HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

 21. rujan 2023.

 

 

TEŠKE POSLJEDICE TUĐMANOVOG DRŽAVNOG UBOJSTVA ANTE PARADŽIKA PO NACIONALNU SIGURNOST HRVATSKE

 

Koliko su Hrvati užasavajućom banalnošću u povijest ispratili politički motivirano ubojstvo Ante Paradžika i državni terroristički zločin Tuđmanovog autoritarnog režima nad hrvatskom pravaškom demokratskom oporbom, toliko pate u sadašnjosti, jer nemaju demokracije niti višestranačkog sustava, slobode medija i javne riječi i ljudskih prava niti pravne države, i još više će patiti najmanje u bliskoj budućnosti ako ne i hrvatske generacije slijedećih desetljeća, osim ako Gospodin ne bude tako milostiv, pa međunarodni događaji na svijetu dovedu u Zagrebu do preokreta, preko noći, ali ne treba se oslanjati na lijepe sne nego pogledati istini u oči!

NA SLICI: PRVA SATNIJA HOS-A VITEZ ANTE PARADŽIK

 

Tko je danas za dom spreman? Hrvati žive u lažima, državni vrh nameće laži, mediji ih šire među puk, i Crkveni vrh (Kaptol) živi s lažima. Ima li uopće nade u spas, u takvoj situaciji? Ima, ali potrebno je ispuniti neke preduvjete za živjeti nadu i doživjeti spas, i spasenje. 

 

Trideset dvije godine nakon ubojstva Ante Paradžika od strane pripadnika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, određenih policijskih službenika koji su ciljano ispalili iz svojih automatskih pušaka metke u dopredsjednika Hrvatske stranke prava i ratnoga načelnika Hrvatskih obrambenih snaga, (o čemu je svjedočio Paradžikov vozač), i ubili ga u partizanskoj zasjedi zvana policijski punkt u Sesvetama kod Zagreba, dana 21. rujna 1991. godine, nakon što su i na dva prethodna policijska punkta utvrdili njegov identitet, međutim, ubojica za pisaćim stolom nije kažnjen od strane pravosuđa već je preminuo na međunarodni Dan ljudskih prava 1999. godine, koja li ironija, i kakav snažni znak slijepom i gluhom narodu koji ne vidi kraj zdravih očiju i ne čuje kraj zdravih ušiju, ili ipak vidi i čuje, ali ga nije briga, u svakom slučaju grijeh propusta jest široko rasprostranjen u našemu narodu, koji je na užas svjesnih ostao nepokajan.

 

Tako hrvatski narod radije prihvaća ubojicu Franju Tuđmanu koji je stisnuo ruku u znak pozdrava svome partizanskome „drugu“ i nekadašnjem oficiru Titove ubilačke vojne tajne službe ciničnog naziva „Odjel za zaštitu naroda“, koja je u Drugom svjetskom ratu i poraću ubijala narod, jugoslavenskoga komunistu i diplomata Budmira Lončara, kojemu je ponudio i položaj ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske, dok je Ante Paradžik dobio metke u glavu i tijelo zato što je branio Hrvatsku od velikosrpske agresije.

 

Tuđmanov saveznik Budimir Lončar još se i ruga hrvatskim braniteljima kada u razgovoru za 'Jutarnji list' u Zagrebu 2020. tvrdi, da su u Domovinskom ratu obranili Avnojske granice koje su on i Franjo Tuđman u partizanskom ratu protiv N.D.H. izborili, uz obavezno da je N.D.H. bila „zločinačka država“, i da Republika Hrvatska ima svoju državnu neovisnost zahvaliti bivšoj Jugoslaviji, i da je jugoslavenska Socijalistička Republika Hrvatska bila teritorijalno najveća hrvatska zemlja kojoj su priključene i neke zemlje koje Hrvatskoj nikada u povijesti nisu pripadale. (To što odvajanje zapadnog Srijema i grada Zemuna kao i Bosne i Hercegovine od Hrvatske prešućuje, znači samo da Budimir Lončar krivotvori povijest.)

