HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

http: www.hrvatsko-pravo.hr

                                                                                  30. studeni 2017

                          TUĐMAN PRESUĐEN KAO RATNI ZLOČINAC

  POPUT MILOŠEVIĆA TUĐMAN BIO VITALNO ZAINTERESIRAN ZA KOMADANJE BOSNE I HERCEGOVINE – ZATO JE VUKOVAR  OSUDIO NA SMRT

Suđenje glavnim protagonistima secesionističke tvorevine tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosne završilo je 29.11.2017. svojevrsnim samožrtvovanjem Slobodana Praljka kojeg kao da je sustigla zlehuda sudbina žrtava njegovog oca krvnika OZNE Mirka Praljka koji je nakon Bleiburga pobio najviše ljudi u Zapadnoj Hercegovini  po završetku Drugog svjetskog rata.

NA SLICI: ZA HDZ SVETAC I OTAC DOMOVINE, ZA HAŠKI SUD I SVIJET RATNI ZLOČINAC

  Iza Praljkovog sračunatog suicida kojim skreće pažnju najšire javnosti sa teških zlodjela i ratnih zločina za koji su Praljak i drugovi presuđeni, vladajuća HDZ-ova vrhuška  pokušava sakriti neizmjernu štetu i nepopravljivu ljagu koju je njihova kriminalna politika bacila na opravdane težnje Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine za svojom neovisnošću i međusobnim ratnim savezništvom i prijateljstvom.

  Sud Ujedinjenih naroda potvrdio je da su Tuđman, Šušak i Bobetko bili na čelu udruženog zločinačkog pothvata sa ciljem komadanja Bosne i Hercegovine, dakle sva tri proglašeni su ratnim zločincima.

Tuđmanova podjela Bosne i Hercegovine u Karađorđevu 25. ožujka 1991.g. dogovorena sa velikosrpskim hegemonistima predvođenim Slobodanom Miloševićem,  HDZ-ov je istočni grijeh bez prava na iskupljenje jer njihovi nasljednici do danas tu politiku i vojne operacije opravdavaju a sve kritike i osude te politike odbacuju i osuđuju jer da su utemeljene na  mitovima i izmišljotinama. 

Međutim, ubitačni dokazi da je na djelu bila politika podjele BIH i njezino vojno osvajanje su tajno snimljeni razgovori sa sastanaka u Karađorđevu i Tikvešu u četiri oka između Tuđmana i Miloševića iz ožujka 1991.godine na kojima je dogovorena  podjela BIH (snimke se nalaze na sigurnom mjestu u inozemstvu a dokaz o njihovom postojanju sastavni je dio signiranog kaznenog sudskog spisu u Zagrebu), likvidacije katoličko-muslimanskih postrojbi HOS-a u BIH, stajališta iz presuda Haškog suda da je rat između Hrvata i Bošnjaka bio međunarodni oružani sukob,  u sačuvanom stenogramu razgovora iz siječnja 1992.g. između Tuđmana, Šarinića i drugih sa američkim veleposlanikom  kome je Tuđman priznao »svi se slažu da je jedino rješenje podjela Bosne između Srbije i Hrvatske«. 

»Neka Milošević uzme veći dio, ionako ga kontrolira. Mi ćemo se zadovoljiti s manje od 50 posto. Spremni smo Muslimanima ostaviti mali dio oko Sarajeva.» Tuđman je u tom razgovoru uvjeravao sugovornike  »da Bosna u stvari ne postoji. Ako se dvije veće grupe slože, Muslimani će se morati prikloniti.«  

Nakon toga susreta, Tuđman je u siječnju 1992.g. u tajni posjet primio u Zagrebu delegaciju tzv. Republike Srpske predvođene Nikolom Koljevićem sa kojim je dogovoreno međusobno vojno naoružavanje, opskrba naftnim derivatima Pala od strane Hrvatske i uzajamno priznanje Republike Srpske i Hrvatske zajednice Herceg Bosne, proglašene ne slučajno 18. studenog 1991. godine, na dan okupacije Vukovara i početka pokolja na Ovčari. 

Boban je proglasio hrvatsku državu u zapadnoj Hercegovini 18. studenog 1991. godine pod imenom Hrvatska zajednica Herceg-Bosna sa vlastitim oružanim snagama, koja je kasnije, 28. kolovoza 1993. godine preimenovana u "Hrvatsku republiku".

