Danas se zaboravlja da je bio rat i da smo naoružanje za HV nabavljali na riječ / O naplati duga razgovarali smo sve dok su Šušak i Tuđman bili živi / Prvi je prijedlog bio da se 200 milijuna dolara duga isplati u nekretninama, pa su nam nuđeni hoteli, što sam odbio / Nisam isporučio opremu do kraja, ali pregovaralo se i ja sam spreman u 24 sata čitav sustav staviti u borbenu gotovost / Pokrenut ću novu arbitražu i s novim timom odvjetnika dokazati da nisam želio prevariti svoju državu, kaže Zubak

ZAGREB, 7. kolovoza - »Trebali ste me nazvati prije nego što ste objavili pravorijek Arbitražnog vijeća«, rekao je Vjesniku Zvonko Zubak, poduzetnik i dobavljač oružja, u razgovoru u srijedu. »Raspolažem dokumentacijom koja bi cijeli slučaj s isporukom raketa S 300 i neplaćanjem te ratne opreme prikazala u drukčijem svjetlu. Naime, danas se zaboravlja da je bio rat i da smo, i ja i drugi, naoružanje za Hrvatsku vojsku nabavljali na riječ. Za razliku od drugih, moja je oprema dolazila avionom na Krk ili u Pulu i tek bismo tada razgovarali o isplati. Nažalost, dogodilo se da u ovom slučaju isporučena oprema nije plaćena«, kaže Zubak.

- Gledajte, za sklapanje ugovora nije bilo vremena. Naoružanje je za Hrvatsku vojsku trebalo što hitnije nabaviti. Taj se posao zbivao godinama, koliko je Domovinski rat trajao. Nije bilo prilike da se stvari stave na papir.

- Radilo se o složenoj opremi koju je u to vrijeme za Hrvatsku bilo teško nabaviti. Radilo se o poslu vrijednom 200 milijuna dolara. Zato sam odlučio, skupa s partnerom Winsley Finance LTD, sve staviti na papir i ugovor ovjeriti potpisom odgovorne osobe. Bio je to Gojko Šušak, koji je u to vrijeme Domovinskog rata imao i mnogo drugih poslova. I što se mene tiče, uvijek ih je obavljao onako kako smo jedan drugome dali riječ.

- O naplati duga razgovarali smo sve dok su i Šušak i predsjednik Tuđman bili živi. Prvi je prijedlog bio da se 200 milijuna dolara duga isplati u nekretninama. Nuđeni su nam hoteli sa 15.000 postelja. Ja sam to odbio. Bojao sam se da će jednog dana netko reći: »Čekajte ljudi, kako su oni mogli dobiti tolike hotele«! Jer, tko je uopće znao da je Zvonko Zubak Hrvatskoj nabavio raketni sustav S 300?! Ti poslovi nisu bili javni, Hrvatska je bila u ratu, neprijatelj nije smio znati s kakvim naoružanjem Hrvatska vojska raspolaže. Znao sam, jednoga dana kada prođe rat, da će netko postaviti pitanje otkud onom Zubaku, primjerice, hotel »Dubrovnik« u Zagrebu. Zato sam odbio takav prijedlog.

- To je točno. Ali pregovaralo se, ja sam i dan-danas spreman u 24 sata čitav sustav staviti u borbenu gotovost. Kad je većina opreme isporučena 1995. godine, iz Rusije su došli instruktori koji su obučili naše ljude kako koristiti i upravljati tim sustavom. Bili su ovdje danima na moj trošak, spavali u hotelu »Zvonimir«. Državna su tijela znala, posebno ljudi u Ministarstvu obrane, da se raketni sustav može u pogon staviti istoga trena. Na žalost, moja uvjeravanja, ni onda ni danas, nisu urodila plodom. I to je razlog zašto dio opreme nikad nije isporučen.

- Nemojte tako. Istina, isporučena oprema teška je 950 tona, ali ono što je trebalo dodati nije toliko bitno da bi sustav profunkcionirao. Rekao sam vam, za sve je trebalo samo 24 sata. A naši su vojnici bili osposobljeni služiti se tim sustavom.

- To je istina. Da bi informacija bila cjelovita, morate znati da me je cijeli arbitražni postupak stajao 1,121.000 kuna. Morate znati da su trojica sudaca podijelila među sobom tri puta po 260.000 kuna. Tome valja dodati i činjenicu da sam duboko razočaran tvrdnjom da su dvojica od tih arbitražnih sudaca nepristrani. Za jednog od njih znam da je bio šef partijske organizacije na fakultetu, pa što da vam onda pričam.

- Jesam, ali nisam očekivao da će i jedan od njih podleći silnom pritisku vlasti na njihovo pravno znanje i na konačnu odluku. Dobro znam da ih je pritisku izložila ministrica pravosuđa Ingrid Antičević-Marinović. Znam da je za vrijeme ročišta zastupnik Republike Hrvatske iz državnog odvjetništva pred svima nama rekao: »Ljudi moji, vi ne znate pod kakvim sam ja pritiskom. Ovo što iznosim samo je dio onoga što se zapravo od mene traži«.

Premijer me trebao primiti na 20 minuta, razgovarali smo sat i pol. On me je uvjeravao da će posao biti dovršen, jer su pronađeni dokumenti koji potvrđuju da je ugovor sklopljen na legalan način. I onda, nakon svega toga, ministar obrane Jozo Radoš šalje mi poruku da tih 200 milijuna dolara nikad neću naplatiti, a onda mi upućuje svojeg čovjeka Ružmana. S njim se sastajem u piceriji blizu Ministarstva obrane. I tu dobivam potvrdu da s jedne strane imam pravo tražiti isplatu svojega novca, ali da do isplate nikad neće doći.

- Nije. Ne zna se u Hrvatskoj, ali ja znam, da je vijest o isporuci raketa procurila i u diplomatske krugove. Borislav Milošević, brat Slobodana Miloševića, bio je u to vrijeme ambasador Jugoslavije u Moskvi. I do njega je došla ta vijest, pa se u vojnim krugovima raspitivao što je to zapravo Hrvatskoj isporučeno. Putem svojih veza osigurao sam da mu svi koje pita odgovore da je isporučen kompletan sustav S 300, da su rakete instalirane i da svakog trenutka mogu biti ispaljene.