 

Bio bi zanimljiv odgovor barem jedne od bezbrojnih braniteljskh udruga hrvatskih ratnih veterana na pitanje – za što su se borili od 1991. do 1995.? U protekle tri godine hrvatski branitelji nisu dali odgovor Budmiru Lončaru kakav je zaslužio. Jesu li se hrvatski branitelji borili za partizansku socijalističku republiku, ili za slobodu i nezavisnost hrvatske države? No, odgovor nećemo dobiti jer je zločinačka organizacija HDZ stavila sve takove braniteljske udruge pod svoju kontolu, osim jedne, Udruge bojovnika HOS-a, ali nju je ministar pravosuđa u Plenkovićevoj vladi retroaktivno zabranio, (prosvjeda u braniteljskoj populaciji protiv tog čine nije bilo, čak ni od strane hosovaca), iako je pravnik po struci i zna da je to u jednoj pravnoj državi zabranjeno, (druga je stvar što je razlog zabrane, geslo Udruge, „Za dom spremni“, legalno i legitimno geslo HOS-a koji je po rješenju Vrhovnog suda RH iz 1994. godine, i prethodno Vojnoga suda Republike Hrvatske legalni i legitimni dio HV, te nikada nije smio biti silom raspušten od strane Tuđmanovog autoritarnoga režima putem njegovh agenata, kao što je bio izdajnik HOS-a, Ante Prkačin. Republika Hrvatska, međutim, nije pravna država nego Tuđmanov partizanski poligon za mrcvarenje i uništenje Hrvata.

 

NA SLICI:JEDINA JE HRVATSKA ČLANICA EU GDJE SU KOMUNISTIČKE JUGOUBOJICE NA VLASTI OD KONCA II SVJETSKOG RATA

 

U Republici Hrvatskoj ionako Hrvati nisu nikada obnašali vlast, dana 30. svibnja 1990. nisu Hrvati došli na vlast nego isti oni koji su okupirali Zagreb dana 8. svibnja 1945. godine – Titovi partizani – samo što su Račanovi komunisti nosili jugoslavensko odijelo, a Tuđmanovi komunisti obukli su preko svojih krvavih partizanskih šinjela s Bleiburga i križnih putova hrvatski lajbek, i čim su zahajali vlast, ukinuli su povijesnu hrvatsku zastavu, i uveli cenzuru na Hrvatskoj radio-televiziji nad Dobroslavom Paragom, Antom Paradžikom i strankom prava, i zahtijevali u vrijeme velikosrpske agresije raspuštanje HOS-a i HSP-a isto kao i terrorističku udbašku stranku srpskih pobunjenika, 'SDS', s kojima su Tuđmanovi titoisti izjednačili Paragine pravaše.

 

No, ironija sudbine je htjela, da HOS nije osuđen za ratne zločine dok su vrhovnik i predsjednik Republilke Franjo Tuđman i njegovi generali HVO-a osuđeni za ratne zločine, i to od strane međunarodnog suda ICTY. Tko je onda vodio ispravnu politiku, Franjo Tuđman, ili Dobroslav Paraga?

 

Zanimljivo, taj isti ministar pravosuđa iz Šibenika sudjelovao je u još jednom moralno-političkom činu sramote, osim što i dalje, kao i njegovi prethodnici, u ladici ministarstva drži predmet „HSP“ koji je davno trebao biti riješen, najkasnije nakon Tuđmanove smrti, i to vraćanjem prava predstavljanja i zastupanja njenom legitimnom i leglanom predsjedniku Dobroslavu Paragi koji je na čelo Hrvatske stranke prava izabran od pravaških delegata na 1. i 2. saboru Hrvatske stranke prava, u veljači 1991. i veljači 1995. Sazivanje prevratničke, u Statutu HSP-a nepostojeće, „konvencije“ u Kutini rujna 1993. od strane Tuđmanovog trojanskoga konja Ante Đapića, i onda preformuliranje ove privatne političke tribine u „izvanredni sabor“ koji dokazano nije legalno ni legitimno sazvan, također nije sankcionirano od Tuđmanovog krivosuđa upravo zato što to i jest krivosuđe Franje Tuđmana i Vladimira Šeksa koji su stvorili jedan monstrum od pravosuđa, preuzevši ga zapravo iz bivše zločinačke jugoslavenske protuhrvatske države, Titove satrapije i masovne grobnice hrvatskoga naroda.

