No ono što je daleko značajnije u cijeloj aferi a o čemu se Strasoburg još nije izjasnio jest činjenica da je Vladimir Šeks pokušao obmanuti, dakle prevariti Europski sud za ljudska prava, jer je u svojem zahtjevu tome sudu zatražio pristup i za one  dokumente koje su on i nakladnik Večernji list već objavili prije pet godina i to protivno svim propisima o klasificiranju državnih dokumenata i članku 347. Kaznenog zakona o odavanju  tajnih podataka iz koristoljublja za što je zapriječena kazna do 10 godina zatvora.

Objavom tih dokumenata za koje je Šeks bezsupješno zatražio od Suda u Strasbourgu deklasifikaciju, a koji su i danas državna tajna,  Šeks i Večernji list su pokušali naknadno legalizirati kaznena djela koja su već ranije izvršili na štetu Republike Hrvatske i drugih osoba.

Vladimir Šeks  u svojstvu bivšeg državnog i stranačkog dužnosnika HDZ-a neovlašteno je preuzeo tijekom 2017. godine iz Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu veliku količinu klasificiranih dokumenata označenih kao državna tajna iz fonda pod nazivom Ured predsjednika Franje Tuđmana, koji nisu nikada prošli zakonom propisan postupak deklasifikacije koju provodi Ured Vijeća za nacionalnu sigurnost.

Šeks je uz pomoć Večernjeg lista, premda se radi o arhivskom materijalu koji on sam nije napisao niti izradio već ga je pribavio i sporadično popratio svojim primjedbama, pod svojim imenom objavio u u lipnju i listopadu 2017. g. dvije opsežne knjige naslovljene «Državni udar» i podnaslovom «Kako su Manolić i Mesić rušili Tuđmana i hrvatska politika prema BIH» I/II na ukupno 988 stranica, među kojima se nalaze klasificirani dokumenti transkribiranih sjednica Predsjedničkog vijeća Republike Hrvatske, Vijeća za obranu i nacionalnu sigurnost, Predsjedništva HDZ-a, dokumenata Službe za zaštitu ustavnog poretka, razgovori predsjednika Republike Hrvatske u četiri oka sa visokim stranačkim i državnim dužnosnicima za koje isti nisu bili uopće upoznati da su snimani po nalogu predsjednika RH Tuđmana itd.

Iz predgovora Žarka Ivkovića, urednika Večernjeg lista i samih knjiga, proizlazi da su Šeks i Večernji list bili dobro upoznati da su u trenutku objavljivanja ti dokumenti i dalje bili pohranjeni u Državnom arhivu, i da su klasificirani kao državna tajna i do njih se može jedino uz dopuštenje Ureda vijeća za nacionalnu sigurnost, kojeg nisu nikada zatražili niti dobili.

Oznaka tajnosti može se skinuti sa nekog dokumenta samo ako postoje određeni uvjeti za to - javni interes ili međunarodne obaveze - i to donošenjem pisane, obrazložene odluke o skidanju tajnosti od Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost.

HSP 1861 i Dobroslav Paraga su protiv Šeksa i Večernjeg lista u svojstvu oštećenika podnijeli još 2018. kaznenu prijavu sa obimnim dokazima koja je završila kod zamjenice ŽDO u Zagrebu Natali Nives Koštić koja je nakon tri i  pol godine u srpnju 2021. odbila bez obrazloženja tu kaznenu prijavu i time i sama počinila kazneno djelo prikrivanja počinitelja kaznenih djela i zlouporabe službene dužnosti i ovlasti radi čega  je i protiv nje podnesena kaznena prijava ali i prijava Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, Uredu europskog javnog tužitelja u Zagrebu i Uredu zastupnika Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava.

O kakvoj se neslobodi medija i lažiranju činjenica radi kada je posrijedi istinito i pravilno obavještavanje hrvatske i ine javnosti jest i činjenica da se suđenje suđenje Šeksu i Večernjem listu odvija već četvrtu godinu i nastavlja se 01. ožujka 2022. pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu a da nijedan medij u Hrvatskoj o tome nije izvjestio niti jednu jedinu riječ što je  gora cenzura i nesloboda nego u vrijeme komunističke Jugoslavije. I onda se neki čude zašto je Hrvatska politički, pravosudno, gospodarski, obrambeno i demografski, ukratko kao neuspješna država, propala.