Mirni prosvjedi mogli bi se pretvoriti u otvoreni sukob – ta zloguka prognoza nije izgovorena povodom slovensko-hrvatskog ribarskog rata u Piranskom zaljevu. Hrvatska i unutar sebe ima ozbiljne konflikte koje ne uspijeva riješiti i koji prijete prelijevanjem u stanje koje se više neće moći kontrolirati. Navodno se u nekim mjestima opasno kuha sukob između Hrvata i Srba. Sličan onome iz '90.

Prošlog je tjedna oveća skupina Hrvata, pod zastavama i uz glasne budnice, promarširala Dvorom na Uni, tražeći da se kao dan tog mjesta i ubuduće slavi datum njegova oslobođenja u Oluji, a ne, kako je srpska većina lani olako promijenila, 18. rujna. Srbi tvrde da su za mjesni praznik odabrali Međunarodni dan mira, Hrvati taj datum doživljavaju kao namjernu provokaciju i povezuju s jednom akcijom u kojoj je poginulo mnogo branitelja. Prognoza je da bi se za mjesec dana, na dan općine koji Hrvati ne priznaju, u Dvoru mogao dogoditi Belfast.

Srbi i Hrvati tako nastavljaju rat, svađajući se oko praznika. Spor oko mjesnih fešta vodi se iz ratne logike, uzimaju se datumi iz rata, svaka strana bira dane koji će simbolizirati njen trenutak slave, iako znaju da će takav izbor na drugoj strani izazvati frustracije. Hrvati inzistiraju na datumima iz Oluje, Srbi u Dvoru uzmu datum hrvatskog stradanja. Jedni izjavljuju da ih hrvatska slavlja vrijeđaju, ne precizirajući što ih boli – propast srpske para-Krajine ili stradanje vlastitih sunarodnjaka, što su dvije sasvim različite stvari; drugi tvrde da su oni kojima smetaju njihova feštanja – rušitelji Hrvatske.

Protiv otvorenog dolijevanja ulja na vatru vlast ništa ne poduzima. Ona zapravo otvara i prepušta prostor desnici, jer na očuvanju fragilne međunacionalne stabilnosti ništa ne čini. Provokacije tolerira, s ljudima ne razgovara, evidentne probleme ne rješava. Vjerojatno zato jer ih ona općenito gotovo ne primjećuje dok ne eskaliraju.

Politika bi morala inzistirati da se za mjesna slavlja ne biraju datumi iz rata u kojem je stanovništvo bilo na suprotnim stranama. Čak i Srbi koji su sasvim lojalni hrvatskoj državi i koji prihvaćaju da je Hrvatska morala osloboditi svoja okupirana područja, teško mogu slaviti neki datum iz Oluje. Zbog svega onoga što se uz tu akciju šlepalo i zbog čega ona nije imala samo oslobodilački karakter. Kao što Hrvati ne mogu zaboraviti svoje žrtve, tako se mora priznati da su i Srbi u ratu teško stradali. Kad se praznici ne bi smatrali nastavkom rata drugim sredstvima, onda bi, uz toleranciju i međusobno uvažavanje, ljudi možda pokušali pronaći i neki datum koji ih spaja. Ili barem takav koji ni jedna strana neće doživljavati kao casus belli.