http: www.hrvatsko-pravo.hr

ABECEDARIJ GLUPOSTI: „BEZ TITA I TUĐMANA NE BI BILO HRVATSKE“

 

Nekadašnji režimski novinar i glavni urednik zagrebačkoga dnevnika Večernji list, Branko Tuđen, (od 1992. do 2001.), politički komentator Večernjeg lista od 1986. godine, (novinar sportske rubrike VL nakon pada Hrvatskog proljeća, od 1973. godine), branio je, ne samo lik i djelo Franje Tuđmana, nego je u svojoj knjizi pod naslovom „Tito, Tuđman – jedan zavičaj, jedan put“, (u tisku i nakladi Večernjeg lista, 2020. godine), drsko  ustvrdio, „da nije bilo Tuđmana i Tita, nikakva se Hrvatska poslije sloma NDH ne bi mogla ostvariti“.

NA SLICI: NOSITELJI HRVATSKE PROPASTI

Tako ujedno glasi i naslov članka u Večernjem listu od 19. prosinca 2020. godine o knjizi navedenoga novinara iz doba jugoslavenskoga socijalizma i Tuđmanove ere u Republici Hrvatskoj.

Otkuda nekima uopće obraza tvrditi, da hrvatske države nakon sloma N.D.H. ne bi bilo, da navodno nije bilo Tita, i gdje su dokazi o tome? Tito je nakon sloma N.D.H. dao ubiti preko pola milijuna Hrvata.

 Takovu suludu tvrdnju je zastupao i nekadašnji Titov general Franjo Tuđman, (general JNA), i moguće da ju je Branko Tuđen „pokupio“ od njega i da ne predstavlja njegov vlastiti zaključak, jer on nije bio niti političar, niti povjesnik, nego novinar, i to režimski, doduše uspješni, sa sjajnom karijerom, čak i nakladom VL od 1 milijun primjeraka u siječnju 1999. godine (prosječna naklada lista je premašivala 100 tisuća primjeraka, do 200 tisuća u RH).

Također tvrdnja, da nije bilo Franje Tuđmana ne bi bilo Hrvatske nakon sloma Nezavisne Države Hrvatske, kojemu je Franjo Tuđman doprinio sudjelovanjem u partizanskom ratu protiv nje, jest jedna smjela tvrdnja bez uporišta u činjenicama. Treba napokon reći, da nitko na svijetu nije branio Hrvatima, da obnove hrvatsku državu, niti je itko osporavao hrvatsko državno pravo na razini Organizacije Ujedinjenih naroda i međunarodnoga tribunala, niti je ijedna vlada neke zemlje i nekoga naroda na svijetu, niti je neka svjetska sila tvrdila, da Hrvati nakon sloma N.D.H. ne smiju obnoviti hrvatsku državu, zbog sabirnoga logora u Jasenovcu ili zbog rasnih zakona, ili zbog nečega trećega poput etikete „naci-fašističke“, jer bi to bilo licemjerno, s obzirom da su Nijemci obnovili njemačku državu nakon sloma Trećeg Reicha.

Finska je kao i N.D.H. bila članica Sila osovine, i nakon Drugoga svjetskoga rata je i dalje postojala, kao i Madžarska, iako sa socijalističkim društvenim poretkom koji je nametnula Crvena armija kroz osvajanje Madžarske na koncu WWII. Priču da svijet ne bi prihvatio hrvatsku državu nakon Drugoga svjetskoga rata zbog N.D.H. je lažna priča koju su izmislili i širili jugoslavenski komunisti poput Franje Tuđmana koji je točno takovu tvrdnju iznio u razgovoru s Dobroslavom Paragom u prisvojenoj obiteljskoj vili u kojoj je ovaj titoist živio u Nazorovoj ulici u Zagrebu, naglasivši da neovisna hrvatska država zbog N.D.H. nije moguća, dok je Paraga iznio suprotnu tvrdnju, da je moguća, i bila je moguća i ostvarena je, kao što je očito u povijesti, i hrvatska nogometna reprezentacija osvojila 2022. godine na Svjetskome prvenstvu u Kataru treće mjesto i brončana odličja.

Hrvatska je time postala po rang-listi svjetskoga nogometnoga saveza FIFA 7.nogometna sila svijeta, a svojim trećim plasmanom u polufinale SP od ukupno šest nastupa od osamostaljenja i obnove hrvatske države 1991. godine, Hrvatska je potvrdila da je svjetska nogometna velesila, nakon bronce u Francuskoj 1998. godine, i finala odnosno drugog mjesta u Moskvi, na SP u Rusiji 2018. godine.

