Vjesnik: 10. 08. 2002.

Tuđman uopće nije vjerovao u mogućnost rata

»Evo vam ruske puške rumunjske proizvodnje i svakome pet metaka i idete u Benkovac umiriti pobunu balvanskih revolucionara«, rekoše u Policijskoj upravi u Zadru kasna ljeta 1991. nekolicini policajaca-redarstvenika koji se uputiše do zuba naoružanim »srpskim« bjesomučnicima. To bi bio »Kip domovine jeseni 1991.«... Ne može se govoriti o nekakvu utanačenju rata, savezu Tuđman - Milošević, još se manje može govoriti da se Slovenci i slovenski predsjednik »još« ljute na Tuđmana što im nije pružio pomoć - oružanu. Kakvu, pobogu, oružanu pomoć, kada Tuđman nema ništa, jer nije vjerovao u mogućnost rata, jer je bio takav kakav je bio

RADOSLAV DABO

Ništa neobično što u medijima dominiraju divergentna mišljenja o Tuđmanu, prvome hrvatskom predsjedniku »po rušenju Berlinskog zida«. Svi se slažu da mu osobna taština, a i osobna korist, bijahu »ljudskom prvom slabošću«, ali je posve smiješno da je Tuđman s Miloševićem utanačio rat.

Tuđman u rat do duboke jeseni 1991. nije vjerovao! Otuda i činjenica što je Hrvatska sve do potkraj 1991. bila gotovo bez oružja. »Evo vam ruske puške rumunjske proizvodnje i svakome pet metaka i idete u Benkovac umiriti pobunu balvanskih revolucionara«, rekoše u Policijskoj upravi u Zadru kasna ljeta 1991. nekolicini policajaca-redarstvenika koji se uputiše do zuba naoružanim »srpskim« bjesomučnicima.

To bi bio »Kip domovine jeseni 1991.«. Tko je za to odgovoran, kriv? Tuđman, jer nije vjerovao u mogućnost rata!

I sada su česte i u Vjesniku tirade da Slovenci, a i predsjednik Kučan, neće nikada Tuđmanu i Zagrebu oprostiti što im uskratiše vojnu pomoć na prijelazu iz lipnja u srpanj 1991., za kratkotrajna rata u Sloveniji, gdje će biti prolivene kapi slovenske krvi kao i krvi ipak više, onih Hrvata koji ometahu jugosrpske tenkove prema Sloveniji.

Iz tih su tenkova pucali po Hrvatima, koji su na njih bacali molotovljeve koktele, jer sila Boga ne moli. I eto ti za Sloveniju hrvatske krvi obilato na asfaltu za cicibanskog rata u Sloveniji, rata koji me zadivio odlučnošću slovenske mladeži da brani svoje, a bez i najmanjeg trunka mržnje prema agresoru.

I sada, kako da sâm Tuđman pomogne Kučanu kada nije imao čime?

Nikako! I s tim će se svatko složiti, kada se složiše, i to odmah, oni koji stanje poznavahu.

A evo nam malo dokaza: 1990. i 1991. Tuđman i njegovi iz HDZ često su u Ljubljani na »razgovorima«. A zna se o čemu mogu razgovarati.

Sretnem, nekako u toplo proljeće 1991., znanca mi, prijatelja, potpredsjednika slovenske vlade, inače odličnog pisca.

»Što si tako namršten, slabe volje?« pitam ga.

»Upravo idem sa sastanka s Tuđmanom... Kako je s njim teško... Gotovo nemoguće. Govorimo mu: Franjo, rat je neizbježan, ne troši novac na parade i za sebe, kupuj oružje za obranu, dobio si dosta dolara u Americi od hrvatskih iseljenika. Srpska JNA će te rastreskati, jer ona će ti pokazati zube, samo, nenaoružanom; agresori su toliko pametni da te sliste tek praznorukog.«

Ali Tuđman nije vjerovao u mogućnost rata. »Rata neće biti i kvit«, govorio je. »Franjo, rata će biti i još kakva, ne paradiraj...« itd. I Tuđman kao Tuđman. Dočekao je rat kao Tuđman.