 

Zato nisu procesuirani partizanski ratni zločinci i komunistički zločinci – titoisti, niti ratni profiteri kriminalne pretvorbe i privatizacije. Kakva je to pravna država u kojoj se na demanti krivih informacija čeka sudsku odluku u trajanju između 10 godina i 20 godina ili čak i više u nekim slučajevima, i kada onda medij ne objavi demanti, kršeći pri tome zakon, ali nikome ništa?

 

Demanti se mora u mediju objaviti u roku odmah, a sudska rasprava i odluka o tome ne bi smjela trajati dulje od mjesec dana po predaji tužbe za ispravak krivih informacije i opovrgavanje kleveta. Naravno, kada su politički podobni titoisti i tuđmanisti u pitanju, onda na sudu sve ide ekspres u njihovu korist, jer su njihovi kadrovi u pravosuđu, i jedna ruka drugu mije.

 

Hrvati zaboravljaju da banalnošću prelaze preko činjenice da je Franjo Tuđman sudjelovao u partizanskim jugokomunističkim masovnim zločinima i u genocidu komunističke partije nad hrvatskim narodom u Bleiburgu i na križnom putu 1945. godine, kada je je na pravdi Boga ubijeno 534.000 nevinih Hrvata dakle preko pola milijuna hrvatskih ljudi je od strane titoista smaknuto.

 

I onda na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima predstavnici vlade Republike Hrvatske pod predsjedanjem „direktora vlade d.o.o.“ Andreja Plenkovića, jer to je vlada Republike Hrvatske po pristupanju u članstvo Europske unije, dioničko društvo, kao i Republika Hrvatska koja više nije država nego dioničko društvo sa svojim trgovinsko-upravnim brojem zavedenim u Londonu, u kojoj je onda na zagrebačkome Mirogoju 23. kolovoza 2023. nazočan i navedeni ministar pravosuđa polaže vijenac u čast počinitelja ispred kosturnice jugoslavenskih komunističkih „narodnih heroja“.

 

Naravno da u toj kosturnici koja je davno trebala završiti na smetlištu povijesti ne leže hrvatski junaci nego jugoslavenski komunistički teroristi, i počinitelji. Plenkovićeva vlada odala je počast počiniteljima zločina, a ne žrtvama, jer jugoslavenski komunisti koji u toj kosturnici leže, a neki su kao generali JNA umrli i 80-tih godina, a neki na slobodi i pod državnom zaštitom i u Republici Hrvatskoj, nedavno, nisu žrtve nego počinitelji terroizma i ratnih zločina i teški su kršitelji ljudskih prava koji su političkim neistomišljenicima i nepodobnim osobama oduzimali pravo na javnu riječ i njihov ugled, slali ih nevine u jugoslavenske zatvore i na Goli otok, i svoj život obilježili s lažima, kako bi Solženjicin rekao, s velikim lažima iako je komunistima poručio neka odbace život u lažima – ne živite s lažima – što je geslo i najstarijih i prvih online novina u Republici Hrvatskoj, Hrvatskoga prava online, čiju web-adresu niti jedan jedini medij u Hrvatskoj u dva desetljeća postojanja nikada nije prenio, osim jednom, Hrvatsko slovo, jer je pisac teksta bio dolje potpisani.