FIFA je u Drugome svjetskome ratu prihvatila N.D.H. u svoje članstvo, a kada je Hrvatski nogometni savez (HNS) u Republici Hrvatskoj podnio aplikaciju za članstvo u svjetskom nogometnom savezu, legenda kaže da je FIFA potvrdno odgovorila uz poruku: Dobrodošli natrag! Krenimo dalje…

NA SLICI: HRVATSKI NOGOMETNI SAVEZ U NDH 17. SRPNJA 1941. POSTAO PUNOPRAVNI ČLAN SVJETSKE NOGOMETNE ORGANIZACIJE -FIFA

Novinar je po definiciji, dakle, po tvrdnji Branka Tuđena, koji je nahvalio novinara Josipa Horvata, (glavnoga urednika režimskoga Jutarnjega lista u Kraljevini Jugoslaviji), citirajući ga, „povjesnik jednog dana“. Za novinara i povjesnika je potrebna intelektualna radoznalost i enciklopedijsko znanje - tvrdi Tuđen, i nastavlja – koje kod novinara po naravi stvari ide više u širinu no u dubinu. Tek toliko da se čitatelj može orijentirati kakav je novinar kada piše historijsku političku publicistiku. Koliko je navedeni novinar Josip Horvat bio hrvatski orijentiran govori podatak, da je bio glavni urednik Jutarnjega lista samo do 13. travnja 1941. godine, taman je uspio najaviti dolazak poglavnika Ante Pavelića u Zagreb, nakon čega je projugoslavenski Jutarnji list s pravom ukinut u hrvatskoj državi.

B. Tuđen navodi, da ga se od svih s kojima je razgovarao najviše dojmio povjesnik Ivo Banac. Zanimljivo! Ne kardinal Kuharić, ne Mate Meštrović, ne Jere Jareb, ne Vinko Nikolić itd. Priznaje da Titov pokret nije imao ideološku hrvatsku nacionalnu ideju. Nezavisnu Državu Hrvatsku iz Drugoga svjetskoga rata, (.N.D.H.), kao i svaki politički Jugoslaven koji je ipak postao politički Hrvat, Branko Tuđen naziva „naci-fašističkom“, iako nije bila, niti nacional-socijalistička, niti fašistička, nego hrvatska ustaška i domoljubna. Naravno da Hrvatske nije moglo biti dok je postojala Jugoslavija, ali Branko Tuđen tvrdi, da bez Tita i Tuđmana ne bi bilo Hrvatske nakon sloma Jugoslavije koju ne „časti“ s etiketama, kao N.D.H., što je već jedan prizvuk licemjernog odnosa prema jednoj i drugoj državi. (ZAVNOH nije bio hrvatski državotvorni akt nego jugoslavenski i nedemokratski, kojega su donijeli komunisti u šumi, u partizanskome ratu, i pripojili ZAVNOH protunarodnom tako zvanom Antifašističkom vijeću narodnog oslobođenja Jugoslavije, AVNOJ, to jest Titovoj Jugoslaviji.) To što je Socijalistička Republika Hrvatska u S.F.R.J. imala po njenom Ustavu iz 1974. pravo na samoodređenje do osamostaljenja, ne znači da je Tito zaslužan za obnovu hrvatske države Republike Hrvatske nakon sloma N.D.H., jer S.R.H. nije bila hrvatska država nego hrvatsko-srpska republika sovjetskoga lenjinističkoga tipa. (RH nije bivša SRH, osim po izgledu njenoga teritorija i vladavine bivših komunista i djece komunista i udbaša u njoj.)

Nadalje on tvrdi, da se hrvatska emigracija bavila terorizmom, što je laž, jer se bavila hrvatskom narodno-oslobodilačkom borbom, idejom o ponovnoj obnovi i uspostavi nezavisne hrvatske države, i nazivati borbu za slobodu terorizmom jeste, ne samo jedna etiketa, nego jedan bezobrazluk svojstven mentalnim „Jugoslavenima“ koji su preko noći morali živjeti u hrvatskoj državi Republici Hrvatskoj, nakon propasti voljene im zločinačke Titove Jugoslavije.

