Paradžik je slutio da će biti ubijen i zato je u svojem zadnjem govoru u Križevcima poručio Tuđmanu “da stvori hrvatsku državu pa onda neka ubija sve”, dakle i pravaše.

 Policajac Blaž Sarić (kontrolna točka “Drava 778”) nije samo dojavio policajcima na blokadnom punktu “Jež 2”( kontrolnoj točki Korana 246) u Sesvetama, na kojem je Paradžik ubijen, da je u stranačkom vozilu vozač najvjerojatnije martićevac, čime je svoje kolege potaknuo na ubojstvo, već je nakon toga istom radio vezom stigla naredba policajcima: “Zakolji ga. Streljaj to odmah”, što je Lučić u cijelosti prešutio u svojem članku.

 U članku, potpuno pristranom i obmanjivačkom, koji neosnovano pretendira da bude svrstan u kategoriju znanstvenog članka, koji je tiskan u Časopisu za suvremenu povijest Instituta za hrvatsku povijest na račun hrvatskih poreznih obveznika, posve je neistinito prikazan momenat zaustavljanja i pucanja u Paradžikov automobil, jer proizlazi da vozač nije htio stati, pa da je policajac Vučemilović pucao u automobil da ga zaustavi.

 Međutim, u sudskom postupku nedvojbeno je dokazano da je automobil prije pucnjave bio zaustavljen, da bi nakon toga Vučemilovič prišao automobilu, opazio vozača Branka Perkovića, Antu Paradžika i Ivicu Oršanića, zatim se udaljio nekoliko koraka unatrag, repetirao kalašnjikov i započeo bjesomučno pucati u goloruke putnike koji nijednom gestom ili načinom nisu predstavljali ikakvu opasnost.

 Lučić je u članku mnoge važne činjenice iz sudske dokumentacije pogrešno interpretirao ili ih jednostavno preskočio, kada mu činjenice nisu odgovarale za lansiranje podvala. Da mu je namjera bila znanstveno istražiti sve okolnosti radi utvrđivanja istine, bio je dužan barem porazgovarati sa preživjelim akterima ove tragedije.

 Državnom odvjetništvu i MUP-u predsjednik Stranke prava u više navrata tijekom ovih 25 godina svjedočio je i predao vjerodostojne dokaze o zavjeri ubojstva, predlažući i poligrafsko ispitivanje, ali bez rezultata.

 Lučić pristrano bagatelizira i izjavu Bajrama Sulejmanija, kojeg su oba sudska vijeća koja su sudila neposredno odgovornima za Paradžikovo ubojstvo odbila saslušati kao svjedoka, premda je godinama stanova u Rijeci, da bi mu kasnije bio onemogućen povratak u Hrvatsku.

Sulejmanijeva izjava bila je neposredno nakon atentata izrazito značajna jer je svjedočila o postojanju visoke zavjere za ubojstvo Paradžika što je tek 24 godine kasnije potvrdio bivši predsjednik hrvatske vlade Josip Manolić.

 Na prvom suđenju 1992. godine od četvorice optuženih policajaca za Paradžikovo samo je Vučemilović osuđen a na ponovljenom suđenju sva su četvorica osuđena 13. listopada 1993.g., jer je sudsko vijeće ocijenilo da je ubojstvo rezultat zavjere, nasuprot stavu županijskog državnog odvjetništva.

Predsjednik sudskog vijeća Branko Šerić nedugo je nakon te presude morao napustiti sudačke redove i prijeći u odvjetnike nakon više od 20 godina sudske prakse.

 Netočno se u tekstu navodi da su osuđeni proveli u zatvoru nešto više od tri godine, već jedva godinu i pol dana, pa taj i takav tretman Paradžikovog ubojstva govori sam za sebe i previše.

Pomilovanje osuđenih itekako osnažuje sumnju da je Paradžik smaknut kao žrtva političke likvidacije.

 Naposljetku, tvrdnja koja proizlazi iz zaključka teksta Ive Lučića da je pogibija Ante Paradžika rezultat niza nesretnih okolnosti jednako je istinita kao i pogibija Blaža Kraljevića i osmorice pripadnika HOS-a pod istim okolnostima u BIH godinu dana kasnije.