Za nevolje u Piranskom zaljevu najmanje treba kriviti ribare i policajce. Krivi su, naravno, samo i isključivo političari. Kad je, nakon osamostaljenja dviju zemalja, postalo jasno da će se morati rješavati neka pitanja iz bivše zajedničke države, otvoreni problemi Hrvatske i Slovenije postali su predmetom balkanske vezane trgovine. I tako do danas

Na nikad do kraja dogovorenoj granici u Piranskom zaljevu igraju se lovice čas slovenske ribarice i patrolni čamci hrvatske policije, zatim se prepiru policije obiju strana, da bi sve završilo izmjenama oštrih prosvjednih nota dviju diplomacija.

U toj velikoj napetosti na nekoliko četvornih kilometara, svi sudionici incidenta nisu znali jedan drugome odgovoriti na ključno pitanje: gdje je slovensko-hrvatska granica na moru?

No ni tu nije kraj. Sporazumom o malograničnom prometu, koje su obje zemlje ratificirale, slovenskim se koćaricama dopušta kontrolirani izlov ribe iz hrvatskih teritorijalnih voda. Samo što se dvije zemlje nisu uspjele dogovoriti kako će taj sporazum provoditi, odnosno tko će izlov kontrolirati. Slovenija ne želi da to čini hrvatska policija. Sasvim je dakle logično da se oni policajci na patrolnim brodovima nikako nisu mogli sporazumjeti. Jedni druge su uporno uvjeravali u ono što im je netko rekao, ponajviše usmenom predajom. Službenih i vrijedećih dokumenata ima, čini se, vrlo malo.

Za nevolje u Piranskom zaljevu ponajmanje treba kriviti ribare i policajce i incidente ne treba svesti na ribanje i ribarsko prigovaranje. Krivi su, naravno, samo i isključivo političari. Kad je, nakon osamostaljenja dviju zemalja, postalo jasno da će se morati rješavati neka pitanja iz bivše zajedničke države, otvoreni problemi Hrvatske i Slovenije postali su predmetom balkanske vezane trgovine - ako mi popustimo u vezi s NE Krško, vi ćete popustiti na granicama, ako vi ustrajete na dugu Ljubljanske banke, e onda ćemo mi ... I tako unedogled. Do danas.

Političari obiju zemalja posljednjih deset godina pokušavaju uvjeriti svoje građane da je svađa zbog nekoliko kilometara mora u Piranskom zaljevu ili nekoliko desetaka četvornih metara na Svetoj Geri iznimno važno nacionalno pitanje. Stoga su posljednja medijska objašnjenja, da je do zaoštravanja došlo zbog skorih slovenskih predsjedničkih izbora, samo još jedan dokaz da su zakazali upravo političari, posebice ako svoju kampanju žele graditi na ovim pitanjima.

Gotovo u isto vrijeme, neodoljiv zov suradnje Hrvatske i Slovenije, koji su prije mjesec dana osjetili šefovi diplomacija Rupel i Picula, prvi je pokušao konkretizirati Neven Mimica. On je sa svojim kolegom Potočnikom pokrenuo realizaciju projekata prekogranične suradnje i otvaranja zajedničkih graničnih prijelaza, jer će Slovenija ulaskom u EU 2004. godine polako uvoditi schengenski režim na granici s Hrvatskom. Praktična akcija Mimice i Potočnika mudra je i zbog hrvatskih »kukanja« koja se već mogu čuti: »Vidjet ćete vi, Slovenci će nam na kraju "nabiti" Schengen«.

Suprotno uvriježenom mišljenju, naime, uvođenje schengenskog režima ne znači stvaranje zida na vanjskoj granici EU-a nego je riječ o organiziranom nadzoru granice s utvrđenim službenim graničnim prijelazima, koji su u cijelom EU povezane računalnim sustavom. Stoga, svi koji nisu na haaškoj ili Interpolovoj listu mogu se bez straha uputiti na schengensku granicu. Eto, schengenski je režim upravo to. Ni manje, ni više.

Pripreme za uvođenje schengenskog režima skupe su i dugotrajne, pa je vježba sa Slovenijom vrlo korisna. Hrvatsku, naime, u budućnosti čeka težak posao na istočnim granicama koje su jednako duge kao i poljske. A Poljska je pripreme za Schengen jedva svladala. Financijski. No, dok se to ne dogodi, hrvatska i slovenska politika bi napokon morale dokazati da su sposobne prekinuti desetljeće neuspjeha. Ili se prepustiti arbitraži.

Piran je, nažalost, samo jedan problem. Ako se to nekim čudom riješi, u prikrajku čekaju Ljubljanska banka i Krško. Koliko će još vlada u Zagrebu i Ljubljani pregovarati o istim temama?