Ratni reporter i snimatelj s 45-godišnjim radnim iskustvom na švedskoj državnoj televiziji, Nikola Majstrović, hrvatskoj javnosti poznat kao autor filma "Hrvati - teroristi ili borci za slobodu", u svome filmu o životu i smrti kontroverznog emigranta Mira Barešića teško je optužio vrh HDZ-ovske vlasti iz 1992. godine za smišljenu urotu i njegovu likvidaciju. Kao glavnooptuženi spominju se pokojni Gojko Šušak te Vice Vukojević i Josip Perković, za koje Majstrović tvrdi da su u strahu od prokazivanja kao agenti zloglasne Udbe naručili Barešićevo ubojstvo i tim povodom organizirali jednu posve besmislenu i nepotrebnu vojnu akciju u zadarskom zaleđu, u kojoj je od 12 sudionika poginuo jedino on - i to od metka ispaljenog s hrvatske strane. U četverosatnom filmu "Povratak u domovinu i pogibija Mira Barešića", koji u Hrvatskoj još uvijek nije doživio službeno prikazivanje, autor potanko objašnjava cijeli lanac zavjere i izdaje koji je Barešića okružio, u razgovoru s gotovo svim sudionicima akcije otkriva niz nelogičnosti u njihovim izjavama i prepričavanju događaja od 30. i 31. srpnja 1991. godine, a iz svega izvlači zaključak da je ovaj emigrant - najčešće spominjan po ubojstvu jugoslavenskog ambasadora u Švedskoj Vladimira Rolovića - u Hrvatsku namamljen i na ratište poslan isključivo s ciljem da se ne vrati živ.

- Tek na kraju skupljanja materijala i izjava, kada sam razgovarao s Mirovim posljednjim odvjetnikom u Švedskoj, ovaj me je upitao znam li kako je poginuo. Ja sam, kako sam tada i vjerovao, odgovorio da se to dogodilo u jednoj od akcija protiv pobunjenih Srba, no on me je opovrgnuo rekavši da je od švedske tajne službe dobio pouzdanu informaciju da je Mira ubio jedan od članova grupe u kojoj se borio - kaže Majstrović.

Potom je, dodaje, krenuo u detaljno istraživanje, koje je potrajalo pune tri godine, da bi na koncu privremeno odustao od planiranog snimanja filma o Barešićevu liku i djelu i snimio ovaj o njegovu ubojstvu. Danas, pak, ipak dovršava i prvotno planirani film, kako bi dobio kompletnu cjelinu.

- S Mirom sam bio prijatelj i to je bio jedan od glavnih razloga da krenem u taj projekt. No kada sam čuo što se doista dogodilo, čvrsto sam odlučio ustrajati; nije mi cilj od njega raditi heroja niti uzdizati ga u nebesa, jer on je u ovoj priči čak manje bitan, već mi je cilj otkrivanje istine i kažnjavanje krivaca. Siguran sam da postoji još sličnih slučajeva, ljudi koji su ubijeni u sličnim okolnostima, a simptomatično je da se u gotovo svakom od njih pojavljuju isti akteri - govori Majstrović.

- Lekić je Mira doveo u Hrvatsku, on je, iako je Barešić formalno bio zapovjednik grupe, vodio sve akcije i o svemu odlučivao, a cijelo vrijeme je bio u vezi s trojcem Šušak-Vukojević-Perković. Perković je, poznato je, u vrijeme komunizma bio šef Druge oblasti, zadužen za likvidaciju hrvatskih emigranata, dok je Vukojevića Udba vrbovala za vrijeme dok je bio u zatvoru, da bi nakon toga radio za nju. Poduzećem Lasta prenosio je njenu poštu na razne punktove u zemlji, zbog čega je postao jedan od tzv. Lastinih jahača, a nakon sudjelovanja u ubojstvu Maksa Luburića dobio je i nadimak "Đenaza Maksa". Nakon osamostaljenja Hrvatske, po Josipu Manoliću, ugurao se u MUP i zgrabio arhiv, da bi uništio dosje o sebi i svojim prijateljima, a ostalima se poslužio za manipuliranje i ucjenjivanje - tvrdi Majstrović.