NA SLICI: SVOJI KOD SVOJIH - NA DAN OSUDE TOTALITARNIH I AUTORITARNIH REŽIMA 23.08.2023. PLENKOVIĆEVA VLADA ODAJE POČAST JUGOKOMUNISTIČKIM PARTIZANSKIM HEROJIMA

 

Kakvo je to društvo u kojemu se toliko mrzi Dobroslava Paragu i druge hrvatske žrtve titoizma? Od takove pomisli se koža ježi, kao i od saznanja, da su potomci partizanskih masovnih ubojica na vlasti u Zagrebu ostavili stotine tisuća kosti hrvatskih žrtava komunizma/titoizma u preko tisuću jama u Sloveniji i Hrvatskoj, BiH i Srbiji, uz to što su uništili sve grobove u ratu palih ustaških i domobranskih hrvatskih vojnika, onodobnih hrvatskih branitelja.

 

Da ne bi ostalo samo na toj šteti i sramoti za Republiku Hrvatsku, Plenkovićeva vlada položila je na Dan Europskog sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima vijenac i pred grobnicu autoritarnog predsjednika Republike, Franje Tuđmana, umjesto, kada bi imala morala, odala bi počast Tuđmanovoj žrtvi, Anti Paradžiku.

„Ludi hrvatski predsjednik“ Zoran Milanović u zločestoći ne zaostaje za svojim saveznikom Andrejom Plenkovićem, čije javne degutantne svađe ne treba uzimati za ozbiljno već kao dimnu zavjesu, dogovorenu  među njima na početku njihove kohabitacije u kojoj uništavaju ono što je ostalo od Hrvatske, jer im je to internacionalni zadatak koji ispunjavaju s guštom, a glavni neprijatelji su im, kao i njihovim umobolnim boljševičkim uzorima iz Hrvatskog proljeća – hrvatski nacionalisti – tako da, „u ime Republike Hrvatske“ polaže vijence na Neretvi.

 

Tom prilikom mogao je reći istiniti povijesni podatak, da je Komunistička partija Hrvatske s otoka Iža upropastila hrvatsku mladost, jer je na Neretvu i Sutjesku odvela 800 hrvatskih mladića s Iža, koji se nikada nisu vratili kući. Dok je u Drugom svjetskom ratu na tom otoku živjelo preko tisuću Hrvata, danas ih ne živi niti stotinu, dok mladosti nema nigdje, ili je pobačena, ili je iselila ili bolje rečeno iseljena od HDZ-a koji bi zaista trebao biti eutanaziran, kao što se pojavio plakat u Slavoniji povodom sumanutoga klanja stočnoga fonda hrvatskih farmera zbog svinjske kuge, umjesto da se svinjsku kugu liječi, ali njima nije do liječenja, HDZ je stroj za uništavanje svega i svačega, posebno hrvatske domovine.

 

Za što su se partizani borili u svjetskom ratu? Za Međunarodni monterni fond, za „internacionalni“ kapital – teška je istina. Socijalizam koji su jugoslavenksi komunisti uveli kroz zločinačku revoluciju, financiran je od strane međunarodnoga kapitala bankara iz Amerike i Engleske. Živjelo se na kreditima s lihvarskim kamatama u socijalizmu kao i danas, ništa se nije promijenilo, i danas radnička klasa otplaćuje lihvarske kamate na glavnicu, zato Republika Hrvatska i ima najveće poreze u Europi, PDV od 25%. Zanimljivo, feudalna tlaka u „mračnom srednjem vijeku“, kako komunistički povjesničari nazivaju zlatno doba čovječanstva kada su cvjetala katolička kraljevstva, među njima i Kraljevina Hrvatska, iznosila je samo 10%. U Tuđmanovoj republici porezi su 250% veći nego u srednjem vijeku. Pametnome dosta!

