Vjesnik: 16. 08. 2002.
Bez političke mobilizacije teško i zamisliti provođenje ekonomskih i društvenih reformi, pa i samih izbora
Koalicija je propustila vlak što s reformama nije započela odmah nakon izborne pobjede kada su politička mobilizacija i euforija bile na vrhuncu. Tada je mogla računati na jaki potisak općeg euforičnog raspoloženja. Iz doba socijalizma mogli smo naučiti da je svaka reforma bila slična šahovskoj simultanki u kojoj Vlada igra na tisućama i desecima tisuća šahovskih tabli
JOSIP ŽUPANOV
U jednom popularnom američkom priručniku autor je ekonomiju nazvao zloguka znanost (dismal science), jer u ekonomiji vrijedi pravilo da se sve plaća ili, kako se to još popularnije kaže, da nema besplatnog ručka. Netko mora platiti, a ekonomiji je sasvim svejedno tko će platiti.
Može li se slična metafora upotrijebiti i za znanost o politici? Može li se, na primjer, reći da se razbijanje čaša i lomljenje stolaca u birtiji također mora platiti? Drugim riječima, nakon višemjesečne krize vladajuće koalicije, u kojoj je bilo i razbijanja čaša i lomljenja stolaca u meta
foričkom smislu, može li se reći tko će to platiti?To će se znati na idućim izborima, a dotle se može samo nagađati.
Ali neka se šteta već danas može procijeniti. Tako se sigurno može reći da je totalno diskreditiran politički diskurs – svaki politički diskurs bez razlike. A kad je politički diskurs obezvrijeđen, nije moguća politička mobilizacija biračkog tijela. A bez političke mobilizacije teško je zamisliti provođenje temeljitih ekonomskih i društvenih reformi – pa čak je teško i zamisliti i same izbo
re.Neću reći ništa novo ako kažem da je koalicija propustila vlak što s reformama nije započela odmah nakon izborne pobjede kada su politička mobilizacija i euforija bile na vrhuncu. Tada je mogla računati na jaki potisak općeg euforičnog raspoloženja.
Iz doba socijalizma mogli smo naučiti da je svaka reforma bila slična šahovskoj simultanki u kojoj Vlada igra na tisućama i desecima tisuća šahovskih tabli.
Jednom sam imao prigodu promatrati simultanu partiju tadašnjeg velemajstora Velibora Gligorića. Naravno, većinu partija on je lako dobio, ali nekoliko partija je ipak izgubio. A ni jedna Vlada dosad nije se pokazala kao velemajstor takve simultane igre s poduzećima, lokalnim zajednicama i domaćinstvima.
Ti igrači nisu bili amateri kao što su bili Gligorićevi suparnici, a – kako rekoh – ni jedna se vlast nije pokazala velikim igračem. Prije bi se moglo reći da su sve vlasti, uključujući i današnju, patile od teškog amaterizma, jer im je nedostajala moderna administracija koja bi se mogla mjeriti s civil service u anglosaksonskim zemljama.
Tako se dogodilo da se sadašnja vlast umjesto početnog potiska susretne s općim nepovjerenjem i defetizmom. Treba li pritom reći da opći defetizam nije bezopasna stvar.
Jer u politici i danas vrijedi Staljinova maksima da slabe tuku. No to nije predmet ovog komentara.
Ovaj komentar posvećen je odnosu između političkog diskursa i političke realnosti. U književnosti taj se odnos može označiti kao Dichtung und Warheit (poezija i zbilja). Ali politika ipak nije (samo) lijepa književnost.
Pogledajmo najprije odnos između političkog diskursa i krute stvarnosti u povijesnoj perspektivi. Počnimo s razdobljem od 1955. do 1965.
To je razdoblje u kojem je s pozornice nestao Staljin i praktično je završen spor između Staljinovih nasljed
nika i Josipa Broza Tita.Također to je razdoblje znatne, nepovratne ekonomske pomoći od zapadnih sila, pa stoga i razdoblje brzog ekonomskog rasta na svim glavnim makroekonomskim pokazateljima. U tom je razdoblju instaliran sustav radničkog samoupravljan
ja.Neki ekonomisti pripisuju tadašnji ekonomski rast upravo tom samoupravnom »eksperimentu«, zanemarujući pritom činjenicu da je vanjska pomoć u najmanju ruku pokrivala gubitke koji su bili inherentni svakom sustavu državne privrede. Zaboravljaju tezu jednog poznatog beogradskog ekonomista koju je izrekao još osamdesetih godina dvadesetog stoljeća: živjeli smo na tuđi račun.
U takvoj konstelaciji politički diskurs (koji uključuje i samoupravnu ideologiju i samoupravne institucije) uzimao se kao opis same s
tvarnosti.Tu kao da je vrijedilo Hegelovo pravilo: »Sve što je stvarno razumno je«. Dakako ta se jednadžba mogla i okrenuti: sve što je razumno stvarno je. Samo je možda trebalo dodati dvije riječi pa bi onda ta jednadžba glasila: sve što je ideološki i politički – institucionalno razumno stvarno je.
To vjerovanje i identičnost između političko-institucionalnog modela i stvarnosti ponekad je dovodilo do komičnih situacija. Tako je među mnogim zapadnim društvenim znanstvenicima novoosnovani Institut za druš
tveno upravljanje u Zagrebu posjetio Paul Lazarsfeld. Kao i drugi znanstvenici zanimao se za to kako taj novi samoupravni sustav funkcionira u praksi.Na to pitanje tadašnji direktor mu je odgovorio tako što je prikazao glavne zakonske propise na kojima je samoupravni model počivao.
Nastala je potpuna zabuna: on je mislio da je prikazujući propise na kojima se temeljilo samoupravljanje ujedno odgovorio na pitanje kako sustav funkcionira.
Ja sam tu nedoumicu prekinuo jednom pošalicom: ako ti želiš profesora učlaniti u Partiju, profesor to očito ne želi. I danas sam zahvalan tadašnjem direktoru što je to shvatio samo kao pošalicu.
Ukratko, teško je bilo razlikovati ono što Claude Levy Strauss naziva »zamišljeni red« (ordre conçu) od »ostvarenog reda« (ordre vécu).
No ne budimo prestrogi. Nešto slično se događalo s tzv. kućnom zadrugom, koju su mnogi hrvatski intelektualci uključujući i Antuna Radića opisivali kao neku idealnu zajednicu, pa se na njoj gradilo i neko buduće idealno društvo (npr. »seljačka republika« braće Radić).
Tek je sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća socijalna antropologinja Dunja Rihtman-Auguštin u svojoj doktorskoj disertaciji na temelju raspoloživih izvora pokazala da se stvarni život u kućnoj zadruzi prilično razlikovao od idealnog mo
dela.(Svršetak u sutrašnjem broju)
Autor je sveučilišni profesor u mirovini, redoviti je član HAZU.