ZA SLUČAJNOG PREDSJEDNIKA MILANOVIĆA PARTIZANSKI POKOLJ FRANJEVACA NIJE RATNI ZLOČIN

Za vrijeme rata, zbog velikog partizanskog bombardiranja Širokog Brijega i Ljubuškog, škole su bile zatvorene sve do svršetka rata. Škola kod časnih sestara na Humcu, gdje sam išao, nije se više nikad otvorila, mi smo morali ići u gradsku školu u Ljubuški da završimo osnovno školovanje.

Nakon završetka osnovne škole otišao sam na Široki Brijeg, gdje su otvorili  gimnaziju, u čijem sastavu je bila i Učiteljska škola, koju sam završio. U to vrijeme bilo je ''Križara'', odnosno ustaša koji nisu htjeli otići u Austriju, već su se skrivali  po selima i ubijali  partizane,  pa  smo mi đaci u Domu  imali ''svoju stražu'', u slučaju potrebe nazvati  miliciju u Lištici. Kad bi partizani ubili  kojeg ''križara'' , odnosno ustašu, onda smo mi iz Doma  morali ići da vidimo mrtvo iznakaženo  tijelo(a).

NA SLICI: OBOJE SU IZ ZLOČINAČKE KOMUNISTIČKE PARTIJE – BEŠĆUTNA 101 GODIŠNJA PARTIZANKA VERA ANDRIJIĆ KOD SLUČAJNOG PREDSJEDNIKA MILANOVIĆA

Partizanka Vera ima prijatelja na Pantovčaku  

Za ovaj uvod dala mi je povod partizanka Vera, koja je bila na inauguraciji predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića i pohvalila se kako su poklali fratare na Širokom Brijegu: ''Da nismo pobili pratre ne bi mogli osloboditi Široki Brijeg.'', rekla je Vera.

Pitam se, kako je uopće moglo doći do toga, da ta partizanka, ljudski zlotvor, bude nazočna na inauguraciji predsjednika Republike Hrvatske? To nije slučajno. Zoran i Vera su ptice istog perja.

Sjećam se jednog događaja  iz tog vremena. Kad su partizani iz Vrgorca (Dalmacije)  došli u Ljubuški (Hercegovinu), gdje  je vjerojatno bila i drugarica  Vera, razmješteni su u privatnim kućama u Ljubuškom i okolnim selima, tako je  i kod nas došla u kuću jedna partizanka koja se zvala Bonina, visoka i mršava, pitala je moju majku za sirće/ocat. Nisam siguran da je dodala vodu ili onako iz šuba popila.  Nakon nekoliko dana krenuli su za Široki Brijeg.  Čulo se u cijeloj Hercegovini kakve su zločine počinili pripadnici tog zloglasnog 11. dalmatinskog korpusa, osnovanog u selu Kozica pokraj Vrgorca.

Iz samostana su izveli 12 zatočenih fratra i nekoliko učenika koji su se skrivali, potom ih žicom vezali i odveli u ratno sklonište i tamo mučki ubili, a neke i žive spalili. Od 1942. do 1944. ubijeno je 66 franjevaca. Od 31. siječnja do 7 veljače traju tužni ''Dani pobijenih hercegovačkih franjevaca'' i spomen na stradanje širokobriješkog puka.

Godine 1948. bio sam u Širokom Brijegu, u skloništu/bunkeru gdje  su spaljeni franjevci, ali to je bilo kriomice i u strahu, jer nismo smili ni blizu bunkera da nas netko ne bi  vidio i  prijavio upravi u Domu ili školi. Tugu  koju sam osjetio  u srcu bila je tegobna, jer sam u viziji vidio sliku ispečenih fratara . Vjerujem da će Crkva uz ovu  80. obljetnicu  proglasiti pobijene i spaljene franjevce mučenicima, blaženima ili svetima. Aleluja!

                                                                                                                                   Rudi Tomić, Kanada