General optužen za težak ratni zločin, na Alci postavljen uz bok Gospi sinjskoj, ima navodno ozbiljnih problema s vlastitom savješću. U toku postupka gospićkoj skupini na račun Mirka Norca iznesene su krupne optužbe, on sam najbolje zna što mu je na duši. Obaviješteni i iskusni Josip Manolić u svom svjedočenju tvrdi da je Norac u kritično vrijeme bio mlad i, po prilici, politički zaveden.

Analizirajući svojedobno proces Adolfu Eichmannu, Hannah Arendt svojom je sintagmom o »banalnosti zla« konstatirala da ni najveći zločinci nisu bili monstrumi, nego većinom »moralni idioti«. Ljudi koji sami nisu znali razlikovati dobro od zla. Koji nisu imali vlastitu etičku okomicu, nego su ih okolnosti oblikovale. Doduše, Eichmann nije bio sasvim bez savjesti, ali, tvrdi Arendt, imao ju je samo nekoliko tjedana. Kako u tom vremenu nije čuo glas koji bi mu jasno rekao »Ne ubij!«, a svaki glas koji je čuo naređivao je suprotno, počeo je u skladu s tim i funkcionirati.

Ni u Hrvatskoj svojedobno, u vrijeme kad je počinjena većina zločina, šapat savjesti često u javnosti nije nalazio potporu. Zločin se javno nije naređivao, ali kontekst je bio takav da se nije isključivao. Ponegdje se podrazumijevao. Na sve se strane tvrdilo da se u obrani ratni zločin ne može počiniti, takva su uvjeravanja dolazila i s visokih pravosudnih adresa. Na suđenju gospićkoj skupini neki su svjedoci tvrdili kako se hrvatstvo testiralo i na spremnosti da se sudjeluje u egzekucijama civila.

Koliko se ta situacija promijenila? Neka su suđenja pokrenuta, ali često se još doživljavaju kao nametnuta i nepravedna. Svjedočenja o stravičnim zločinima teško prodiru, nacija je gluha, ne želi da čuje. Ono što zakoni smatraju ratnim zločinom, veliki dio javnosti još tretira kao herojstvo. Nije riječ samo o neobaviještenosti, riječ je o uvjerenju da se ispravno postupalo.

Na razne načine i danas se de facto ponavlja tvrdnja da Hrvati ratni zločin nisu počinili. Varijacija je tog stava kad se na Alci general Norac po časti stavi uz Sinjsku gospu. Na to se svodi i novinska propovijed jednog svećenika, koji kaže da će, bez obzira što se pokaže na sudu, optuženi generali za hrvatski narod ostati herojima. Uopće ne razmatra mogućnost da bi njihove zasluge u obrani mogle biti ugrožene počinjenim zlodjelom. »Gotovina i Norac za mene su heroji. I Isusa su na križ pribivali!« – izjavljuje u visokotiražnom tjedniku, kako sama sebe naziva, hrvatska cajka. Ona, kaže, ne vjeruje da su generali krivi, ali, čak i ako im se zločini dokažu, »razumjet ću ih kao ljude«.

Razumijevanje za zločin ne izaziva nikakve javne reakcije. Možda zato jer je riječ o osobi bez političke težine. Ali ona funkcionira kao ikona hrvatske estrade. Nereagiranje stvara dojam o normalnosti takvih stavova. Moralnoj ispravnosti. Pogotovo jer pod ruku s izjavom da zločin smatra dijelom ljudske prirode, ide njena spremnost da priskoči u humanitarnim akcijama, da pomogne, primjerice, HIV-pozitivnim klinkama. Solidariziranje s počinjenim zločinima, sugestija da se u ratu nisu mogli izbjeći, te uzdizanje generala koji se za njih terete gotovo na rang svetosti, vode relativiziranju morala. Ni politika ni razni moderatori javnog mnijenja nisu u tom pogledu učinili što je trebalo. Činjenica da zločin još nije izgubio status normalnosti, hrvatsko društvo drži u stanju abnormalnom.