Evo podataka: umirovljeničke udruge tvrde da je prosječna mirovina oko 1640 kuna, ali oko pola milijuna umirovljenika prima samo nešto malo više od tisuću kuna. Nakon najavljenih poskupljenja struje i plina troškovi stanovanja većini će odnijeti oko 80 posto mirovine. S razlogom pitaju: može li se živjeti sa 200 ili 500 kuna?

Umirovljenici upozoravaju da je njihova struktura troškova specifična – najveći dio prihoda odlazi na komunalije, a zatim, što ostane, na prehranu i lijekove – pa se ni porast troškova života ne može izračunavati na osnovu uobičajene statistike u koju ulaze dijamanti i jahte, baš kao kruh i krumpir. Zato smatraju da bi mirovine trebalo usklađivati s njima odgovarajućim troškovima života. Inače se događa apsurd da njihov siromaški život poskupi deset, dvadesetak posto, a mirovine »skoče« – ni deseti dio toga. Umirovljeničke su udruge već izračunale da će energenti uskoro povećati troškove staračkih domaćinstava za 20 posto, a po službenoj statistici mogu računati eventualno sa jedan posto povećanja mirovina, i to za pola godine. Statistički je možda sve u redu, ali istodobno realna vrijednost mirovina stalno i rapidno opada.

Umirovljenicima je vjerojatno najteže, ali ekonomisti upozoravaju da se krug siromaštva u Hrvatskoj širi i stabilizira, učvršćuje i postaje ograničavajući faktor ukupnog razvoja zemlje. U zemlji sa 4,4 milijuna stanovnika stvarno radi tek oko 1,5 milijuna ljudi. Na minimalcu je skoro 400 tisuća radnika. Još oko 90 tisuća plaću prima neredovito. Oko sto tisuća ljudi živi samo od socijalne pomoći. Sada već 80 posto domaćinstava ne uspijeva podmiriti ni najosnovnije životne potrebe. Za goli život prosječnoj su obitelji potrebne dvije plaće. Jaz između bogatih i siromašnih neprestano se povećava. Dohodak 10 posto najsiromašnijih u posljednje je tri godine, tvrde sindikati, smanjen za 16 posto, dohodak 10 posto najimućnijih povećan je za 34 posto. U Zagrebu je broj osoba u socijalnoj potrebi u godinu dana porastao za trećinu. U Caritasu kažu da više gotovo nema razlike između onih koji su zaposleni i onih koji su bez posla, svi traže »najosnovnije stvari«, hranu, brašno, ulje...

Umirovljenička drama traje odavno, dostojanstvena starost u Hrvatskoj je postala mislena imenica, sada je pitanje preživjeti ili ne. Drama osiromašenog stanovništva Hrvatske također već predugo traje i ne vidi joj se kraja. Od Vlade i ministara, koji problem – pokazali su – ne znaju riješiti, očekivala bi se barem delikatnost. Očekivalo bi se da onima koji su prisiljeni uputiti SOS poruku ne dijele pljuske zbog, kako rekoše, nepotrebnog uznemiravanja javnosti. Cinično je poziv upomoć tretirati kao uznemiravanje javnosti. Na vapaj da im se pomogne, ministar hrvatskim seniorima zapravo poručuje: Umri tiho!