Malobrojni suvremenici prisjećaju se još s poštovanjem velikih obljetnica iz hrvatske povijesti i pravaške baštine koje slijede jedna drugu u kratkom vremenskom razmaku.

NA SLICI: UBIJENI MILAN ŠUFFLAY - UNIŠTAVANJE PRAVAŠKE IDEOLOGIJE I NJEZINIH NOSITELJA KONSTANTA SVIH PROTUHRVATSKIH I PSEUDOHRVATSKIH REŽIMA

Hrvatsku su lažna ljevica (SDP) i desnica (HDZ) nastale iz Saveza komunista Jugoslavije 1990. godine, strovalili u ponor u kojem se čak ni Starčevićeva minimalistička vizija Hrvatske, - “makar bila samo uru dugačka i uru široka, makar bilo samo pet Hrvata- neka ih pet bude slobodno i sretno”, nikada nije ostvarila, a uz ove okolnosti i stanje hrvatstva, vrlo mali su izgledi za ostvarenje cjelovite, nezavisne i slobodne Hrvatske ikada.

Starčevićevo otkriće da pripadnost hrvatskom narodu ne određuje na prvom mjestu porijeklo ili vjeroispovijed već nacionalna svijest o pripadnosti svom narodu imala je i nadati se da će imati golemu kohezionu snagu u turbulentnim vremenima s kojima su danas i ubuduće narod i domovina suočeni.

Ove godine, 19. veljače, navršila se 90. obljetnica smrti od zločinačkog atentata velikosrpske beogradske čaršije, na jednog od najpoznatijh hrvatskih pravaša, političkog zatvorenika i međunarodno priznatog povjesničara Milana Šufflaya kojeg velikosrpski krugovi nisu mogli zaustaviti osim čeličnim krampom u glavu u središtu Zagreba.

Tadašnje usmrćenje pravaškog prvaka i vrhunskog znanstvenika naređeno iz Belog dvora na Dedinju izazvalo je osude iz cijelog svijeta, uključujući nobelovca Alberta Einsteina i književnika Heinricha Manna.

Sličnim rukopisom, hrvatski Slavosrbi rukovođeni Franjom Tuđmanom usmrtili su 60. godina nakon Šufflaya potpredsjednika Stranke prava Antu Paradžiku 1991. i generala HOS-a i Armije BIH Blaža Kraljevića, katoličko-muslimanskog graditelja bratstva i zajedništva 1992. godine.

Domet tih zločina sa distance od skoro 30 godina ima težinu smrtne presude bosansko-hercegovačkim katolicima Hrvatima, koji su osuđeni na iseljenje i izumiranje do konačnog isčeznuća iz BIH.

Usprkos tome, zaslijepljeni od vlastitih obmana i zabluda, premda žrtvovani i prekriženi, i dalje su sljedbenici i obožavatelji morbidnog kulta svojeg vlastitog grobara Tuđmana. U tome im izgleda ni Međugorje ne može pomoći.

Dana 25. veljače 1990. prije 31 godinu obnovljena je Hrvatska stranka prava, utemeljena 1861., nadahnuta političkim i povijesnim nasljeđem Ante Starčevića i Eugena Kvaternika radi uspostave nezavisne i demokratske Hrvatske u svojim državno pravnim granicama sa ciljem ujedinjenja ili konfederalnog saveza Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Otpor velikosrpskoj okupaciji Hrvatske i agresorskom pokušaju komadanja dijelova Hrvatske bila je jedna od prvenstvenih zadaća hrvatske pravaške osovine. Sve što je najuže rukovodstvo Stranke prava poduzelo pokazalo se proročanski dalekovidno i spasonosno.

NA SLICI: PARADŽIK I PARAGA U SOFIJI 1991. - ANTIVELIKOSRSPKA KOALICIJA KAO ODGOVOR NA TUĐMANOVO SLAVOSRPSTVO I BEOGRADSKU AGRESIJU NA HRVATSKU

Potpuni otklon službene politike od tih načela doveo je do progona, uhićenja, političkih ubojstva i zabrane rada Stranke prava 28. rujna 1993. od Tuđmanovih slavosrba, što je Hrvatsku i njezin malobrojni narod gurnulo u ponor borbe za goli opstanak sa potpunom neizvjesnošću o ishodu te borbe u doglednoj budućnosti.

Program Stranke prava bio je i ostao jasan i jednostavan jer je istinit, pa je zato i najteži- Bog i Hrvati i biti svoj na svome ili Hrvatska Hrvatima.

U pravaškoj Hrvatskoj ne bi se nikada moglo dogoditi da jedan Milorad Pupovac određuje tko će vladati Hrvatskom niti nametati zakone po svojim prohtjevima pozivajući se na neka izmišljena i hipertrofirana manjinska prava, koja su mu zajamčili hrvatski slavosrbi.