HDZ je pretvorio "Herceg-Bosnu" u jednopartijsku, etničku državu hrvatskog naroda, što je definirao i u samom imenu. Tuđman i Milošević su preko svojih povjerenika iz Hrvatske i BiH, Manolića, Bobana i Karadžića dana 6. svibnja 1992. u austrijskom Grazu, daleko od očiju javnosti, tajno dogovorili tehniku ostvarivanja dogovora o podjeli Bosne i Hercegovine iz Karađorđeva i Tikveša. 

 U Grazu je dogovoreno i separatno primirje u BiH između hrvatskih i srpskih snaga.

SLOBODAN PRALJAK SA ANTOM PRKAČINOM AKTIVNO SUDJELOVAO U ZLOČINAČKOM UBOJSTVU GENERALA BLAŽA KRALJEVIĆA I UNIŠTENJU HOS-A

Slobodan Praljak potvrdio je Franji Tuđmanu da je on, to jest, Praljak, bio, "osobno uključen sa Prkačinom u uništavanje HOS."

 Na sastanku u Tuđmanovu uredu  26. rujna 1992 Praljak je izjavio: "Gospodine predsjedniče, molim vas, želio bih reći da to nije tako jednostavno. Otvoreno govoreći -". "Otvoreno govoreći, koristili smo se gospodinom Prkačinom, ja osobno i u suradnji s drugima, za uništavanje HOS-a tamo dolje. On je učinio dobar posao tamo dolje. " /Stenogram sastanka Tuđmana i S. Praljka u uredu Predsjednika RH 26.09.1992./ 

NA SLICI: PRALJKOVE ŽRTVE BOŠNJACI I HOSOVCI U LOGORU DRETELJ:

 «...KORISTILI SMO SE PRKAČINOM, JA OSOBNO I U SURADNJI S DRUGIMA ZA UNIŠTAVANJE HOS-A TAMO DOLJE../STENOGRAM SLOBODAN PRALJAK I FRANJO TUĐMAN, PANTOVČAK 26. RUJAN 1992./

Nakon likvidacije generala HOS-a Blaža Kraljevića, Tuđmanove snage otvorile su u Bosni novi front protiv Muslimana kako bi se ostvarile granice Tuđmanove Banovine odnosno “male-velike Hrvatske”.

U dokaznim materijalima Haškog suda protiv Ratka Mladića i šestorice iz Hercegbosne nalaze se brojni dokazi da je Tuđman izravno novčano i materijalno pomagao i financirao Karadžićevu i Mladićevu ratnu mašineriju u agresiji na BIH.

SLOBODAN PRALJAK ISPORUČIVAO NAFTU I HRVATSKI NOVAC RATKU MLADIĆU

Cijeli rat, od 1992. nadalje, general Ratko Mladić sastajao se s hrvatskim generalima, dogovarao prekide vatre, isporuke oružja i nafte i zajedničku borbu protiv Bošnjaka. Dio dnevnika Ratka Mladića objavilo je Haaško tužiteljstvo kako bi ga koristilo kao dokaz protiv Jadranka Prlića, Slobodana Praljka i ostalih čelnika Herceg-Bosne koji su i temeljem toga osuđeni u Haagu.

Na jednom od sastanaka u veljači 1994. sudjelovao je hrvatski ministar financija Jozo Martinović. On je bio ministar financija u Vladi Franje Gregurića od kolovoza 1992. Preko Joze Martinovića išlo je financiranje Herceg-Bosne i nakon što je u kolovozu 1992. iz Vlade prešao u Privrednu banku. Uz Gojka Šuška i Hrvoja Šarinića on je bio potpisnik računa u Austriji i član Upravnog odbora RH Alan preko kojeg je kupovano oružje.

Financijski najteži sastanak bio je onaj od 8. srpnja 1993. s Milivojem Petkovićem u Njivicama, u vrijeme sukoba Hrvata i Bošnjaka. Petković je do kraja srpnja 1993. bio načelnik Glavnog stožera HVO-a, a tada ga je zamijenio Praljak. Mladić je zabilježio da su u zamjenu za oružje i “učinjene usluge” položene 1,191.246 tadašnjih njemačkih maraka i dvije cisterne dizela.

Dogovoreno je da Hrvati 8,092.032 marke plate u roku od tjedan dana. Sav taj novac došao je, naravno, iz Hrvatske, jer se u to vrijeme HVO financiralo direktno iz Zagreba.

Prvi sastanak koji je Haaško tužiteljstvo izdvojilo je onaj od 5. listopada 1992., kad se Mladić u Pečuhu našao s delegacijom Hrvatske i Herceg-Bosne.

