bez obzira na njihovu nacionalnu ili etničku pripadnost.

Kratkovidnost i oportunizam Milanovićeve vlade ide ruku pod ruku s onim dijelovima u vodstvu Srpske pravoslavne crkve koji se i dalje ne odriču ekspanzionizma i velikosrpske ideologije po kojoj su Srbi svi i svuda prema kojoj se Srbija prostire dokle se nalazi ijedan srpski grob.

Odbijanjem registracije Hrvatske pravoslavne crkve Milanovićeva vlada ugrožava ustavna prava na slobodu vjeroispovijedi i temeljna prava vjernika pravoslavne vjeroispovijedi, jer budući nisu srpske nacionalnosti, ne mogu niti žele odlaziti u bogomolje Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj koja suprotno ssvojem crkvenom poslanju izjednačava pravoslavlje sa srpstvom.

Neki od episkopa SPC i dalje su militantni promicatelji velikosrpstva uključujući i samog patrijarha Ireneja, koji se ne samo protive osnivanju HPC već uopće ne priznaju postojanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta Republike Hrvatske kada se obraćaju svojim vjernicima, kako govore i pišu:» u Slavoniji, Dalmaciji, Hrvatskoj, Kordunu itd.»

Da stvar bude gora, Irenej svako malo dolazi u Hrvatsku koju ne priznaje a kapitulantska Milanovićeva vlast kao i ranije HDZ-ove vlade dopuštaju mu da neometano vrijeđa i ponižava hrvatski narod, državu i pravoslavne vjernike koji nisu Srbi.

Osnivač Stranke prava Eugen Kvaternik 1861. godine prvi je pismeno i usmeno iznio potrebu utemeljenja patrijarhata Hrvatske pravoslavne crkve u razgovoru sa ondašnjim hrvaatskim banom Šokčevićem. Na to ga je ponukalo ondašnje velikosrpsko rovarenje po Bosni radi realizacije Garašaninovog Načertanija.

Hrvatski političar i utemeljitelj Hrvatske pučke seljačke stranke 1901.g. Antun Radić zapisao je u svojim sabranim djelima « da ne držimo svakoga Srbinom, tko je srpsko-pravoslavnog zakona (vjere); to nas uči razum, a vidimo to i u narodu. Mi smo našli toliko seljaka srpsko-pravoslavne vjere koji su nam kazali da su Hrvati...»

Ugledni i priznati pravoslavci u Hrvatskoj koji se nisu smatrali po narodnosti Srbi već su mnogi od njih izjavljivali da u hrvatske narodnosti, bili su mnogi poznati književnici i umjetnici, znanstvenici, vojskovođe kao Dimitrije Demeter, Petar Preradović, August Harambašić, Josif Runjanin, Nikola Tesla, Stjepan Miletić, Svetozar Borojević, Đuro Grujić, Savo Besarović, Fedor Dragojlov, Delko Bogdanić, Novak Simić i drugi.

Radi hrvatskih vjernika pravoslavaca i mnogobrojnih mučenika iz redova Hrvatske pravoslavne crkve, posebno njezinog jedinog patrijarha, Rusa Maksimova Germogena i njegova 42 svećenika koji su zvjerski ubijeni od komunističkih zločinaca čija imena i danas krase ulice grada Zagreba (na primjer ulica Vlade Ranogajca), ona će sigurno opet zaživjeti u skladu sa Tertulijanovim geslom da je krv mučenika sjeme kršćanstva.

Režimi koji onemogućuju djelovanje Hrvatske pravoslavne crkve sigurno će nestati u bespućima povijesne stvarnosti jer nije dopušteno zabranjivati crkvu koja već postoji, jer će ona sama izboriti svoje priznanje.

Valja podsjetiti da su u Hrvatskoj registrirane vjerske zajednice sa nekoliko desetaka vjernika raznih denominacija uključujući i takozvanu pogansku Scijentološku crkvu, a zaslijepljene i nedorasle vlasti Milanovića i Pusićke usuđuju se kompromitirati na pitanju djelovanja Hrvatske pravoslavne crkve, koja je znatno brojnija od većine registriranih vjerskih zajednica u Hrvatskoj.

U svjetlu suradnje pape Franje i ruskog i moskovskog patrijarha Kirila na planu stvaranja zajedništva i obrane katolicizma i pravoslavlja od pogibeljnog nastupa Goga i Magoga sa Zapadne strane koji prijete samom opstanku slobode i prava čovjeka i čovječanstva, Hrvatska pravoslavna crkva dolazi u pravo vrijeme i na pravo mjesto da unese svjetlo i snagu u obrani svojih vjernika i hrvatskog naroda od suvremenog poganstva.