Francuski filozof Louis Althusser još je 1968. pripisivao Lenjinu svojstva po kojima su ribari s Caprija znali da on pripada njihovoj strani. Ribari Savudrije ovih su tjedana otkrili veći broj Lenjina, budno pazeći da bivši slovenski kolege ne budu na njihovoj strani. Inicirali su javnu diplomaciju koja je ubrzo poprimila kritične državne obrise. Postavili su se kao graničari, a ne kao ribari. Problem lokalnog međugraničnog ribarenja tumačili su kao namjeru provokativnog određivanja granice, premda su se slovenski ribari ponašali u skladu i s tradicijom i s malograničnim sporazumom koji je ratificiran u oba parlamenta. Kako u svim hrvatsko-slovenskim ugovorima postoji jedan "catch 22" ili kvaka koja sve vraća na početak, tako i u ovom slučaju nedostaje zajednička komisija koja bi trebala ustanoviti što je i dokle seže i kako se važe uzajamno ribarenje u hrvatskim i slovenskim teritorijalnim vodama.

Panika oko nestanka prava na Piranski zaljev generirana je bijesom ribarskog ponosa. Slovenski ribari bi se htjeli ponašati kao da su još u Jugoslaviji, a hrvatski kao da takvo "asimetrično ribarenje" neće biti problem i kad se jednom međunarodno utvrdi morska granica između Hrvatske i Slovenije. Manje-više svi ovi sporovi su već desetak godina na istoj retoričkoj ravni, osim što je ovoga puta pola Piranskog zaljeva nazvano Savudrijskom (u)valom, što bi trebalo pojačati hrvatske nominalističke potencijale. Obje su poribarčene taktike koristile upade slovenskih ribarica u hrvatski akvatorij na podjednako prizeman način, s ofucanim rekvizitarijem međusobnih optužaba kako su korijeni ovog sukoba patetično skriveni ili u slovenskoj predizbornoj kampanji ili u hrvatskoj jalovoj gospodarskoj politici kojoj takvi slučajevi pomažu da povrate izgubljeni nacionalni integritet. Medijsku pripremu napada i protunapada objeručke su dočekali političari pozicije i opozicije s obje strane, koji svoj unutarnjopolitički kredibilitet žele povećati radikalističkim solucijama jednog privremenog problema. Savudrijski ribari su ipak reterirali, shvativši da su otišli u nepoznate vode i da "lenjinizam" prolazi, a ribarska solidarnost na moru ostaje.

Ako plovidba i ribarenje cijelim Piranskim zaljevom nisu dolazili u pitanje u bivšoj zajedničkoj državi - SFRJ, onda bi to trebalo ostati tako i u budućoj zajedničkoj državi - Europskoj uniji. I umjesto da Slovenija, kojoj je ostalo potpisivanje još samo triju protokola da bi ušla u EU, demonstrira širokogrudni proeuropski pristup, ona inzistira na uskogrudnim pritiscima na Hrvatsku da se odrekne svog dijela akvatorija na osnovi Račanova parafa na prijedlog međugraničnog sporazuma koji nije imao "fast track negotiating authority" (parlamentarno ovlašćenje). Slovenska i unutarnja i vanjska politika odbija revidirati koncept sporazuma o granici s Hrvatskom kako bi kao glavnog uzročnika otezanja rješavanja ovog pitanja optužila Hrvatsku i sa što manje vlastita tereta ušla u završna pogađanja s EU-om. Doduše, u međunarodnim krugovima nije teško lobirati protiv "južnjačke" Hrvatske kao kočničara "europskog sporazumijevanja" jer se ona eto nije u stanju dogovoriti ni sa svojim južnim susjedima, dok "sjevernjačka" Slovenija sa svojim sjevernim susjednima nema neriješenih graničnih problema. Što je također klasični receptivni stereotip.

Ona bi pak pokazala političku impotenciju ovih zemalja kandidatkinja za primanje u EU te nije preporučljiva. I time se spirala bezizlazja nastavlja. Međunarodna zajednica je uspjela riješiti mnogo složenije odnose između Slovenije i Hrvatske, dok su bili na istoj strani demokratske granice i SRJ, između Hrvatske i SRJ, između BiH i SRJ i nastavlja tražiti rješenja između Srbije i Kosova i Srbije i Crne Gore. Aksiom svih ovih rješenja bio je nalaz Badinterove komisije da su bivše republike imale status država pa njihove dosadašnje međusobne granice postaju međunarodno priznate državne granice. Zašto se ne bi formirala neka nova Badinterova komisija koja bi se pozabavila onim graničnim detaljima koji izlaze iz utvrđenih AVNOJ-skih zemljovida? Slovenski novinari prispodobljuju hrvatsku brigu oko granice na moru s miloševićevskim izvozom mitingaša istine, a ne žele pogledati istini u oči i shvatiti da Hrvati ne traže ono što nisu imali u bivšoj državi, što neki slovenski političari tretiraju tek kao "administrativnu granicu" - a to je već klasična miloševićevska terminologija.

Postoji i prijedlog da se čitav problem zamrzne i čeka bolja vremena u kojima će se pojaviti "zreliji" političari s obje strane. Čekanje takvog vremena je čisto gubljenje vremena. Radi se o eklatantnom akvapolitičkom, odnosno geopolitičkom problemu koji predstavlja konstantu nacionalnog interesa i on se ne može rastopiti u vremenu. Dosada ga se nije uspjelo riješiti ni prezidencijalizmom ni parlamentarizmom ni premijerizmom. Njega se ne može prekategorizirati ni u financijska poravnanja kako je u to bogati Drnovšek mislio uvjeriti siromašnog Račana, niti ga se može nadomjestiti osobnim prijateljskim vezama Kučana i Mesića. Niti će ga riješiti Drnovšek ako preuzme poziciju Kučana. Zanimljivo je da bi međunarodna, zapravo eurounijska zajednica htjela nakon "umirovljenja" vidjeti Milana Kučana u vrsti svojih europskih političkih moderatora. Hoće li Kučan postati iznimni živopisni eurokrat upotrebljiv ponajprije kao krizni menadžer za jugoistočne dijelove Europe ili tek jedan u nizu bezbojnih "eurokratčika", možda će dijelom ovisiti i o piranskozaljevskoj referenciji. Jer ako on oko krucijalnih nesporazuma nije bio u stanju posredovati i utjecati u svojoj zemlji, teško je da će u tome uspijevati u susjednim.