“PRAVA OPASNOST SU MUSLIMANI, TREBA ISELITI HRVATE IZ VOJVODINE”  - izjava Slobodana Praljka Ratku Mladiću

Kao predstavnik Hrvatske bio je Slobodan Praljak, koji je od ožujka 1992. do srpnja 1993. bio pomoćnik Gojka Šuška. U srpnju 1993. postaje zapovjednik HVO-a.

Praljak od Mladića traži da srpske snage prekinu granatirati Slavonski Brod. Hrvati iz Jajca Srbima će dati struju, a oni će im zauzvrat pustiti vodu. Praljak predlaže Mladiću obustavu sukoba.

Objašnjava mu da Hrvatima nije u interesu rat sa Srbima, rat će prestati dogovorom Hrvata i Srba, a prava opasnost su Muslimani. “Naš cilj je Banovina iz 1939., ako to ne postignemo, nastavljamo rat”, zapisao je Mladić Praljkove riječi.

On uvjerava Mladića da je sporazum Tuđmana i Izetbegovića samo formalan, donesen na inzistiranje Amerikanaca, kako bi se dodvorili islamskom svijetu. Posljednja bilješka s tog susreta su Praljkove riječi: “Treba iseliti Hrvate iz Vojvodine”.

Na drugom sastanku, nakon pada Posavine 26. listopada 1992., Praljak kaže: “Na dobrom smo putu da prisilimo Aliju da podijeli Bosnu. Mi ćemo natjerati Aliju da sjedne za stol s Bobanom i Karadžićem. Interes nam je da Muslimani dobiju svoj kanton da bi imali gdje odseliti”.

Na tom je sastanku dogovoreno da se održi sastanak Janka Bobetka i Božidara Vučurevića o liniji HV-a kod Trebinja.

SUODGOVORNOST TUĐMANA I MILOŠEVIĆA ZA RADIKALIZACIJU  ISLAMSKOG FUNDMENTALIZMA U SVIJETU JE OGROMNA

Aktivne sukobe protiv Oružanih snaga BIH započeo je HVO u napadu na Prozor, u listopadu 1992. godine. Taj grad je osvojila brigada "Kralj Tomislav" iz Tomislavgrada, uz pomoć bojne "Zrinski" iz Zagreba kojom je zapovijedao general Milenko Filipovic.

Jedan od prvih gradova koji ce ubrzo platiti cijenu takvog rata, bio je Gornji Vakuf: opsada HVO-a pocela je u veljači 1993. godine, i potrajala je sve do Washingtonskih sporazuma u ožuku slijedeće godine.

U mahnitom razaranju dijela grada pod bosnjackom kontrolom sudjelovati će tenkovi HV-a, pod zapovjednistvom generala Janka Bobetka, Slobodana Praljka, Ivana Kapulara, Miljenka Crnjca. Tocan broj vojnika HV-a koji su u Bosni i Hercegovini poginuli, nikad nije objavljen, a iz hrvatskoga Ministarstva branitelja odgovaraju kako podatke o tome jednostavno nemaju.

Prema relevantnin izvorima koje je potvrdila i presuda Haškog suda Tudjman i tadasnji ministar obrane Gojko Susak poslali su za Bosnu i Hercegovinu dvije kompletne gardijske brigade Hrvatske vojske, te četiri brigade djelomično popunjene.

Dana 16. travnja 1993. godine, pripadnici specijalnih jedinica HVO-a izmasakrirali su 116 bosnjačkih civila u selu Ahmićima kod Viteza.

Iz logora Dretelja i drugih konclogora zarobljeni vojnici Armije BIH i muslimanski civili primoravani su na mukotrpno i opasno kopanje rovova i ciscenje napustenih sela oko Popovog polja.

Hrvatska Republika "Herceg-Bosna" osnovana 28. kolovoza 1993. godine,  politički i civilizacijski bila je brat blizanac Republici Srpskoj. Za račun njezinih tvoraca bili su koncem te godine u Zagrebu mobilizirani mnogi izbjegli Hrvati iz bosanske Posavine, uz gotovo potpuni muk medija.

U vojarni bivse JNA "Maršal Tito" govor im je odrzao general Janko Bobetko, a potom je nekoliko stotina njih bilo prebaceno u Zadar, i napokon na ratiste u - srednju Bosnu. A tamo se još nisu ohladila tijela nekoliko desetaka bošnjačkih civila što ih je u selu Stupnome Dolu poubijala jedinica HVO-a pod komandom Ivice Rajića.