Kao čovjek specifična karaktera, već je znao kako i kamo će kanalizirati dio iseljeničkog novca.

Otkuda njegovu unuku novac za banku, itd.? Paraga je, čini se, u pravu kada kaže da je Tuđman Hrvatsku pretvorio u svoju kravu muzaru. A to vuče korijene još iz ljeta/jeseni 1971., kada je krema »rodoljubaca« matičara, ne svi, danomice iz Matice hrvatske vukla torbe tisuća dinara u svoje kuće »budući da je Tripalo Matici hrvatskoj dao prosti konto«.

»Sada ja, kume moj, vidim što je to hrvatsko rodoljublje!«, govorio mi je razočaran i potišten urednik Matičina Kola uoči sloma maspoka. Tko je sve vukao teške torbe tisuća dinara svojim kućama, najbolje će znati tobožnji hrvatski rodoljubi iz Matice hrvatske, među kojima bijaše i Tuđman. Ali ovdje ne ponavljam ono što već rekoh u zadnjem broju Ognjišta 1999., za Tuđmanova života.

»Dabo! Dođi u Zagreb, u našu stranku, imat ćeš bolju plaću. Eto, bili smo u Americi kada i Tuđman. I nama su iseljenici dali dolara. Darko i ja za sebe smo zadržali po dvadeset tisuća dolara, a ostalo je za rad stranke...«, govori mi 1991. »hrvatski čelnik« uoči rata (u Ljubljani).

Toliko dolara za sebe »i za Darka«, a koliko za Tuđmana? Tajnu je (smatram) ponio sa sobom, u grob podignut na nedopuštenu mjestu.

»Neka, neka, neka se sve, sve ispita, tako da sve dođe na vidjelo!«, valjda se još netko sjeća tih riječi na Hrvatskoj televiziji u proljeće 2000., Ljerke Mintas-Hodak, posve očerupane, poput osuđenice na električnoj stolici.

Ali, pojela maca miša i basta, rekao bi Krleža.

Ponovno 5. srpnja 1991. bijah sa znancem mi, prijateljem, potpredsjednikom slovenske vlade. »Rat je gotov, u Sloveniji, završen je. Zdaj bojo tako raztreščili Hrvaško. Sada će Hrvatsku tako rastreskati. Bojim se... Nije nimalo naoružan Tuđman, mi smo dosta oružja zadržali od Teritorijalne obrane, ali Hrvatska baš ništa... Bojim se za Hrvatsku...«, govori mi očito zabrinut, nespokojan unatoč miru koji je prije dva sata potpisao.

»Za Sloveniju je gotovo, ali sada je na redu Hrvatska... Bojim se, za nas postoji izlaz, ali kako će biti s Hrvatskom... Raztreščili jo bojo zaradi Tuđmana...«.

To me živo podsjeti na riječi Ivana Gorana Kovačića upućene kasna proljeća 1941. prijatelju Edvardu Kocbeku. Goran, naime, mišljaše, govorio mi je Kocbek, da će Hrvatska nekako izbjeći Drugi svjetski rat, dok strahovaše za Sloveniju koja neposredno graniči s Austrijom, već kada Hitler polaže »pravo na veći dio Slovenije kao njemački«.

Dakle, ne može se govoriti o nekakvu utanačenju rata - savezu Tuđman - Milošević, još se manje može govoriti da se Slovenci i slovenski predsjednik »još« ljute na Tuđmana što im nije pružio pomoć - oružanu.

Kakvu, pobogu, oružanu pomoć, kada Tuđman nema ništa, jer nije vjerovao u mogućnost rata, jer je bio takav kakav je bio!?

Dogodilo se što se dogodilo, ako u rujnu ratne 1991. čak i Manolić na sjednici vlade SFRJ kaže: »Prestanite već jednom drkati oružjem...«, odmah nam je jasan mozgovni kôd, tada, svih onih hadezeovih glava oko Tuđmana, koje se nisu tada usudile kontrirati mu, jer im je tada Tuđman bio primaran, a Hrvatska sekundarna.

Autor je doktor znanosti, sveučilišni profesor, hrvatski je pisac i prevoditelj koji živi i radi u Ljubljani