Nadalje tvrdi za Tita i Tuđmana, da su „dva najpoznatija hrvatska političara 20. stoljeća“, što je neistina, jer, kao prvo, Tito nije bio hrvatski političar nego jugoslavenski, a Franjo Tuđman je prvo bio jugoslavenski političar, onda hrvatski, ali i dalje titoist, zato je čak upitno, je li uopće bio hrvatskim političarom, ili je kao Predsjednik Republike Hrvatske bio mentalni jugoslavenski političar. Kao drugo, zar Fran Supilo, Josip Frank, Ante Trumbić, Stjepan Radić, Vladko Maček i Ante Pavelić nisu također najpoznatiji hrvatski političari 20. stoljeća? Na koncu, i Dobroslava Paragu se može ubrojiti u najpoznatije hrvatske političare 20. st. i 21. stoljeća. Tek toliko, objektivnosti radi.

Kao najzaslužnije za hrvatsku neovisnost je Branko Tuđen ubrojio zagrebačkoga nadbiskupa i kardinala Stepinca, i Franju Kuharića, što je ispravno tvrditi, ali je neobjektivno preskočiti poglavnika Antu Pavelića, samo zato što netko nije na istoj ideološkoj liniji s njim, ili Bruna Bušića, Miru Barešića, Antu Paradžika i Dobroslava Paragu. Zar njihova borba za hrvatsko državno pravo i hrvatsku samostalnost i neovisnost ne vrijedi? Vođe hrvatskoga naroda u jednome trenutku povijesti jesu bili i Vladko Maček i Stjepan Radić, koje B. Tuđen spominje, ali se nisu zalagali za hrvatsku državnu neovisnost nego za Jugoslaviju i hrvatsku autonomiju u toj „tamnici naroda“. Drugim riječima, i jedan i drugi hrvatski vođa su prevarili hrvatski narod koji je u njima gledao vođe za stvaranje samostalne hrvatske države, jer im je takav bio PR dok su u političkoj praksi vodili pro-jugoslavensku politiku.

Za diktatora Tita, bez da ga je nazvao diktatorom, B. Tuđen reče, da „je imao i dobrih i loših strana“. Zar dobrih i loših strana nisu imali i Benito Mussolini, i Adolf Hitler, i Francisco Franco, Ante Pavelić, ili Willy Brandt, Mihael Gorbačov, Bill Clinton, George Bush stariji i mlađi, Vladimir Putin…pa i Franjo Tuđman…? Tuđen je iznio neistinu kao navodnu istinu, da je Tito navodno oslobodio Dalmaciju sa Zadrom od okupacije, jer su nakon kapitulacije fašističke Italije jugoslavenski Titovi partizani nakratko zauzeli Dalmaciju, da bi je hrvatska vojska i njena saveznica njemačka vojska oslobodile, i poglavnik N.D.H. Ante Pavelić Rimskim ugovorima pod talijanskim pritiskom odstupljene hrvatske krajeve Dalmacije vratio matici zemlji, Hrvatskoj, (N.D.H.), koju su na koncu Drugoga svjetskoga rata okupirale jugoslavenske komunističke Titove paravojne postrojbe koje su poslije postale JNA koja je Dalmaciju i cijelu Republiku Hrvatsku napustila 1991. opet i samo na pritisak hrvatskih branitelja, Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) i Zbora narodne garde, to jest Hrvatske vojske i specijalne policije. (Britanski povijesni dokumenti govore, da su Titovi partizani etnički čistili Hrvate u Dalmaciji i Hercegovini 1944/1945. godine, tako da o „oslobođenju“ ne može i ne smije biti govora! Vidi takav jedan britanski dokument objavljen u knjizi o povijesti Drugoga svjetskoga rata pod naslovom „WWII: POVIJESNA ISTINA BEZ CENZURE autora Gorana Jurišića iz Zagreba.)