 

Kada spomenusmo Iž, ne samo da su ilegalni komunisti izazivali talijanskog okupatora na odmazde zbog terorističkih napada na pripadnike talijanske ratne mornarice, odmazde koje su bile blage zahvaljujući obzirnim talijanskim časnicima, nego je preko žalosnoga slučaja ribolovnoga broda u vlasništvu jednoga povratnika iz hrvatskoga iseljeništva u Vancouveru, Kanada, predstavljena sva bijeda Tuđmanovog autoritarnog režima:

 

Naime, Dragan Govorčin, inače sveučilišni profesor pomorskoga prava i kapetan duge plovidbe, ispunio si je dječački san i na kraju svoga radnoga vijeka pred mirovinu kupio u Vancouveru veliki rabljeni kanadski ribarski brod, izrađen za ribolov na Pacifiku, i sam je sa svojim sinom njime plovio duž zapadne obale Sjeverne i Srednje Amerike (Kalifornije i Meksika) do kanala u Panami i dalje do Fort Lauderdalea na Floridi gdje su točili gorivo, i taman kada su krenuli preko Atlantika, iz lučke kapetanije im je javljeno da je jedan kanadski bračni par u opasnosti pred nadolazeću oluju jer im je ispao motor njihove jedrilice ispred istočne obale Sjedinjenih Američkih Država, a  nitko drugi nije bio u blizini da bi ih spasio, pa su otac i sin krenuli u spašavanje bespomoćnog bračnog para i doveli njih i njihov brod u sigurnu luku, i na to krenuše preko Atlantika, ali uz oluju odnosno tornado koji je prvo krenuo prema obali, da bi naglo skrenuo i krenuo za ocem i sinom Govorčin.

 

U slijedećih pet dana, kada nisu ni oka sklopili, otac i sin su preživjeli oluju, a da nisu potonuli, što je Božje čudo, jer su valovi bili i viši od deset metara. Sretno doplovivši do Gibraltara, na koncu su sretno doplovili u zadarsku luku, a da ih nitko osim članova obitelji nije dočekao, iako je senzacija kada dvojica sami u velikom ribarskome brodu doplove od Vancouvera do Zadra, to jest nije to svakodnevna pojava. (Inače su potrebna za takovu veličinu broda petorica mornara za savladavanje svih napora plovidbe u Pacifiku i preko Atlantika.) Bilo je to 2007. godine. Do danas, 2023. godine,  D. Govorčin od vlasti Republike Hrvatske, vjerovali ili ne, nije dobio ni uporabnu ni ribolovnu dozvolu za svoj ribarski brod koji trune na vezu na otoku Ižu, (uz velike napore održavanja g. D. Govorčina da ipak brod ne propadne), iako je brod u Vancouveru bio u tehnički ispravnom stanju i oboružan sa svim potrebnim dozvolama za plovidbu i ribolov. S tim jednim jedinim brodom bi Ižanin i Zadranin  D. Govorčin mogao s ribom hraniti cijelu Hrvatsku, i godišnje zarađivati netto preko 100 tisuća eura (nakon odbitka svih poreza i davanja i troškova održavanja broda i isplate plaća i socijalnih davanja ribarima na svome brodu), ali, ljubomora učinila je svoje, hrvatski povratnici nemaju sreće u Republici Hrvatskoj, k tome kada su još i pravaši kao Dragan Govorčin, i poštuju Dobroslava Paragu, onda pogotovo nemaju prolaza u Tuđmanovoj banana-republici.

 

NA SLICI: RIBARSKI BROD D. GOVORČINA- ISELJENA HRVATSKA SE NE SMIJE SAMOZAVARAVATI DA SU STVORILI NEZAVISNU I SLOBODNU HRVATSKU 1990.-1995.

 

Inače je  D. Govorčin bio iselio početkom 80tih godina zato da ne mora ući u članstvo Saveza komunista na koje su ga silili, ako je htio zadržati posao predavača na pomorskom fakultetu. Jedini je muški odrasli Ižanin koji nije komunist nego pravaš. Iako se ovom temom bavio lokalni zadarski tisak, nikakav učinak to na lokalnu vlast u Zadru i središnju vlast u Zagrebu nije imalo, nema dozvole za Dragana Govorčina, makar cijeli svijet propao!

