SVJEDOK SMILJAN RELJIĆ OPTUŽIO OREŠKOVIĆA DA JE NAJODGOVORNIJI ZA ZLOČINE

Na područje Gospića došlo je tridesetak stranih plaćenika koji su se, pod navodnicima, došli boriti. Mi smo imali drukčije informacije o njihovim ciljevima i o tome vodili brigu. Zanimljivo je da su se svi oni, kao i neki koji su se deklarirali kao novinari, javljali upravo vama i vi ste s njima raspolagali – rekao je Reljić

– To mi je postalo posebno jasno nakon službenog razgovora s načelnikom policije iz Gospića, Ivanom Dasovićem, koji je priznao da je 18. listopada u večernjim satima u Kriznom štabu Gospića održan sastanak, na kojem je Orešković rekao da treba ići na jedno mjesto na kojem će okupljeni morati dokazati svoju lojalnost Hrvatskoj – rekao je Reljić iznoseći glavne odrednice Dasovićeva priznanja. Orešković je tvrdio da je to nalog Vlade. Pobunio se Ivan Rukavina zatraživši da vidi taj nalog. Rečeno mu je da se nema što gledati i da se to mora izvršiti. Svi su automobilima krenuli na mjesto izvan Gospića, a kamionima su tamo dovezeni ljudi i strijeljani. S obzirom na ugledne ljude koji su u tome sudjelovali bili smo zgranuti. Dasović je priznao da je i on imao oružje ali da je pucao u zrak – odgovarao je Reljić na tužiteljevo pitanje

– Jeste li znali i za drugu likvidaciju na Lipovoj Glavici – pitao je tužitelj a svjedok je rekao: Naravno da smo znali samo je trebalo vremena da se sve pojedinosti rasvijetle jer je u početku bilo dosta konfuzije. Orešković se žestoko suprotstavio tvrdeći da su optužbe protiv njega laž, a Reljićev iskaz kontinuirano podmetanje koji traje još od '91. i ima za cilj prikriti odgovornost pravih krivaca u Gospiću i Zagrebu. Kao i prethodni svjedok Vukas, i Reljić je u svom iskazu ispričao da su postojale indicije kako su djela inspirirana od nekih koji su željeli kompromitirati Hrvatsku i nagovijestio umiješanost stranih obavještajnih službi. Sumnje su postale jače kad mu je Dasović pokazao fotografije tijela s likvidacije trojice Karlobažana strijeljanih na Velebitu, a pored njih ostavljeni dokumenti i drugi dokazi.

Reljić, koji je u tim kritičnim danima bio pomoćnik ministra za krim-policiju, a nedugo poslije i šef tajnih službi, tvrdi da su sumnjali da je prvooptuženi Tihomir Orešković suradnik neke od stranih službi. Kao i svaka ozbiljna služba u svijetu i mi smo se informirali o ljudima koji tako iskoče kao on. Informacije su bile različite, međutim, da je netko strani agent to je teško potvrditi odbaciti. Prilikom uhićenja i pretresa kod Oreškovića je nađena nekakva značka, koju je bilo teško identificirati – ali mislimo da je pripadala američkom sigurnosnom sustavu, mada ne onih najeksponiranijih službi. Kad se sve pokrenulo i predsjednik Tuđman je saznao za te sumnje – odgovorio je Reljić na jedno od pitanja tužitelja Hrasta.

– Imali smo takve naznake – odgovorio je smireno Reljić. To je uvijek teško dokazati, ne mogu ni govoriti o mnogim stvarima no, kad pitate, reći ću indikativan detalj na područje Gospića došlo je tridesetak stranih plaćenika koji su se, pod navodnicima, došli boriti. Mi smo imali drukčije informacije o njihovim ciljevima i o tome smo vodili brigu. Zanimljivo je da su se svi oni, kao i neki koji su se deklarirali kao novinari, javljali upravo vama i vi ste s njima raspolagali. Ni za te navodne novinare nije se moglo utvrditi tko su. O konkretnijim sumnjama ne mogu ovdje govoriti, jer nemam ovlaštenja... Vi ste duže bili predmet provjera naših sigurnosnih sustava, s vama su razgovarali i operativci SZUP-a – rekao je Reljić. Na to je Orešković cinično se smijući odgovorio: Bit ću pristojan i samo reći da je to laž, a Reljić mu je odgovorio da je to njegovo pravo, ali on ostaje pri rečenom.

– Valjda su imali neke indicije i nisu radili na svoju ruku – odgovorio je Reljić. Rasplela se priča o Reljićevoj tvrdnji da je Orešković bio tako moćan da je zatočene mogao osloboditi prije strijeljanja. Odakle vam takve informcije pitao je Orešković tvrdeći da je i to laž.

Na pitanja sutkinje Ike Šarić svjedok Reljić je tvrdio da Dasović nije spominjao Norca govoreći o sastanku i likvidacijama. Sutkinja je postavila još nekoliko protupitanja vezanih uz Norca. Pretpostavljamo zato što je Reljićev iskaz u istrazi bio nešto drukčiji. No nije inzistirala i taktički ostavivši nešto i za kasnije faze suđenja i zaokruživanja priče. Iz pitanja se moglo razlučiti da se najviše zanimala za ključni iskaz gospićkog šefa policije Dasovića o Reljiću 1991. koji je bio zadnja točka što je zaokružila priču. Reljić je potvrdio da je to praktički bio službeni razgovor, da je sniman, a kaseta pohranjena u Odjelu za ratne zločine. Sutkinja bi ju, dakle, uskoro mogla potražiti.

Prvooptuženi Tihomir Orešković je u jednom trenutku jučerašnje rasprave izazvao incident i uz psovke, upućene svjedoku, bacio fascikl na pod te skočio s klupe za optuženike. Skočili su i stražari zadržali ga, smirili – a od sutkinje je zaradio opomenu. Nakon pauze sve se smirilo. Orešković se ispričao sudu ističući da je bio izazavn teškim lažima i optužbama Smiljan Reljića.

Reljić je odgovorio da to nije točno, da bi se Drniš obranio da je bilo oružja: Da ste vi koji ste gospodarili oružjem imali više sluha i manje cijene Drniš bi se obranio... Orešković je najprije ustvrdio da je to jeftina provokacija i pitao je svjedoka odakle mu informacije i dobio odgovor da je cijene sam spominjao, a prvooptuženi je bacio fascikl, skočio i uz psovke u kojima je u ružnom kontekstu spominjao majku i uvrede osovio se prema svjedoku.

Govoreći o tom je li predsjednik Tuđman znao za sumnje da je Orešković strani agent. Reljić je rekao da je na jednom sastanku to rekao upravo predsjednik ustvrdivši: Tog Oreškovića treba uhititi on je strani agent. Jučer se dosta pričalo o tome da su i Tuđman i najviši predstavnici vlasti znali za događaj u Gospiću, a Reljić je potvrdio da se o tom raspravljalo i na sastancima kod Tuđmana. Reljić i Manolić su zastupali tezu da se to treba procesuirati već 1991. i izaći pred javnost sa svim, ali su na koncu prevladala mišljenja Šuška, Perkovića i ostalih da se pričeka i nastavi istraživati