- Što se tiče Lekića i ostalih, naprosto mi je nevjerojatno da oni mogu u sudnici, kao svjedoci u slučaju Lora, javno optužiti jednog od svjedoka (Marija Barišića, op.a.) koji njih optužuje i koji o svemu ima dokumentaciju! Čovjeka pokušavaju proglasiti ludim, iako njegovih 20 kilograma dokumenata, kojima se sve može dokazati, nitko ne želi ni pogledati! Oni sami u mome filmu čak odbijaju otkriti neke pojedinosti "jer je istraga u tijeku", iako istraga o ovome ubojstvu nikada nije ni pokrenuta - tvrdi on, koji je zbog, kako kaže, sklonosti Račanove vlasti kompromisima, uvjeren da se slučaj nikada neće do kraja rasvijetliti.

- Kad su shvatili da neću odustati, pored Vranskog jezera podigli su u Mirov spomen golemi križ, najveći koji sam u Hrvatskoj vidio, a mislim da je njegova veličina obrnuto proporcionalna količini njihove savjesti! Iako mi je on bio prijatelj i iako se cijeli život borio za slobodnu Hrvatsku, činjenica jest da u ovom ratu on nije stigao opaliti nijedan metak - čemu onda spomenik veći od svih ostalih zajedno!?

Majstrović je za Slobodnu prepričao neke od argumenata kojima dokazuje svoju teoriju o Barešićevu ubojstvu: prije svega, kaže, u akciju u okolici Benkovca poslan je mimo znanja i suglasnosti tadašnjeg ministra obrane Martina Špegelja, a i sam se njoj protivio smatrajući je beskorisnom. Osim toga, suprotno očekivanjima na osnovi prijašnjih izviđanja, dočekali su ih i napali brojni srpski vojnici, što jasno dokazuje da im je netko dojavio o akciji. Nakon što je pucnjava počela, Mirova grupa se počela povlačiti, a odmah nakon što je Miro ranjen pucnjava je prestala, iako su cijelu grupu Srbi lako mogli okružiti i zarobiti ili poubijati. Ivica Krišto, sudionik akcije, pri povlačenju je vidio veliku lokvu krvi i tragove koji su vodili u pravcu suprotnom od smjera povlačenja, no nakon što je stigao na zborno mjesto i pitao tko je ranjen, Lekić mu je kategorički odvratio: "Nitko!". Pri povlačenju je Krišto, tvrdi Majstrović, vidio još jednog sudionika akcije, Mladena Mustača, koji je očito saznao nešto što nije smio znati jer je, iako je psihički bio jako stabilan, po povratku bio slomljen, deprimiran i u očitom šoku.

Svoje sumnje da se na Mirogoju ni danas ne nalazi Barešićevo tijelo Majstrović je već prije iznio u javnost (u razgovoru za Slobodnu prošle godine), a danas će dodati i da je ovu njegovu tvrdnju nemoguće provjeriti jer Barešićeva supruga Slavica odbija dopustiti ekshumaciju i analizu DNA. Sumnje potkrjepljuje i citiranjem svojedobnog interviewa Gojka Šuška u Globusu, gdje je pokojni ministar obrane izjavio da su Barešića nakon smrti identificirali otac, brat i supruga; brat i supruga su, kaže, to izričito opovrgnuli, dok je njegov otac u to vrijeme, 1991. i 1992. godine, bio mrtav već četiri godine!

- U zemlji u kojoj se pod krinkom tobožnje zaštite digniteta Domovinskog rata, jedine svijetle točke u našoj povijesti, kriju najobičniji ubojice i kriminalci i optužuju ljude koji žele stvari izvesti na čistac - teško je bilo što očekivati, pogotovo uz činjenicu da bivši udbaši, koji su početkom rata prešli u HDZ, i danas zauzimaju visoke pozicije - završava Majstrović.