Prema podacima Saveza logoraša BiH, na prostoru Hercegovine bilo je za vrijeme hrvatsko-bošnjackog rata osnovano 27 hrvatskih logora, dok ih je u srednjoj Bosni bilo sedamnaest. U Bosni i Hercegovini registrirano je ukupno 618 logora, od kojih su 44 držale jedinice HVO-a zajedno s HV-om; četiri logora držala je Armija BiH, a 580 srpske jedinice.

Hrvatski logori bili su raspoređeni na cijelom teritoriju Hercegovine i na pojedinim dijelovima srednje Bosne. U njima je, prema jos uvijek nepotpunim podacima, bilo zatvoreno izmedju 25 i 26 tisuća logoraša. Nekoliko je logora bilo izrazito veliko i zapamćeni su po užasavajućem tretmanu zatvorenika.

U bivšem skladištu JNA u Gabeli (Čapljina) bilo je, prema svjedočenju preživjelih logoraša, zatvoreno 1400 ljudi, i to samo u četiri velika hangara, dok je u cijelom logoru bilo najmanje 3500 Bošnjaka uz nezamisliva zlostavljanja i poniženja sa smrtnim posljedicama. U logorima Gabeli, Dretelju i Helidromu prošlo je najmanje deset tisuća ljudi. Stotine tisuća Bošnjaka deportirano je iz Dretelja i drugih logora u Hrvatsku , odakle su raseljeni po svijetu, dok su ostali bili prebačeni u logore u Gabeli, Rodoču, Prozoru i Stocu.

Tvorničke prostorije u Čapljini također su služile kao logor. U njima je, prema podacima Rijaseta Islamske zajednice BiH, bilo zatvoreno više stotina bošnjačke djece u dobi izmedju 13 i 16 godina. Kao logor služila je i vojarna JNA u Grabovini, te farma krava u Celjevu.

Na mostarskome području najpoznatiji logor je već spomenuti Helidrom, te Rodoč. U helikopterskim hangarima bilo je zatvoreno oko 2300 Bošnjaka iz cijele Bosne.

Drugi najveći logori u Hercegovini bili su smješteni u Trebižatu, Grabovini, Ljubuškome, u staklenicima na Buni kod Mostara - gdje je zaklan blagajski imam Muharem efendija Bećirević - pa na Masinskom fakultetu u Mostaru, u Zrakoplovnoj gimnaziji, te u nekoliko škola i sportskih dvorana na desnoj obali Neretve u Mostaru.

 Veležov stadion također je neko vrijeme služio kao logor, odnosno sabirni centar iz kojega su Bošnjaci bili deportirani u ostale logore. Apoteka na desnoj obali Neretve služila je neko vrijeme kao tamnica za 530 Bosnjaka, iz koje su mnoge žene odvođene na silovanje. Veći logori registrirani su i na Ćelovini - zatvori sa samicama, gdje su bili zatvoreni zarobljeni humanitarci i njihovi aktivisti - te u bivšem Vojnom zatvoru sjeverno od Mostara, gdje su bile držane žene i djeca.

Ostali logori bili su po školskim sportskim dvoranama, te u drugim javnim ustanovama, u koje je bilo moguće smjestiti veći broj zatvorenika. Logore su držale jedinice HVO-a, kojima su logističku i drugu pomoć davale jedinice Hrvatske vojske. Politički se cijelom mrežom logora, preko Herceg Bosne, upravljalo iz Zagreba.

Kako je rat bjesnio vlada SAD-a počela je vršiti pritisak na Tuđmana. Clinton je imenovao svog izaslanika Charles Redmana koji je imao zadatak  uvjeriti Tuđmana da zaboravi na pretenzije prema Bosni.

  Amerikanci su iznijeli stav da ukoliko se to ne dogodi, Hrvatska će izgubiti podršku za oslobađanje trećine svojeg teritorija pod srpskom kontrolom.

  Inicijativu o prestanku sukoba je podržala i Njemačka, ranije naklonjena Hrvatskoj. Vijeće sigurnosti je 3. veljače 1994. postavilo Hrvatskoj rok od dva tjedna da izvuče trupe svoje regularne vojne trupe iz Bosne ili da se suoči sa posljedicama.

  Hrvatskoj je zapriječeno da će proći kao i Srbija pod sankcijama ukoliko ne ispoštuje ultimatum. Tuđmanu je to osobno u lice već ranije, u prosincu 1993. u Zagrebu, najavila državna tajnica SAD Madeleine Albright. Pritisak je urodio plodom.

  U narednih nekoliko dana bosanska i hrvatska delegacija su dovučene u Washington. Sporazum o bošnjačko-hrvatskoj federaciji je bio potpisan, a Hrvatskoj je zauzvrat obećana vojna i gospodarska pomoć.