Nadalje, nitko nije govorio o Titovim zločinima, da bi umanjio ustaške zločine, koje su jugoslavenski komunisti u svojoj propagandi uvećavali, i nisu navodili uzroke ustaške reakcije na partizanske zločine koji su bili sustavni, dok su ustaške odmazde koje se mogu, ali i ne moraju držati zločinima, bile točkaste, i kao reakcija na zločine četnika i partizana. To bi i jedan novinar enciklopedijskoga znanja poput Branka Tuđena morao znati, koji se hvalio da je pročitao 600 knjiga. No, za to treba biti privržen istini, i imati hrabrosti, i odbaciti pragmatizam i politički oportunizam u životu. Hrvatski krajevi poput Istre, Dalmacije, Rijeke, otoka i dr. nisu bili „oslobođeni“ s dolaskom Titovoga pokreta u Hrvatsku, nego okupirani. Branko Tuđen , međutim, shvaća to kao „oslobođenje“, valjda su Hrvati oslobođeni od Hrvatske. Branko Tuđen ne vjeruje, da su partizani nakon rata ubijali Hrvate samo zato što su bili Hrvati, ali jesu, s tim da ratne zločine partizana od 22. lipnja 1941. do 8. svibnja 1945. godine preskače, ali s kojim pravom ih preskače, dobro je pitanje, no, kada preskačete neke povijesne činjenice, onda manipulirate svjesno javnost i svoje čitateljstvo, i krivotvorite povijest.

Zašto je preskočio spomenuti, barem u razgovoru za Večernji list, kada je imao priliku dotaknuti veći broj čitatelja, da su partizani u ustanku godine 1941. ubili dana 2. i 9. kolovoza, zajedno sa četnicima, preko 80 Hrvata u Krnjeuši i selu Vrtoče kod Bosanskog Petrovca, ili da su partizani ubili u svibnju i lipnju 1942. preko 300 Hrvata u Prijedoru na Sani i na Kozari, za vrijeme proglašenja socijalističke republike kakve su bile ZAVNOH i AVNOJ, ili da su Titovi i Hebrangovi partizani ubili u siječnju 1943. godine 218 hrvatskih ratnih zarobljenika, ustaških i domobranskih vojnika, iznad jame Jazovka i bacili ih u jamu, (ekshumirani su, ali ne za vrijeme vlasti Predsjednika Tuđmana koji je strogo zabranio ekshumacije hrvatskih žrtava komunizma/titoizma), ili kada su partizani 1944. godine prilikom zauzimanja grada Travnika u srednjoj Bosni ubili 800 Hrvata, ili prilikom „oslobođenja“ Zagreba (čitaj: okupacije Zagreba, od 8. svibnja 1945.) ubili na tisuće Hrvata, i to po unaprijed pripremljenim spiskovima Titove tajne policije Ozne, što znači da se nije radilo o „osvetama“ kako su „antifašisti“ poput Branka Tuđena brbljali.

Zar masovno ubojstvo 700 Hrvata u Zrinu 8. rujna 1942. i 1943. nije bio ratni zločin Titovih partizana? Rimokatolička crkva koju su bezbožnici iz šume zapalili i srušili u Zrinu iznova je izgrađena tek 2019. godine kada je autor ovoga članka kao predsjednički kandidat bio osobno nazočan na licu mjesta u Zrinu, ali vladajuće druge političare tamo nije vidio, kao ni novinare Večernjega lista niti kamere Hrvatske radio-televizije. Pametnom dosta? Da su Republikom Hrvatskom vladali Hrvati, zar bi se takovi važni događaji koji su duboko povezani s hrvatskom poviješću i martirologijom hrvatskoga naroda stavljali pod cenzuru?

Kao glavni urednik Večernjega lista Branko Tuđen je cijelo desetljeće u korist vladajuće stranke HDZ i predsjednika Tuđmana održavao cenzuru nad politikom predsjednika Hrvatske stranke prava i HSP-a 1861. Dobroslava Parage, kako bi među hrvatskim biračima HDZ i Franjo Tuđman uvijek uživali izvjesnu i ključnu prednost, iako je ovaj novinar iz Hrvatskoga zagorja znao, da je cenzura po Ustavu zabranjena, ali za hrvatski Ustav očito nije mario, možda mu nije bilo svejedno, ali znao je pouzdano da se nalazi pod Tuđmanovom ili državnom zaštitom, samo ako cenzurira Dobroslava Paragu. Je li ga zbog toga bilo sram? Tko bi to znao, nitko od njegovih kolega novinara i kolegica novinarki ga u tom smislu nije pitao, jer ih nije bilo briga. Gosp. Branko Tuđen još je živ, pa je prilike da ga novinari pitaju, ali ne pitaju, jer ih nije briga za demokraciju. No, nije sve crno u pisanju Branka Tuđmana, pardon, Branka Tuđena, tako saznasmo iz njegovoga razgovora s jugoslavenskim komunističkim disidentom Milovanom Đilasom, da je poznati hrvatski kipar svjetskih kvaliteta, „Augustinčić, primljen u partizane jer nije bio član Partije“, ili drugim riječima, primili su ga da imaju dobar PR, s obzirom na veliki ugled Antuna Augustinčića.