 

Kao što vidimo, Tuđmanovo ubojstvo Ante Paradžika izazvalo je teške posljedice po Hrvatsku, a još gore posljedice ustrajavanje na nepravdi i opravdavanju toga zločina, kao što ga opravdava profesor dr. Andrija Hebrang, bivši ministar u Tuđmanovoj vladi, koji bi trebao biti zadnji koji opravdava jedno državno ubojstvo, s obzirom da mu je otac ubijen od strane titoističkoga režima, i postoji osnovana sumnja da ga je u Glavnjači zadavio onaj kojemu se divi i na kojega gleda kao na političkog oca.  

 

Tako je to kada se slijedi komuniste kakav je bio Franjo Tuđman i kakvi jesu današnji vladari Hrvatske, onda nema sreće nego samo patnje i patnje i patnje, i one će se i povećavati i trajati će sve dotle dokle god većina društva bude odavala počast Franji Tuđmanu, a ne njegovoj žrtvi Anti Paradžiku, i Blažu Kraljeviću, i svakome hrvatskome branitelju, domoljubu i nacionalistu koji je svoj život dao za hrvatsku državu i slobodu i neovisnost, kroz povijest, a u prvome redu naravno Bogu Svemogućem. Čim Hrvati budu prihvatili istinu, istoga trenutka će prestati sve patnje, pa tako i ilegalne migracije, jer Bog šalje na Hrvatsku njene neprijatelje zato što voli hrvatski narod i želi da svaki Hrvat stekne život vječni, zato dopušta da titoisti i stranci šibaju Hrvatsku sve dok se Hrvatska ne obrati.

 

Ne čeka se samo na obraćenje Rusiju, nego i na Hrvatsku, Njemačku, Francusku, Italiju, Ameriku, Englesku, Švedsku, Norvešku i Dansku i Finsku, Španjolsku i Portugal i druge europske zemlje, a dok se to ne dogodi, Europa će biti strahovito uništavana jer nepokajani grijesi protiv Boga vape do Neba, toleriranje zla i kršenje Božjih zapovijedi i zakona je nedopustivo bez kazne već na ovome svijetu! Međutim, ako je netko mislio da će strahote trećeg svjetskog rata pred kojim Europa stoji zbog laži oko Ukrajinske krize i rata u Ukrajini, sada ruske agresije na ovu istočnoeuropsku zemlju, biti vrhunac patnja, onda se vara i nije čitao biblijsku knjigu Otkrivenja, jer ovo što se danas događa u Hrvatskoj i svijetu jesu događaji koje potiču ljudi, korumpirane lopuže i globalisti, a kada Bog bude sređivao odnose na Zemlji, onda kreću strašni i užasni događaji iz Apokalipse, ali užasni i strašni samo za nevjernike i lažne vjernike odnosno izdajnike budućih naraštaja, vjere, domovine i Isusa Krista.

 

Nisu slučajno hrvatski branitelji na poticaj petrinjskoga ratnoga župnika i žrtve Stjepana Levanića nosili krunice oko vrata dok su se borili za slobodni izbor hrvatskoga naroda. Nažalost, taj slobodni izbor koji je u ratu bio obranjen i ratna pobjeda se ogledala u tome da je Hrvatska kakva-takva opstala, pokazao se kao izbor nezrele nacije koja ne zna što želi, je li euro ili ljubav prema domovini i obitelji, je li prihode od turizma ili sigurnost od ilegalnih migracija, je li Hrvatska ili Europa, je li pravda ili nemar i nepravda, je li služiti Bogu ili vragu, no, na dvije stolice se ne može sjediti, Bog to ne tolerira, već se njegova stvorenja moraju čvrsto opredijeliti između dobra i zla. Franjo Tuđman je u svakom slučaju predstavljao zlo za hrvatski narod, a Ante Paradžik je predstavljao dobro za hrvatski narod. Hvala Bogu, još imamo slobodni izbor, ali vrijeme istječe kao pješčani sat!

 

 

Goran Jurišić, 18. rujna 2023. 

 

                   

                                                                                                 

 Na vrh - Top