Zašto je Bushova Amerika upregla sve vojne, političke, obavještajne i medijske sile u pripremu sveobuhvatna napada na Irak?

Službeno i politički, radi širenja demokracije na još krajnje autoritarni, nedemokratski arapski svijet, a u tom sklopu prije svega radi rušenja režima Saddama Husseina. Vojno, radi preventivnog udara protiv potencijalno najopasnijeg terorističkog uporišta u svijetu. Strateški, radi preuzimanja punog nadzora nad Srednjim istokom i Zapadnom Azijom, gdje su u zadnje tri godine otkrivene goleme nove zalihe nafte i plina, kako bi se osigurao prijevoz dovoljnih količina energije u Evropu i SAD na dulji rok i uz povoljne cijene. Ali i usko poslovno, Bush kao čovjek vojnog i naftnog lobija, novim velikim ratnim projektima nastoji na dulji rok zaposliti američku vojnu industriju, u čemu su mu – pokazalo se to unazad 11 mjeseci – do savršenstva pomogli teroristički udari na New York i Washington, numerološki zlokobnog 11. rujna 2001.

Američki ratni stroj i cjelokupna vojna industrija nakon 11. rujna prošle godine stavljeni su u puni pogon. Da nije bilo terorističkih zračnih udara na SAD, Bushu mlađem ne bi bilo lako pokrenuti javno mišljenje u prilog znatno većih vojnih izdataka iz državnog proračuna, niti bi na burzama – koje, eto, baš od tog 11. rujna trese prva velika kriza globalizirana kapitala – dionice američke vojne industrije proživljavale najveći rast nakon Drugog svjetskog rata, i tako usisavale svježi kapital koji je napustio dionice bankrotiranih telekomunikacijskih i informatičkih divova.

Bilo da su u tom 11. rujnu svoje prste imali i Bushovi operativci ili ne, bilo da je sve bio slučaj, ludilo pojedinaca ili sudbinski splet crnih okolnosti, svejedno, odnos većine Amerikanaca prema inače nepopularnim vojnim izdacima promijenio se iz temelja: Bush mlađi je sada u prilici da ispunjava i najmaštovitije projekte vojnog i naftaškog lobija. Pripremajući SAD i svijet za svoj rat protiv Saddamova Iraka, Bush jr. ove godine osigurava početni ulog od najmanje 200 dodatnih milijardi dolara iz državnog proračuna i još najmanje dva puta toliko kroz burzovne investicije u rastuće dionice vojne industrije. Tako se rat protiv Saddama Husseina, čak i ako ga uopće ne bude, pretvara u glavni posao Bushova predsjedničkog mandata, u biznis koji glavnim akterima već donosi golemu dobit.

Izdaci državnog proračuna za obranu i ove i iduće godine povećavat će se po stopama od najmanje 20 posto, te će dostići rekordan iznos od 400 milijardi dolara i biti čak tri puta veći nego u jeku završnih napora Reaganove administracije radi rušenja Varšavskoga pakta i SSSR-a. Pokrenuta su već golema nova ulaganja u istraživanja novih tehnologija razaranja, u visokoj su fazi novi projekti bespilotnih letjelica, satelitskog upravljanja ratom, novih i znatno pokretljivijih nosača zrakoplova, nove flote za globalne operacije, kompjutorske opreme za precizno usmjeravanje dalekometnih raketa itd.

Stoga stvarni gospodari tog »novog svjetskog poretka« nisu samo velike američke banke i MMF, nego i vodeće kompanije vojne industrije, poput Lockheed Martina, Boeinga, Raytheona, BAE Systemsa, Northrop Grummana i General Dynamicsa. Nakon 11. rujna cijene svih dionica na vodećim američkim burzama do danas su pojeftinile u prosjeku 25 posto, samo su dionice vojnoindustrijskog kompleksa poskupjele čak 45 posto! Amerika, koja u svjetskom stanovništvu sudjeluje sa samo 4,7 posto, ostvaruje trećinu svjetskog proizvoda i gotovo dvije petine ulaganja u vojnu industriju!

Bushov rat protiv Iraka mogao bi – dogodi li se – vrlo brzo pokazati je li Amerika doista jedina velesila na Zemlji, ili bi joj se, baš na samom vrhuncu moći, kao i svim ostalim imperijima u povijesti, mogao dogoditi tobože iznanedan, ali potpuni slom.