Da ne bi ostao sam u hvaljenju Tita, Branko Tuđen upomoć zove mrtvoga Franju Tuđmana i govori nam kako je „pozitivno govorio o Titu“, a zaobilazio seljačkoga vođu Matiju Gubca, dok da je Tito nadmašio Franju Tuđmana u hrvatstvu, jer je u Beogradu držao sliku Krste Hegedušića „Bitka kod Stubice“.

Vidite, poštovani čitatelji, kako saznajemo o velikom hrvatstvu Josipa Broza zvan Tito, i Valter, doduše, drug Branko Tuđen ne spominje ga kao doušnika sovjetske Staljinove tajne policije NKVD, „Valtera“, iako je trebao znati kao načitani čovjek, da je Tito bio Staljinov doušnik, kao što je Ivan Krajačić – Stevo bio sovjetski (tajni) agent. Poglavniku Paveliću, naš erudit rodom iz Hrvatskoga zagorja kao i Franjo Tuđman i Josip Broz, odriče pravo da bi možda raskinuo s Hitlerovom Njemačkom, da rat nije završio 9. svibnja 1945. u Europi, jer, eto, Staljin je raskinuo s Titom, SSSR je Titovu Jugoslaviju izbacio 1948. za vrijeme rezolucije Informbiroa iz svjetskoga lagera socijalizma. Pri tome netočno navodi, da je Ante Pavelić ostao odan fašističkoj ideologiji. Pitanje je, da li je poglavnik ustaškoga pokreta ikada prihvatio fašističku ideologiju i bio joj odan. Tito je bio komunist. Zar je totalitarni komunizam nešto dobro, a „nacifašizam“ ne? Gdje su nestali kriteriji? Prva zemlja socijalizma, SSSR, nije imala monetarni suverenitet dok je Treći Reich imao monetarni suverenitet, i Pavelićeva Hrvatska je imala monetarni suverenitet i svoju valutu kunu.

Autor ovoga teksta nije imao potrebu cenzurirati Branka Tuđena kao što je Branko Tuđen cenzurirao njega u Večernjem listu, iako mu je u onaj neboder na Savskoj ulici slao priopćenja iz Ureda za javnost Hrvatske stranke prava 1861. koja je pisao, očito za četiri zida. Jedno takovo priopćenje je objavljeno u Večernjemu listu, ali tada g. Branko Tuđen više nije bio glavni urednik VL, jer je priopćenje objavljeno 5. lipnja 2011. godine, tekst pod naslovom „Prešutjeli ste borce za hrvatsku neovisnost“, s nadnaslovom „GORAN JURIŠIĆ, HRVATSKA STRANKA PRAVA 1861. O KOLUMNI HRVATSKO ČUDO“, koji je objavljen u rubrici „REAGIRANJA“, a ne kao politička vijest na prednjim stranicama novina, gdje se objavljuju priopćenja oporbenih političkih stranaka i vladajuće stranke ili koalicije. Valjda je postojala zabrana obavještavanja čitateljske publike o politici neparlamentarnih stranaka, ali oprostite na smetnji, htio bih samo reći da je Predsjednik Tuđman oteo parlamentarnu stranku HSP i dao je u ruke njenim uzurpatorima, tako da je Dobroslav Paraga ostao u državnome udaru bez stranke i njenoga parlamentarnoga statusa.

Navedeno pravaško priopćenje se ticalo tvrdnje kolumnista VL, Milana Jajčinovića, koja predstavlja interpretaciju povijesnih događaja, a ne povijesnu činjenicu, i shodno time ne predstavlja istinu, da se Hrvatska nalazila 1990/1991. na raskrižju prema YU-federaciji i YU-konfederaciji, i da bi Hrvatska objeručke prihvatila konfederativni status u bivšoj SFRJ.

