Izjava novog stanara Pantovčaka Zorana Milanovića prigodom susreta sa Đurom Sessom, koji je donedavno obmanjivao javnost da predsjednik Republike nikada ne bi htio biti, duboko je pogrešna i neistinita. Milanović je izjavio «da je kontrola izbora, tehničko pitanje, i da se u Hrvatskoj provodi dobro. Povjerenje u izborni proces mora biti čisto, bistro kao gorski potok, neokrnjeno, što je Hrvatska postigla u zadnjih 20 godina. Ja se ne sjećam, kada je riječ o velikim, nacionalnim izborima, da je njihov ishod bio problematiziran i doveden u pitanje od poražene strane.»

Pa zar je Milanović «zaboravio» da se na izborima 1992. ne samo kralo već i uništavalo kandidate za hrvatski Sabor, da su se krali glasački listići, da su masovno bili spaljivani u zagrebačkom krematoriju o čemu ne svjedoče samo slučajni očevici i zainteresirani već i insideri koji su to činili po zadatku ondašnje Službe za zaštitu ustavnog poretka sve u namjeri da HDZ silom i prijevarom opstane na vlasti. Da je prije proglašenja konačnih izbornih rezultata pod tajanstvenim okolnostima u automobilskoj nesreći poginuo predsjednik Vrhovnog suda RH i predsjednik Državne izborne komisije Zlatko Crnić.

Narod je htio drukčije kao i veliki dio birača i javnosti ali su im Tuđmanove kriminalne strukture to onemogućile. U tom kontekstu nikada proglašeno ratno stanje i djelomična vojna okupacija Hrvatske izgledaju samo kao prolazna epizoda. Hrvatska od onda tone i propada bez izgleda za oporavak, jer nema i nikada nije imala legitimnu i poštenu izabranu vlast.

I sam predsjednik DIP-a i Vrhovnog suda Đuro Sessa nedavno je izjavio da je zbog navodnog zastrašivanja kao predsjednik jedne od izbornih jedinica u Gradu Zagrebu 1992.g. zatražio odlazak u diplomaciju gdje je i premješten sa sudačke stolice iduće četiri godine. Ispred zgrade u kojoj je on bio predsjednik izborne komisije pronađene su u izbornoj noći stotine porazbacanih glasačkih listića za predsjedničkog kandidata Stranke prava.

Predstavnički dom američkog Kongresa ustvrdio je u obraćanju američkom predsjedniku Clintonu 1993.g. da Tuđman ne samo divljački progoni parlamentaranu opoziciju i izvodi je pred vojne i druge sudove, da progoni novinare i guši rijetke neovisne medije već i da izbori porevedeni 1992 godine nisu bilo slobodni ni pošteni izbori što je potvrdilo i ondašnje Državno tajništvo SAD-a, jer je samo Tuđmanova stranka imala pavo promatranja kod proteklih dvaju izbora te je jedina imala pravo prebrojavanja izbornih listića.

Tada su se oglasili Tuđmanovi buzdovani od Šeksa do Milana Vukovića sa jednom od najsumanutijih izjava u historijatu HDZ-ovog bezumlja, koju je ovaj uputio u ime Vrhovnog suda Hrvatske u Washington i tražio da mu se američki Kongres ispriča radi svoje ocjene o predsjedničkim i parlamentarnnim izborima održanim 02. kolovoza 1992.

Krivotvoreni su kao što je bilo i za očekivati i rezultati i ovih predsjedničkih izbora 2020. godine jer ponovno nisu priznati nevažeći glasački listići kao listići glasača koji su sudjelovali na izborima, već su odbijeni od ukupnog zbroja glasačkih listića izašlih birača kao da nisu ni glasovali, pa je apsolutni broj od kojeg su izračunati konačni postoci za dvoje kandidata nezakonito umanjen za gotovo devedeset (90) tisuća glasača, što same izborne rezultate čini nelegalnim i nelegitimnim. Na glasačkim listićima čak je korišten i nezakonit pečat s grbom Republike Hrvatske. O tome se pravorijek traži izvan jurisdikcije Ustavnog suda i Državnog izbornog povjerenstva.

Hrvatsko propadanje i nestajanje ne dolazi samo od korumpirane i nedorasle Plenkovićeve vlade već i od grijeha crkvenih kaptolskih struktura.

