Opet je ovih dana, potaknuta skorim okupljanjem na temu održivog razvoja koje počinje krajem mjeseca u Johannesburgu, obnovljena ideja o mogućem bankrotu država. Jednostavno rečeno, one zemlje koje bi se našle u situaciji da više ne mogu servisirati svoje dugove proglasile bi stečaj, jednako kao i posrnule kompanije. Dugovi bi na neko vrijeme bili zaleđeni, dopustilo bi im se čak i određeno novo zaduživanje u svrhu ozdravljenja (s time da bi novi zajmodavci imali prioritet nad starim vjerovnicima), pa kada se izvuku, sve kreće ispočetka. Ako se, međutim, ne izvuku...

Prijedlog je, to nije teško pogoditi, potekao iz Međunarodnog monetarnog fonda (iznijela ga je krajem prošle godine zamjenica izvršnog direktora Anne Krueger), a prilično je jasno i tko bi se našao u položaju novog, prioritetnog, vjerovnika. Ono što nije jasno dio je priče koji bi se dogodio ako koja od država u stečaju ne uspije isplivati iz neprilika.

Riječ je o pitanju koje će teško dobiti pozitivan odgovor, iako se zapravo slične stvari u praksi već događaju. Trideset milijardi dolara koje su ovih dana krenule iz MMF-a u smjeru Brazila samo su najsvježiji primjer. Prije su bili Meksiko, Argentina, Rusija... I tu, naravno, postoje razlike. Teško da će ikome pasti na pamet reći da je MMF svojedobno kupio Rusiju (koji bi to kupac vjerovao neukrotivim Rusima?); Meksiko ili Brazil mnogi će lakše proglasiti »prodanima«. Uostalom, legija hrvatskih ekonomista i političara već tvrdi da Hrvatskom upravlja MMF, a da su domaće vlade samo provoditelji nametnutih programa.

Tu ću odmah biti jasan: Hrvatska se nije prodala MMF-u. Prije svega zato što joj to dosad nije trebalo, ali i da jest, teško je povjerovati da bi prijašnje, prilično ksenofobično nastrojene, vlade pristale na takav korak. Točno je da neki od poteza hrvatskih vlasti mogu izgledati kao da su »naručeni od MMF-a«, ali riječ je ili o smišljenom prebacivanju krivnje vještih političara ili o pogreškama neuke gospodarske administracije. Ni jedno niti drugo nema veze s prodajom države, a srećom ni s njenim bankrotom.

Nijednoj vlasti, međutim, nije lako priznati da neće ni pokušati spriječiti još jedan nadolazeći val nezaposlenosti kako bi nam svima »jednom u budućnosti« bilo bolje.

Rado bih vjerovao da je baš strah od pogrešnog tumačenja nekih vladinih poteza bio uzrok prošlotjednoj izjavi hrvatskog ministra financija Mate Crkvenca da Hrvatskoj nisu potrebne velike strane investicije. Već poslovična ministrova nespretnost u javnim nastupima tu je vjerojatno dosegla vrhunac. Hoće li strani investitor koji zaposli stotinjak ili više hrvatskih građana uistinu ugroziti naš okoliš? Neće ako mu sami to ne dopustimo, ali to posve sigurno zna i ministar financija. Ministar bi, međutim, trebao znati i to da svaka njegova izjava stiže do vrlo oprezne publike koja u njoj traži najavu budućeg smjera hrvatske državne politike. Potencijalnim stranim ulagačima u naše gospodarstvo ne smijemo se ulizivati (a tome smo često bili skloni), no doista je besmisleno tjerati ih u trenutku kada su napokon provirili i preko naše granice.

Zato me, na kraju tjedna, razveselio razgovor Vjesnikova novinara s današnjim članom uprave zagrebačke Raiffeisen banke, nekadašnjim znanstvenikom i koautorom »Valentićeva« stabilizacijskog programa Velimirom Šonjom, objavljen u nedjelju. Ne samo što čvrstim argumentima objašnjava zašto Hrvatsku danas ne možemo smatrati prezaduženom zemljom, nego i zagovara približavanje hrvatske monetarne politike euru. Za razliku od pesimističnog Vladinog stratega Ante Babića koji vidi Hrvatsku u Europskoj uniji tek za petnaest ili više godina, ili novog ministra gospodarstva Ljube Jurčića koji svoju politiku, barem prema dosadašnjim izjavama, namjerava pretvoriti u lov na nedostižnih godišnjih sedam posto rasta, Šonje i na današnju situaciju gleda s (doduše opreznim) optimizmom, a za taj optimizam ima i argumente koji, pritom, nisu politički.

Ako hrvatska raste više od 4,2 posto godišnje, a ostatak Europe sporije, zašto njegov optimizam ne bi bio opravdan?