Međutim, Hrvatska jest, zahvaljujući politici predsjednika Hrvatske demokratske zajednice i Republike Hrvatske, Franje Tuđmana, na referendumu prihvatila konfederativni status u Jugoslaviji, pošto novi vladar Hrvatske nakon Bakarićeve ekipe nije Hrvatima ostavio mogućnost izbora hrvatske nezavisnosti, ali je politiku punoga hrvatskoga suvereniteta zastupala stranka Dobroslava Parage, Hrvatska stranka prava, koju je g. Jajčinović prešutio, jer su za njega postojala samo dva politička faktora, Tuđmanov HDZ i Račanov SDP, i događaji iz toga razdoblja očito su izazvali amneziju u izričaju novinara Večernjega lista. „Taj treći putokaz je na opće zaprepaštenje domaćih bivših komunista, State Departmenta i Bruxellesa postavio Dobroslav Paraga (HSP)“.

Milan Jajčinović čak je ozbiljno postavio glasno pitanje u svojoj kolumni, „Tko je tada [1990/1991.] ozbiljno pomišljao na mogućnost izlaska iz Jugoslavije?“, na što je od pravaša dobio odgovor u navedenome, u VL objavljenome, priopćenju, da „su Ante Paradžik i Dobroslav Paraga doista ozbiljno pomišljali o izlasku Hrvatske iz Jugoslavije jer su realno sagledali kretanje svjetskih silnica koje su slomom komunizma puhale vjetar u hrvatska jedra…Dobroslav Paraga se kao gost na konvenciji Republikanske stranke predsjednika Georgea Busha seniora u Sjedinjenim Američkim Državama zalagao [02.1991.] za miroljubivi razlaz republika bivše Jugoslavije…Unatoč napadu JNA na Hrvatsku, Tuđman je do zadnjeg odugovlačio proglašenje hrvatske nezavisnosti (listopad 1991.) zbog dogovora sa srbijanskim komunistima o podjeli Bosne i Hercegovine (ožujak 1991.) To što 2001. godine g. Jajčinović prešućuje borce za hrvatsku neovisnost, govori o jadnom stanju u našem društvu koje kažnjava demokrate za raspad versailleskoga poretka, a nagrađuje bivše komuniste koji su ga htjeli očuvati“.

Isprika zbog ovoga maloga skretanja s teme o „našim velikanima“ Titu i Tuđmanu. Nastavljamo… Branko Tuđen se u svojoj knjizi bavi pitanjem – zašto ustaše nisu ubili Miroslava Krležu, Andriju Hebranga i Antu Ciligu, trojicu uvjerenih marksista – i došao je do zaključka, da su vodeće ustaše razmišljali o danu poslije, ako njihova stvar propadne. Ovdje pada u oči da se Branku Tuđenu vrtio film u glavi kao da su ustaše ubojice, pa je čudno da nisu ubili i navedenu trojicu komunista kada su već, navodno, ubili druge. Nije razmišljao da ustaše nisu bili ubojice ili da nisu ubijali samo radi ubijanja nego da su u sabirni logor u Jasenovcu zatvorili Andriju Hebranga zato što je bio jedan od vođa oružanog ustanka jugoslavenskih komunista, nisu ga ubili nego zatvorili, da bi ga poslije dali u razmjenu za zarobljene ustaše iz hrvatske tajne službe.

Citira ustašu Vjekoslava Maksa Luburića u emigraciji o Hebrangu: „On [Hebrang] je hrvatovao jer u Hrvatskoj nije mogao uspjeti s komunizmom. Mi smo ga imali u rukama…Hebrang nije bio bezuvjetni pristaša hrvatske države kada bi ona bila i komunistička“. Ostalo je nejasno koliko je Branko Tuđen bio svjestan, da je citatima Pavelićevoga povjerenika Maksa Luburića zadao udarac lažnoj desnici koja izmišlja „hrvatske komuniste“ poput ratnoga sekretara Andrije Hebranga, uvjerenoga staljinista kao što je bio i „Tito“ koji ga je nakon rata dao ubiti.

Nisu ustaše ubili Andriju Hebranga, nego njegovi jugoslavenski komunisti su ga ubili, jer je bio u službenom posjetu Staljinu i u vrijeme Informbiroa vladao je strah da bi Staljin mogao Tita (Valtera) zamijeniti s Hebrangom, tako da je on zbog toga ubijen, a ne zato što bi bio „ustaški špijun“ kako je glasila optužba njegovoga istražitelja Mile Milatovića.

Nadalje, da je stvarno bio „režimski novinar“ u Republici Hrvatskoj je Branko Tuđen potvrdio vlastitom izjavom u razgovoru za VL 2020. godine, kada reče, da „je HDZ raspolagao preko fondova upravljačkim pravima u Večernjaku“.

