Tri je puta u posljednjih godinu dana glavni tajnik NATO-a George Robertson Hrvatskoj uputio poruke kojima je pozvao na provedbu hitnih reformi da bi Hrvatska postala kvalitetan kandidat za NATO. Svatko slabije upućen pomislio bi da je Hrvatska zapravo izuzetno sretna i privilegirana država kad joj ovako maloj, uza svu silinu globalnih problema, glavni tajnik NATO-a posvećuje toliku pozornost. Riječ je, nažalost, o nečem drugom. NATO-u Hrvatska jest važna jer je, nakon izbora 2000. godine, sve međunarodne organizacije, uključujući i NATO, smatraju čimbenikom stabilnosti koji mora imati predvodničku ulogu u stabilizaciji i demokratizaciji u regiji. Hrvatska politika, međutim, u posljednje dvije godine, nakon što je ušla u Partnerstvo za mir, uglavnom zbog unutarnjopolitičkih svađa dobrano kasni u ispunjavanju ključnih uvjeta potrebnih za ulazak u krug ozbiljnih kandidata za NATO. Riječ je prije svega o reformi obrambenog sustava, završavanju procesa depolitizacije Oružanih snaga, uspostavljanju učinkovite civilne kontrole vojske, prestanku svađa oko ovlasti nad HV-om, ali i onih temeljnih političkih uvjeta potrebnih za hrvatsko članstvo u Europskoj uniji - sređivanju pravosuđa, povratku izbjeglica, rješavanju pitanja sporova sa susjedima i statusa manjina.

Posljednja Robertsonova poruka predsjedniku Republike, nakon što je sličnu stvar ponovio na nedavno održanoj međunarodnoj konferenciji u Zagrebu, zapravo je ista ona koju je početkom ove godine poslao u Zagreb po svom savjetniku za jugoistočnu Europu Chrisu Donellyju. On je u tajnoj misiji, izvan dosega medija, obavio niz razgovora s najvišim hrvatskim dužnosnicima ne bi li ih požurio u reformama. Robertson je posljednju poruku ipak uputio na krivu adresu jer je predsjednik Mesić od početka svog mandata imao vrlo jasnu viziju onoga što treba učiniti. Napokon, Mesić je za hrvatsko približavanje NATO-u već 2000. godine učinio puno - umirovio je generale koji su se u vojsci htjeli baviti politikom i politikantstvom.