Nakon više tisuća poginulih Hrvata u hrvatsko-muslimanskom ratu od 06. 1992. do 02. 1994. Tuđman nije postigao svoje ratne ciljeve stvaranja takozvane Republike “Herceg-Bosne” i njenog priključenja Republici Hrvatskoj. 

Bratoubilački hrvatsko-muslimanski rat prekinula je američka vlada isključivo radi svojih političkih interesa tako da je Tuđman Washingtonskim sporazumom i dogovorom u Daytonu te Pariškim mirom u prosincu 1995. godine morao pristati na hrvatsko-bošnjačku Federaciju BiH.

Bosna je kasnije u Daytonu ipak podijeljena na štetu Hrvata i Bošnjaka, u korist tzv. Republike Srpske kojoj je Tuđman čak obećao izlazak na more i predao cijelu Bosansku Posavinu. Republika Bosna i Hercegovina je ukinuta u zamjenu za Bosnu i Hercegovinu dva entiteta.

Tek nakon rata u BIH na međunarodnu i svjetsku scenu u svojem punom zamahu nastupa islamski fundamentalizma kojem je jedan od pokretača i alibi za napade bio progon i uništaavanje bosansko heregovačkih Muslimana.

Bivši slovenski predsjednik Milan Kučan izjavio je u svibnju 2012. godine u Sarajevu kako je međunarodna zajednica intervencijom mogla spriječiti rat u Bosni i Hercegovini i njegove katastrofalne posljedice:

»To je bio rat protiv BiH. On jest kasnije dobio neke karakteristike etničkog sukoba, ali je to u stvari bio rat protiv BiH zasnovan na neostvarenom dogovoru između Miloševića i Tuđmana o podjeli BiH«, istaknuo je Kučan.

Osim izravnog svjedočenja bivšeg makedonskog predsjednika Kire Gligorova o Tuđmanovim pritiscima 1991. godine da pristane na podjelu BIH između Hrvatske i Srbije,  Dušan Bilandžić, visoki partijski apartčik kojeg je Tuđman instalirao za potpredsjednika RH nakon prvih višestranačkih izbora 1990. izjavio je 2012. godine u tjedniku Nacional:

„Tuđman nam je rekao da se on dogovorio s Miloševićem da ta dva tima rade na normalizaciji odnosa Srbije i Hrvatske. No trebalo je skriti pravi smisao tih pregovora. U tim pregovorima uopće nije bilo riječi o normalizaciji odnosa između Zagreba i Beograda. Na njima se isključivo razgovaralo o podjeli BiH između Hrvatske i Srbije. Rekao nam je tada da su se on i Milošević oko toga načelno dogovorili, a da mi vidimo kako povući konkretnu crtu razgraničenja…

"Mi ćemo pomoći Srbiji da se proširi, a ona će pomoći nama da se proširimo." A to je proširenje trebalo biti na račun BiH. Nakon toga će, bio je uvjeren, odnosi između Srbije i Hrvatske biti kao odnosi između Francuske i Njemačke, koje su u 70 godina vodile tri rata. Bit ćemo najbolji saveznici, ali kad podijelimo BiH. Ponovo sam ga nastojao razuvjeriti da međunarodna zajednica neće na to pristati. Nije to želio prihvatiti tvrdeći da nema opstanka Hrvatskoj bez podjele BiH.

Smatrao je da će Hrvatska i Srbija, kad podijele BiH, biti dobri saveznici…Milošević i Tuđman su organizirali  oružane borbe za bosansku Posavinu. Tada sam razmišljao: zašto dopuštaš da u Posavini ginu vojnici kad je ona već bila predana Srbiji.

Tuđman mi je tada nešto spetljao u smislu da treba glumiti da je to dobiveno borbom. Jednom prilikom je čak i rekao da se ne smije steći dojam da je to predano bez borbe…“

U objavljenom izvještaju CIA-e od 19. prosinca 1991. stoji da "perspektiva za BiH izgleda dosta tmurno, čak i ako se Srbija i Hrvatska dogovore primirje. Obavještajni podaci pokazuju da su i Slobodan Milošević i Franjo Tuđman spremni za priključenje dijelova BiH njihovim državama. Štoviše, izvještaji pokazuju da su njih dvojica sve vrijeme u kontaktu usprkos sukobima. Ljetos je Tuđman njemačkim političarima rekao da je BiH apsurdno prevelika i da je on spreman  podijeliti je", navodi CIA.

 Na vrh - Top