Formalno, on namjerno nije postao član vladajuće stranke HDZ kako bi se prevarilo hrvatsko društvo da je Večernji list neovisno glasilo - proizlazi iz zaključka odgovora Branka Tuđena.

Požalio se on da ga je „novinarski krug“, u koje je ubrojio Jozu Ćurića, Dunju Ujević, Olgu Ramljak, Aleksu Crnjaković, (dvije navedene novinarice bile su žestoke kritičarke Dobroslava Parage, na razini kleveta), književnika Stipu Čuića i bivšega novinara Hrvatskog prava i dugogodišnjega kolumnista Milana Ivkošića, na Brijunskom sastanku u ljeto 1994. s Predsjednikom Tuđmanom, htio smijeniti s položaja glavnog urednika VL, ali da ga „Franjo Tuđman nije dao“.

Branko Tuđen drži da „je samostalna hrvatska država najveće Tuđmanovo ostvarenje“, i da su egzibicionisti svi oni koji tvrde da je Republika Hrvatska „propali projekt“. Kao egzibicioniste držao je Dejana Jovića i Peru Kvesića koji su Republiku Hrvatsku držali „Tuđmanovom manipulacijom i prijevarom, ustaškom i genocidnom, jasenovačkom uvijek i po svemu“, što implicira njegovo mišljenje, da je N.D.H. bila takova, „genocidna, jasenovačka“, iako nije bila genocidna, tako ni Republika Hrvatska.

Međutim, postoje neki drugi, poput Dobroslava Parage, koji nisu bili mrzitelji hrvatske države kao Dejan Jović i slični, nego njezini obnovitelji i branitelji, a koji je uvjereno izjavio 2022. godine, da je Tuđmanova Hrvatska „propala država“, iako Franjo Tuđman nije zaslužan za njenu stečenu samostalnost i neovisnost koja je poslije, i zahvaljujući Tuđmanovoj politici, i njegovih nasljednika Ivice Račana, Ive Sanadera, Stjepana Mesića pa sve do Andreja Plenkovića, propala kao država, uništen joj je njen suverenitet, odnosno suverenitet hrvatskoga naroda.

Dobro pitanje je Branko Tuđen postavio vodstvu Republike Hrvatske 2020. godine – imaju li vladajući političari odgovor na pitanje kakva će biti hrvatska geostrateška pozicija ako se NATO i Europska unija raspadnu.

Dakle nije sve crno u kritici na račun Branka Tuđena, tu ti tamo ima i nešto bijeloga, kao u Tita, kako reče.

Branko Tuđen na kraju svoga razgovora tvrdi, a što je spomenuo i u svojoj knjizi, da je Alojzije Viktor Stepinac navodno bio „solunski dobrovoljac“, što je netočno, jer je bio časnik Austro-Ugarske vojske na frontu na Soči, pod zapovjedništvom hrvatskoga maršala Svetozara Borojevića, gdje je pao u talijansko ratno zarobljeništvo, i Talijani su ga predali Srbima koji su ga mobilizirali, ali u vrijeme kada više nije bilo solunskoga frontu koji je probila Francuska vojska.

Ispravno je zagrebačkoga nadbiskupa Stepinca ubrojio u hrvatske državotvorne Hrvate, to je istina, blaženi Alojzije Stepinac, „sveti“ za mnoge Hrvate i strance, htio je da Hrvatska kao samostalna država opstane 1945. godine, kao što je 1941. pozdravio njenu obnovu. Žestoko je kardinala Stepinca napao oznaš i titoist Zvonko Ivanković – Vonta u riječkome Novom listu, u kojemu sam kao član i dužnosnik Hrvatske stranke prava 1861. u istome dahu branio pokojnog ubijenoga kardinala Stepinca od Vontinih nasrtaja, koji je pak branio ratnoga sekretara Andriju Hebranga od beogradskih istražitelja njegovoga voljenoga jugoslavenskoga maršala Tita.

Da, komplicirana je hrvatska povijest, ali se ipak može precizno rekonstruirati, i doći do istine, iako ne na način kako je to činio novinar Branko Tuđen, no, svejedno hvala i njemu na trudu i volji da je prihvatio hrvatsku državu, jer bilo je i onih drugih, koji je nikada nisu prihvatili, a živjeli su u njoj. Bogu hvala!

Goran Jurišić, 17. siječnja 2023. godine.