Hrvatska ne odskače od tranzicijskih zemalja po većini pokazatelja stanja i tijeka vanjskog duga. Ono što je izdvaja jest visok udio vanjskog duga u BDP-u koji je koncem prošle godine iznosio 55 posto, dok je odnos vanjskog duga te izvoza robe i usluga smanjen na 118 posto, što je ispod problematičnih 200 posto. To, među ostalim, stoji u radu "Disciplina obuzdava vanjska zaduženja" objavljenom u novom broju RBAnaliza, publikacije Raiffeisenbank.

Hrvatska posebnost u toj priči o vanjskom dugu jest činjenica da je ona jedna od rijetkih zemalja koja je umjesto od nule počela s 2,5 milijarde dolara duga naslijeđenog od bivše države. Ovogodišnjeg je svibnja dogurala do 12,3 milijarde dolara vanjskog duga. U nizu pokazatelja stanja vanjskog duga, najčešće se koristi odnos ukupnog vanjskog duga i bruto domaćeg proizvoda (BDP) kojim se "vaga" koliko dug opterećuje ekonomsku aktivnost u tekućoj godini. Ako je odnos ispod 30 posto, riječ je o niskoj razini tog pokazatelja, a visoka jest iznad 50 posto.

Slovenija, za koju je karakteristično održavanje proračunskog deficita na niskoj razini i veća proračunska disciplina u odnosu na druge tranzicijske zemlje, ima i najpovoljniji odnos duga i BDP-a od 31,8 posto. Većina zemalja čije su pokazatelje analizirali RBA analitičari, ima umjereno visok udio vanjskog duga u BDP-u. Mađarska, Bugarska i Slovačka ističu se visokim udjelom koji se kreće od 56,3 posto do 69,3 posto, a slijedi ih Hrvatska s 55 posto udjela. Hrvatski vanjski dug godinama uglavnom raste: 1997. bio je 7,5 milijardi dolara, koncem prošle godine 11,1 milijardu, a u svibnju je premašio 12 milijardi dolara. Pri tome se zaduženja države zadržavaju na razini od oko 45 posto udjela u ukupnom vanjskom dugu, a ona su ispod 50 posto i u Češkoj, Mađarskoj, Poljskoj i Slovačkoj.

Jedan od bitnih pokazatelja stanja vanjskog duga je odnos ukupnog duga i izvoza robe i usluga budući da opterećuje ekonomske tijekove s inozemstvom u tekućoj godini mjerene izvozom roba i usluga. Jer, izvoz je glavni izvor pribavljanja inozemnih sredstava za otplatu duga. Obično se uzima da kreditni bonitet (rejting) zemlje prema inozemstvu dolazi u pitanje kada ovaj omjer premaši 200 posto. Hrvatska je krajem dvijetisućite imala omjer od 125,3 posto, a godinu dana kasnije - 118 posto. "Masniji" omjer od hrvatskog ima Poljska - 182,4 posto i Rusija 121,5 posto.

Različite ekonomije različito podnose teret duga. Katkad se krize mogu javiti već kod niskih razina udjela duga u BDP-u, dok neka gospodarstva vrlo dobro funkcioniraju i kada njihov javni dug uvelike premaši vrijednost ukupne jednogodišnje proizvodnje u zemlji. Ne može se govoriti o postojanju apsolutnih i univerzalnih granica javnog duga, ističu analitičari RBA, navodeći da su te granice dosegnute kada su ugroženi ciljevi fiskalne politike. Kako ne postoji jedinstvena i općeprihvaćena definicija održivosti politike zaduživanja, često se održivom smatra svaka politika koja nije neodrživa. Jednostavno, državna je politika duga neodrživa ako je takvom doživljavaju privatni subjekti u zemlji i inozemstvu.

Hrvatska je mogućnost zaduživanja dobila tek 1994. godine, nakon uspješnog starta antiinflacijskog programa i sporazuma s MMF-om. Dio javnog duga nastao je preuzimanjem dijela dugova bivše SFRJ, dio je posljedica raspada bivše SFRJ - stara devizna štednja, dok je ostatak originalni dug samostalne Hrvatske. Od preuzetog duga bivše SFRJ prema 15 država članica Pariškog kluba Hrvatsku je zapalo vratiti 1,087 milijardi $, dok je prema komercijalnim bankama Londonskog kluba preuzela obvezu vraćanja 1,462 milijarde $ duga.