Jednako vrijedi i za Ognjena Krausa koji lažno podiže tenzije i beskrupulozno provocira u svezi hrvatskog pravaškog i vojničkog pozdrava Za dom spremni a ništa ne govori o svojem ocu Božidaru, komunističkom tužitelju niza ratnih, civilnih i vojnih zarobljenika od kojih su mnogi nedužni pogubljeni a kardinal Stepinac osuđen i otrovan u zatvoru.

Božidar Ivo Kraus tada je asistirao zloduhu Jakovu Blaževiću u montiranom političkom procesu protiv nadbiskupa Stepinca, Eriha Lisaka i drugih i bio sudac Vrhovnog suda Hrvatske i Jugoslavije kad su se izricale i provodile smrtne kazne nad političkim zatvorenicima.

Ognjen Kraus, čiji je otac akter političkih suđenja koja su rezultirala smrtnim kaznama, stoga je zadnji koji bi trebao grubim neistinama i podmetanjima agitirati protiv pozdrava Za dom spremni i spočitavati i pripisivati bilo kome u Hrvatskoj, fašizam ili antisemitizam.

Kada hosovci uzvikuju Hrvatska Hrvatima i Za dom spremni to ne znači da misle samo na etničku pripadnost već i na sve one koji žive u Hrvatskoj i bore se za život dostojan hrvatskog čovjeka i kojima su dobrobit i odanost Hrvatskoj a ne Srboslaviji, Bruxellesu, Washingtonu itd na prvom mjestu.

NA SLICI: SLAVOSRB MILAN BANDIĆ- ODBIO HOS RADI ZA DOM SPREMNI, GRADIO TUĐMANOV KULT, GRLIO VELIKOSRPSKOG RATNOG HUŠKAČA IRINEJA

Bez da bi se pravdali pred bilo kime i za bilo što, pripadnici postrojbi HOS-a pomagali su i branili i pripadnike židovske općine u Mostaru i izvlačili ih iz okupiranog Sarajeva u BIH, a arhiv HOS-a posjeduje i zahvalu i sućut predsjednika Jevrejske(židovske) općine u Mostaru pokojnog Zorana Mandlbauma koju je uputio Glavnom stožeru HOS-a povodom ratnog zločina ubojstva generala HOS-a i njegove pratnje 1992. godine.

Današnji zagovornici pravaške ideje nastavljaju se na slavnu povijest i junaštvo sve tamo od hrvatskih knezova Trpimira (845-864), Domagoja (864-876), Branimira (879-892) i Mutimira (892-910), hrvatskih kraljeva Tomislava, Stjepana Držislava, Petra Krešimira IV, Dmitra Zvonimira, Petra Svačića, hrvatskih banova i vojskovođa Berislavića, Jurišića, Zrinskih i Frankopana, Borojevića i ustanika rakovičke bune 1871. pa do ratova za slobodu i nezavisnost Hrvatske u 20. stoljeću.

Najveći među njima položili su svoje živote na oltar Hrvatske domovine i otišli pred lice Božje a preživjelima ostavili zavjet koji ne smiju zaboraviti niti iznevjeriti.

Manjinske skupine ne mogu odlučivati o pravima većinskog hrvatskog naroda ni na lokalnoj ni na državnoj razini. Prava manjina trebaju biti jednaka pravima kakva uživaju Hrvati u zemljama u kojima su oni sami nacionalna manjina – ni više ni manje.

Politikom dodvoravanja Bruxellesu od HDZ-SDP koalicije ozbiljno su ugroženi nacionalni i državni interesi hrvatskog naroda u Republici Hrvatskoj. Hrvatska je preskupo platila svoje međunarodno priznanje kao države u ratu, da bi ga sada prokockala u miru.

Uspavani hrvatski branitelji ne bi smjeli više nikada dopustiti vanjsku niti unutarnju okupaciju Hrvatske, državnu politiku slabljenja hrvatske obrane, smanjivanje sastava i rodova hrvatske vojske, gospodarsko i moralno propadanje našeg naroda, osiromašenje Hrvatske što ima za posljedicu novo masovno iseljavanje i demografsko izumiranje Hrvatske.

Hrvatski branitelji, osim što se bore za svoja materijalna prava i probitke, ne bi smjeli šutke kao do sada promatrati medijsko promicanje rastave braka, razaranje obitelji, promidžbu lakih i teških droga, uništavanje školstva, deindustrijalizaciju Hrvatske, demografsku katastrofu, multikulti teror, unifikaciju kultura i uništavanje nacionalnih identiteta što sve nameće neoliberalni i globalizirani Zapad u ime tobožnje slobode i demokracije.

Ne smiju više šutke gledati bogaćenje banaka na račun hrvatskog naroda i koje ne plaćaju porez na dobit koju ne ulažu u našu domovinu već je ovdje zarađenu iznose u svoje zemlje.

Hrvatski branitelji mogu i trebaju poduprijeti samo onu garnituru na vlasti ili opoziciji koja će raditi za i štititi na prvom mjestu hrvatske nacionalne interese a ne interese Bruxellesa, Londona ili Beograda. Zato Hrvatska može opstati samo kao pravaška ili je neće biti.