NA SLICI:BOGOHULJENJE NA PANTOVČAKU, MASONERIJA CVIJETA

O zagrebačkom nadbiskupu Josipu Bozaniću, koji prima iz ruku Bandića duže od 20 godina koruptivan novac otet od zagrebačke sirotinje, o njegovom iznošenju velikih svota novaca preko granice koje dobiva iz državnog proračuna i tajnim računima na njegovo ime u vatikanskoj banci, o koruptivnim prebendarima i pokvarenim kanonicima koji ispijaju kave sa ubojicama hrvatskih svećenika i civila, o postojanju kaptolskog masonskog i homoseksualnog lobija i udbaškim suradničkim dosijeima istaknutih perjanica pokoncilske obnove u Hrvatskoj, ovih dana svjedoči i nepredviđeni, gotovo nadnaravni događaj na Pantovčaku kada je Bozanić zanijemio i počeo se tresti i drhtati prigodom blasfemične seanse odlikovanja pokojnog kardinala Kuharića od K.G.K. izmišljenim veleredom Tuđmana, koji je u svojoj partijskoj i vojnoj karijeri sastavljao spiskove za fizičke likvidacije hrvatskih branitelja i domoljuba, među kojima i potpredsjednika HSP-a Antu Paradžika, generala HOS-a Blaža Kraljevića i mnoge druge.

To sramno odlikovanje, da ima imalo istinoljubivosti, kršćanskog osjećaja i straha Božjeg, Bozanić je trebao odlučno odbiti a ne njime dovoditi javnost u nedoumicu i bacati sjenu na preminulog kardinala Kuharića, koji živio u golemoj zabludi glede Tuđmana, ali se ipak još za života sabrao i distancirao od Tuđmana i njegove politike, premda nedovoljno javno i odlučno.

Ruski predsjednik Vladimir Putin pred cijelim svijetom svjedoči obranu kršćanskih vrijednosti osuđujući homoseksualne brakove i rodnu ideologiju obranom braka kao ustanove između mušakrca i žene, dok nadbiskup Bozanić šutke prelazi preko najgrubljeg napada na instituciju braka i obitelji od sudaca Ustavnog suda Hrvatske sastavljenog uglavnom od bivših komunističkih apartčika i suradnika KOS-a bez ikakvog solidnog temelja u pravničkoj i sudačkoj profesiji.

Na državne blagdane u svojim slabim, konfuznim i nerazumljivim propovijedima, taj neprikladni crkveni činovnik na stolici zagrebačkog nadbiskupa, koji prikriva svu svoju prazninu iza imena blaženika Stepinca, prešućuje bitne stvari za vjeru i narod a ogrezlima u poganstvu i vjerskom otpadništvu podjeljuje svetu pričest, što je posebno težak čin svetogrđa.

Ništa bolji od Bozanića nije ni njegov riječki alter ego, nadbiskup Ivan Devčić, koji zajedno sa raznoraznim perverznjacima i samozvanim kulturnim šljamom sjedi u prvim redovima uzvanika prigodom proglašenja Rijeke nekakvom europskom prijestolnicom kulture a da se o kršćanskom i vjerskom značenju i svetačkim likovima (sv. Vid, fra Ante Tomičić, sv. Leopold Bogdan Mandić, sv. Marcijan, č.s. Marija Krucifiksa Kozulić, itd) grada Rijeke u istom kontekstu ne navodi niti jedno slovo.

Napokon, čudovišna izjava Milanovića kao novog predsjednika Hrvatske u oproštajnom govoru pred svojim partijskim drugovima «da je istina jedini kriterij, SDP bi vječno bio na vlasti», ne vrijeđa samo zdrav razum, povijesno pamćenje i moralna načela prema kojima bi se trebalo urediti kako odnos između pojedinaca tako i odnos među narodima i državama, već izaziva revanšizam i nove sukobe.

Naime, da je istina jedini kriterij SDP odavno ne bi ni postojao a njegovi utemeljitelji odgovarali bi kao dojučerašnji komunisti za neke od najgorih zločina protiv ljudskih prava, ratnih i poratnih masovnih zločina i pogubljenja, za desetke tisuća uništenih obitelji i ljudskih života, bezbrojne političke zatvorenike, politička ubojstva, otimačinu i konfiskaciju imovine odnosno pljačku imovine svojih žrtava koja nikada nije barem djelomično vraćena a kamoli nadoknađena zakonskim i pravnim nasljednicima žrtava SDP-SKH-SKJ zlotvora.

Ako se po jutru dan poznaje i ukoliko će takve kapitalne zablude ostati i dalje Credo sadašnjeg stanovnika Pantovčaka, ovaj naraštaj se mora odreći svake iluzije izbavljenja izlascima na izrežirane parlamentarne ili predsjedničke izbore.